Čuvaj se, vozi pažljivo, jedi zdravu hranu i čitaj pametne knjige.”

ME'MED, CRVENA BANDANA I PAHULJICA, Semezdin Mehmedinović

Tema rada su motivi melanholije i nostalgije u djelima Semezdina Mehmedinovića i Davida Albaharija čije proze su stilski veoma različite, ali motivski vrlo slične. Oba autora su, osim što dolaze sa prostora Balkana (Bosna i Hercegovina i Srbija), također osjetili i šta znači život u egzilu što se u velikoj mjeri odrazilo i na njihovo djelo.

Interpretacija teme rađena je na osnovu djela Sarajevo blues i Me'med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića te romana Cink i Danas je sreda Davida Albaharija. Sporadično su spomenuta i ostala djela relevantna za analizu.

Početak rada posvećen je identitetu i egzilu, temama kojima se u svojim književnostima bave oba autora, a koje za posljedicu imaju osjećanja tuge, nesnađenosti, izopćenosti, tj. osjećanja na kojima počivaju stanja nostalgije i melanholije. Poetika grada u tom kontekstu također je važna tema. Odlazak iz poznatog, premještanje iz rodne u tuđu domovinu, problematika maternjeg jezika… rezultiraju gubitkom vlastitog identiteta te će o tome biti riječi. Pomenut će se i vrste identiteta, a bit će govora i o jeziku, glavnom mediju za stvaranje kako individualnog tako i kolektivnog, posebno nacionalnog, identiteta.  

Posebno poglavlje posvećeno je porodičnim odnosima, sa akcentom na figure oca i sina kojima su se u svom djelu bavili autori. Odnos je potpuno suprotan te su navedeni primjeri i jednog i drugog, kod Albaharija iz perspektive sina, a kod Mehmedinovića iz perspektive oca.

Nostalgija i melanholija su slična stanja, s tim da nostalgija ima predznak čežnje za prošlošću, dok je melanholija represivnija i označava stanje potpune depresije i opustošenosti duha i tijela. Zbog čega su ti fenomeni postali važne motivske preokupacije u analiziranim djelima govorit će se u poglavlju o melanholiji i nostalgiji.

Cilj rada je objasniti te pojmove i distinkciju među njima te posmatrati ih u kontekstu posljedica egzila, a na temelju djela pisaca – egzilanata Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića.

U zaključku je osvrt na najznačanije osobine književnosti Mehmedinovića i Albaharija te na razloge zbog kojih kod tih autora uopće možemo govoriti o motivima melanholije i nostalgije.

• Egzil i identitet

Egzil i identitet su dvije velike i povezane teme. Život u egzilu za posljedicu ima gubitak identiteta te stalnu potragu za istim. Ko sam ja pitanje je koje svojim djelom pitaju i Albahari i Mehmedinović, ali sasvim je jasno da je to pitanje na koje je nemoguće dati jasan i jedan odgovor jer zapravo niko i nema samo jedan identitet. Skup  smo individualnog, nacionalnog, jezičkog identiteta… a egzilant premiještanjem iz jedne, prirodne, sredine u drugu, izabranu ili nametnutu, gubi sebe i postaje neko drugi. Prisilni boravak u nekoj drugoj zemlji/mjestu, izgnantsvo, dobrovoljni odlazak iz jednog prostora u drugi, jednom rječju egzil, uzrokuje tugu koju je skoro nemoguće prevladati.

Kada sam, u ratu, iz Dobrinje stigao u centar Sarajeva, požalio sam što sa sobom nisam donio i albume; te amaterske fotografije čuvale su manje-više nebitne podatke iz života. Pa ipak, ostajući bez njih, kao da se brisala i potvrda o mojoj prošlosti. Kao da je zaludan bio svaki proživljeni trenutak ^[1] , piše Mehmedinović u jednoj od najpotresnijih zbirki lirske proze nastaloj u Sarajevu pod opsadom, Sarajevo blues, koja na izvjestan način udara pečat njegovom budućem stvaralaštvu. Autor piše o naoko nebitnim, malim stvarima i događajima iz svog i života svojih sugrađana, sa bolnom istinitošću, secirajući do detalja. Izdvojeni citat svjedoči Mehmedinovićev prvi „egzil“, iz Dobrinje u centar grada. Prisilno izmješten iz svijeta kojem pripada postaje neka vrsta beskućnika. Preseljenje mu je nametnuto jer je odlazak iz svog doma u neki drugi, nepoznati, bila neminovnost potrebna za spas. Autor se zbog toga osjeća kao da neko briše njegovu prošlost. Svodi to osjećanje na zaboravljanje porodičnih fotografija koje su zapravo samo „okidač“ za osjećaj koji se u njemu rađa zbog ostavljanja poznate teritorije. Promjena se, dakle, u Mehmedinoviću dogodila još 1993. godine u ratom pohranom Sarajevu i već tada autor postavlja pitanja koja ne prestaje postavljati do danas – ko sam i zašto.

