ili REKONSTRUKCIJA HISTORIJE U ROMANU ZLATKA TOPČIĆA
Zlatka Topčića sam prvi put spomenula ovdje onda kad sam se i ja upoznala sa njegovim pisanjem, 2019. godine. Čitala sam tada „Bogumilske legende“ i svidjelo mi se. Svidjela mi se njegova veza sa Sarajevom, opisi života ljudi u opkoljenom gradu, odsustvo patetike u iskazu, humor i ironija. Tad sam znala da ću ga sigurno čitati opet.
„Legende“ su prvi put objavljene 1997. godine, a roman o kojem danas pišem 2021. i naravno da je primjetna zrelija i inteligentnija ruka, ali je istina i to da je autor zadržao mnogo od prethodno pomenutog. Odlično pripovijedanje, odsustvo patetike, prisutvo ironije i „obične“ ljude u fokusu, svakako. Čitajte Topčića, reći ću na početku. Ne zato da uživate u čitanju, već zato da dok čitate razvijate inteligenciju i trenirate mozak.
Jer… Topčić je postmodernista i njegov roman je sve ono što mislimo da nije i u romanu je slojeva toliko da ih je prosto nemoguće otkriti odjednom. Naslov naravno upućuje na historijski datum koji je uzdrmao svijet, poslije kojeg više ništa nije bilo isto, koji je označio novo doba i „od kojeg se mjeri novo vrijeme“. Svakako da taj datum jeste pokretač naracije, ali njime se tek okvirno bavimo.
„28. 6. 1914.“ je historijska fikcija, roman koji dekonstruiše historijske istine, koji okvirnu priču, tu o početku Prvog svjetskog rata, drži zapravo samo kao okvir u koji je uramljeno bezbroj drugih, malih i važni(ij)ih priča o stradalima, onima koji nikakve veze sa atentatom nemaju, a kojima je taj datum promijenio sve. U potpunosti posmodernistički, roman zahtijeva koncentraciju, ne želi da kroz njega trčimo, već traži da tumačimo intertekstualne, metatekstualne i intermedijalne reference, da se igramo sa autorom, reinterpretiramo… tekstove, historiju.
Struktuiran tematski u dva dijela, u prvom se bavi datumom i ljudima, a u drugom ratom, ratnom pošasti i zlom.
Rat je da se gine, ali… zašto ovako i na ovaj bestijalan način koji lišava dostojanstva i žrtvu i dželata, i sramoti ljudski rod.“
Važno je naglasiti da se autor uopšte ne bavi historijskim istinama, štaviše u potpunosti ih pretvara u književne, do te mjere da okidač nije kod nesretnog Srbina Gavrila, već genima hajdučkog muslimana Mehmedbašića. Naravno, šta bi bilo kad bi bilo i da li bi išta uopšte drugačije bilo? U tom smislu, ovo je i antiratni roman jer „uostalom, pobjede – šta su i šta su porazi, ako se i jedni i drugi ispisuju hiljadama i milionima mrtvih, osakaćenih, izgladnjelih i pruženih očeva i sinova, braće i sestara, i majki nečijih“. Također je i distopija, jer historijski skokovi su veliki, od daleke prošlosti do budućnosti kojoj još ne svjedočimo, i sadašnjosti koje smo dio, čak do Netflixa i HBO-a.
Iako bismo pomislili da su atentatori glavni likovi, oni to uopšte nisu te ja ta uloga podarena jadnom Marunu Markoti koji se slučajno, na putu do svoje sudbenice, nađe u kobnom danu u Sarajevu. Markota je tu i u ratu i poslije rata, tragičan, nesretan. Sudbina njegove majke Mare jedna je od onih najupečatljivijih u cijelom djelu.
Topčićev roman – revizija (kako i stoji ispod naslova) sarajevska je hronika koju kao da je nemoguće iščitati u cjelosti. Kao da i kad se zatvore korice ostaje nedorečen. Naposljetku, roman i završava sa „Nastavit će se…“ pa nam ništa drugo i ne preostaje do li da sami zatvorimo otvoreni kraj ili da sačekamo da to uradi Topčić… možda ipak ljudi, oni obični, koji se u ključnom danu, sasvim slučajno ili znatiželjom gonjeni, nađu u krivo (pravo?) vrijeme na krivom mjestu… u baš tom gradu, „malom ramu za velike slike“…
„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“
„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“
„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“
„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“
Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.
Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.
Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.
Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive.
Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.
Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…
Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:
„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“
„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.
I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.
Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.
Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.
Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.
U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.
Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…
Treće lice jednineili „razdrndani vremeplov“ Nedžada Maksumića (rođenog 1961. godine u Mostaru) glasan je i promišljen vapaj za onim što se obara i za čime se žudi u gore navedenim parolama. Oni koji su živjeli u vrijeme kada su one izgovarane ni sanjali nisu da decenijama poslije ni najglasnije neće biti dovoljno glasno i da će sloboda biti tek nedostižni ideal. O tome koliko u sistemu u kojem generacijski postojimo nismo i teško da ćemo ikada biti slobodni govori Maksumić svojim faktografskim romanom, navodeći glasom svojeg istoimenog junaka, da je krajem 2010. godine, kad je osvijestio da stari i kad je shvatio da je prijatelja sve manje, odlučio pisati „jedno neobično djelo“ koje će mu, vjerovatno, podariti neprijatelja više. I, vjerujem, da je takvih ustinu bilo. Vjerujem da nije svačijem uhu i oku odgovaralo ono što je Maksumić pisao, u trećem licu, „kao da je on – on“. Distancirajući se od vlastitog ja, Maksumić stvara Maksumića čiji literarni život se apsolutno poklapa sa životom onog koji olovku u ruci drži, a ta olovka ispisuje jednu porodičnu historiju, ali i historiju grada i države. Ili država, ako jednu veliku rasparčamo na pregršt malih.
Kako smo došli tu gdje jesmo? Šta je prethodilo, a šta čak i onome prije toga piše nam se ovdje. Protagonista (obrazovan i načitan čovjek, ali donekle iščašen i u vlastitom svijetu stranac, kako i sam navodi, čak i vlastitoj porodici) ne preza od nominovanja gradova, predijela, ljudi stvarnim imenima, bez zadrške. Niko nije pošteđen. Ustaše su ustaše, četnici četnici, balije balije, a i komunistima se nađe mana. Niko nije čist i niko nije potpuno prav.
Ovo je, rekla bih, savršeno djelo za moju generaciju. Generaciju koju je protekli rat dodirnuo, kojoj su pričali priče o sjajnom prošlom životu u „onoj državi kakve više nikada neće biti“, čiji djedovi, nene i bake su svjedoci onih svjetskih ratova. Za generaciju koja jedino želi normalan život koji priječi prošlost čiji čak ni učesnici nisu bili. Za nas, da shvatimo da je fašizam FAŠIZAM i da se na svakoj strani isto piše i da shvatimo da savršene ideologije nema koliko god se predstavljalo drugačije. Idealan je mir, a Balkan plodno tlo za takvo nešto nije.
Ovaj Maksumićev Nedžad Maksumić, „klasični heroj koji mrzi nepravdu i koji je svoj život posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca“, ispisuje, dakle, prošlost države pišući historiju porodice. Sve je začinio mostarlukom, humorom, ironijom, pa i cinizmom kakav samo Mostar zna. Skrenut ću pažnju na centralni ženski lik – Dudu Ovčinu – protagonistinu majku – tipičnu Mostarku, „uvijek spremnu na klasnu borbu“, „naviknutu da bez nje ništa ne može početi, a ni završiti“. Beskrajno mi je zanimljiva bila i, vjerujem da bi se u njenom liku, mnoge od nas, nikle kraj Neretve, mogle prepoznati. S druge strane, postojaše i mome srcu draga jedna Duda, nekoliko godina od Maksumićeve mlađa, jednako spremna da šakom od stol lupi.
Arhivski izlistavajući imena poznatih književnika naših prostora, Maksumić propituje i angažovanost književnosti te njenu ulogu u okvirima vladajućih struktura. U teoretskom smislu, autora treba odvajati od djela, ali da li to uistinu tako funkcioniše ostaje vječita dilema. Andrić i njegova neosporna veličina na jednu stranu, njegov diplomatski put na drugu. Poslije uvida u neke činjenice date u Maksumićevom romanu, sigurna sam da ću ga sljedeći put podrobnije čitati, a ni Crnjanskog poslije ove izjave iz 1921. godine ne doživljavam isto: „U Mostaru mi nije dobro. U vojsci zlo. Svejedno. Mostar je odvratan i smrdi po turski.“
Mislim, kome je još Mostar odvratan? : )
Od dokumentarnih zapisa strašan je i onaj iz 1942. godine kad su djevojčice na prijemu kod Pavelića recitovale:
Mi smo mala djeca
Al’ ustaše prave
Za Hrvatsku dat ćemo
Naše mlade glave.
