Da sam kojim slučajem u književni svijet Tvrtka Kulenovića uplovila Vratima koja se njišu vjerovatno mu se nikad više ne bih (svojevoljno) vratila. Riječ je zbirci eseja, posljednjem djelu iz edicije „Sabrana djela“ . Ako ste čitali moje postove posvećene tom piscu, mogli ste shvatiti da je esej značajan segment njegovog stvaralaštva uopšte. Način na koji je pisao i fikciju (koja kod njega nikada nije samo to) je esejski, intelektualan i filozofski. S obzirom da sam prije ove zbirke tekstova pročitala sve ostalo, stil mi je već bio poznanica, ali mi je čitanje svejedno išlo teško.
Zbirka je podijeljena na nekoliko cjelina, od kojih se neke opet sastoje od nekoliko tematski povezanih eseja. Ono što Kulenovića okupira u ostalim djelima utkano je i ovdje, s tim da je u ovom djelu došlo do otklona od teme rata, a u fokusu interesovanja su spiritualne teme, odnos Istoka i Zapada, književnost. Izdvojila bih, meni interesantnu, cjelinu „Dante, naš savremenik“ u kojoj kroz nekoliko eseja (Danteova savremenost, Danteov realizam, Božanstvena komedija kao moderni roman, Likovi Pakla i recepcija Božanstvene komedije, San kod Dantea, Čovjek svog doba) Kulenović najpoznatijeg humanistu interpretira kao postmodernistu, tj. tumači vrijednosti njegovog djela u (post)modernom svijetu. Možda mi je taj dio bio interesantan i zbog toga što sam imala neka predznanja pa sam mogla shvatiti o čemu priča, za razliku od nekih eseja koji su mi bili čista apstrakcija, pretpostavljam iz razloga što su moja znanja o tematici bila mala (ili nikakva). Za eseje Tvrtka Kulenovića rekli su da oni nikada nisu „napadna demonstracija učenosti, ali ni haotični i dokraja subjektivizirani skup utisaka“, već „sporazum toga dvoga“. Dakle, znanje u kombinaciji sa vlastitim doživljajem svijeta bi, ukratko, bila njegova esejistika. Dobar esej zapravo i čini taj balans između nauke i individualne spoznaje, zar ne? Interesne sfere Tvrtka Kulenovića su brojne, njegovi svjetovi su različiti, ali u svakom od njih pronalazi vrijednost i osvjetljava ga iz više uglova.
E sad, na kraju ove priče, kome bih rekla da (ne) čita Tvrtka Kulenovića?
Ako u djelu tražite akciju, to nije pisac za vas.
Ako tražite isključivo fikciju, nije za vas.
Ako ne volite postmodernu, big no, no također.
Ako su vam dosadni pisci koji imaju tu „intelektualnu“ nit u iskazu, definitivno nije za vas.
Ako ste, pak, od onih koji čitajući uče, ako ste željni novih znanja iz različitih oblasti, ako vas interesuje odnos i razlike Istoka i Zapada, ako volite putovanja, ako se bavite fenomenom rata i zla u čovjeku, ako zazirete od patetike u tekstu… onda slobodno posegnite. Možda će nekom nedovoljno iskusnom čitaocu (rekla bih da sam donekle npr. ja bila ta) čitanje tražiti dodatni napor, možda nećeš uživati u svakom pročitanom redu ili će ti trebati vremena za iščitavanje jer ovo nije jedan od onih za čitalački maraton, ali u konačnici ćeš se osjećati bogatijim.
Ukoliko probaš, bilo bi mi usitinu drago da javiš.
U čitanje ovog romana ušla sam sa mišlju da je to „roman o ratu u Sarajevu“ jer sam negdje naišla na takvu konstataciju. Dakle, očekivala sam ratnu priču, poetiku svjedočenja, događaje i emocije. Ništa od toga nisam dobila, ali ništa me to nije ni iznenadilo jer sam, iščitavajući prethodne romane Tvrtka Kulenovića, poprilično shvatila način na koji taj pisac piše. Zato je moja prva preporuka da prije čitanja Jesenje violine pročitate nešto drugo što je Kulenović napisao, Čovjekovu porodicu ili Istoriju bolesti, možda. Riječ je o autoru koji zasigurno neće odgovarati svima i na čije se pisanje treba navići da bi ga se uopće shvatilo.
Dakle, roman „Jesenja violina“ teško je interpretirati izvan konteksta cjelokupnog opusa autora. Zapravo, nije teško, ali bi se, u suprotnom, čitaocu na mahove moglo učiniti da je njegova priča bez smisla i reda.
Roman jeste priča o ratnom Sarajevu, ali nije svjedočenje, već su taj rat i ta događanja triger za pisanje o životu. Autor je roman okarakterisao kao bildungs, i zaista priča i kreće od naratorovih najranijih dana. Narator je profesor (kao i autor). Priča je ispričana u drugom licu što upućuje na to da se narator obraća samome sebi. Kako odmiče čitanje tako i čitatelj shvata da je to samo uslovno priča o ratu u Sarajevu, a da je zapravo priča o svim ratovima, baš kao i svi ostali Kulenovićevi romani. U izdanju koje sam čitala, na samom početku knjige, stoji Autorefleksija. Autor „objašnjava“ šta je radio i pisao tokom cijelog života. Dojam da ne objašnjava samo čitaocu, nego i samome sebi, pratio me, ne samo čitanjem autorefleksije, nego i cijelog djela.
Ne polazim od toga da sam postao dovoljno „važan“ da mogu da pišem o sebi. Polazim od toga da sam uvijek, i pišući književnosti, i pišući o književnosti, pisao o sebi i da je svaki pisac koji se istovremeno bavi i književnom kritikom i naukom o književnosti, dakle svaki onaj koji je, razumijevajući književnost iznutra istovremeno razvio i optiku da je posmatra „spolja“, dužan da piše o sebi: u takvoj situaciji dolazi do ukrštanja linija koje može da bude veoma korisno i za književnost, i za književnu kritiku, i za nauku o književnosti. Posebno može da bude korisno drugim piscima, mladim piscima, jer svako pisanje o sebi, i u „životu“,i u književnosti, pisanje je drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugim ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život. Oni koji su toga svjesni odmah pišu pisma, kao Rilke Kapusu, oni koji ne vole da se dopisuju pišu nešto što ipak nije dnevnik nego autorefleksija, jer su svjesni da je to što pišu namijenjeno drugom, i da ga treba očistiti od balasta činjeničnosti koji se pojavljuje u dnevnicima. (AUTOREFLEKSIJA, T.K.)
