Preporuke, osvrti, recenzije...

…DA IZMAŠTAŠ ZA SEBE ŽIVOT…

Andrij Ljubka je ukrajinski pisac, meni do zbirke „Soba za tugu“ potpuno nepoznato ime. Ipak, zahvalna sam IK Buybook na prilici da ga čitam jer je ovo jedna od najdivnijih zbirki priča koje sam pročitala. Ne znam da li vam se ikad desilo da pročitate zbirku i da sve priče ostave upečatljiv dojam… Meni do ove zbirke nije. Naime, svaka, ali doslovno svaka priča me na izvjestan način dotakla, raznježila, rastužila.

Ljubkine pripovijetke su, kaže, priče čiji glavni junak je samoća. Zapravo, junaci su mu zanesenjaci, u potrazi za vlastitim odrazom u drugom, sa oklopima oko srca. U njihovim pogledima je tuga, a životi su im satkani od sjećanja. Mahom se trude da ta sjećanja budu lijepa, maštom ih čine još ljepšima. Čehovljevske su te priče. Autofikcijske su, junak je i Andrij i pisac zbirke „Soba za tugu“. Neke su ispričane u ih, neke u er formi, ali svaka se manifestuje zaokruženom kompozicijom, zanimljivom radnjom, interesantnim zapletima i odličnim krajevima. Onakvim kakve ja u pričama volim, sa efektom nekazanog, takvim da nas rastuže samo od pomisli šta (ne)će biti dalje. Priče u suštini nisu tematski povezane, ali jesu mnogo više no što se to na prvu čini.

Iako su bazirane uglavnom na unutrašnjim, individualnim svjetovima junaka, one također suptilno propituju i mnoga društvena pitanja. Ljubka donosi i socijalnu i religijsku kritiku i priča o mentalitetu provincije, lijepo dozirajući i ništa ne kazujući surovo. Iznad svega, donosi nam cikličnu priču o protoku vremena i njegovom uludom trošenju. Možda je to i jedna od glavnih poruka koje sam kao receptor zbirke usvojila – voljeti, živjeti i trajati, s onima kojima smo važni.

#knjigaposvuduša u 📍Bazelu

Da su književnost i život neraskidivo povezani također nam se daje na znanje. Posebno  je to vidno u pričama čiji junak je profesor književnosti, pisac ili pjesnik. Onaj koji se poistovjećuje i povezuje sa Ovidijem, što zbog ljubavi i tuge što zbog pisanja i metamorfoza.

„Jednostavno, u Ovidiju je rasla praznina i tuga, crna rupa usamljenosti, i upravo ljubav – pa makar i nestvarna, izmišljena, fantomska – spriječila ga je da poludi ili da digne ruku na sebe. U najtežim trenucima, kad se više nije moglo izdržati, Ovidije bi sjeo i pisao, nalazeći u pisanju spas.“ (BJEKSTVO)

Mnogo je u ovim pričama lijepih, esejističkih misli o poeziji, iz kojih, sigurna sam, progovara autor – pjesnik. I nisu lijepe samo njegove misli o poeziji, nego i kompletne poetske rečenice.

„Koščata je bila moj lijek i moj podstrek.“ (KOŠČATA)

Tek jedna misao, jedna rečenica, a cijela jedna pjesma.

Predivno je melanholična „Soba za tugu“. Posebno su mi lijepi svjetovi priča „Žena i šibice“ (u kojoj sam pročitala najljepši opis žene u hidžabu ikad), potom „Jedna noć vozom i nekoliko sati autobusom“ (koja me podsjetila na Čehovljevog Vanjku) i „Kraljica rama“ (koja me šokirala saznanjem da je pisana po istinitom događaju).

Sve u svemu, od mene (a znate da ih ne razbacujem baš često) ovaj put čista petica. Ljubitelji priča, slobodno posegnite. Družit ćemo se Ljubka i ja još!