Ili onaj o mostarskim židovima:
U Mostaru, kao i u cijeloj NDH, zaposleni Jevreji odmah su otpušteni iz državne službe, svi moraju nositi žute trake sa Davidovom zvijezdom, a na njihovim zanatskim radnjama, prodavnicama, uredima i ordinacijama, na izlogu ili na ulaznim vratima, stajao je natpis na žutoj podlozi ‘ŽIDOVSKA TVRTKA’.
S druge strane pak, iako sam ovaj podatak znala, ali vrijedi istaknuti za one koji nisu, interesantan je zapis Ilije Garašanina iz 1844. godine o stanovnicima Bosne i nazivu koji se danas kao sporan uzima:
Svi stanovnici Bosne i Ercegovine, bez obzira bili oni ‘hristjani… istočno pravoslavni ili rimokatolički ili muhamedanci nazivaju se zajedničkim imenom Bošnjaci.
Saznajemo ponešto i o rušenju džamija i ostalih sakralnih objekata u vrijeme komunizma, o historijskom NE Ćopićeve Ježurke Ježić prepredenoj Liji (ili Titino Staljinu), o prvom jugoslovenskom autu, prvoj robnoj kući u BiH ili pak vremenu u kojem je umjetnost bivala cenzurisana.
Maksumićev poduhvat je usitinu zahtijevan i vjerujem da je iziskivao napore, posebno što je autor uspio u nakani da ne zauzme ničiju stranu. Jedina strana na kojoj jeste je ona na kojoj je čovjek.
„Htio je samo skloniti se od svake mogućnosti da na nekoga puca ili da neko puca na njega, biti što dalje od bilo čije uniforme, bilo čijih razvijenih ili povezanih zastava, bilo kakvih superiornih ideja i svakojakih ostvarivih ili neostvarivih ratnih ciljeva, uvijek vezanih za brojne žrtve.“
Posljednji dio romana je i najličniji, piše se sudbina Nedžada i Diane, teatarska karijera, rat 90-ih, egzil, povratak i današnjica.
Naposljetku, Maksumić je opisao život, stvaran svijet poput onog iz negdje citiranog EKV stiha:
To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe.
#knjigaposvuduša ispred nekadašnje mostarske sinagoge, današnjeg Lutkarskog pozorišta Mostar čije najpoznatije lice je upravo Nedžad Maksumić.
Pišu: Lidija Nikolić i Vojislava Crnjanski Spasojević
fotografija prezeta sa: mamut.me
LIDIJA: U vazduhu zaleđeni krik, to je ova knjiga. Krik bola, i zemlji i nebu najtežeg, majčinskog. Bola majke koja se, teško i surovo, suočava i bori sa autističnošću svoga sina. Kada dobijete dete koje se do svoje treće godine razvija potpuno normalno, čak natprosečno, a onda odjednom počne da regresira – suočavanje sa teškom dijagnozom mora biti nešto najizazovnije u ljudskom iskustvu. O tome nam govori Ulaug Nilsen u svojoj knjizi “Povest o bolnim vremenima”. I to o čemu govori, govori na temelju sopstvenog iskustva.
VOJKA: Moja prijateljica B. ima dete s autizmom. Devojčicu daleko sitniju od vršnjaka, plavu, bledoputu, krhku, nalik nekoj starovremenskoj princezi iz bajke. Devojčica briljantno uči jezike, neverovatno brzo pliva i trči. Ali, kad uđe u bazen, na takmičenjima, počinje da vrišti, pa majka, moja prijateljica, mora da uđe sa njom i smiri je. Ne ume da prelazi ulicu, ne druži se sa decom, ne može da brine sama o sebi. S vremena na vreme naiđu “oni dani”, pa je moja prijateljica potpuno izmoždena. Tokom “tih dana”, nagađam, puno je vrištanja, suza, negacije, nesaradnje. Gotovo ju je nemoguće naterati da uradi makar i najjednostavnije zadatke. Ipak, ova devojčica ne grize moju prijateljicu za lice ili ruku, ne juri nezaustavljivo po celoj kući gonjena demonima ADHD-a, ne beži napolje, ne penje se po ormanima i ne baca i ne cepa sve stvari koje može da dohvati. Ne pije ni kućne hemikalije. Ili nam bar prijateljica to nikad nije pričala. Sin norveške književnice Ulaug Nilsen radi upravo to. Njegova eksplozivna energija, bliska snazi uragana, ostavlja Nilsenovu skrhanu kao polomljenu letinu posle oluje. Nesposobnu za bilo šta, osim da pozove muža da se vrati s posla i pomogne joj. U romanu “Povest o bolnim vremenima”, koji su odlično prevele Jelena Vojinović i Sofija Bilandžija, Ulaug Nilsen piše o svom iskustvu majke deteta sa smetnjama u razvoju. Piše o sinu i za njega. Pitkost njene knjige i iskrenost – poražavaju. Pokušaji da bukvalno iskamči od sistema ono što joj, po slovu zakona, pripada, navode nas na samo jednu misao: ako je ovako teško u Norveškoj, kako li je u Srbiji?!