Jedan od zapisa iz zbirke Sarajevo blues koji problematizira identitet je zapis Zambak/muslimani. Identitet je tu izražen u kontekstu kolektivnog (tačnije nacionalnog). Nacionalni identitet važan je segment individualnog identiteta pa je taj svedeni tekst o desetogodišnjem dječaku koji se pita ko sam i koji ne želi biti to što jeste jer će zbog toga biti istrijebljen autorov pokušaj upozorenja. Odbijanje vlastitog identiteta znači i (prislino) odbijanje vlastitih korijena i historije.  Vjerovatno Mehmedinović tad nije ni znao da će se pitanja kojima se bavi u tekstu Zambak/muslimani u različitim formama provlačiti kroz sva njegova buduća djela. Jer on će se zasigurno pitati ko je, zašto je morao otići, zašto je tu gdje jeste, zašto drugi smatraju da je drugačiji… i konstatno će se (pisanjem ili pričanjem) boriti protiv zaborava. Temom zaborava (i sjećanja) bavit će se implicitno u romanu Me'med, crvena bandana i pahuljica kad intencionalni zaborav zamijeni stvarnim koji doživi njegova supruga Sanja.

Sve ono što je napisao poslije Sarajevo blues samo je pokušaj pronalaska sebe. Nacionalni identitet o kojem je promišljao u ratnoj Bosni, sad se pretvara u dijasporični identitet^[2], teži i nepodnošljiviji oblik potrage za sobom. Traumatično izmješten u novi prostor, autor cijelo vrijeme osjeća da kulturološki pripada prostoru ostavljene države (zapravo i više od toga države koja odavno ne postoji – Jugoslavije). Mehmedinović – emigrant gradi svoj novi identitet idalje se trudeći razlikovati ga od kolektivnog. U dalekoj Americi, osviješten srčanim udarom koji je preživio, priznaje sebi i to da u svojoj prošlosti ima godinu iz koje nije izišao. 1992. ^[3] Repove granata koje su padale na kuće u kojima je stanovao^[4] Mehmedinović je ponio sa sobom da se zbog njih stalno pita ko je i da bude svjestan činjenice da je ugrožena manjina. Tramatičnost egzila, dakle, proživljava kao svoju ličnu dramu.

Jedno od suštinskih pitanja egzila, neodvojivo od pitanja identiteta, je pitanje jezika. Jezik je jedan od glavnih medija za uspostavu identiteta. Osoba bez prošlosti, bez identiteta, ili čovjek niotkuda^[5] kao jedini pokazatelj toga ko je zapravo ima jezik koji posjeduje. Ako mu oduzmu i to, ne preostaje mu ništa.

Eh, ta nostalgija! Malo-pomalo, pa zakuca na moja vrata. Sada je, na primer, došla da mi kaže da sam je izneverio. Ona, kaže nostalgija, ne veruje u priču o raspadu jezika. Naravno da ne veruje kada postoji zahvaljujući tome što je nekada postojao naizgled zajednički jezik^[6], piše Albahari prisjećajući se jezika koji je učio u školi, srpskohrvatskog. Ne miri se s tim da jezika koji je činio veliki dio njegovog identiteta više nema.

Problematikom jezika bave se oba autora iz različitih perspektiva. Obojica rođeni u državi koja više ne postoji, govorili istim jezikom koji također više ne postoji, primorani su da, osim što moraju učiti nove jezike, o vlastitom promišljaju na načine na koje nikad prije nisu. Jezik je sada dio dokazivanja pripadnosti naciji i ljubavi prema domovini, a načini na koje se to dokazuje autore zbunjuju. Ipak, odlaskom u sredinu potpuno novog idioma, i Albahari i Mehmedinović ostaju vjerni svom, maternjem, ne prestajući propitivati njegovo postojeće stanje i smještajući sebe u te kontekste.

Ono što obojicu pisaca održava u životu jeste, naravno, pisanje. Egzilant na taj način progovora o mučnom iskustvu egzila i nepripadanja i tako pokušava složiti kockice svog bića i života.

---

[1] Mehmedinović, Semezdin, Sarajevo blues (Čega ćeš se sjećati?), str. 151, Sarajevo, 2004.

[2] Đoković, Nikola, Dijasporični identitet – između personalizacije egzila i nacion(a)lizma, Sarajevske Sveske br. 45/46, Književnost u egzilu, progonstvu, emigraciji, http://www.sveske.ba

[3] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 27, Zagreb, 2017.

[4] Ibid, str. 54

[5] Beganović, Davor, Jezik, povijest, geografija. Egzil i emigracija u postjugoslavenskim književnostima, Sarajevske Sveske br. 45-46, Književnost u egzilu, progonstvu i emigraciji, http://www.sveske.ba

[6] Albahari, David, Seno za sina, Sarajevske Sveske br. 10, Savremeni jezik i naši jezici, http://www.sveske.ba

• Egzilantska književnost Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića

Pojam otuđenosti jedan je od ključnih pojmova modernog stvaralaštva. Težište moderne je u autorovom subjektivnom shvatanju i pogledu u „unutrašnjost“. Pogled u „unutrašnje ja“ donosi i osjećanja poput tjeskobe, nezadovoljstva, tuge, a neke od opsesivnih tema postaju potraga za smislom postojanja, identitetom, manjak komunikacije ili nemogućnost snalaženja u svijetu oko sebe. Otuđenost kao tematska i motivska preokupacija prisutna je i kod Albaharija i kod Mehmedinovića, a temeljno je osjećanje iz kojeg se rađaju melanholija i nostalgija.

