Zbirka eseja „Tijelo njenog tijela“ hrvatske književnice i novinarke, pripadnice prvog talasa hrvatskih feministkinja, Slavenke Drakulić bazirana je na ličnom iskustvu i progovara o nečemu što je na našim prostorima još uvijek poprilična nepoznanica – o doniranju organa, u ovom slučaju konkretno bubrega. Nakon druge transplatacije, 2004. godine, ovaj put od nesrodne i nepoznate živuće donorke, Drakulić kreće na put pronalaska potencijalnih razloga zbog kojih se neko odluči na takav, neosporno human i nadasve altruističan čin.
Zbirka je koncipirana kao niz razgovora autorice i živih donora. Posvećena je Christine Swenson, Slavenkinoj donorki, a tematizira različita pitanja, od psiholoških, preko etičkih i moralnih pa sve do filozofskih. Ono što autorki predstavlja najveću nedoumicu jesu upravo razlozi koji nekoga upućuju na doniranje vlastitog dijela tijela nekome koga ne poznaje niti ga je ikad u životu sreo, a potom i odgovornost koju primatelj ima nakon prihvatanja takvog „dara“ jer uistinu jeste riječ o najvećem daru – daru života. Kako nekome zahvaliti što ti je produžio život, skratio muke i vratio ga u normalan kolosijek na kojem godinama nisi bio? Kako zahvaliti nekome ko za takav postupak nema nikakav razlog osim „čiste dobrote“?
„Tijelo njenog tijela“ ili „priče o dobroti“ su zapravo priče o susretima s ljudima koji su „voljni činiti dobro“. One nam vraćaju vjeru u čovjeka, u ono dobro u njemu i čine da povjerujemo kako nije sve izgubljeno iako nam se često čini suprotno. Ujedno je i djelo koje (a prema mom mišljenju to i jeste funkcija eseja) potiče na razmišljanje, upoznaje čitaoca sa bolešću bubrega, osvješćuje i ostavlja nas zapitanima – da li sam i sam u stanju učiniti nešto takvo? Šta je to što upućuje na doniranje? Da li altruizam, vjera u Boga ili možda želja za osjećajem moći koju dobijaš saznanjem da si nekome spasio život?
Interesantno je i to da su neki davatelji željeli upoznati svoje primaoce, a neki pak ne, što također otvara prostor za diskusiju. Jedna davateljica izjavila je da je dala bubreg jer želi biti svjesna da je na konkretan način nekome promijenila život i da joj je to saznanje sasvim dovoljno, nije joj potrebno da zna kome niti da se na bilo koji način veže za tu osobu. Za razliku od nje, Drakulić je upoznala Christine i obje su osjetile posebnu povezanost saznanjem da je dio jedne sada dijelom druge.
Priča oca Sullivana, najvažnijeg i najkorisnijeg sudionika u nastanku ove knjige, interesantna je jer se on zalaže za davanje publiciteta ovakvim pričama. Sullivan smatra da medijski prostor i eksponiranost koju danas živimo treba iskoristiti za priče koje moraju biti ispričane, i to glasno, kako bi što više ljudi za njih čulo i o njima počelo razmišljati jer kako jedna druga davateljka navodi „pravo pitanje nije zašto ljudi daju bubreg, već – zašto ne daju?“ U konačnici, zaista, sa jednim bubregom možemo funkcionirati sasvim normalno. Ja jesam, priznajem, ostala zapitana nad sobom. Da li bih i sama bila spremna na takav način pokloniti nekome sebe? Nisam sigurna da sam spremna na potvrdan odgovor i zbog toga je moje divljenje prema ljudima koji pozitivno učestvuju u takvim podvizima ogromno.
Svakako treba spomenuti i pitanje trgovine organima. Doniranje bubrega od živućih ljudi sa sobom nosi i breme trgovine istima, međutim, Drakulićka nas, na kraju subjektivnim stavom primateljice, opet stavlja pred dilemu da li je i takav čin moralniji od puštanja nekoga da umre uz saznanje da mu možeš pomoći ne čineći to.
Transplantacija bubrega živih donora u SAD-u se izvodi od 1998., a za takav postupak je šira javnost prvi put saznala 2002. godine nakon što je bubreg zatrebao poznatom košarkašu Alonzu Mouringu. Ujedno je i, do tada praktikovani, „klasični“ rez zamijenjen malim, laparoskopskim. Od 1998. do 2004. u SAD-u je obavljeno tristotinjak takvih zahvata, a u Evropi tek tri.
Na kraju:
„Ljude se poznaje po djelima ne po plemenitim mislima ili dobrim namjerama. Ja sam odgovoran za ono što sam učinio, ali i za ono što sam propustio učiniti.“
Od Malog princa... 