Autorefleksija #odmalogprinca
Prethodno sam pisala o tome da je Tvrtko Kulenović možda najizrazitiji postmodernista bosanskohercegovačke književnosti. „Jesenja violina“ je roman koji to još jednom potvrđuje. To nije roman u kojem postoji radnja. Nema je. Postoji bezbroj malih, tek naporedno spomenutih radnji, koje nisu u funkciji pokretanja akcije, nego su odrazi sudbina o kojima narator sproadično priča. Njegove, ali i svih onih koje se spominju usput. Ovdje se također na više mjesta objašnjava i sama postmoderna kao pravac, a njene karakteristike narator (autor) pronalazi i u svom romanu (romanima). Autocitatnost, citatnost, intertekstualnost, metatetkst, fragmentarnost… sve je tu, ovaj put još i dodatno analizirano. Jasno je još jednom da Kulenovićevi romani nisu romani u tradicionalnom smislu i ko god od njih očekuje bilo šta slično onda ne treba ni da ih čita.
Jedna moja prijateljica rekla mi je da je svaka moja knjiga „serija uboda“… koja nema mnogo veze sa čistom književnošću i koja služi studentima kao priručnik ili čak udžbenik… To mi je jedna od najdražih „kritika“ koje sam dobio. (JESENJA VIOLINA, T.K.)
Tekst Asmira Kujevića, predgovor romanu, nakon Autorefleksije, nazvan je „O puškama i violinama“ i to je savršena sintagma za sumiranje onoga o čemu ovaj roman govori. O ratnim iskustvima, gladi, gubicima, kulturi, umjetnosti, književnosti. Sve je to u toj Violini isprepleteno. Ponekad se stiče dojam da autor nepovezano, u istom poglavlju, prelazi sa jedne priče/teme/sudbine/ na drugu, ali istina je da sve imaju nit poveznicu koju obični čitalac (gdje stavljam i sebe) bez dodatnog nauka i istraživanja neće moći otkriti. Iako je nazvan bildungsromanom pa očekujemo događaje od djetinjstva do starosti, radnja ovdje ne teče, već suprotno, stoji ili se pak „miješa“ s nekom drugom. Ton kojim se pripovijeda je apsolutno smiren, nema uzbuđenja, ispitivački je i upravo tu se krije pomirenost koju sam spomenula u prethodnim redovima. U jednom od poglavlja pripovjedač to stvaranje romaneskne priče prikazuje kao kružnicu koja se sastoji od mnoštvo manjih. Roman se ne piše pravolinijski, nego se sa svih strana „napada“. Svako mjesto je centar te kružnice i naposljetku se svi centri ukrštaju u jedan.
Čitanje nekog drugog Kulenovićevog djela prije čitanja Jesenje violine preporučujem i zato što ćete pojedine dijelove prethodnih romana ovdje pronaći u potpunosti „prepisane“. Autor je i sam naglasio da je taj roman sastavljen od dijelova prethodno pisanih, različitih promišljanja ostavljanih na različitim mjestima i po različitim djelima. Postmodernistička fragmentarnost tu dobija puni oblik jer je „Jesenja violina“ zapravo skup nekolicine fragmenata. Meni je to prijalo jer su mi slike (npr. priča o Lorki iz Čovjekove porodice ili o bratu Zeki iz Kasina) tek ovdje postale sasvim jasne.
Više sam puta čitajući Kulenovićeva djela poželjela da sam mogla biti njegovom studenticom. Iz napisanih redova tog autora zrcali se zaista ogromno književno znanje. Fascinirana sam brojem tuđih djela koja se u njegovim djelima spominju kao modle po kojima je i sam autor oblikovan. Metatekstualnost je sveprisutni elemenat njegove proze, a ovdje je prisutna već u samom naslovu, a onda i naslovima poglavlja kakvi su „Antimemoari“ (aluzija na piščevu veliku inspiraciju francuskog pisca Andrea Malrauxa i njegovo istoimeno djelo) ili „Engleski pacijent“ (roman kanadsko-šrilankanskog pisca Michaela Ondatjeaa).
Koliko ste od ovih knjiga pročitali? Imate li namjeru do kraja života sve pročitati?“
Ni u kom slučaju ne možeš dati zgodan odgovor: glupo je da kažeš da si već sve pročitao… ne možeš priznati da nisi pročitao ni deseti dio, nema smisla objašnjavati kako ti nije ni namjera da sve pročitaš, kako je čitanje oblik ljubavi, a u ljubavi nije važan broj.” (JESENJA VIOLINA, T.K.)
Nađe se u ovom romanu i sjećanja na studentske dane, na vrijeme kad se imao neki politički stav, pa na vrijeme kad se politikom prestalo baviti, a okrenulo se pronalasku sebe u poeziji. Porodični odnosi prikazani su kroz spomen na brata, na supruge i kćerku Hanu. Putovanja i njihov smisao su, kao i uvijek, nezaobilazan dio priče. Ali ono čega nema, a to je samo još jedna potvrda da je riječ o postmodernom djelu, jeste tuga. Nema kod Kulenovića ni tuge niti bilo kakve patetike. Njegovo djelo je svojevrstan (književni) esej o njegovom životu i životima sličnih. Nakon iščitavanja svih tih sudbina, od vremena srednjovjekovnih heretika do danas, još jednom dolazimo do zaključka da je rat besmisao i da je zločin uvijek zločin. Svi zločinci su bez razlike isti, a to je ono što ovaj autor svim svojim djelima zapravo poentira.
On, kako i sam navodi, likove ne stvara jer smatra da to i ne treba biti zadatak romansijera. Njegov zadatak je stvaranje jednog posebnog i koherentnog svijeta od mnoštva svjetova. Pažljivim čitanjem njegovog djela, uz punu koncentraciju i dodatni nauk, složi se upravo takav puzzle.
(književno djelo Tvrtka Kulenovića – roman Čovjekova porodica)
Čovjekova porodica je hronološki treće djelo iz opusa Kulenovićevih sabranih djela (Međunarodni centar za mir, Connectum i Planjax), prvi put objavljeno 1991. godine.
U osnovi romana je Španski građanski rat, u historiji poznat kao internacionalni rat ljevice i desnice, rat intelektualaca. Svoju opsesivnu temu, besmisao rata, Kulenović je interpretirao i ovom djelu, i to na dva fona: kolektivnom i individualnom.
Roman je pisan u 1. licu jednine i već u prvoj rečenici ima naznake autobiografskih elemenata:
Pisac sam i znam da pisanje nastaje iz knjiga koje smo pročitali, iz pjesama i priča koje smo zimi uveče slušali pored ognjišta, ili pored velike kaljave peći koja je ličila na luksuznu palatu, ili pored male tucane koju je narod zvao bubnjara, a jedna se čak zvala kraljica, kraljica peći.“
Dakle, narator je pisac i piše priču (roman) o stricu Irfanu, jednom od najdivnijih ljudi, dobrovoljcu koji je stradao u Španskom građanskom ratu. Okvirna priča kostur je za pregršt eseja o Španiji, umjetnosti, fašizmu, ratovima, religiji, ideologiji.
Uz strica se pominje i otac slikar što je također autobiografski elemenat. Autobiografski su i podaci da je protagonist dijete miješanog braka, dijete muslimana (uz to i komuniste i socijaliste) i pravoslavke.
