„ZA CARA, ZA RUSIJU, ZA VJERU!“ I REKLA BIH… ZA LJUBAV.

(“Rat i mir”, Lav Nikolajevič Tolstoj

OSVRT PREPUN DIGRESIJA I USPUTNIH MISLI)

Dobar dan, dozvolite da vam predstavim djelo koje je protekla dva mjeseca sa mnom išlo na posao, na kafe, u roditeljsku kuću, apartman, u wc, na jezera i mora, u krevet, na drugi kontinent… Ne znam zapravo ni kako bih pisala o Ratu i miru, ali pokušat ću složiti nekoliko smislenih rečenica. Prije svega da kažem da roman imam nekoliko godina i uvijek sam ga zaobilazila u širokom luku jer, pod broj 1) naslov mi uopšte nije zvučao primamljivo, pod 2) 2 x 600+ stranica, pod 3) osjećaj da sam nedorasla temama o kojima je Tolstoj tu pisao. E ako vas ima još koji iz istih ili sličnih razloga bježite od ovog „neprevaziđenog klasika u kojem je data slika ruskog društva“ da vam kažem prvo da pod 1) naslov je indikativan – ukratko, mjesto radnje – Rusija, vrijeme – napoleonski ratovi, ali pored „života“ na ratištu paralelno pratimo i onaj u salonima i koliko god ovo bili opisi velikih ratova i velikih slavnih bitki, moju pažnju su konstantno držali pojedinci, učesnici tih ratova, glavni likovi romana (evo zadržat ću se na tom terminu, ali da vam citiram šta je Tolstoj u pogovoru nazvanom „Riječ-dvije o knjizi Rat i mir“ odgovorio na pitanje šta je „Rat i mir“: Nije roman, još manje epopeja, a još manje povijesna hronika. Rat i mir je ono što je autor htio i mogao izraziti u onoj formi u kojoj je izrazio.); pod 2) djelo se sastoji iz dva dijela (izdanje koje ja imam je takvo, ali i izvorno je isto štampano prvo jedan pa onda drugi dio i iz epiloga), tj. iz četiri knjige i ok, da se ne lažemo, u neka doba postane malo zamorno, pogotovo što ima historijskih dijelova koji nisu baš svačiji komad kolača, alii Tolstoj nas konstanto sa ratišta odvodi u salone pa su ratna događanja u stalnom kontrapuktu sa onim drugim (meni zanimljivijim) u kojima pratimo ljubavne intrige, porodične drame i zavrzlame, rast i razvoj glavnih likova (hej, ilustracije radi, pratimo npr. odrastanje malog Petje od bebećih koraka do odlaska u rat :D) te smo stalno u tom vrtlogu na koji se prosto u neka doba navikneš; pod 3) ako se plašite da ste nedorasli temama, niste… shvatit ćete sve, jedino vas od čitanja može udaljiti stil kojim je djelo pisano jer, iskreno, i nije baš toliko pitak kao npr. u Ani Karenjini… ako ste čitali Anu i mislite da je ovo isti Tolstoj, e pa nije, odmah da vam kažem. Historijske teme doprinijele su tome da ovdje nema (ili jako malo ima) “liričnih” djelova. Opisi su konkretni, bez mnogo kićenja, često suhoparni. Realizam se najviše čita u portretiranju likova, gdje možda najviše i dolazi do izražaja taj neki Tolstoj na koga smo navikli:

„Crte su im lica bile jednake, ali je u nje sve obasjavao dobar, zadovoljan, mlad, vazda isti smješak i neobična, antička ljepota tijela; bratovo je lice, naprotiv, bilo zasjenjeno idiotizmom i neprekidno je odražavalo zlovolju, a tijelo mu je bilo mršavo i slabo. Oči, nos, usta – sve se skupljalo u neku neodređenu i dosadnu grimasu, a ruke i noge je uvijek držao neprirodno.“

• 

• 

Mnogo sam novog naučila čitajući. Bitka kod Austerliza, Borodinska bitka, iluminati i masonerija, položaj žene u 19. stoljeću… samo su neke od tema koje su mi se postavile kao one o kojima sam, zahvaljujući djelu, više istraživala. Upravo zbog toga, djelu dajem zvjezdicu više u odnosu na subjektivni osjećaj prilikom čitanja. Neke knjige pisane su da uz njih uživamo, neke da iz njih učimo. Meni je „Rat i mir“ bila ovo drugo.