Da li pišem o ljubavi? Ne, ovo je priča o usamljenosti^[1], rečenica je kojom nas Albahari na početku romana Cink upoznaje sa osjećanjem koje pripovjedača (autorov alter ego) prožima cijelim trajanjem romana, a koje je ujedno i jedno od osjećanja prisutnih u ostalim njegovim djelima također. Cink je drugi Albaharijev roman, objavljen 1988. godine, u kojem se autor strukturalno igra sa svime što postmoderna predstavlja i već tim romanom donekle pokazuje kako će izgledati njegov dalji književni put. Autor piše o samoći kao da se sve o čemu govori zapravo bazira isključivo na istoj:

Hajdeger je navodno rekao da se svaki čovjek rađa kao mnogi ljudi, a umire kao jedan. Koja biografija može da zabeleži taj prelazak iz mnoštva u samoću?^[2]

Albahari je neprestano zaokupljen temom pronalaska sebe, jednako kao i Semezdin Mehmedinović, s razlikom da je Albahari stranac oduvijek, a Mehmedinovića takvim čini rat i egzilantsko iskustvo.

U jednom intervjuu Albahari navodi: Sve do odlaska u Kanadu, verovao sam da postmodernizam ne treba da ima ništa od onoga što je imala moderna literatura koja se zasnivala na prikazivanju velikih tema… Međutim, što sam se više udaljavao odavde, shvatao sam da to nije dovoljno. Bežao sam od ratova, a rat je stigao mene. Kao tema.^[3]

Tim odgovorom odgovorio je i na pitanje šta je to napravilo prekretnicu u njegovom stvaralaštvu i šta se utemeljilo kao jedna od gorućih tema njegovih djela – odlazak u Kanadu. Paradoksalno, njegova popularnost u rodnoj domovini postaje najveća upravo u trenutku napuštanja iste. Nameće se pitanje zašto je to tako, ali odgovor je zapravo veoma jednostavan. Napušajući domovinu autor se u potpunosti oslobođa i počinje pisati bez sustezanja.

Elemente njegove egzilantske književnosti pronalazimo već u romanu Cink u kojem protagonist priča o iskustvu odlaska u Ameriku nakon očeve smrti, reflektirajući na osjećaj usamljenosti koji se javlja daleko od poznatog, iako je Amerika trebala biti metafora bijega i spasa:

U Americi sam bio usamljen. Kako je rastao broj ljudi oko mene, tako sam sve više lebdeo nad samim sobom. Izvlačio sam se kroz rupu na temenu i gledao kako razgovaram sa potpunim neznancima. Žene koje su mi se približavale blago sam odgurivao od sebe, ne rukama: naravno, već rečima, probranim rečima, obeleženim mojim jakim, ali neodredljivim akcentom. Otvorio sam se samo nekim Indijancima, jednom Kinezu i jednoj crnkinji; s njom sam razgovarao o Fokneru. Moja usamljenost je jačala u skladu sa gustinom naseljenosti. U Njujorku, na primer, pomislio sam da bih mogao da umrem od tuge.^[4]

Jasno je da obećana zemlja pripovjedača nije spasila. Štaviše, u potpunosti ga je pokorila i pretvorila u stranca koji želi da umre od tuge. Melanholika koji s nostalgijom u svemu vidi obrise zemlje koju je napustio:

Video sam i te ćilime u muzeju u Santa Fej. Pojedine šare su bile nepovratno slične šarama na ćilimima s juga Srbije.^[5]

Odlazak u Kanadu kreira Albaharija kakvog čitamo danas: majstora kratke priče i književnika koji svoje romane piše u jednom dahu („jednopasosno“) i koji na stotinjak stranica objedinjuje i centrira priču. Kanadsko iskustvo autor je opisao u romanu Svetski putnik čiji je glavni junak stranac – Kanađanin (slikar), opčinjen piscem sa naših prostora Danijelom Atijasom (inicijali upućuju na autobiografske elemente, D.A. – David Albahari / Danijel Atijas, kao i radnja romana koja se odvija u Kalgariju, gradu u koji je iz rodne Peći emigrirao Albahari). I roman Snežni čovek također za temu ima historiju, sukobe i raspad Jugoslavije te egzil kao posljedicu svega toga. Za razliku od postavke likova u prethodnom romanu, glavni lik romana Snežni čovek je upravo egzilant, čovjek intelektualac koji prisilno napušta svoju domovinu i pokušava se snaći u nekoj potpuno nepoznatoj sredini pa je kolektivna drama isprepletena sa individualnom, a propast jedne države sa propašću pojedinca.