Mogli bismo roman Čovjekova porodica u jednom segmentu okarakterizirati i kao bildungs roman jer naratorova sjećanja idu do najranijih dana djetinjstva u kojima su prisutne porodične slike i sjećanja. Preko tih prvih porodičnih slika, u četiri poglavlja: Švambranija, Led, Španija i Čovjekova porodica (+ Prolog i Epilog), razvija se „film“ univerzalnih slika i općeljudske porodice.
Kulenović se igra intertekstualnošću i intermedijalnošću kao i u prethodnim svojim djelima. Možda je ovdje posebno izražena intermedijalnost koja u vidu (očevih) slika, a posebno fotografije (kojom se i narator počinje baviti dolaskom u Sarajevo) postaje jedan od ključeva djela. Naslov ne tumačimo samo kroz Irfanovo nastojanje da bude „dijete svijeta“ i ide u odbranu crvene boje, već i kroz fotografiju. Na samom početku spominje se izložba Family of Man Edwarda Steichena iz 1955. godine kao polazište i pitanje šta je to što je svakom čovjeku zajedničko pa saznajemo da je to svakodnevna priča o čovjeku, njegovim nadama, borbi, ljubavi, slabostima, svirepostima.
Shvatamo da je riječ o višeslojnom romanu što biva jasno već i prilikom čitanja. Bitno je napomenuti da ako u romanu očekujete radnju ili bilo kakvu akciju, ovdje je nećete pronaći iako su brojne problematike unutar tih stranica. Kulenović naprosto nije takav pisac koji stvara akciju od svojih djela. On je neko ko iznosi stavove, istražuje, putuje. Sa njim sve to radi i njegov čitalac. Prije svega, uči, jer su njegova djela ogromni izvori činjenica i znanja za one koji žele da ih upiju. Na kraju krajeva, autor je i profesor te je ta akademska crta itekako prisutna u njegovim djelima.
Humanistička potka Čovjekove porodice je sveprisutna jer je želja da među ljudima zavlada mir veća i jača od svega:
To je bio jedan tračak nade. Jedno moralno ohrabrenje. Jedan dokaz da u dubini ljudske duše tinja žar humanizma, da nije sve izgubljeno, da treba stvoriti uslove da se taj žar rasplamsa i postane žar u kome bi sagorjele sve antiljudske deformacije. Da zavlada mir među narodima i ljubav među ljudima.“
Sve je povezano. Niti među ljudima su, čak i kad su nevidljive, čvrste.
Ni u ovom romanu nije izostavljena za autora karakteristična putopisna nota o čemu je odlično u predgovoru pisala Jasmina Musabegović. Njegovi opisi Španije, prožeti ličnim doživljajima, posebni pasaži posvećeni Gaudijevoj Sagrada Familia, hodopisi stopama španskih umjetnika i pjesnika, čak i cijeli inkorporirani fragmenti iz prethodnih putopisa, svjedoče o postojanosti autorovog narativa.
Niko kao Španija nije umio da proizvodi smrti tako vječito tužne, bezumno raskošne, beskrajno dostojanstvene, smrti koje preziru smrt mada se i rugaju životu, živote koji prkosno srljaju u propast samo da bi iskazali svoje nipodoštavanje i trivijalnosti, da bi uputili svoj odgovor prolaznosti.“
Poznatim postupkom „objašnjavanja“ kako to piše neko djelo autor (zapravo njegov narator) priča priču o nastanku priče. Nastojeći da napiše roman o Španskom građanskom ratu, narator ujedno i pojašnjava način nastanka djela. U taj esejistički segment on vješto infiltrira oštru kritiku fašizma. Pomoću umjetnosti kao najuzvišenije djelatnosti pomaže nam da shvatimo historiju.
Možda on nije kao njegov stric Irfan mogao dati život braneći ideale, ali dug vraća na drugi, njemu svojstven način.
Nisam, kao ni Jean-Luc Godard, imao dvadeset godina kad je počeo Građanski rat u Španiji, nisam imao ni pet. Ali sam mogao da pjevam, da pišem, da na taj način odužim dug koji me je pritiskao, dug ne samo prema ovom ratu nego prema čitavoj generaciji naših roditelja i prema njenim krvavim borbama i patnjama, dug prema vremenu u kome su gorjele vatre.“
U eseju o najpoznatijem ratnom fotoreporteru, poznatom po svom angažmanu u Španskom ratu, Robertu Kapi, između ostalog, navodi se da Kapa svojom fotografijom hvata život i priča priču. Isto to radi i Kulenovićev protagonista slovom.
Na kraju, jednako kao i romanu Kasino, suptilno je u ratnu priču uveden i motiv ljubavi između Irfana i anarhistkinje Romane. Bez obzira na crnilo i krvavu rijeku Manzanares, crvena je i ljubav i njome se zatvara kolo.
Odgovorila mu je: „Mili moj, ne mogu ja da odlučujem o svojoj sudbini, mora da ti bude dovoljna moja ljubav. A ljubav poznaje samo jedan zakon, onaj Danteov AMOR CHE A NULLO AMATTO AMAR PERDONA, ljubav što ljubit ljubljenom veli: Ko je voljen mora da voli. Nije važno kada, gdje, kako, važno je da postoji to kolo struje i da smo oboje u njemu. Kad ono postoji, postoji sve, kad ono ne postoji, ništa ne postoji. Kad budeš sam, daleko od mene, kad me poželiš treba samo da se uključiš u njega i osjetićeš da sam ja negdje na drugom kraju.“
Ovo je priča o univerzalnom i nepromjenjivom fenomenu zla koji pogađa uvijek i svakoga. Ipak, neophodno je ne posustati u borbi protiv istoga jer na pozornici kakva je svijet mi možda jesmo tek sićušne lutke, ali smo i djeca tog istog univerzuma, velike čovjekove porodice.
Zlo je univerzalno. Kulenović nas uči da i dobro mora biti ekvivalent.
I da, slovom, slikom, zaustavljenim pokretom, riječju i pjesmom protiv smrti inteligencije!
“Veliki doprinos Mađara likovnoj umjetnosti XX vijeka, posebno fotografiji, objašnjava se i činjenicom da Mađari teško uče strane jezike, pa kad se jednom nađu u tuđem svijetu ne mogu ništa drugo da rade do da „slikaju“. Moholi-Nagy, Kertezs, Kapa – spadaju u sam vrh svjetske fotografije, mada za ovog posljednjeg, najpoznatijeg i najpopularnijeg, malo ko i zna da je bio Mađar. Rođen je 1913. u Budimpešti, u jevrejskoj porodici: roditelji su mu držali krojački salon koji je prije Prvog svjetskog rata bio veoma ugledan, da bi zatim u ratnim godinama počeo da siromaši, a poslije rata je, naročito za vrijeme velike ekonomske krize, potpuno propao.
