moje srce visi na koncu
i nije to nikakva poetska slika
grobovi nisu mjesta
na kojima možemo pričati o sreći
volim te
prvi put kažeš
pred začetnikom dinastije
i odmah zatim
sakriješ se iza njegovog tijela
kamen, cvijet, lik
ništa ovdje nije moje
iza i ispred nas je grad
kažem kako nisam ista djevojka
koja se onomad od kiše
i od ljudi skrivala
pod crnom kapuljačom
hodeći zorom
pustim cetinjskim ulicama
ispustila sam iz ruke
i kofer i ogledalo
u svijetu stvarnoga
ti ne bi odabrao mene
kažem
u svijetu mogućeg
odabrao bih tebe
kažeš
okrećem se oko sebe
ali osim mene i Danila
ovdje više niko ne stoji
(Orlov krš, 9. 9. 2021.)
Od Malog princa... 