Preporuke, osvrti, recenzije...

KAKO SE SVIJET SUSREO S REVOLUCIJAMA, A STRANICE KNJIGE IZMIJEŠALE…

#knjigaposvuduša 📍 Rumelijska tvrđava, Istanbul, juli 2022.

Pisanje o romanu „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ počet ću inkoativnom mišlju autora koja djelo u startu usmjerava ka određenoj skupini ljudi, a koja glasi:

„Po našem mišljenju, čitalac koji se ne razumije u ljubav, ne bi trebalo uopšte ni da pokušava da pročita ovu knjigu.“

Ono zbog čega izdvajam baš tu rečenicu nije samo to što mislim da knjigu neće razumjeti oni koji ne razumiju ljubav, već to što uistinu mislim da ovo nije roman koji će svakome biti zanimljiv.

Ukoliko bismo fabulu uprostili to bi bila romansa zasnovana na historiji pa bismo djelo žanrovski mogli okarakterisati kao historijsku fikciju sa ljubavnim elementima… Ali… ali… Pala zasigurno ne bi bio nagrađivani turski autor niti bi mu Turski institut za patente registrovao ime kao brend da je fabula uproštena do te mjere. Pa, o čemu se onda tu zapravo radi kada sam i u prethodne dvije objave u kojima sam citirala dijelove romana i ja izdvojila ljubavne?

Sjećate se ciklične strukture 1001 noći i magičnog Šeherzadinog pripovijedanja? E pa, mene je roman Iskendera Pale podsjetio na takvo nešto. Pala ispisuje knjigu o knjizi ili priča priču o priči.

Idemo dalje, sjećate se Lejle i Medžnuna, istočnjačkih Romea i Julije? Naravno, ko se ludog Kajsa ne sjeća… E pa, Palina priča o priči zapravo je priča o Lejli i Medžnunu, tj. njihovom turskom prepjevu, iz pera velikog divanskog pjesnika Fuzulija.  

Idemo još… u sinopsisu ovog Laguninog izdanja stoji da je glavni lik djela KNJIGA, i to baš ova gore pomenuta Fuzulijeva, Hilelijina, „knjiga o L. i M“.

I sad bih ja mogla dodati još jednu rečenicu – da knjiga putuje Osmanskim carstvom, ali i malo dalje, pa i do Zapada, i da se naposljetku vraća u Istanbul, i time bih skinula prvi, bukvalni, sloj ovog romana.

Ali, ali, ali…

#odmalogprinca

„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ postmodernistički je roman vješto u poeziju sakriven, u kojem se prepliće štošta… Od autora, njegovog rukopisa i otvorenog kraja, do naratora, preko biblioteke i njenih tajni, do mnoštva intertekstualnih referenci, bajkovitih elemenata, historijskih činjenica, poigravanja datumima i ličnostima, priče o tome kako nastaje priča, priče o poznatim turskim pjesnicima (posebno divanskim na kojima je Pala i doktorirao), tajni svemira, prelamanja stvarnosti i fikcije, pitanja lika i autora („roba i gospodara“) pa sve do vječnih filozofskih rasprava o tome šta biva kad djelo napusti autora… u šta se preobražava i kako se tumači. Sve to zapravo je kulisa za jednu mnogo kompleksniju priču o protoku vremena, o mijenama, o ljudima, o Carstvu. Osmanskom, dakako, jer djelo počinje u vremena Zakonodavčeva u kojima se u kulturu ulagalo, davalo i gledalo, a završava 1800-ih, kad knjiga, taj nekad dragocjeni predmet za ublažavanje tuga i boli, do javne kuće dolazi.

Naravno da prepoznajemo vječnu tursku temu, raspad Carstva i ono šta to sa sobom donosi, s tim da to ovdje nije, kao kod Pamuka npr. ispisano objektivno i jasno, već poetski. Poezijom, i to onom koju smatraju najljepšom u istočnjačkom svijetu – ljubavnom – kritikuje se i osuđuje, lamentira nad trivijalnostima i neznanjem.

O čežnji i težnji za hvatanjem vremena koje se više nikad uhvatiti neće… O vječitom trganju i nesnađenosti između ovamo i tamo… Kaže Knjiga (ova što je glavni lik) kad se na kraju u potpunosti fizički rasparča, kad joj od vlage podbuhare listovi, kad počnu da smrde, kad počne da je boli jer je cijepaju i bacakaju tamo-amo… kaže: Više nisam mogao da razaberem da li sam Istočnjak ili Zapadnjak.“

I da se vratim na početak… Ovo jeste (uz sve kazano i mnogo toga nekazanog) priča o ljubavi. O ljubavi koja će jedina spasiti svijet, koja jedina to može i koja je jedina jača od bodeža, tajni svijeta, kojekakvih društava koja nama upravljaju zasjedajući za okruglim stolovima u mračnim i hladnim prostorijama, od smrti.

O ljubavi i o znanju. O potrazi za Uzvišenom Ljepotom… O pismenosti i opismenjavanju. O brizi za umjetnost i ljubavi prema poeziji kao estetskoj dimenziji ljudske tvorevine. O knjizi i njenoj snazi. O priči… i pričanju…

„Ja sam Kajs, rob mog gospodara Fuzulija. Da nije ponekog ko s vremena na vrijeme napiše moju priču…“

Preporuke, osvrti, recenzije...

JA SAM MALI GRAD, A GRAD JE VELIKO JA. AKO TO NISMO I AKO TO NIJE, ONDA ŠTA SMO? (Bogdan Bogdanović)

#knjigaposvuduša 📍 Topkapi palača

Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.

„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.

„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.

Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.

Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?

Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?

Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.

Istanbul, juli 2022.

Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.

„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“

Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.

Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?

#odmalogprinca