Možda su i to bili razlozi koji su natjerali Andreja Friedmana, kasnijeg Roberta Kapu, da se još sasvim mlad počne baviti politikom, da ne samo ispovijeda ljevičarske ideje nego i da se za njih aktivno bori. Zbog toga je u sedamnaestoj godini morao napustiti Budimpeštu: dospio je u zatvor, ali ga je otac mangup, sanjar, pjesnik i šarmer, za razliku od trezvene majke, odande izvukao. Posluživši se jednom šnajderskom vezom, došao je u zatvor, predstavio se kao tajni agent, rekao sinu: „Pođi sa mnom jevrejska svinjo!“, i izveo ga iz zatvora. Majka mu je za put u izgnanstvo sašila pumperice, jer je smatrala da još nije dovoljno zreo da nosi prave muške pantalone. Zbog opasnosti od fašizma prešao je iz Berlina u Pariz gdje je sreo ljubav svog života, njemačku Jevrejku jugoslovenskog porijekla Gerdu Pohorylles, koja je uzela umjetničko ime Taro. Gerda je također bila fotoreporter, i takođe ljevičar, mada uzdržanija od Andreja koji je bio blizak komunistima. Kapa je kasnije imao ljubavne avanture s mnogim poznatim ženama. Ingrid Bergman je zbog njega raskinula jednu svoju vjeridbu. „Na spisku“ je imao i dvije američke glumice, sestre Dowling, od kojih je jedna, Constance, bila neposredan povod samoubistvu italijanskog pjesnika Cezarea Pavezea koji se ubio u istoj životnoj dobi u kojoj je Kapa poginuo, u četrdeset prvoj godini.
Robert Kapo, Gerda Taro; izvor: Pinterest.com
Tražeći sebi umjetničko ime, Andrej je zbog Gerde uzeo riječ „kapa“, koja na mađarskom znači motika, a ovdje je u vezi s mađarskom poslovicom: „Ni ašov ni motika, dakle ni smrt, ne mogu me (od njega – od nje) odvojiti.“ I kao što mu je Gerda bila najveća ljubav među ženama, tako je to bio Pariz među gradovima: time se vjerovatno može objasniti činjenica da je Kapin posljednji profesionalni angažman bilo praćenje francuske vojske koja se borila protiv oslobodilačkog pokreta u Vijetnamu.
Kad je u Španiji izbio građanski rat, Robert i Gerda su pohrlili tamo. Gerda se nije odande vratila živa: za vrijeme velike bitke kod Brunete vozač republikanskog tenka, zahvaćen panikom, u povlačenju, naletio je na auto u kome se ona nalazila.
Bilo mu je teško, ne samo u početku, ali on se kroz sve probijao, ili, tačnije, sve je savladavao svojim neodoljivim šarmom. U jednom hotelu dozvolili su mu da besplatno stanuje jer ga je zavoljelo gazdino unuče koje je izveo u šetnju. Jedna stara gospođa, simpatizerka ljevice, i sama vrlo siromašnam pripremala mu je ogromne činije pasulja kojima se on danima hranio, izlažući joj usput svoje političke teorije. Žene su ga naročito voljele, kao što je i on volio njih. Volio je naročito cirkuske igračice i kelnerice, koje je mogao da pljesne po stražnjici. Osvajao je sve koje je htio da osvoji. Ali volio je jedino mene. Kasnije je imao burnu i za njega dugu vezu sa Ingrid Bergman, ali joj nikada nije ponudio brak. Meni jeste.
Ko zna zašto sam ga odbila. Zašto sam ga ustvari odbijala kad je toliko puta navaljivao. Zbog ljubomore prema tim njegovim ženama svakako ne. Zbog ljubomore prema fotografiji – da. Nisam bila stvorena da budem tek žena. Bila sam stvorena da brzo sagorim, ali ne kao žena. Htjela sam da budem slavan fotoreporter, i nisam mogla da budem njegova žena prosto zato što sam mu zavidjela. Bila sam privlačna, muškarci su me jurili, bila sam prodorna, sva vrata su se otvarala preda mnom, govorila sam svjetske jezike, a on je osim mađarskog i njemačkog ukupno znao još trista riječi svih jezika i sjajno se pomoću njih sa svima sporazumijevao, svi su ga razumjeli. Ja sam čitala i poznavala svjetsku literaturu, a on je obožavao krimiće i čitao ih zavaljen u kadi punoj vode po cijelo jutro. Ali najpoznatiji svjetski pisci su tražili njegovo društvo. Kad je čuo za njegovu smrt, John Steinbeck je bez prekida četrnaest sati hodao ulicama Pariza ne bi li sebi olakšao.
Sa 25 godina bio je proglašen najvećim ratnim fotoreporterom svih vremena, a bio je onaj isti gamen koji se penjao na banderu da poklicima bodri svoje drugove koji su se tukli s fašistima. Imao je samo jedno objašnjenje zašto neka ratna fotografija nije dobra: „Zato što niste bili dovoljno blizu“, govorio je. S druge strane, dajući savjete početnicima, volio je da kaže: „Treba ići tamo gdje je slika, a ne tamo gdje je paljba.“
Voljela sam ga. Nikad nikog drugog nisam voljela ni izbliza toliko, možda za to nisam ni imala vremena. Nisam umjela da osciliram kao on, sve sam stavila na kartu hrabrosti, a ona mi nije pošla. Voljela sam njega i voljela sam njegove fotografije zbog kojih sam mu zavidjela. Proći će vrijeme i proći će vječnost, a nikad niko više neće snimiti fotografiju kakava je njegova fotografija smrti milicionara Španske republike u jurišu.
Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Desna cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je već, ne mnogo, zabačena unazad.
(…)
Poslije su ozbiljni analitičari rekli da je fotografija bila namještena, inscenirana, učinilo im se da su na razvijenom negativu vidjeli istog milicionara da se kasnije ponovo pojavljuje. Znam, kao što i oni znaju, da to, sve i da je tako, ne bi moglo velikoj slici nimalo nauditi, ali se pitam kako oni, koji se fotografijom bave, ne razumiju u čemu je strast fotografa, strast da škljocaš dok svijet prolazi, da ga slikaš jednom, drugi put, treći put, peti put, pedeseti put, i da zatim, kad razviješ film, utvrdiš da je na jednoj od tih tvojih slika svijet zaista stao, da je uhvaćen.
(…)
U Španiji je vladala apokalipsa bratstva, a apokalipsa hoće sve odmah, ona nema budućnost. Ljudi zamišljaju revoluciju kao provalu gnjeva, a u Španiji je iznad svega vladalo dobro raspoloženje, ponekad su crkve i manastiri paljeni baš u znaku tog dobrog raspoloženja. Borci su s fronta dolazili kući da večeraju i prenoće, vraćali su se na položaj rano ujutro. Žene i djevojke posjećivale su ih na frontu.
