Andrij Ljubka je ukrajinski pisac, meni do zbirke „Soba za tugu“ potpuno nepoznato ime. Ipak, zahvalna sam IK Buybook na prilici da ga čitam jer je ovo jedna od najdivnijih zbirki priča koje sam pročitala. Ne znam da li vam se ikad desilo da pročitate zbirku i da sve priče ostave upečatljiv dojam… Meni do ove zbirke nije. Naime, svaka, ali doslovno svaka priča me na izvjestan način dotakla, raznježila, rastužila.
Ljubkine pripovijetke su, kaže, priče čiji glavni junak je samoća. Zapravo, junaci su mu zanesenjaci, u potrazi za vlastitim odrazom u drugom, sa oklopima oko srca. U njihovim pogledima je tuga, a životi su im satkani od sjećanja. Mahom se trude da ta sjećanja budu lijepa, maštom ih čine još ljepšima. Čehovljevske su te priče. Autofikcijske su, junak je i Andrij i pisac zbirke „Soba za tugu“. Neke su ispričane u ih, neke u er formi, ali svaka se manifestuje zaokruženom kompozicijom, zanimljivom radnjom, interesantnim zapletima i odličnim krajevima. Onakvim kakve ja u pričama volim, sa efektom nekazanog, takvim da nas rastuže samo od pomisli šta (ne)će biti dalje. Priče u suštini nisu tematski povezane, ali jesu mnogo više no što se to na prvu čini.
Iako su bazirane uglavnom na unutrašnjim, individualnim svjetovima junaka, one također suptilno propituju i mnoga društvena pitanja. Ljubka donosi i socijalnu i religijsku kritiku i priča o mentalitetu provincije, lijepo dozirajući i ništa ne kazujući surovo. Iznad svega, donosi nam cikličnu priču o protoku vremena i njegovom uludom trošenju. Možda je to i jedna od glavnih poruka koje sam kao receptor zbirke usvojila – voljeti, živjeti i trajati, s onima kojima smo važni.
#knjigaposvuduša u 📍Bazelu
Da su književnost i život neraskidivo povezani također nam se daje na znanje. Posebno je to vidno u pričama čiji junak je profesor književnosti, pisac ili pjesnik. Onaj koji se poistovjećuje i povezuje sa Ovidijem, što zbog ljubavi i tuge što zbog pisanja i metamorfoza.
„Jednostavno, u Ovidiju je rasla praznina i tuga, crna rupa usamljenosti, i upravo ljubav – pa makar i nestvarna, izmišljena, fantomska – spriječila ga je da poludi ili da digne ruku na sebe. U najtežim trenucima, kad se više nije moglo izdržati, Ovidije bi sjeo i pisao, nalazeći u pisanju spas.“ (BJEKSTVO)
Mnogo je u ovim pričama lijepih, esejističkih misli o poeziji, iz kojih, sigurna sam, progovara autor – pjesnik. I nisu lijepe samo njegove misli o poeziji, nego i kompletne poetske rečenice.
„Koščata je bila moj lijek i moj podstrek.“ (KOŠČATA)
Tek jedna misao, jedna rečenica, a cijela jedna pjesma.
Predivno je melanholična „Soba za tugu“. Posebno su mi lijepi svjetovi priča „Žena i šibice“ (u kojoj sam pročitala najljepši opis žene u hidžabu ikad), potom „Jedna noć vozom i nekoliko sati autobusom“ (koja me podsjetila na Čehovljevog Vanjku) i „Kraljica rama“ (koja me šokirala saznanjem da je pisana po istinitom događaju).
Sve u svemu, od mene (a znate da ih ne razbacujem baš često) ovaj put čista petica. Ljubitelji priča, slobodno posegnite. Družit ćemo se Ljubka i ja još!
Link koji vodi do knjige: https://buybook.ba/proizvod/soba-za-tugu-5263
do sljedećeg čitanja,
#odmalogprinca
Od Malog princa... 