Autorica: Tanja Stupar – Trifunović
Izdavač: Arhipelag
Godina izdavanja: 2019.
Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji. Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.”
Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.”
Čarolije su kratkotrajne. Mađioničari trikove prodaju skupo.”
Zašto se to sve dogodilo nama? Ne znam. Neka pitanja su bumeranzi koji te svaki put tresnu u glavu i ostave istoj zapitanosti.”
Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. Oštri šiljci uspomena bodu oči. Hodaj po svijetu sa svojim bolnim posjedom u sebi. Otuđen. To se naziva životom.”
Mislim da istine spavaju u sporednim riječima.”
Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.”
Nisam odgovarala na pisma. Mislila sam da će tišine i daljine biti ljekovite. Zapravo, strastveno sam odgovarala u mislima, nastavivši voditi naše razgovore. Ništa se više nije moglo podijeliti osim već proživljenih uspomena na jednu divnu ludost. Svijet će ostati isti i poslije nje. Nijedna ljubav neće promijeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane. Prvo se stvori meka pokožica, potom krv ogrubi i poploča kožu. Ne teče ništa. Riječi su ostale unutra, u mom krvotoku. Riječi namijenjene tebi. Ili je to bio izmišljen neko ko se rodio iz moje glave kao Atena. Sada svoje božanske moći podastireš drugima. “
Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše.”
Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi.”
Često te sanjam. Nekad plačeš. Nekad se smiješ. Nekad te ljubim po licu, kosi, prstima. Onima od kojih svaki ima svoje ime. I sa svakim od tih prstiju pričam jer ti ćutiš i nećeš ništa da mi kažeš.”
Prestani. Ne brkaj život i književnost. To su različite stvari.”
‘Ostavi tuđe nesreće na miru. I sreće. Ne možeš to razumjeti. Vireći u Virdžinijine gaće, nećeš pronaći sopstvenu pičku. Vjeruj mi. Što te briga s kim je spavala. I što to pojedini biografi prenaglašavaju, a drugi kriju. To više govori o njima nego o njoj.’
‘Hoću da pišem roman o njoj kad završim fakultet. O ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom. Šta misliš mogu li takve žene biti i srećne?’
‘Ne znam. Svako je u nekoj mjeri srećan i nesrećan.’
‘Možda je društvo taj grom. Koji ne dopušta da se nešto izdvaja. Da ima sopstvene nakane neuklopljive u opšti ples.'”
Ti me rastužuješ stalno. Ti si kao bolest.”
‘A što tebe pali?’
‘Volim te. Eto. To. Sto puta sam ti rekla.’
‘Pa što ne pobjegneš sa mnom?’
‘Ljubav ne bježi nikud. Tu je uvijek.'”
Želim da pišem o svijetu baš onakvom kakav jeste. Ne zanima me umjetnost kao puki artizam nego kao svjedočanstvo i nešto što ima konkretan efekat. Što mijenja ljude.”
Kad bi se barem svi naučili samo uzajamnom podnošenju. Razumijevanje je previše tražiti. Podnosimo se. To je dovoljno.”
Kratki osvrt na roman “Otkako sam kupila labuda” možete pročitati ovdje.
do sljedećeg čitanja,
Od Malog princa... 