(…)
Španija je oduvijek bila zemlja strasti, strasne smrti i strasnog života, strasne mržnje, surovosti i strasne ljubavi. Ali u svemu tome je bilo mnogo stila, mnogo osjećanja za stil koje je umjelo da obuzda, da kultiviše strasnost. Španija je možda više bila zemlja stila nego zemlja strasti.
(…)
Nijedan narod nije umio o smrti da govori s toliko stila kako su to umjeli Španci: „Smrti, smrt ti se dogodila!“, kaže pjesnik Huan Ruis. Smrt je stavila jaja u ranu, La muerte ha puso huevos en la herida, kaže Lorca. Tim govorom, na taj način, stvorena je Kapina fotografija, ta „Smrt milicionara“ na kojoj mu zavidim. Bilo je divnih primjera tog španskog stila u ovom ratu: pamtim milicionara koji je u baru prišao sasvim blizu čarobno lijepoj polugoloj plesačici, prešao otvorenim dlanom preko njenog tijela, zatim je to što je „uhvatio“ stisnuo u šaku, pa se okrenuo publici i, zatvorenih očiju, ponovo otvorio šaku naglo kao da baca nešto u publiku. Dijelio je uhvaćenu ljepotu, svima, svima, svima.
Ali, naročito kad je smrt u pitanju, strast je u ovom ratu nadvladala stil, potisnula ga, izbile su na površinu ne samo surovost i mržnja, koju su oduvijek bile tu, nego je došao apsurd, to ružno dijete dvadesetog vijeka. Toliko mnogo apsurdnih smrti sam vidjela za tako malo vremena, a nisam ni znala da je jedna od njih čekala i na mene.
Republikanski radio je javio: „Na frontu kod Brunete gdje se šestog jula 50 000 naših neustrašivih boraca sjurilo na fašističke položaje, poginula je herojskom smrću Gerda Taro, fotoreporter, komunista, 26 godina, pequena rubia, mala crvenokosa koju su borci kao rođenu sestru voljeli.
(…)
Nacionalistički radio odgovara: „Trupe generala Franka krenule su u kontraofanzivu na položaje koji su crveni zauzeli u nedavnom napadu na Brunete. Haos koji u njihovim redovima nastaje čim počnu da gube, a koji je normalna posljedica njihove nediscipline i odsustva pravog ideala, uzeo je još jednu nevinu žrtvu. Gospođica Gerda Taro, francuska fotoreporterka, i američki novinar Ted Allan, vraćajući se sa zadatka, zaustavili su jedna kola s ranjenicima koja su išla u pozadinu i, pomalo imitirajući američke gangstere iz filma, popeli su se na papučice tog auta, svako sa svoje strane. U tom trenutku vozač jednog tenka, čiju je posadu uhvatila panika i koji je bježao sa linije fronta, izgubio je kontrolu nad upravljačem i poletio pravo na auto na čijim papučicama su stajali Taro i Allan. Uspio je ipak toliko da pomjeri kola da Allanu bude spašen život, mada mu je razmrskana jedna noga. Međutim, Gerda Taro, mala crvenokosa ljepotica za kojom su se kao po komandi okretale glave muškaraca po pariškim kafeima, životna saputnica i možda uskoro supruga proslavljenog ratnog fotoreportera Roberta Kape, nije stigla živa do bolnice. Ova vijest može da posluži kao još jedno upozorenje novinarima i fotoreporterima svih zemalja, upozerenje od naše strane već više puta ponavljano, da im život kod crvenih uopšte nije bezbjedan.“
(…)
Kažu da je Hitler lako mogao da dobije rat, a ja sve dublje i sve crnje osjećam da ga je on dobio. Niko nikad nije ostvario sve svoje ratne ciljeve, ali on je uspio da ostvari dva glavna. Rekao je da će iskorijeniti evropske Jevreje i iskorijenio ih je. Ne zanimaju mene američki divljaci koji jednako znaju da prave pare, kao što me ne zanimaju palestinski divljaci koji jedino znaju da kopaju rovove. Mene zanimaju oni Jevreji koji su stvorili Evropu i koje je Evropa stvarala u vječitom međusobnom trvenju. Zanimaju me Jevreji muzičari i matematičari, zanimaju me oni profesori Bečkog univerziteta koji su svi zajedno iščezli u jednom jedinom loženju krematorijumske peći. Moj otac, onaj divni mađarski gospodin i mangup koji me je izveo iz zatvora tako što se predstavio kao agent tajne policije i rekao: „Pođi za mnom, jevrejska svinjo!“ nije htio da napusti Budimpeštui i završio je u logoru. Moja majka, ona što mi je, kad sam morao da emigriram, sašila pumphozne jer je smatrala da za duge muške pantalone nisam još dozreo, otišla je u Ameriku i postala Amerikanka. Gerda, zbog koje sam uzeo ime Kapa, leži na groblju Per-Lachez u Parizu. Odvojili su me. Ovih sedamnaest godina poslije njene smrti ja sam samo sjenka, ili još gore, ja sam laboratorijska životinja koja se refleksno trza i, kad je prenadražena, štrca spermu.
Drugi njegov veliki cilj je bio dokrajčiti komunizam, uništiti snagu evropske ljevice. I šta se desilo: desilo se ogromno Rusko carstvo, ono isto koje je u prošlom vijeku ugušilo najveći oslobodilački ustanak moga naroda, samo sada mnogo veće nego što je bilo prije rata.
(…)
Drugi svjetski rat bio je borba za opstanak, sukob velikih sila. Španski građanski rat bio je sveta porodica ljudi koji su iz cijelog svijeta došli da se bore za svoje ideale.
Putopis je književno-naučna vrsta koja može biti i doprinos geografiji ili etnografiji, ali je riječ o osobenoj književnoj vrsti u kojoj je putovanje i opis proputovanih područja ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onome što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova. [1]
Tvrtko Kulenović zasigurno nije „obični“ putopisac. Intelektualizam prisutan u njegovim djelima itekako je prisutan i u putopisima pa njegova proputovanja nisu tek oduševljenje gradovima. Ona su propitivanja sebe, svog mjesta, svoje nutrine, pronalaska, a sve očima gladnim svijeta i saznavanja. Kulenović je putnik koji je zagazio tamo gdje mnogi od nas možda nikad neće. Putnik je koji je svoje putešestvije zapisivao tako da osjetimo duh prostora koji pohodi. Nisu to samo ushićenja geografijom, već zapisi o različitim vrijednostima koje ta mjesta posjeduju.
Iako putopis nije česta književna vrsta, možda zbog toga što spada u granične žanrove, u našoj književnosti je bilo putopisaca (Zuko Džumhur, Alija Isaković, Ibrahim Kajan…), ali Kulenović definitivno stvara posebnu (pod)vrstu vrste – on piše putopisno-esejističku prozu. U prethodnom prikazu njegovog romana „Kasino rečeno je da on koketira sa esejom u svojim djelima. Nije ga zaobišao ni u putopisima.
Pa na koji način je Tvrtko Kulenović hodoljubio i o čemu se zapravo radi u djelu „Mehanika fluida“?