Jugonostalgičar Atijas objašnjava šta znači biti izmješten iz sredine  u kojoj si odrastao i postao sve ono što jesi:

S jedne strane, rekao je, neprekidno ga guši osećanje da zapravo i ne zna kako da se ponaša, jer je, lišen kontakta, izgubio skoro svaku mogućnost poređenja s drugima, sa ostalim svetom, a s druge strane, rekao je, svaki put kad se nađe u novoj sredini, ne može da se odupre utisku da ga svi posmatraju kao kakvu čudnu zverku, piljeći  katkad u njega, rekao je, s radoznalošću, katkad s nevericom, a katkad s neskrivenom mržnjom. Kad se zatekne u takvom rascepu, rekao je pošto smo izbili na obalu reke, čovek ne može neprekidno da održava ravnotežu i ranije ili kasnije, češće ranije nego kasnije, počinje da tetura i, na kraju, pada.^[6]

Odlazak iz vlastite zemlje može se doživjeti na različite načine. Nekome je nova zemlja pronalazak raja, nekome pronalazak sebe, neko samo fizički živi negdje drugo, a duhom i navikama nikad ne napušta poznati prostor. Za razliku od romana Svetski putnik koji ima tek elemente egzilantskog romana, a u stvari je mnogo više politički, Albaharijev roman Snežni čovek djelo je koje po svemu možemo svrstati u poetiku egzila u postjugoslovenskim književnostima. Tema „nesnađenosti“ i nemogućnosti ostvarenja sebe u novoj okolini nameće se već na samom početku romana kad glavni junak dolazi u svoj novi dom:

„Ovdje neću moći da živim“, pomislio sam, ne tako precizno, naravno, ali sa sigurnošću koja me potresla.“^[7]

On će, bez obzira na sva nastojanja da se prilagodi i asimilira, ostati neko ko živi „vani“. U tuđem gradu je i njegova samoća prisutnija i jasnija, a za nju je krivo sve. Otišao je odnekud gdje se osjećao pritješnjen, ali ne prestaje da guši ni tu gdje je došao.

Većina komentatora Albaharijevog djela nesumnjivo ga svrstava u red autora koji pišu egzilantsku književnost iako se, kako je prethodno navedeno, njegova proza nastala u emigraciji uvelike odlikuje istim osobinama kao i njegova proza prije emigracije.

Semezdin Mehmedinović je autor čije ime vežemo za bosanskohercegovačku književnost u egzilu pri čemu je od velike važnosti njegov posljednji roman Me'med, crvena bandana i pahuljica, objavljen 2017. godine, a u kontekstu analize prethodno je spomenuta i njegova ratna poetska zbirka Sarajevo blues.

Mehmedinović pripada generaciji koja je odrasla tokom raspada Jugoslavije i krvavog rata u Bosni i Hercegovini.^[8]  Nakon ratnog iskustva, napušta domovinu i odlazi u Ameriku. Cijelo vrijeme svog američkog života piše na maternjem jeziku (jednako kao i Albahari). U pedesetoj godini doživljava srčani udar i to iskustvo pretvara u dnevničke zapise, u iskrenu i intimnu ispovijest Me'med, crvena bandana i pahuljica. Nastalo nepretenciozno, bez nastojanja da bude išta osim „zapis Harunu“, djelo postaje veliko upravo zbog toga. Intimno, nježno, lirsko. Djelo o ljubavi, bolesti, izbjeglištvu. Roman  u kojem autor neprestano traži načine da se vrati u vlastitu prošlost.

Ovo je vještačko jezero. Znam ponešto o tome. Rastao sam uz vještačko jezero, Modrac. Uz obalu je na vjetru šuštala visoka suha trava, iza nje su ispred nas polijetali uznemireni fazani. Moja melankolija je formirana na artificijelnosti tog jezera.^[9]

Slike poput te prisutne su u cijelom romanu. Autor (ujedno i protagonist i narator) je samo fizički neprisutan u svojoj zemlji. Zapravo je navikama nikad nije napustio te stoga sam sebe konstantno tjera na sjećanje:

Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako i vlastito ime zaboravim, zar to nije isto što i smrt?^[10]

Osim što je Me'med, crvena bandana i pahuljica roman o emigraciji, to je i roman o Americi iz perspektive osobe čija ličnost je formirana na američkoj kulturi 70-ih i 80-ih godina. Također je i roman od savremenoj Americi, roman u kojem iz autorove intime saznajemo kolektivno. Posebno je to roman o identitetu i potrazi za istim.

Temeljni motiv i temeljno osjećanje cijelog djela je nostalgija. Sve ono što je Mehmedinović kroz svoja dotadašnja djela propitivao i što se u njemu lomilo godinama, slilo se u 173 stranice tog romana koji, opet, nije nastao vođen nijednom od prethodno pomenutih pojava koje su uzrokom nostalgije i melanholije, već sasvim drugačijim stanjem – bolešću, tj. njegovim srčanim i Sanjinim moždanim udarom. To je u potpunosti promijenilo život čovjeka koji se sada pokušava suočiti sa svim onim što je dovelo do zdravstvenih poteškoća. On priznaje sebi da boluje od nostalgije, da su tragovi rata u njemu još živi, da nikad nije napustio bivše prostore u kojima je boravio. Pri tom nostalgiju definira na sljedeći način:

A nostalgija je osjećanje koje povezujem s konkretnim vremenom: u kasnom dječaštvu, u onom osjetljivom adolescentskom dobu, mi ispred sebe imamo beskonačan broj puteva, a nekoliko godina kasnije, kad se svojim izborom svedemo na onaj jedan, javlja se čežnja za vremenom u kojem smo mogli birati između velikog broja različitih mogućnosti. To je meni nostalgija.^[11]

Ono što je sasvim jasno prilikom čitanja djela je konstantno nastojanje autora da se prilagodi američkom egzilu što mu nikako ne polazi za rukom. Svaka situacija u kojoj se nađe, čak i dvadeset godina poslije, tjera ga na pomisao da je u toj stranoj zemlji ipak samo neprilagođeni stranac.