Kako spomenuh položaj žene… Moram priznati da mi se Tolstojev pogled na žene u ovom romanu nije svidio. Naravno da sam tu problematiku interpretirala iz ugla vremena u kojem je roman nastao, ali svejedno su me rečenice poput ovih koju ću citirati poprilično bocnule:

„Ima moj otac pravo. Sebičnost, taština, tupoglavost, beznačajnost u svemu i svačemu – takve su žene kad se pokažu onakvima kakve jesu. Kad ih pogledaš u društvu, čini ti se da ima nešto u njima, a kad tamo ništa, baš ništa! Nemoj, nemoj se ženiti, dragi moj, nemoj se ženiti…“

ili

„Ja sam žena; vi mislite da smo mi sve glupače.“

Ako uzmemo u obzir da je ovo otprilike vrijeme u kojem se u Francuskoj pojavljuje prva Deklaracija o pravima žena, u Engleskoj sufražetkinje, odnosno vrijeme u kojem se feminizam javlja kao pokret, onda Tolstojevi stavovi u ovom romanu nisu nimalo napredni (o čemu svjedoči i lik glavne junakinje, o čemu neću jer ne želim da spojlujem, ali moram reći da je meni tako zamišljen njen život bio veliko razočarenje).

Nego da kažem ponešto o likovima zato što su upravo oni bili nit za koju sam se cijelo vrijeme držala prilikom čitanja. Sva pitanja i problematike romana data su zapravo kroz prizmu likova kojih ima zaista mnogo (kažu da u cijelom romanu ima 559 likova od kojih je čak 160 njih imenovano prema stvarnim ličnostima) i ono što se meni najviše svidjelo jeste što pratimo sazrijevanje svakog od njih (radnja romana traje od 1805. do 1820. godine). Glavni likovi su ipak fikcionalizirani te je za njih Tolstoj u gore pomenutom pogovoru rekao da „imena ličnosti Bolkonski, Drubecki, Bilibin, Kuragin i drugi podsjećaju na poznata ruska imena. Sučeljavajući nepovijesne ličnosti s drugim, povijesnim ličnostima, osjećao sam da je nezgodno čuti kako grof Rastopčin razgovara sa knezom Pronskim, Streljskim ili s nekim drugim knezovima ili grofovima s izmišljenim dvostrukim ili jednostrukim prezimenima. Bolkonski ili Drubecki, iako nisu ni Volkonski ni Trubecki, zvuče nekako poznato i prirodno u ruskom aristokratskom društvu.“ Ono zbog čega Tolstojeve likove u ovom djelu smatram uspjelim jeste upravo to što me većina njih užasno nervirala i što se sa jako malo postupaka uistinu mogu poistovjetiti, ali opet sam cijelo vrijeme nastojala da ih shvatim, opravdam i nađem razlog zašto su takvi kakvi jesu. Likovi su to koji vremenom postaju u potpunosti drugi ljudi u odnosu na one kakvim nam se predstavljaju na početku što zapravo i jeste ono životno jer zar se i sami, usljed života i onoga što nam donosi, ne mijenjamo, ne postajemo bolji (ili gori), jači, postojaniji… Nekoliko je glavnih likova, zapravo porodica čiji životi se na čudan „televisa presenta“ način isprepliću, ali nikoga od njih ne možemo izdvojiti kao centralnog lika, nosioca romana. Guglajući, naići ćete na podatak da je to možda Pjer Bezuhov, ali njegova uloga, prema mom mišljenju, nije ništa veća od uloge Nikolaja Rostova ili pak mog omiljenog Andreja Bolkonskog. Pjer je posmatrač, neko ko je tu prisutan od prve do posljednje stranice… Kroz njegov lik pratimo različite društvene mijene pa u jednom dijelu kolutamo očima na njegovo masonstvo, a u drugom ga bodrimo kada odluči da učestvuje u ratnim pohodima, žao nam ga je kad je zarobljen i drago nam je kad se, na kraju, nađe u krugu svoje porodice… Nikolaj je pak sanjar, pjesnička duša sa glavom u oblacima, suprotan Andreju, hladnom, bezobraznom patrioti koji, svjestan sebe, teži samo najboljem i ne pristaje na ništa manje od toga. Rekoh li već da mi je to omiljeni lik? 🙂

Centralna junakinja Nataša je jedan od ženskih likova koji su me najviše nervirali od svih sa kojima sam se ikad susrela. Razmažena, nezrela, sa stalnim zaljubljivanjima do groba, ipak nekako uspijeva učiniti da stalno želim da joj se desi nešto lijepo… Kako, ne znam, ne razumijem, ali eto, to je upravo ta ostvarenost likova koju prethodno spomenuh. Citirat ću ovdje jedan pasos koji sam pronašla u Guargdianovom članku naslovljenom „War and Peace: the 10 things you need to know (if you haven't actually read it), a u kojem je otprilike iskazan i moj odnos prema likovima ovog djela:

The book will try to understand why people behave as they do, and it may make the best case possible for some strange actions, but it won’t make apologies for anyone and won’t pass a final judgment. Don’t expect to be able to predict what happens. Even the characters won’t be able to explain why they do what they do, perhaps until weeks or months later. The subject of the book is the wildness of possibility…“