Krenimo od naslova.
Mehanika fluida je termin iz oblasti fizike. Fluidi ili tečnosti su od neizmjerne važnosti za ljudski život, postoje u nama, čine veliki dio nas, planete na kojoj živimo, potrebni su nam da živimo.
Prema definiciji fluid je bilo koja tvar koja teče. Ima svoju gustoću, pritisak, napetost i dinamiku. Mehanika fluida je grana fizike koja se bavi proučavanjem fluida.
Logično je da postavljamo pitanje kakva je veza između fizike i putovanja?Između fizike i književnosti pogotovo.
Kulenović stvara putopis u kojem je mehanika fluida alegorizirana slika života, protoka, svega što se kreće, što dolazi, što je nazaustavljivo. Na vispren i mudar način, autor nas vodi na plovidbu – kontinentima, dalekim i stranim, ali i nama, životom i onome u nama.
Putopis „Mehanika fluida“ sastoji se od pet cjelina (poglavlja) vrlo zanimljivih i metaforičnih naslova:
Brodovi i naši putevi
Mehanika fluida, Kina
Manhattan trans
Afrika u oku putnika
Tragom junaka
Putujemo u Indiju, Kinu, Ameriku, Afriku, preko „našeg“ Mediterana, pa sve do antičke Grčke. Ovo su putopisi po dalekim, egzotičnim zemljama. Samim tim zanimljivi su jer je u njima opisano prostranstvo o kojem često sanjamo i koje zamišljamo, ali Kulenović ne opisuje samo estetsku, već i duhovnu i religijsku vrijednost tih mjesta, brzinu kretanja različitu u Indiji i Kini, najrazličitiju u Americi. Slike njegovih putovanja su slike življenja, svjedočanstva koja nam pomažu da razumijemo te daleke krajeve i kulture. Naravno, neizostavan je subjektivni doživljaj svega jer je putopis takva književna vrsta u kojoj se subjektivno ne može izbjeći, ali Kulenović ipak esejistički promišlja koristeći tumačenje drugačijih kultura kao ključ za tumačenje samoga sebe. Putovanja po svijetu su putovanja po nama samima jer putujući upoznajemo, spoznajemo i shvatamo, odnosno prihvatamo. Pogotovo ako putujemo po nepoznatim i egzotičnim, drugačijim predjelima po kojima je putovao autor.
Putopisi počinju citatom Maneija, japanskog pjesnika iz VIII vijeka, koji stoji kao uvod, posveta čitaocu, objašnjenje onoga što slijedi:
Na šta je nalik
život?
Na bijelu brazdu za čunom
što odmiče
u zoru!
Mediteran je neiscrpan izvor inspiracije autoru, a putovanje na koje nas vodi je dugo. Ljubiteljima istraživanja nepoznatih svjetova bit će zanimljivo, posebno ljubiteljima mora. Poglavlje naslovljeno More kao religija (prvo poglavlje prve cjeline) ne može ništa do da obećava. Plovimo i putujemo morem zajedno s književnikom. Putujemo njegovim, a svojim putem:
Treba ići dalje svojim putem, ne zato što je dobar, nego zato što je jedini. Ali kad nas ponovo počnu razdirati bolesti koje proizlaze iz same prirode našeg tijela, treba da se sjetimo da je voda ovog slavnog jezera ljekovita. [2]
Ja sam ljubitelj vode i jedna sam od tih koje se liječe upravo slušajući i gledajući je. Lovi ribu, Ahmete Šabo u svojoj „Tvrđavi“ napisao je Meša i to je jedna od onih rečenica koje su na neki način kreirale ovu personu. Stoga, apsolutno sam mogla da shvatim Kulenovićevu potrebu za plovidbom i odlaskom.
Koliko je taj putopisac drugačiji od drugih svjedoči sami početak putovanja, aludiranje na antičku Grčku, intertekstualnost, mitologija mora koja narasta u nama[3], priča o moru i povratak sve tamo do Ksenofona i pobjedonosnih riječi thalatta, thalatta. Putujući morem i živeći na moru postaješ stijena nadnesena nad obalu i trošena vječitim radom vode, vjetrova i sunca.[4] Sudbina, navodi autor, dostojna svačije zavisti.[5]
Plovidbu nama poznatim krajevima nastavljamo putem nepoznate Indije. Putovanje je to u kojem počinju (pre)ispitivanja ljudskih vrijednosti, duševnog mira, spoznaje Boga. Ali nije Indija idealizirana u Kulenovićevim zapisima. Naprotiv, vidimo je upravo onakvu kakva jeste, i jadnu, mračnu, bijednu i siromašnu, ali i sjajnu, nesagledivu i bogatu. Važno je napomenuti da cijelim putovanjem putujemo i svijetom knjiga. Jedna od sveprisutnih tema ovog autora bilo je pisanje, proces pisanja, narastanje, čitanje i postajanje piscem. U svakom svom djelu dotiče se toga pa tako i u ovim putopisima. Brojne su aluzije na književnost i književna djela koja ili imaju veze sa predjelima u koja autor putuje ili sa njim kao ličnošću, njegovim djetinjstvom i odrastanjem ili su jednostavno produkt razmišljanja u datom trenutku, otisnutom na pučini.
Nakon buđenja Indije u naratoru, odlazimo u Kinu. Dio o putovanjima u Kinu je naslovljen kao i kompletan putopis. To je središnji dio knjige i dio je u kojem svijest o „vječno pokretnoj vodi“ postaje najjasnija. Posebo su me dojmili podnaslovi tog poglavlja koje možemo izdvojiti i kao tematske cjeline, ali i kao zasebne eseje načinjene od stalnih autorovih preokupacija: Mehanika fluida; Knjige; Vidici, Prvi vidik: Voda; Drugi vidik: Vrt; Treći vidik: Pustinja. Primjećujemo da motivi vode, vrta i pustinje nisu slučajni i da nas odvode sve do daleke istočne književnosti. Voda kao protok života, vrt kao slika raja, a pustinja kao ono što ne smijemo biti dok trajemo. Tao. Sve je u Kulenovićevoj prozi višeznačno i zahtijeva ozbiljnost i studioznost pri interpretaciji.
Meni najzanimljiviji dio putopisa je Manhattan Trans iako bih možda na listu želja od navedenih predjela Ameriku stavila na zadnje mjesto. Možda se tu radi o tome da mi je pop kultura opisana u tom dijelu poznatija od tao principa. I sam naziv tog dijela jasna je suprotnost prethodnim. Sad je tu trans, brzina, haos, instant. Slika modernog, ubrzanog i nesretnog svijeta. Mehanika tog fluida je uzburkana i pod pritiskom. Velika jabuka, simbol pragrijeha, putenosti, žeđi, uzbuđenja i zadovoljstava.