Po mom akcentu oni samo znaju da sam stranac.^[12] 

Možda je taj Mehmedinovićev stalni žal za Bosnom koju je fizički napustio, a koju duhom nikad nije napustio, najbolje objasnio Ivica Ivanišević u kratkom prikazu romana Me'med, crvena bandana i pahuljica. Govoreći o tome šta sve taj kratki fragmentarni roman jeste (i nije), navodi sljedeće: Što preostaje čovjeku bez domovine, kojemu ni ovdje ni tamo ne dopuštaju da bude svoj na svome? Tek spoznaja kako je jedini slobodni teritorij koji u životu ima smisla braniti onaj što ga omeđuju granice vlastita doma. ^[13]

Dakle, Mehmedinović koji se u velikoj Americi osjeća kao Kamijev stranac uz sva nastojanja da to ne bude tako, pokušava sačuvati sebe i hraniti ono što jeste u dometu vlastitog mikrosvijeta – unutar porodice i doma. To je jedino mjesto u kojem se Sem (kako ga zovu porodica i prijatelji) ne osjeća izgubljeno.

Istina je da ja ovdje živim već dvanaest godina, i da me to vrijeme promijenilo, a toga sam postao svjestan kad otputujem u Sarajevo, pa se trudim da budem onaj kakav sam bio prije dvanaest godina i tada, praktično, glumim bivšeg sebe. Tako znam da jednim dijelom više ne pripadam tamo, a kad se vratim ovamo, radujem se onako kako se svak normalan raduje svom povratku kući. U isto vrijeme, ni ovdje nisam domaći, pa se i svojim načinom u dnevnoj komunikaciji dodatno trudim drugima dati do znanja da sam stranac… ja bih na sebe skoro već mogao primjeniti princip „niti-ni“, ni tamo ni ovamo, stranac u svim svojim svjetovima.^[14]

---

[1] Albahari, David, Cink, str. 25, Beograd, 1988.

[2] Ibid, str. 27

[3] Intervju: David Albahari i Zora Drčelić, 4. juni 2017, preuzeto sa: http://www.buka.com

[4] Albahari, David, Cink, str. 30, Beograd, 1988.

[5] Ibid, str. 31

[6] Albahari, David, Svetski putnik / Snežni čovek, str. 27, Beograd, 2015.

[7] Albahari, David, Svetski putnik / Snežni čovek, str. 163, Beograd, 2015.

[8] Debeljak, Aleš, Bosna u Čikagu: Aleksandar Hemon, Sarajevske Sveske br. 45/46 – Književnost u egzilu, progonstvu, emigraciji, www. sveske.ba

[9] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 59, Fraktura, 2017.

[10] Ibid, str. 37

[11] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 42/43, Zagreb, 2017.

[12] Ibid, str. 15

[13] Ivanišević, Ivica, Sem i Uncle Sem, Slobodna Dalmacija, 25.2.2017., preuzeto sa:  http://www.fraktura.hr

[14] Jergović, Miljenko; Mehmedinović, Semezdin, Transatlantic mail, Zagreb, 2009.

• Figure oca i sina u odabranim djelima

Svi analizirani romani kao jednu od tema imaju neki od porodičnih odnosa. Mehmedinovićev roman na neki način je i saga snazi ljubavi, partnerskoj i očinskoj, dok pak kod Albaharija pratimo kompleksne odnose u disfunkcionalnoj porodici.

I jedan i drugi osjećaju strah – od gubitka, samoće, ostavljanja. Strah koji vodi u stanje melanholije i nostalgije. Porodični odnosi nezaobilazna su nit djela oba autora, sa posebnim akcentom na, potpuno oprečno prikazane, odnose oca i sina.

U Albaharijevim romanima Cink i Danas je sreda centralnu figuru čini otac. Iako je vremenska razlika u nastajanju romana velika  (1988. i 2017. godina) ta dva romana imaju mnogo  zajedničkog. Cink je priča o ocu i njegovoj smrti, a Danas je sreda o ocu i njegovoj bolesti (Parkinsonovoj). U maniru Albaharijevih ostalih djela, nijedan od njih nema klasičnu romanesknu formu, a mogli bismo reći da čak imaju i dnevničku formu, iako nisu dnevnici u pravom smislu. O prvom romanu je prethodno bilo govora, a važno je reći da drugi roman, pored tematike „otac-sin“ , otvara i teme koje dotiču period poslije Drugog svjetskog rata, vrijeme Informbiroa i Golog otoka. Protagonista romana opisuje svog oca nakon saznanja da je (i zašto) bio na Golom otoku i kaže da zbog svega onoga što je bio njegov otac nije njegov otac kao što ni on nije njegov sin.^[1] Stroga i autoritativna figura oca u sinu rađa nesigurnost i otuđenost i tjera ga na stalno preispitivanje. Roman završava potpunom ravnodušnošću nastalom nakon saznanja da je otac nestao iz bolnice. Ako se dobro usredsredim, mogu lepo da čujem: moj otac diše, moj otac jeca.^[2]

