Prvijenac bosanskohercegovačke pjesnikinje Azemine Krehić „Zrcalo od mjedi“ zbirka je pjesama koju iskreno preporučujem ljubiteljima poezije. Namjeravala sam snimiti video na temu vlastitog doživljaja pročitanih pjesama, ali nekako se nametlo tako da ću ipak na ovaj način pokušati nešto reći…
Zrcalo od mjedi je izuzetno zrela pjesnička zbirka iz koje ni u jednom stihu ne provejava početnička naivnost. Ova samozatajna pjesnikinja (pišem to jer je i lično znam😊) utkala je u svoje pjesme konzistentnost i uokvirila je pjesničkom zrelošću, a dodatno pokazala koliko je u poeziji počinjući svaki ciklus (ukupno ih je pet) stihom Pjesnika: Antuna Branka Šimića, Mile Stojića ili pak Krleže. Pronalazimo u njenoj stilistici i Maka i njegove neologizme, a govoreći o jeziku i stilu ne možemo da se ne dotaknemo i njene ikavice, ali i arhaizma i tragova starobosanskog jezika. Zbirka je izuzetno zanimljiva za analizu sa lingvostilističkog aspekta.
Krhotine, Zatočeni odrazi, Stakalca juga, Zrcaljenje i Zrcalo od mjedi ciklusi su na prvo čitanje nepovezani, ali ipak jednom nevidiljivom zajedničkom niti itekako vezani. Iako odrasla daleko od juga s kojeg je potekla, autorica ga bićem ne napušta i njeni korjeni itekako zrcale iz njenih stihova. Meni lično možda najbliži ciklus i jesu „Stakalca“ (iako sam uz „Zatočene odraze“ navela da je riječ o odličnom ciklusu što jasno govori da je zapravo riječ o odličnoj zbirci) u kojima je moja, ali i Hercegovina Azeminina… Tu je smokva, šipak, pčela i zemlja od krša. To je mjesto na kojem će se „ustoličiti nježnost“. To je topos na kojem i Azeminin lirski subjekt, ali i ja „snatrimo, bdijemo, zrijemo“. Udišemo kao da smo udisane.
Opus tema kojima se Krehić bavi je širok i, rekla bih, pravi pjesnički, od ljubavi do samospoznaje i konačnog odlaska. Ne otvara se zbirka slučajno Šimićevim: „Ja pjevam sebe koji umrem na dan/ bezbroj puta/ i bezbroj puta uskrsnem.“ Možda i autorica pjeva sebe, a vjerujem da pjeva i mnoge nas. Pjeva i o razdavajanju, rastakanju i šutnji. O golom ja i ogoljenom ti i sve to formirajući klasičnu pjesničku formu, strofično, slobodnim stihom. Refleksivne, ljubavne, pejzažne… metaforama, alegorijama, epitetima i poređenjima obojene.
Nasumično izdvajam neke stihove koji su se meni posebno dopali, a ako bih birala pjesme sa kojima sam se saživjela spisak bi, od ukupno 47 njih, bio predugačak pa ću samo reći – mnoge!
(ne znam iz kojih su pjesama jer sam ih zapisivala u silini proživljavanja tako da naslove nisam ni pisala, a sad ni neću jer želim da ih i vi osjetite ovako nabacane…)
„I mi se rastače u golo ja
i ogoljeno ti,
na rastresitoj šutnji
koja sve obrasta kao korov i, evo,
u nerve se zapliće.“
„Ti izazivaš smrt, a ne znaš miris groba u kojem ćeš bdjeti!“
„Oči su dublje što više brazdi je utisnuto na duši“
„Ako se plašiš mraka koji je natkrilio
naša polegnuta brda,
smjesti se uz mene!
Barem jednom, na ramenu mom
snatri…“
„U kratere svog lica uvlačim tanke prste
i kopam duboko po sebi“
„Jednom će se već bezdušnici umoriti
u ljubavi i mržnji prema nama!“
„Sloboda nekad radije leži
pod zemljom, jer draža su joj
slobodna umiranja negoli
strahovi i tužni ljudski uzdisaji“
„Nikad ne okusih njegove ljubavi, a pjevali smo istim jezikom.“
„Bojala sam se da me nećeš
prepoznati
A prepoznavali smo se vjekovima.“
„Otkrio si mi lice i kazivao:
Pusti da grijem dlane na tvojim
plamenovima od djevičanstva i stida
Još mi obrazi žare,
i tijelo se predaje plovidbi i moru.“
„Vrijeme bi zastalo i utihnulo nakon
što bi se pogledi sreli.
Srž postojanja mjerila se
nepostojanjem samim.“
„Oči su ti kao napušteni bunari“
I za kraj…
„Zaklinjem se stvarnošću ljubavi
da je Ljubav uzrok svih ljubavi“ <3
Leave a Reply