Amerika ne može da nađe svoj mir, rast joj je fenomenalan, a stalno se osjeća egzistencijalno neosigurana. Raste grčevito, pa taj grč pokušava kompenzirati trkom za prirodnošću i opuštenošću. To je isto što i lupati u doboš u potrazi za bjeguncem, rekli bi Kinezi. Otuda u Americi ta proždrljiva radoznalost za apsolutno sve, i apsolutno odsustvo pamćenja bilo čega. Onaj ko od vas večeras na prijemu zahtijeva da ga obavezno upoznate s pjesmama i plesovima vašeg rodnog kraja sutra vas na ulici više uopšte neće prepoznati. Onaj užagreni interes vas fascinira, a nemilosrdni zaborav vas šokira. Ta kombinacija fascinacije kao pozitivne i šoka kao negativne vrijednosti predstavlja za nas došljake Ameriku.[6]
Autorova fascinacija New Yorkom ne izostaje, ali u Indiji mu je, kaže, ostao dio duše.
Kratko ćemo nakon toga proputovati Afrikom, a na kraju idemo tragom junaka. Dio putopisa koji zatvara knjigu nas vraća na početak, u vrijeme antičke Grčke i Rima. Vraćamo se korijenima, početku i zatvaramo krug. Ništa nije bilo, a da se već nije desilo. I naravno, autor još jednom odaje slavu pisanoj riječi i njenoj snazi.
Sjećam se Sartrea, koji je na kolokviju u Serizi-la-Salu rekao zagovornicima „novog romana“, koji su se bili okupili da veličaju njegovu „Mučninu“ kao svoje ishodište: „Šta znači moja ‘Mučnina’ pored jednog djeteta koje umire od gladi u Africi u ovom trenutku?“ Na to mu je odgovorio jedan od prisutnih učenika: „Učitelju, nijedan roman, nijedna knjiga, pa ni vaša ‘Mučnina’ ne znači ništa pored jednog djeteta koje umire od gladi. Ali da nije bilo knjiga, da nije bilo književnosti u svom njenom trajanju od Ilijade i Odiseje do danas, dijete koje umire od gladi negdje u Africi ne bi za nas ovdje predstavljalo moralni problem. Bila bi to vijest ravna vijesti o odvođenju teladi u klaonicu. Književnost se oduvijek bori za one ciljeve za koje vi s vašom politikom želite sada da se borite. Ona nije direktna akcija, ali ona je trajna akcija. Njoj ste, učitelju, više dužni nego što ste dužni politici.[7]
Cijela ova knjiga je kretanje. Filozofija toka. Mehanika fluida. Trajanje. U tom larpurlartizmu života autor je objasnio upravo život.
Mnogo junaka je bilo, mnogo tragova su ostavili, a sačuvalo se samo ono što je najnestabilnije, najkrhkije, bijela pruga za brodom u zoru. Samo to je ono što vječito postoji. Čovjek koji se rađa pada u san kao što se pada u more.[8]
Ne zatvaraj stranicu dok ne vidiš, ne proputuješ, osjetiš i šaku smisla ne skupiš. Plovi.
Sretni praznici i sve najljepše
#odmalogprinca
Spisak fusnota:
[1] Hamzić, Mirzet, Književni leksikon, Sarajevo, 2009, str. 304
2 Kulenović, Tvrtko, Mehanika fluida, Sarajevo, 2008, str. 37
Ponešto o ovom bosanskohercegovačkom autoru pisala sam nedavno u postu na Instagramu uz najavu čitanja kompleta njegovih djela, izdanja objavljenog u saradnji Međunarodnog centra za mir i izdavačkih kuća Connectum i Planjax.
Plan je da o svakom od tih romana napišem ponešto, prije svega što se i sama tek upoznajem sa djelom autora (prethodno sam čitala samo Istoriju bolesti o čemu možete čitati OVDJE), ali i zato što mislim da njegovo djelo zaista zaslužuje više pažnje. Muhidin Džanko na početku teksta Tvrtko Kulenović kao lektirski pisac?! navodi:
Iako iza sebe ima zamašno književno kritičko djelo (romane, pripovijetke, putopise, eseje, kritičke i kulturne studije) Tvrtko Kulenović je didaktički skrajnut pisac. Njegovih djela, niti u jednome slovu, nema u nastavnim programima književnosti, nema ga niti u čitankama, niti u školskoj književnoj lektiri.”
Postavlja se pitanje zašto. Možda što njegovo jukstaponirano pripovijedanje razbija klasičnu romanesknu formu i u mnogome se odvaja od klasične definicije romana. Njegovi romani su i eseji i književne kritike i fragmenti priča pa ta proza predstavlja gradnju labirinta pisca i misli s kojima Kulenović duhovno razgovara i sve skupa doprinosi ogromnoj Babilonskoj borhesovskoj biblioteci.[1]
Moram biti iskrena pa reći da ni ja nisam znala za djelo Tvrtka Kulenovića sve do Master studija gdje sam se i susrela sa romanom Istorija bolesti u kojem me fascinirao spoj različitih književnih postupaka uklopljenih u okvirnu priču o opsadi Sarajeva. Na ispitu iz Južnoslavenske književnosti dobila sam pitanje Pekić/Kiš. Na kraju izlaganja profesorica me upitala kojeg bh. autora bih mogla poistovijetiti sa navedenom dvojicom. Odgovor je glasio Tvrtka Kulenovića. Odgovorila sam na osnovu zapažanja tokom čitanja Istorije bolesti, ali poslije sam, iščitavajući kritiku naišla i na podatak da su Kulenovićevi romani zasnovani na filozofskom konceptu, da spadaju u poetiku novog historicizma i da svakako nastavljaju Kiševu filozofiju povijesti. Dakle, za početak razumijevanja njegovog djela krenimo od tačke da je riječ o piscu čije pisanje bismo mogli posmatrati u okviru poetičkih načela postmodernizma.
Djela o kojima ću u narednom periodu pisati čitat ću hronološkim redom objavljivanja (sa izuzetkom pomenutog pročitanog romana), i to:
Kasino, roman, 1987.
Mehanika fluida, putopis, 1987.
Čovekova porodica, roman, 1991.
Istorija bolesti, roman, 1994. (klik na gore navedeni link na početku posta)
Jesenja violina, roman, 2000.
Trag crne žuči, pripovijetke, 2005.
Vrata koja se njišu, 2008.
Izabrana djela možete poručiti putem online knjižare knjiga.ba.
Krenimo, dakle, od romana Kasino, objavljenog 1987. godine. Riječ je o postmodernističkom, novohistorijskom romanu čiji tematski okvir čini bitka koja se u Drugom svjetkom ratu odigrala kod Monte Cassina. Međutim, to je tek bazni događaj koji čini tek jedan sižejni tok i od kojeg nije stvorena nikakva velika priča (što bismo od tako velike teme očekivali). Bitka na Monte Cassinu tek je ram, historijski događaj, u koji je uvršteno mnoštvo drugih malih priča poput priče o naratorovom odrastanju, stvarnom i književnom, zapisa sa proputovanja kroz Italiju i Njemačku, priča o ljudskim sudbinama poput one njegovog prijatelja Poljaka Jože itd. Jednu od tematski jednako važnih priča čini ona o propitivanju pisanja književnog djela. Cijelo vrijeme paralelno teku ratna i umjetnička priča i stapaju se sa ostalima.