Ravnodušnost zbog očeve nemoći prisutna je i u romanu Cink, a njihov odnos osvješćuje se tek nakon očeve smrti kada protagonist, izgubljen, odlazi u Ameriku gdje ga u potpunosti obuzima nostalgija. Melanholično pitanje „zašto je sve bilo tako kako je bilo“ tjera ga na zapisivanje priča o ocu. Kaže kako čovjek koji pati za umrlim ocem ne spada u sadašnje vreme^[3], već u neko srednje vreme, u kojem su se osećanjima pripisivala raznovrsna svojstva^[4]. On ne želi priznati sebi da je otac u njemu mnogo više nego što bi to htio pa se raznim pravdanjima trudi da pobjegne od te spoznaje, što je upravo ono što ga tjera u stanja preispitivanja i melanholije.

Figura oca u romanu Me'med, crvena bandana i pahuljica u potpunosti je drugačija nego u Albaharijevim romanima. Drugi dio romana, Crvena bandana, tematizira Mehmedinovićev odnos sa sinom Harunom. Iza „Crvene bandane” stoji grižnja savjesti[5] zato što je troipolgodišnjeg sina Me'med ostavio u opkoljenom Sarajevu, onda kad ga je možda mogao spasiti proživljenog užasa, pa se usljed toga kod autora javlja stalno preispitivanje njihovog odnosa. Ipak, iako mu se ponekad čini da su njegov svijet i svijet njegovog sina daleki i nedodirljivi, jasno je da je njihov odnos ispunjen čistom očinskom i sinovskom ljubavlju. Njihovi događaji zabilježeni tokom besciljnog lutanja američkim cestama zapisani su da se ne zaborave jer je za autora zaborav isto što i smrt. Crvena bandana simbolizira sina, ali i autorov povratak u prošlost. Gledajući Haruna sjeća se vremena u kojima su crvenu maramu nosili Titini pioniri, ali ga ista sjeća i na majčinu šamiju, kao i rodnu Bosnu. Pita se jesmo li i u Bosni govorili „bandana“^[6] i pritom zaključuje da počinje zaboravljati svoj jezik.

Drugi dio romana je i jedini koji, pored pisane riječi, sadrži i crteže. Mehmedinović koristi različite forme kako bi se objasnio sinu. Kaže da crtež fikcionalizira njegove zabilješke na putu te da ta nepouzdanost dobro opisuje njegovo putovanje sa Harunom zato što mu se prošlost opasno izmiješala sa sadašnjošću. ^[7]

Za razliku od Albaharijevog junaka koji je odbijao činjenicu da u sebi nosi očeve osobine, ovdje je reverzibilan odnos – Mehmedinović osjeća stalnu potrebu da se „produži“ u svom sinu. U stalnom je nastojanju da u Harunu prepozna djeliće sebe, iako je riječ o ljudima različitih interesovanja, izgrađenih od različitih kulturoloških i ideoloških stavova.

---

[1] Albahari, David, Danas je sreda, str. 58, Beograd, 2017.

[2] Ibid, str. 155

[3] Ibid, str. 53

[4] Ibid

[5] Jergović, Miljenko, Knjiga o obitelji, egzilu, samoći i zaboravu, o rađanju Trumpove ere, Jutarnji list, 4.2.2017, prezeto sa: http://www.fraktura.hr

[6] Ibid, str. 85

[7] Ibid, str. 85

• Motivi melanholije i nostalgije

Melanholija je osjećaj potpune opustošenosti, depresivnosti, pretjerane i nezdrave tuge. Melanholična osoba nije u stanju prihvatiti gubitak, povlači se u svoju unutrašnjost, centrirana je na vlastitu patnju. U tekstu Melankolija kao nekritička svijest^[1] navodi se da stari zapadnjački problem melankolije do dana današnjeg nije izgubio ništa od svoje aktuelnosti ni sugestivnosti.^[2] Tim terminom označavaju se različiti fenomeni. U prvoj polovini prošlog stoljeća, Sigmund Frojd je pisao o toj pojavi i naglasio kako melanholiju treba razlikovati od tuge, tj. da postoji razlika između tugovanja i žalovanja.^[3]

Za razliku od melanholije, nostalgija (grč. nostos – povratak kući + algos – bol) se isprva koristila za opisivanje intenzivne čežnje za domom^[4], a kasnije je posmatrana kao psihičko stanje koje karakterizira želja za povratkom u neko prošlo životno doba. Danas se općenito definira kao sentimentalna želja za prošlošću.^[5] Iako je riječ o osjećanju koje pokreću usamljenost i tuga, nostalgija ipak nije tako represivno stanje kao melanholija. Štaviše, može se reći da je riječ o gorko-slatkoj emociji^[6] koja tugu čini podnošljivijom. Nostalgija, dakle, omogućava ponovno proživljavanje prošlosti. I ona, također, predstavlja povratak sebi ili nečemu/nekome svome i nagoviještava volju za povratkom. Nostalgija je prvo bolest, pa osjećaj, zatim stanje ili raspoloženje duše.^[7]

Već iz samih definicija navedenih osjećanja (stanja) jasno je zašto su se u velikoj mjeri pojavile u djelima savremene književnosti. Ratovi, preseljenja, ubrzan tempo života, gubljenje porodičnih veza, nedostatak komunikacije, savremene su pošasti koje rađaju i bude i jedno i drugo – i melanholiju i nostalgiju.