Link koji vodi do knjige: https://buybook.ba/proizvod/soba-za-tugu-5263

do sljedećeg čitanja,

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Vazduh i dalje boli pod prstima…”

Zbirka priča Saše Guberinić, “O OSTALIMA”

„O ostalima“ je zbirka priča, jedna od rijetkih koju sam čitala ove godine, a koja je zaslužila čistu peticu (pregledah maloprije svoj ovogodišnji #goodreadschallenge da vidim kojim knjigama sam dala pet zvjedzica i to su: „Tuđa krv“ Simone de Beauvoir – zato što mi je baš prijala, „Agi i Ema“ – jer je riječ o dječijem romanu koji bih okrarakterizirala jednom jedinom riječju: toplina ❤ i treća je zbirka pjesma Emane Tabaković „Dođi u moje tišine“ – zato što znam da je to tek početak). ⠀

E, Sašina zbirka je u svakom segmentu zadovoljila moje čitalačke ukuse i ovaj put ide jedna petica u rangu de Beauvoir, zato što sam baš uživala čitajući. Zbirka je to od sedam priča (i predgovora koji kao da je i sam priča te pogovora u kojem je kratko sumiran bitak naoko nepovezanih priča) koja govori o svima nama, o suprugama, kćerkama, očevima, muževima, ljubavnicima, majkama… O nama i našim (ne)običnim životima. O smrti i o egzilu ako znate da čitate između redova. Zbirka je i koja je osvojila „Čučkovu nagradu“ 2021. godine zato što se, prema riječima žirija, „izdvojila zrelim, izgrađenim stilom i pričama koje su dramaturški zanimljive, sugestivne, a njeni junaci su svakodnevni ljudi koji biju svoje životne bitke i u kojima se svako od čitalaca može prepoznati.“⠀

Upravo je stil to čime je mene ova zbirka kupila. U moru savremenih djela u kojima, po defaultu, imamo neki „odsječeni“ stil kojim se ide u centar stvari, izdvojila se Gubernićka PRIPOVIJEDANJEM. Onim što mi ponekad, u savremenoj literaturi, strašno nedostaje. Njene rečenice su ritmične, ne bježi od stilskih figura, vezuje priču, a opet ne rasplinjuje, zna gdje stati i čime napraviti onaj „šok – efekat“ kratke priče. Njen stil je „odličan“, tako sam napisala na nekoj od margina, a talenat je neosporan i mnogo sam sretna što je Saša odlučila zaploviti (i) ovim (a ne samo nekim drugim) morima. ⠀

Kada su zbirke u pitanju uglavnom izdvajamo priču ili pjesmu koja nas je posebno dojmila. Ovdje to kod mene nije slučaj. U svakoj sam pronašla nešto. ⠀

Ako baš moram izdvajati, onda ću reći da me priča o Smajiću držala budnom do zadnje riječi i da me je na kraju kupila ljudskošću za koju sam navijala. Krajem me je kupila i „Bombonica“ jer je njen izbor onaj koji bih i sama izabrala. Ne biti nesretan. ⠀

Žao mi je što ova zbirka nije dostupna širim narodnim masama i nadam se da će se štampati u nekom novom izdanju. Riječ je o prvijencu objavljenom 2021. godine u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bjelicki” iz Sombora, u ediciji “Golub”. Koliko bih voljela da je čitate svi, toliko mi je i drago što pripada biblioteci jer blago se čuva na posebnom mjestu. ⠀

Inače, Saša Guberinić je rođena u Valjevu 1989. godine i vjerujem da će se za njeno ime, u budućnosti, svakako čuti. ⠀

•⠀
•⠀
• ⠀

Zbirku #oostalima čitala sam u okviru izazova #čitajmožene2022 čime sam precrtala još jednu sekciju: zbirka kratkih priča, kolekcija eseja ili knjiga autorke koju do sada niste čitali. ⠀
Koprcam u izazovima, ali samo nek se (o)kreće! 😊

Preporuke, osvrti, recenzije...

SRETAN PUT I MIRNO MORE ili BOKUN JEDNE MLADOSTI u kamenitim pričama Milke Kolundžić

Imprimatur.ba

Znaš li šta su tribunal, škure, setimana, kucin, ćaća, maća, mate, skašela u vuštanu, glet, šjor?

Ne znaš? Neke nisam znala ni ja pa sam radoznalo prolazila redovima… pa rječnikom na kraju knjige… pa Guglom. Naučila.

Ne znam da li vas, ali mene od ovih riječi nešto grije… Pa kad kažeš skašela u vuštanu kao da pjevaš pjesmu o džepu jedne crne bapske suknje…

E takva, kao pjesma, zbirka je Kamenite priče, Milke Kolundžić, autorice rođene u Benkovcu, gdje je, između Dva rata, smjestila i radnju unutar korica. Da smo svuda gdje su nam tragovi, Kolundžić svjedoči najbolje, ostavljajući ih, pored Benkovca, i u Budvi, Beogradu, Banjaluci, Tivtu i Kotoru, gdje živi i stvara danas.  

