Jedna od knjiga po kojoj ću sigurno pamtiti čitalačku 2022. godinu je „Sporedan detalj“ palestinske autorice Adanie Shibli koja na stotinjak stranica, kroz prizmu žene, izuzetno sofisticiranom naracijom, progovara o višedecenijskoj okupaciji i njenim posljedicama. Dva isprepletena narativa, prvi ispričan u trećem licu i smješten u 1949. godinu u izraelsku pustinju Negev i drugi – ispričan u prvom licu, u sadašnjosti – portretiraju historijske prilike o kojima se angažirano i parolama kazuje glasno, ali rijetko ili nikad iskustveno, glasom onih kojima je pravo glasa oduzeto.
Djevojka koja očigledno voli da prekoračuje granice nailazi na novinski članak izraelskog novinara o brutalnom ubistvu i masovnom silovanju mlade Arapkinje koje su avgusta 1949. godine počinili izraleski vojnici. Detalj u tekstu, naoko sasvim nevažan, ali na ličnom planu protagonistici bitan, čini da ona odlučuje krenuti putem Ramallaha, zabranjenim zonama, historijom, putevima neizvjesnosti i opasnosti… i tu počinje ono zbog čega je zapravo ovo, prema mom mišljenju, roman vrijedan pažnje. To što se autorica odlučila za postupak interpolacije jednog ženskog iskustva u drugi ono je u čemu se krije osnovna ideja djela – sudbina jedne od nas, sudbina je svake od nas.
U radnju smo involvirani oslikavanjem lika generala izraleske vojske, gradacijom njegove agonije i strahova, njegovim propitivanjima, takvima da ispočetka stičemo utisak kako je riječ o moralnoj veličini, a ne o nekome ko će direktno utjecati (i učestvovati) u omalovažavanju žene. Pa žene muslimanke. Pa opet žene. Djevojke koju neumorno prati pas. Pas i njegovo zavijanje. Iznureni pas.
Djevojka pas.
Roman u kome apsolutno nema stilske slojevitosti (što mu neki možda mogu uzeti kao falinku) s druge strane odiše atmosferičnošću, i to iznimno majstorski izgrađenom. Atmosferičnost i uopšte simbolika te njeno prelamanje na prvom i drugom narativnom planu drugi je razlog što djelo smatram uspješnim. Zvukovi (lavež pasa, zavijanje, pucnjava, galama vojnika), mirisi (smradovi! – znoj, miris goveđeg izmeta, mokraće, mješavina mirisa truleži, miris benzina), opis generalove rane nastale od ujeda insekta (pauka) koja poput mreže raste i razvija se do stanja infekcije, a koja nesumnjivo simbolizira njegovu svijest („…mali krater trulog i raspadajućeg mesa…“), sobe u kojoj su on i nesretna djevojka („U sobi je bila velika vrućina, a zrak potpuno suh.“) ili pak scene silovanja kazane toliko svedeno, a s toliko prisutne težine („U to je krevet počeo škripati, a napolju zavijati pas.“) čine ovaj roman zasluženo nominiranim za Bookera (a prevod sa arapskog na engleski je 2020. bio i u finalu National Book Awards-a).
Naposljetku, povratak na početak… žena ženi… sudbine njih dvije… neobjašnjiv osjećaj bliskosti… povezanost, njihova sličnost, cirkulativan kraj. Zaokružen. Kraj bez kraja… nema kraja… sve je isto… obavezuju!
Stavljajući fokus na „detalje od manje važnosti“, Shibli dolazi do stvarne, suštinske, velike istine. Naša dužnost je govoriti! Dužnost je pričati neispričane priče. Obaveza je govoriti glasom onih kojima je glas utihnut. Obaveza je živih govoriti u ime mrtvih, ići tragom istine i pravde. Obaveza je, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i onoga što nas čeka sutra.
„Sporedan detalj“ je naša ovogodišnja #putujućaknjiga. Iz Mostara je otputovala u Gračanicu, a iz Gračanice u Sarajevo. Ako želite čitati s nama, slobodno se prijavite u komentar ispod objave na Instagramu jer ovaj roman je lekcija.
#odmalogprinca
Od Malog princa... 