LIDIJA: “Društvo je opsednuto dijagnozama. Pa zar sve mora da ima neko ime? Šta se desilo s dobrom, starom nestašnošću i pundravcima u dupetu? Zašto ne možemo prosto da budemo ono što jesmo, a da to ne mora da se po svaku cenu nekako zove?”. Društvo jeste opsednuto dijagnozama. Ali kod Danijela, sina Ulaug Nilsen, dijagnoza je nažalost više nego jasna. Odnosno postaje to vremenom. Kada gleda njegove snimke iz ranog detinjstva, nemoguće joj je da poveruje da njeno natprosečno inteligentno dete ima dijagnozu ADHD-a. Knjiga zapravo predstavlja ispovest o postepenom i bolnom prihvatanju dijagnoze dok se sa administracijom bori da dobije 50 dana boravka za Danijela u ustanovi za decu sa smetnjama u razvoju. Kruta birokratija traži striktnu dijagnozu. Ulaug nije spremna da se dijagnoza postavi. Ali Danijel je sve veći i snažniji, njegovi ispadi sve agresivniji, a Ulaug sve umornija. Odzvanjaju reči: “Ne traže pažnju drugih… Moraju da kategorišu stvari u svom okruženju da bi ih držali pod kontrolom… Deluje kao da vas gledaju, ali u stvari gledaju kroz vas…”. I stari Danijelovi snimci polako počinju da dobijaju drugu, majci razornu dimenziju…
VOJKA: Nilsen je majka koja otvoreno priznaje da nije u stanju 24 sata, sedam dana nedeljno, da se bori sa zlodusima svog deteta, koje je toliko obećavalo kao sasvim malo. Koje je sklapalo rečenice neshvatljivo zrele za taj uzrast, “ludo” pamtilo i neuobičajeno povezivalo činjenice sa samo dve godine. A onda je, odjednom, počelo da tone u sebe, a zatim i da ispoljava nekontrolisanu energiju i agresivnost. Lovila je u njegovom pogledu zainteresovanost i ljubav, ali on je gledao kroz sve njih. Ulaug Nilsen je hrabra žena koja ima snage da prizna da ne razume šta se desilo, da prizna da godinama odbija da se pomiri sa tim, da prizna da je umorna i da joj je potrebno 50 dana u šest meseci odmora, kada će dečko biti pod posebnom negom. Priznaje da ponekad ne može da ga savlada, jer je jači od nje, i da često nosi čepiće za uši da bi u tolikoj buci mogla iole da spava, vozi i funkcioniše. Ali, uvek na oprezu, uvek pogleda uprtog u retrovizor, uvek lakog sna. Kako je biti majka dečka sa posebnim potrebama, agresivnog ne svojom krivicom, uvek najbolje zna okolina – ona koja voli da se hvali sopstvenom decom, da deli savete poput “ne bi trebalo da mu daješ hranu kao motivaciju tako često” ili da se olako razbacuje konstatacijama tipa “uvek se više zavole deca koja su drugačija…” Okolina koja je tera da u apoteci objašnjava zašto uzima tablete za smirenje (koje je lekar prepisao) za dete, kao da je majka-monstrum, ili u radnji zašto želi veću (i skuplju) kantu za đubre od standardne, da bi u nju mogla da spakuje sve pelene.
LIDIJA: Ulaug Nilsen svoju ispovest najčešće piše u drugom licu, obraćajući se direktno Danijelu – Danijelu od koga odgovor nikada neće dobiti. Da li se dovoljno trudi, da li mu pruža potrebnu sigurnost, da li oseća svu snagu njene ljubavi? Sve ono što se svaki roditelj pita, i na šta, posredno ili neposredno, tokom godina dobija odgovor, Ulaug će zauvek ostati uskraćeno. Ta nemogućnost komunikacije, rupa koja između nje i njenog deteta zjapi, nikada i ničim popunjena, ta vrišteća jednosmernost – najsnažniji su utisak koji knjiga ostavlja. Briga o Danijelu usisava sve resurse porodice, to je jednostavno tako i tu pomoći nema – dok su jedini odgovori dečaka agresija, hiperaktivnost i bes. “Dugo nisam znala šta da radim kada me udaraš i grizeš. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti skonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti sklonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne” i smireno ti sklonila ruku. Udario si me, zaurlala sam. Ugrizao si me, udarila sam u zid”.