Stil Tvrtka Kulenovića je pročišćen, lišen suvišnih ukrašavanja, jednostavan, negdje publicistički, esejistički. Sintezu esejističkog, narativnog, putopisnog, dramskog, poetskog i niza drugih diskursa u predgovoru romanu Kasino, Enver Kazaz naziva „montažnom orkestracijom“[2]. Ta sintagma jasno označava stil i način pisanja autora, a sve nabrojano prisutno je i u romanu koji je, zbog međunarodne teme i morala nepripadanja, Marko Vešović nazvao međunarodnim romanom. [3]
Historiografija u romanu služi kao interpretacija prošlosti i tek je jedno od mogućih tumačenja historijskih događaja. Na njoj Kulenović gradi svoj metatekst u koji usađuje autobiografsku notu, ali i prespektive marginaliziranih. Aspurd rata jedna je od Kulenovićevih opsesivnih tema pa možemo reći da je bazna i ovdje:
“Dok je neko pucao, i padao pogođen, neko drugi je sjedio i kombinovao, izmišljao budućnost: ne želim time da ukažem na nepravdu, koje uvijek i svuda ima, nego na apsurd.“[4]
Monte Cassino je jedan od najpoznatijih katoličkih samostana na svijetu, datira u 6. stoljeće. U taj kulturološko-religijsko-historijski fakt Kulenović „upliće“ poznatu bitku iz 1944. godine inkorporirajući i stavove o postojanju Boga tumačeći ih i čestim intermedijalnim spominjanjem crkava, građevina, arhitektonskih čuda poput Santa Maria della Salute ili bazilike Svetog Petra u Vatikanu. Njegov glavni lik je student medicine, intelektualac, uz to i književnik, vojnik i sin palog partizana nestalog u njemačkom koncentracionom logoru. Svaka od tih uloga suptilno je naznačena u sedam odlomaka romana, nazvanih godinama: 1971, 1953, 1960, 1953. (nastavak), 1982, 1994, 1982 (kraj!). Otac (a djelo je ocu i posvećeno) koji je pokojni je indirektni pokretač radnje, ali i razlog zbog kojeg je potrebno ispričati priču o Drugom svjetkom ratu. Naš junak želi pisati o Poljacima ili pak o bici na Monte Cassinu jer sudbina koja je upravo tu zadesila Poljake podsjeća na sudbinu Srba na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, a uz to su u Poljskoj najbrojniji i najstrašniji logori. Narator je Jugosloven pa je neosporno da je djelo i slika Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata u kojem su također nestajali očevi:
„Ti si bitanga. I moj otac te je maločas nazvao bitangom. Žrtvovao si sina za krst. Kao što je i moj otac mene žrtvovao. Sve bi dao za petokraku… Žrtvovao me je tako što me ostavio bez oca, bez one ruke što pravedno kažnjava i bezgranično štiti.“[5]
Primjećujemo u podnaslovima godinu 1994. što znači da je jednim dijelom Kasino i distopijski roman. Bitka na Monte Cassinu iskorištena je kao metafora kasina, kockarnice u kojoj se gube ljudski životi.
„Zajednički zločini učvršćuju zajednicu, a ona kad shvati šta je to što je učvršćuje, ponovo zlo čini, sve dok zločin ne postane navika, potreba, neophodno piće koje se traži, a o kome se više ne misli. U takvu jednu zajednicu uletjeli su moji Poljaci, da bi se osvijestili tek na Haitima, gdje su za ljubav imperatora gazili crnoputi narod o čijem postojanju prije toga nisu ništa znali.“[6]
Karakteristika romana je i intertekstualnost pa se glavni junak student, u svojim htijenjima da napiše knjigu i postane pisac, napaja Erenburgom, Šolohovom, Barbusseom i mnogim drugima, često angažiranim piscima ili onima koje su okupirale iste teme kao i njega (i lika i njegovog autora). Također, u jednom trenutku naglašava da ponovo počinje pisati dnevnik iz želje i potrebe za pisanjem koja u njemu sve više raste. Interpretirajući npr. život i djelo Knuta Hamsuna autor nas dovodi pred dilemu da li se književnikov život može odvojiti od njegovog djela te nas nagovara da razmišljamo i o toj, i danas, aktuelnoj temi.
Putopisni dijelovi romana su pisani Ih-formom, mnogo su poetičniji od historiografskih, prožeti čežnjom i sjećanjima, a Italijanka Nena podsjeća nas da je putovanje bolje od svake škole[7].
Glavni junak je na kraju romana pomiren sa svijetom i sobom, usvaja filozofiju mudrosti mirenja sa onim što se promijeniti ne može. Pojavljuje se kao svijetla tačka i jedna Ana, na 40. godišnjicu bitke na Monte Cassinu.
Bilješka koju ostavih na zadnjoj stranici romana glasi: autor – djelo – istina – činjenice – stvaranje – pisanje knjige – PRIČA.
Ciklus je završen saznanjem da je historija živi pjesak, grobište, smetljište, kockarnica – Kasino. [8]
Iako je Vešović izjavio da je Kasino knjiga koja se piše jednom u životu sastavljena od Kulenovićevih iskustava i da će to ostati čak i ako iz Kulenovićevog pera izađe i bolje djelo, ja moram priznati da sam ipak malo više uživala čitajući Istoriju bolesti. Mislim da razlog tome leži u činjenici da mi je historija tog romana poznata i bliža, a da je čitanje ovoga zahtijevalo malo pripreme i istraživanja. Neosporno je da je i strukturalno i tematski riječ o dobrom djelu, samo što je moj subjektivni osjećaj više na strani prvog pročitanog. Negdje na jednom od svojih post it papirića zabilježila sam da je ovo knjiga iz koje se uči, ali koja ne izaziva emocije, a na drugom poput Pekića, ne izaziva emocije, ali traži da nastaviš čitanje. Stoga, neka to bude moj finalni, ponavljam isključivo subjektivni dojam, koji ni u jednom trenutku ne spori umijeće autora.
Voljela bih da mu se pokloni više pažnje te ovi postovi donekle i imaju to za cilj.
Sljedeća je Mehanika fluida pa se čitamo ponovo!
FUSNOTE:
[1] Buturović, Lada, Naučni skup „Čovjekova porodica“, Književno djelo Tvrtka Kulenovića, specijalni prilog, Imaginarni svijet i poetika fragmentarnosti u Kulenovićevom djelu, str. 34
2 Kazaz, Enver, Kulenovićevska postutopijska osjećajnost, predgovor romanu Kasino, str. 7, Izabrana djela, Sarajevo, 2008.
Od Malog princa... 