Kamenite priče su njena prva zbirka. Međutim, nipošto ne dozvolite da vas ovo „prva“ zavara. Milka je rođeni pripovjedač. Neki se uče da pričaju, neki to jednostavno znaju. Ona je od ovih drugih.

Iako bih, zahvaljujući bukstragramu koji me ženi koja stoji iza redova o kojima ću pisati približio na različite načine, mogla ovaj prikaz pretvoriti u lično i subjektivno slovo, ipak ću o zbirci pisati kao recipijent Kolundžićkine književnosti prije svega.

„Dijete krša i kamenjara“, koje taj krš i kamenjar bez obzira na sve druge predjele kojima je hodilo i dalje diše, je u 28 kratkih priča ispisalo štoriju o vremenima prošlim, vremenima „prije mašina“, slikovito, o vremenima crvene lade, fritula i Jugoplastike, o vremenima onomad kad se, sve skupa, spavalo u jednoj sobi.

Zbirka posvećena Porodici (koju prati prisvojna zamjenicaa mojoj), napisana u  albaharijevskom maniru, bez puno i suvišnih riječi, a sa puno i previše emocija, oda je, zapravo, stamenoj, snažnoj, izdržljivoj, onovremenoj ženi. Kamenitoj. Nikako kamenoj. Od kamena sazdanoj. Sa sudbinom (po)mirenom. Baki i Mami sa velikim slovom, sirenama. Omaž je to i ćaći, učitelju Gagi, i mate učiteljici. I poruka o obrazovanju, neizgovorena. I knjigama i bibliotekama posveta. I o tišinama priča… ispričana „da bi prestalo da se pamti“.

„Najprije je nastao šok. (…) Postalo je jasno da treba zapisati sve. Priče.“

I zapisana su… Sjećanja, kratke, čulne slike djetinjstva u kojima miriše selo i u kojima su jasno portretirani sudionici, kreatori (i „trpitelji(ce)“) jednog stihijskog, nimalo laganog života koji „miriše na rad“. Sjećanja o Drugom ratu u kojem su „muški“ skupa vojevali, a žene i djeca, ispod zatvorenih škura, čeznuli… šutjeli.

Izdvajam tri posebno dojmljiva pasosa, barem ovoj čitateljici.

Prvi je opis poroda. Ne pamtim da sam se u svojoj čitalačkoj karijeri susrela sa nekim koji me dotakao više, zbog kojeg sam žensku snagu osvijestila više:

„… a dvi’ žene klečale su kraj njene postelje. ‘Edna je ustala i otkračunala vrata. Ona je ležala na postelji i u noćnoj košulji raspletene kose, ruke joj vezane za uzglavlje, tijela posvađanog s udovima. Na snježnobijeloj košulji dolje tragovi krvi.“

Drugi i treći, uzajamno povezani, slika su Bake koja češlja kosu. Nadrealna uzvišenost tog trenutka… sav moj svijet.

„Postoji nešto izuzetno lično i nestvarno lijepo u uhvaćenom trenutku – žena koja češlja svoju kosu.“

„Sve žene bi trebalo da imaju dugu kosu. Ako ništa, a ono da bi unukama podarile sliku na kojoj svjetolost ljepote bake, koja sjedi i češlja svoju kosu, odlazi kroz prozor i začarava jedan komadić ovoga i – u tom trenutku – sav moj svijet.“

Mnogo, mnogo čitanja iznjedrilo je ovu neveliku zbirku, majstorskim talentom pisanu. Preporučujem je ljubiteljima kratke forme, a sigurna sam da će vas u isto ubijediti i ostali prikazi pod oznakom #kamenitepriče.

Kamenite, svaka za sebe, čine svojevrsne slike, a zajedno opet jednu veliku, bokun jedne dalmatinske mladosti. Posebno izdvajam Nije bilo i Ćaća, prve dvije, jer udare na samom početku tamo u pleksus, a onda i sljedeće: Sirena, Sve je dobro, Kosa, Hristos, Prvovjenčani, Mama, sretan rođendan, Tišina i posljednju Kod kuće.

„Mala je od oca dobila ime i prezime i u nogama neizdrž – nije mogla dugo na jednome mjestu“, a tamo… samo tamo, u djedovoj kući, tamo gdje nikad nije mislila da će, obgrlio ju je spokoj… našla je mir.

Svuda smo gdje su nam tragovi, ali samo na jednom mjestu su korijeni.

Knjigu naručite ovdje .

Do sljedeće pisanije,

Sretan put i mirno more! 

#odmalogprinca