VOJKA: Ulaug Nilsen je hrabra i zato što se suprotstavlja svim stereotipima, zato što nikoga ne otera na jedno mesto, zato što ima snage da nebrojeno puta zove Sekretarijat za decu i mlade ne bi li se izborila za “njihov slučaj”, zato što strpljivo objašnjava psihološkinji kako se boji da će izgubiti kontrolu i udariti ga, a onda će to postati njihov neželjeni model života. A psihološkinja na to ume samo da odgovori: “Ne znam šta da vam kažem” i “Zaista vam je teško.” U početku joj je i to bilo dovoljno, jer oseti sitnu nadmoć. “Ali osećaj da vladam situacijom raspao bi se svakog puta kada ipak ne bih uspela, svakog puta kada udarac u lice nisam mogla smireno da podnesem, već sam udarala glavom o zid i urlala o svim svojim povređenim osećanjima: – Zašto me ne voliš?” Nilsen je hrabra i zato što svaki put uspe sve to da prevaziđe, da smogne snage i sina ubaci u kola, pusti muziku, pa vozi u prirodu da se on istutnji i bar malo smiri. Ili skače na trambulini dok ona lagano ispija kafu. Privremeno “kupljen” mir. “Naučila sam da dišem. Naučila sam da dođem k sebi. Takođe sam naučila i da koristim bes kada je to potrebno, prvenstveno u žalbama i zahtevima.”
LIDIJA: “Ali onda odjednom ipak mogu, ne samo da mogu, nego moram, puštam da iskulja iz mene kao kakva gromka, ispre-kidana sirena, ISKALJIVANJE SAMOPOVREĐIVANJE IZMET, uvek neumesno blizu pucanja, uvek neartikulisano, SATI I SATI ZVUKOVA DANJU, NOĆU. Moji prijatelji beže, SVE U USTA, OTROV, OPUŠCI, KAMEN uplašeno odjure u bezizražajno lice SVE STVARI BIVAJU UNIŠTENE i ne izlaze”. Ovo je knjiga napisana sopstvenim životom, krvlju i suzama, razorna u svom jasnom i sugestivnom izrazu, a opet dirljiva, topla i nežna. Za neku decu sa autističnog spektra, inkluzija nažalost nije rešenje, i to Nilsen neumoljivo dokazuje i sebi i nama. Ovo je knjiga o svakodnevici majke sa autističnim detetom, o kojoj uglavnom znamo malo ili ništa, i koja je u toj svakodnevici neumoljivo sama. Ne zakazuje tu samo društvo i institucije, neretko zakažu i prijatelji i rođaci – okrenuti pogled od te svakodnevice daleko je udobnije, ne remetiti sopstveni mir i mit “normalnosti” pruža iluziju o sopstvenoj nedodirljivosti. A može se desiti baš svakome od nas – ova, poput bilo koje druge bolesti. I ono što neverovatno često i olako zaboravljamo – ne pogađa samo obolelog, već neumoljivo crpi resurse cele porodice, fizičke, emotivne i mentalne, i porodica je ta kojoj je pomoć potrebna, da bi svom posebnom detetu prižila svu pažnju, ljubav i bezbednost koju zahteva i zaslužuje.
VOJKA: Ovo je knjiga uz koju morate da plačete jer je sudbina roditelja, kao što je autorka, i dece, kao što je njen sin, prikazana potpuno ogoljeno u svim iskušenjima kroz koja prolaze, ali i u ljubavi koju osećaju – s njene strane strpljivoj, a s njegove divljoj. Bićete ujedno besni na sistem koji guši procedurama i zarobljava dijagnozama, koji je baziran na šiframa, koji, umesto da pomaže, kao da dodatno odmaže onima kojima je ionako teško. A onda ćete se raznežiti: ” Smeješ se kad ti priđem, kad se nagnem iza tebe, pružaš ruke ka meni. I ja se tebi nasmešim, krenem da te zagrlim, ali onda mi daješ ruku. Znam da hoćeš da te ugrizem, kao što i ti mene grizeš. Bojažljivo radosna, a svojski isfrustrirana, ipak ti umesto toga ustima proizvedem zvuk prdeža na ruci, to je dovoljno, zadovoljiš se time, iskolačiš oči, zakreštiš i ponovo mi daješ ruku…” Ovo je knjiga o umoru, borbi i ljubavi. Tu ljubav je verodostojno koricama dočarala @draganaxnikolic . Treći trg @treci_trg je ovu knjigu, za koju je Nilsenova dobila norvešku književnu nagradu Brage, izdao u biblioteci “Buka i bes”. Kako joj samo ime edicije pristaje!