I Albahari i Mehmedinović su preživjeli rat, žive daleko od svog doma i voljenih i u konstantnoj su potrazi za samim sobom. Sve to je od njih dvojice, autora koji pišu na posve drugačiji način i reklo bi se o posve drugačijim temama (a zapravo nije tako), napravilo melanholike i nostalgičare. Kako da ostanemo blizu ako živimo daleko, kako da govorimo istim jezikom u sebi i između sebe, kako da zadržimo sebe u tuđem gradu, kako da sačuvamo vlastiti grad u sebi, gdje mi je mjesto, kome pripadam… Pitanja su koja se obojica neprestano pitaju i na koja pokušavaju pronaći odgovor. Stoga, motiv povratka (sebi, kući, domovini…) postaje jedan od ključnih u njihovom djelu i neminovno je da sa sobom nosi i paradoks nostalgije i opasnost melanholije. Kako moderni pisac nije isto što i pisac romantizma, on zasigurno neće umrijeti niti od jednog od tih stanja, ali će zbog njih mnogo patiti. Htjet će zaustaviti vrijeme, vratiti se, sadašnjošću popraviti prošlost.

Ozbiljan pisac je retko nostalgičar, a neretko melanholik, ^[8] navela je Ljiljana Šop u svom tekstu „Nostalgija i književnost“. Pomenuti autori potvrđuju svojim djelom tu tezu, s tim da se može reći da mnogo više nostalgije ima u djelu Semezdina Mehmedinovića nego u djelu Davida Albaharija, dok je potonji melanholik u potpunosti. To, naravno, ne umanjuje ozbiljnost Mehmedinovićevog djela, samo svjedoči o tome da je životno iskustvo (posebno iskustvo odrastanja u disfunkcionalnoj porodici) od Albaharija napravilo autora koji se bavi melanholijom bez imalo patetike i suvišnih opisa.

Nostalgija je prisutna u Mehmedinovićevom djelu još od njegovih početaka. U zbirci Sarajevo blues konstantne su aluzije na vrijeme prije rata. Kao primjer navest ćemo lirski zapis  Bijela „Drina“ u kojem paketić „Drine“ postaje simbol svega sarajevskog. Ratnička kutija vraća studentske dane. Kutija bez mjeseca proizvodnje i bez celofana svjedoči da je vrijeme stalo. ^[9]

Rat je, naravno, razlog mehanholije, od koje, navodi, pati i sin Harun. Oba imamo česte napade melanholije. Naše su tjeskobe posljedica rata. Ili je rat to osjećanje pojačao, jer mi melanholija nije bila strana još od najranijeg djetinjstva.^[10] Navodi i to da Harun rat potiskuje u zaborav, boreći se s osjećanjem boli na takav način, dok ga on, iznova proživljava podsjećajući se na isti u različitim situacijama.

Ne jadikuj za onim što je prošlo jer ćeš samo jadikovati nad samim sobom^[11], piše Albahari u romanu Cink ne slušajući samoga sebe. Naime, njegove jadikovke zbog izgubljenog vremena i  stvari koje bi htio popraviti, a ne može, ne prestaju i manifestiraju se u svim djelima nastalim poslije tog romana. Kao i kod Mehmedinovića, tako i kod njega, žal za izgubljenim ljudima, vremenima ili prostorom, u prvi mah do izražaja dolazi putem predmeta:

Uvek je tako, rekao je, uvek se onih koji su nam najpotrebniji setimo onda kad do njih ne možemo nikako da dođemo, ali zato se, kad se vratio u Kalgari, setio nečeg drugog: torbi i kutija s dedinim stvarima koje su stajale u plakaru u podrumu njihove kuće. ^[12]

Osjećaj tuge, nemanja, praznine, izazivaju predmeti koji podsjećaju na to za čim žalimo. Predmeti koji svjedoče da je to nešto (ili taj neko) bilo, postojalo, svjedočilo. Sada kad više ne postoji, ostaje nastojanje da se ili sačuva u sebi ili ubije. O umijeću odsustva, kako ga Albahari sam naziva, on piše u svim analiziranim djelima. Konstantne, ali uzaludne su njegove težnje da se izbori sa vlastitim prazninama. Bilo da je riječ o praznini praznine ili odsustvu ili pak o praznini kao punoći^[13] ona je kod Albaharija uvijek tu, prisutna i pogodna za melanholiju. I on, slično Mehmedinoviću, dolazi do zaključka da nostalgija ubija^[14]i da se skučenost duha može riješiti jedino oslobađanjem od iste.

