Danima odlažem pisanje o romanu „Kroz karavakat“ jer je i čitanje ostavilo poprilično gorak okus, ne zato što je roman loš, naprotiv, već što je istinit.
Priča prati Rušida, Sarajliju „koji je živio strah i umro u strahu“, čiji otac biva, poslije Prvog svjetskog rata, zvjerski ubijen te on, sa 14 godina, ostaje sam sa majkom Safetom koja ga, ne htijući, majčinskom brigom, sa nepunih 18 godina šalje tamo odakle se neće vratiti za njenoga života, u Jasenovac. I ne, ne postaje on logoraš i jasenovačka žrtva, nego se slučaj namjesti tako da postaje koljač, zajedno sa Alagom, prvi za izvršenje Luburićevih zvjerstava. Prije no što ga karavakat uvuče u svoje ralje, pošteno i časno radi u tadašnjoj najvećoj veletrgovačkoj firmi, kod Jevreja Morica Gaona, što će se poslije ispostaviti ključnim događajem za njegov kasniji život, onaj poslije rata.
Ovo je priča o Jasenovcu i tamošnjim zvjerstvima. Luburić na Kozari kao Mladić u Srebrenici, zabilježila sam na jednom dijelu. Priča o zločinu. O hladnokrvnim ubicama koji u ime borbe za domovinu uživaju u sijanju smrti, mučenju i istrebljenju. Deratizaciji, kako ‘45. nazvaše čišćenje Sarajeva. O rasnim i genocidnim zakonima. Također i o tome šta je bilo poslije, o partizanima i slobodi te o sudbinama onih koji su preživjeli. Ovo je obdukcija jednog vremena. Nevremena. Crnog vremena. Ne ponovilo se nikad. Ujedno je priča i o Sarajevu i ratovima, ispričana lijepim bosanskim jezikom, sarajevskim slengom; o Sarajevu i njegovim ljudima, o naivnom bosanskom čovjeku koji je dozvolio (i još uvijek to čini) da mu drugi kroje sudbinu, koji nije bio dovoljno hrabar da kaže ko je i šta je, koji je dopustio da bude drugi, pod tuđim kaputom, u svom domu, na svojoj zemlji – ostali.
Neću dalje ulaziti u fabulu jer smatram da i ovih nekoliko rečenica dovoljno govori o tome zašto je djelo teško, potresno i neprobavljivo. Ono što dodatno pojačava te arome jeste to što Rušid nije fikcijski, već stvarni lik, neko koga je Nadan Filipović upoznao 1972. godine i čiju priču je zapisao, ponukan i nekim ličnim nitima kojima se ispreplela Rušidova i njegova sudbina.
Uspio je Rušid od subine pobjeći, domaći se daleke Australije, ali nikad, nikad i od sebe. Od toga bijega ni spasa nema.
„Ležeći i halapljivo gutajući ostatke kisika Rušid je razmišljao: ‘Ovaj brod će, ako bog da, doći i vratit’ se ponove u Italiju. Ovi, što putuju, se neće vratit’. Međutim, njima je svejedno. K'o da nisu ni otišli. Pon'jeli su sa sobom svoje surove prirode, svoj primitivizam, svoje krvave uspomene od kojih bježe, bojeći se ne samo surove kazne već i samih slika, koje se javljaju u snovima i na javi. I ja bježim k'o što bi čovjek pokušav'o uteć’ od svoje sjene na sunčanom danu. Nema bježanja od onog zla koje sam uradio. Nema bježanja od lica onih koje sam odradio na ćevap, iako sam mor'o. Uv'jek svi kažu da su morali, da bi oni bili ubijeni da nisu klali, zatucali maljem ili bradvom, parali stomake i bacali u rijeke da žrtve još žive vrište i gube se u daljini matice, odmotani oko vrata vlastitim crijevima. Nemoj biti pizda, Rušide. Priznaj sebi da nikad neš moć’ uteć’ iako si utek'o od smrtne kazne il’ dugogodišnje robije. Misliš ba da si slobodan, a u dubini ostatka duše znaš da nisi. Sloboda se nalazi u duši i srcu. Sloboda nije nešto izvan čo'jeka, k'o biva naka mirna staza po kojoj hodaš. Sloboda je kad u tebi nema straha, a nema ga u onog koji nije ništa ružno napravio pa se ne mora rodnim gradom ili selom, stalno se osvrćući , oprezno šuljat’ uz mračne zidove ili tarabe, bojeći se čak i mjesečine, a da ne govorimo svakog zvuka ili svake sjene koja ide prema njemu. Rušide, ti više nikad neš’ bit’ slobodan. Ti si se rodio u strahu, živio strah i pred tobom nije Australija, već strah. E, sada, u bjekstvu, na lađi koja te nosi što dalje, a s tobom putuju sve tvoje more, još izgleda ne shvataš da nigdje pobjeć’ ne možeš. Eh, sudbino… da bogdo poslušah rahmetli Sadetu kad mi je kol'ko puta ponavljala – sine, nemoj, pa se ne boj!“
Naposljetku, ovo je priča i o pisanju – svjedočanstvu. Slovu – svjedoku. Sve bude i prođe, budu i loši i dobri, odu i nečasni i nevini, ali zapisano ostaje.
Težak roman, ali u svoj toj težini, voljela bih da ga čita više ljudi, mladih ljudi posebno, da ne dozvolimo da još jednom upadnemo u istu zamku… da se ne zaboravi.
Od Malog princa... 