LIDIJA: Znam koliko nam svima nedostaje Vojkino pisanje. Znam koliko nas je obradovalo njeno “uključenje” na profilu @knjige_komentari 😍. Iz tog razloga, a dok čekamo da nam se, na ovaj ili onaj način vrati, priredile smo vam ovo malo iznenađenje – zajednički prikaz sasvim posebne knjige norveške književnice Ulaug Nilsen. Nadam se da vam se dopalo ovo naše “sinhrono plivanje”, iz kog sledi – verujem da ste shvatili – ogromna preporuka za ovu knjigu. Kao što je i Vojka pomenula, cela edicija “Buka i bes” izdavača @treci_trg i @srebrno_drvo , više je nego vredna naše pažnje. Samim svojim sugestivnim nazivom, kojim nas upućuje na Foknera, a još dalje na Šekspirovog “Magbeta”, implicira da u njoj s pravom možemo očekivati vrhunska dela savremene književnosti.
//Prikaz je preuzet uz dozvolu autorica. Originalna objava je na ovom linku.//
Čitanje romana “A little life” sam kraju privela prije otprilike mjesec dana (a čitala sam ga jednako toliko, ako ne i duže) te mi je pisanje utisaka zahtijevalo poprilično naporno slaganje svega po policama u glavi. Stoga, ne znam na šta će ovo sve ličiti, ali krenimo od početka.
Dakle, sve ono što ste nekad negdje možda pročitali ili čuli o ovom djelu američke spisateljice Hanye Yanagihare (1974.) je tačno. Ovo je roman koji čini da nas zaboli stomak, da nam se povraća, da kolutamo očima, da poželimo lupiti šamar pojedinim likovima… Ujedno je i roman koji problematizira mnoga pitanja sadašnjice (radnja je vremenski smještena u 21. stoljeće), i to ona koja su tabu, o kojima se ne priča ili pak priča, ali koja još uvijek nailaze na brojne otpore i izazivaju kontraverze. Yanagihara, prepličući er i ih formu, uz puno digresija i retrospekcije, uvjerljivo piše o svakodnevnom životu i međuljudskim odnosima uvjetovanim prošlošću koja je ostavila tragove… o prijateljstvu, njegovim fazama, zbližavanju, udaljavanju, ispraznosti, seksualnosti, vezama, toksičnim, otvorenim i iskrenim, porocima, rasizmu, lgbt populaciji, diskunfcionalnim odnosima u porodici, usvajanju, roditeljstvu, o užasnim traumama (hijenama kako ih glavni lik naziva), samoranjavanju, nasilju. Svim vrstama nasilja. Onim najgorim koje možete zamisliti. Svi su tu utkani u savršeni psihološki portret lika čiji život je detaljno seciran na najsitnije segmente, a oko kojeg se umotavaju sudbine ostalih. On je taj kojeg želimo i zagrliti i natjerati ga da plače i pustiti ga da plače i čvrsto ga uhvatiti s obje ruke za ramena pa ga protresti da prestane da se samosažaljeva, da stisne zube, krene dalje, voli i pusti da bude voljen. Jude je duboko oštećen lik, ne svojom, već krivicom svih drugih i čitalac dodiruje naznake onoga šta ga je učinilo takvim, ali skoro do posljednje trećine knjige ne zaokružuje cijelu priču. A onda kad je konačno zaokruži, kad je razmota shvati da, koliko god bio na tragu, nije mogao ni zamisliti…
„A little life“ je knjiga u kojoj je sve ono oko čega možeš (i možda imaš) predrasude. Na početku čitanja postavila sam anketu u kojoj sam pitala da li ste čitali i ako da kakvi su vam dojmovi. Postojao je izvjestan broj onih koji su rekli da im se djelo nikako nije svidjelo i ja apsolutno mogu shvatiti zašto je to tako. Za ovaj roman potreban je želudac i nadasve otvoren um. Ja nisam u toj grupi kojoj se djelo ne sviđa, ali jesam u onoj kojoj se svidjelo, ali koju je i uznemirilo. Na jednom dijelu zapisala sam: „Ne mogu disati, plače mi se i teško mi je čitati…“ Ima i nastavak u kojem piše zašto mi se stvorila ta kugla u prsima, ali ostavit ću ga nenapisanog ovdje da ne otkrijem suštinu.