Oba autora su u stalnoj borbi sa nostalgijom i melanholijom, ali koliko im se opiru toliko ih ta dva stanja kontantno stižu. Neprestano su u potrazi za mjestom koje će zvati svojim, ali osjećaj nepripadanja je utoliko prisutan zato što je povezan, ne sa prostorom, već sa unutrašnjim bićem onoga koji u prostoru traži sebe. Oni su fizički prisutni u gradovima u kojima žive, ali su mnogo više prisutni u onima koje su ostavili iza sebe ili pak u ljudima koji više nisu dio njihovih života. Čuvajući prošle uspomene, oni nastoje sačuvati vlastiti idenitet, odnosno sve ono što čovjek zapravo jeste. Njihove književnosti su intimne, autobiografske. Sjećanja su važan motiv kod oba autora. Izvor su melanholije koja dolazi iz svijesti da su prije svega stranci, svugdje osim u književnosti koju stvaraju. Ona je njihov način da se pronađu u svijetu nepripadanja i otuđenosti, u prostoru pukotina u kojem su neprestane potrage za sopstvenim odrazom.

---

[1] Gunter, Schmitz, Heinz, Melankolija kao nekritička svijest, sa njemačkog prevela: Đorđević, Mira, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija

[2] Ibid

[3] Senić, Renata, Tuga i melanholija, http://www.psihoterapijsketeme.rs

[4] Šimac, Sara, Nostalgija – šta je to i kako vam može pomoći da se osjećate bolje?, http://www.krenizdravo.rtl.hr

[5] Ibid

[6] Ibid

[7] Gunter, Schmitz, Heinz, Melankolija kao nekritička svijest, sa njemačkog prevela: Đorđević, Mira, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija

[8] Šop, Ljiljana, Nostalgija i književnost, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija

[9] Mehmedinović, Semezdin, Sarajevo blues, str. 40, Sarajevo, 2004.

[10] Ibid, str. 73

[11] Albahari, David, Cink, str 61, Beograd, 1988.

[12] Albahari, David, Svetski putnik, str. 77, Beograd, 2015.

[13] Ibid, str. 144.

[14] Albahari, David, Snežni čovek, str. 174, Beograd, 2015.

• Zaključak

U radu se nastojalo proniknuti u teme i motive književnog opusa Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića, sa akcentom na motive nostalgije i melanholije i poveznice koje dovode do stvaranja istih. Uvidjeli smo da postoje sličnosti i kad je životni put autora u pitanju pa je autoreferencijalnost važan segment njihovog djela.

I Albahari i Mehmedinović svoje djelo stvaraju, prije svega, oslanjajući se na egzilantsko iskustvo. Tema pronalaska sebe na prostoru koji nije tvoj opsesivna je i kod jednog i kod drugog, a predstavlja žarište za sve ostale teme kojima se bave. Oba autora svoj spas pokušavaju pronaći u drugoj domovini, Albahari u Kanadi, a Mehmedinović u Americi, ali mir ipak ne pronalaze jer osjećaj drugosti odlaskom raste. Zbog toga ih obuzimaju osjećanja melanholije i nostalgije, a počinju razna preispitivanja poput preispitivanja identiteta i jezika ili pak poniranja u komore sjećanja gdje se iz prošlosti zalazi u analize porodičnih odnosa, također aktuelne teme obojice autora. Disfunkcionalni porodični odnosi, prvenstveno na relaciji otac – sin čine okosnicu Albaharijevih djela, dok s druge strane kod Mehmedinovića taj odnos nije narušen, ali pisac osjeća konstantnu grižnju savjesti zbog toga što je svog troipogodišnjeg sina svjesno ostavio u opkoljenom Sarajevu čime je uništio njegovo djetinjstvo, ali i iskreirao njegovu budućnost. Stoga se kod oba autora javlja strah, nastao usljed različitih odnosa. Iz tog straha rađa se tjeskoba iz koje bijeg postaje oživljavanje prošlosti. Pokušaj bijega u neke sretnije trenutke ne predstavlja najbolje rješenje, nasuprot, sa sobom donosi još dublja osjećanja opustošenosti, depresije i tuge. Osim toga, autori iskustvo rata nose u sebi i, ako nije direktno, indirektno je inkorporirano u njihovo djelo. Taj psihički bol manifestira se na različite načine i u različitim situacijama, često se javlja pri pogledu na predmete poput slika ili dnevnika, čuvara prošlosti. Predmeti pokazuju za čim autori odnosno njihovi junaci žale.

Obojica dolaze do zaključka da nostalgija ubija i da se čovjek može osloboditi samo ako se oslobodi iste, što njima dvojici ne polazi za rukom.

U radu je ukratko bilo riječi i o odlikama moderne i postmoderne književnosti te o osjećajima otuđenosti i usamljenosti kao posljedicama stanja melanholije i nostalgije.

Zaključujemo da su djela Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića satkana od žalovanja i čežnje za prošlošću te da melanholija i nostalgija čine bitne odlike njihovog opusa.

Ako ste pročitali do kraja, hvala.

Bilo bi mi draga da se “potpišete” u komenar ispod posta. 🙂

do sljedećeg čitanja,