U romanu postoje likovi koje ćete voljeti (Harold, Andy ili William, npr.), ali postoje i oni koje ćete bezdušno mrziti (Caleb, Brother Luke ili dr Traylor), stalno se pitajući da li je moguće da takvi monstrumi postoje na svijetu. A postoje i mi o njima čitamo svakodnevno, u medijima i na internetima, opet misleći da su daleko od nas. A nisu. Tu su, među nama. Da bogdo nisu, ali jesu. I zato je Yanagiharin roman, koliko god možda izgledalo da je u njega udrobljeno sve i svašta, bitan i zato se o njemu toliko priča i zato je toliko kritikovan i zato je bio u užem izboru za Man Booker Prize, u finalu National Book Award-a i zato je osvojio Kirkus Prize.
Ono što se meni svidjelo jeste linearno pripovijedanje i stilska lakoća pripovijedanja o teškim temama. Ono što mi se, pak, nije svidjelo je blaga razvučenost u posljednjem dijelu u kojem se na trenutke čini da autorka gubi nit. Kraj je očekivan, iako sam se cijelo vrijeme nadala drugačijem. Ipak, u suprotnom priče ne bi bilo, a ova je trebala biti ispričana.
Skoro svi prikazi koje sam čitala završavali su riječima „ne mogu vam preporučiti ovaj roman“. Ne mogu ni ja, ali voljela bih da ga čitate pa da mi onda pišete, da razgovaramo, raspravljamo, branimo, sudimo i pokušavamo da razumijemo. Jer to je ono što književnost treba da nam radi. A Yanagihara je stvorila baš takav komad.
Djelo sam čitala kao JOKER u izazovu #čitajmožene2022, u okviru kategorije „Djelo koje odavno želim pročitati“. Yanagihara je dosad objavila tri romana: „The people in trees“ (2013), „A little life“ (2015) i „To Paradise“ (2022).
Lokalne novine spakovane u žuti, bezbroj puta recikliran papir, ležale su na stolu ispred mene. Raširene. Dvostrano. Sa kišnog mantila sam stresao kapi kiše koje su se uvukle u nabore podlaktica i pazuha. Bio je siv i iznošen. I mantil, i dan. Nisam se nadao da će jesen tako brzo početi. Mislio sam da će biti još neki dan leta. Ali ne. Ne ove godine. Stranice novina teško su se razdvajale dok sam ih vukao na suprotne strane. Bile su ulepljene. Hrapavi papir bio je sluzav. Gotovo nedodirljiv. Ježio sam se stojeći mokar pred štampanim redovima nereda i nemira grada u kom sam živeo. Ponovo sam preleteo preko njih kao da se dešavaju negde drugde. Ne u mojoj ulici. U mojoj ulici ljudi ne umiru, ili umiru mahom od starosti. Nema da ti upadnu u kuću. Nema da ti siluju nekog u komšiluku. Nema da otmu dete. Da ti ubiju nekog. Sve se to dešava neku ulicu dalje. Ovde vole da kažu: “Dobro je kad si siromašan. Onda nemaju šta da ti uzmu.” Zato, kad me pitaju gde ste bili na odmoru, ne kažem: “U Turskoj”, nego: “Na moru”. U Tursku idu oni što imaju para, i ovdašnji svet to dobro zna.
Plastični ceger, jedan od onih što je Slavica videla da ih u Nemačkoj nose u trgovinu, stajao je mokar pored stola. Bio je to onaj isti ceger koji nikada nisam mogao da pronađem kada je trebalo u kupovinu da se ide. Nekako bih uvek završio sa useklim prstima od kesa za hleb u koje su kasirke trpale namirnice kao da je vreća bez dna. Jer su besplatne, naravno. Nekada bi kesa za hleb nestalo, pa bi nam prodavci dozvolili da uzmemo nekoliko kesa za voće i povrće. Te su bile veće i čvršće od onih za hleb i manje su kidale prste. Zato su takvi dani bili posebni za sve. U početku to nisam primećivao. Nije me bilo briga za kesu. Onda sam shvatio da bi ljudi mogli pomisliti da nismo baš siromašni, pa sam počeo da brinem.
Izvadio sam mantile koji su stajali na dnu kese i opipao ih rukom procenjujući jesu li mokri ili ne. Prvi sa gomile sam raširio držeći ga za ramena. Bio sam zadovoljan. Slavica je udarila dupli porub na mestu gde sam ga iscepao pre odmora. Slučajno. Ma ni sam ne znam kako. Slavica obično ne pada u vatru i ne drami ni zbog čega. Obično ne. Ja se nikad nisam bunio. Ni na odborima i sastancima nikad ništa nisam tražio. Ne kažem, bilo je donacija, i dobili smo mantile za komplet osoblje bolnice. To je u mom gradu ravno dodeli Nobelove nagrade za mir. Lokalne novine su, naravno, o tome naširoko pisale. Izašla mi je i slika. Slavica je strpala u debeo ram. Dobro sam ispao. Sada stoji na stolu, pored fotografija sa decom. To je bilo pre šest-sedam godina. Mantil na dnu gomile ispred mene bio je stariji od ovog novog bar tri puta. Ne kažem. Imao je sreće. Nisam varirao sa težinom tokom godina. Rupa na kaišu, gore-dole. I dalje mi je mantil koji sam obukao prvi put stajao kao saliven. Siv od godina, jer mu ni izbeljivač više nije bio od pomoći, ali saliven. Zato sam dobro razmislio u Turskoj i rešio da tražim nove mantile od onih iz uprave. Ako treba da se plati, platiću, ali da se ne priča koliko. Jer, Slavica obično ne pizdi i ne drami. Obično ne!
Obukao sam mantil sa svežim porubom. Duplim. Zapeo je negde oko ramena. Ne mnogo. Tek toliko da primetim da možda i jesam dobio na kilaži. A moguće je da se samo skupio u mašini. Druge mantile ubacio sam u plakar pored prozora. Unutra je mirisao na kiselo, kao pokislo drvo pre nego što se raspadne. Nisam želeo da naiđem na tragove buđi, pa sam brže-bolje zatvorio plakar. Ostatak ručka spakovan u plastičnu posudu strpao sam u frižider. Na poklopcu je stajao papir sa mojim imenom. Slavica je vrlo dobro znala da, iako sam frižider delio sa nekoliko doktora, noćnu smenu sam uglavnom provodio sam. Možda je to bila neka amerikanizovana verzija nje, a možda je samo htela nekom da stavi do znanja da već imam nekog. Što se kaže, da obeleži teritoriju. K'o ker. Da mi se popiša u život. U ovom slučaju, boranijom.
Neseser sa žiletima gurnuo sam na dno fioke. Oslonio sam se na prozor. Visok do plafona. Zagledao sam se u ulično osvetljenje, koje bi sistemski trebalo svo da radi kada padne mrak. Epa, sistemski ovde ništa nije radilo, pa ni osvetlenje ulice ispred opšte bolnice. Zašto bi? Ovde je osvetlenje bilo sistemski ugašeno. Osim jedne svetiljke. Statistička greška! Ta je bila uporna. Titrala je u tmini bacajući pred sebe žuti krug po kom je rominjala kiša. Mogao si da osetiš težinu kapi, samo gledajući u nju. Bio sam siguran da čujem kako glasno udara u zatvoreni, limeni kontejner, premda su bolnički prozori bili zvučno izolovani. Svetlo koje je bacala titralo mi je u očima. Bilo je gotovo opominjuće. Moralo se sve smeće osvetliti kad-tad. Najzad je utihnula. Osetio sam olakšanje kada sam iz mračne ulice napokon uočio odraz sebe u prozoru. Izgledao sam nešto starije nego što sam želio da zapamtim. Sede vlasi šarale su ivice glave oko ušiju, i podočnjaci su delovali nešto izraženije nego ranije. Ali sam bez ikakve sumnje to bio ja. Na gornjem džepu mantila stajalo je rukom izvezeno moje prezime. To sam ja. Smajić Elvis. Prezime na džepu mantila i ime na poklopcu od boranije.
Okretao sam se u krug na stolici na točkiće. Nisam to mogao da radim naročito brzo, ali stolica je bila dobra. Nije škripala. Bilo je suviše tiho. Skupio sam novine. Suva hartija zagrebala je jagodice mojih prstiju. Bila je nepodnošljivo suva. Pročitao sam vic na poleđini novina. Nešto o Srbinu, Bosancu i Hrvatu. Nije bio pretjerano smešan, ali sam se ipak naglas nasmejao. Video sam oglas dragstora nedaleko od kuće. Totalna rasprodaja zbog zatvaranja. U moje mjesto bi i Alah došao samo da zatvori poglavlje. Pomislio sam da odem ujutru. Imali su dobar izbor viskija, barem se tako pričalo. Poznavao sam gazdu. Suprugu sam mu operisao od raka prošle godine. Valjalo bi ujutru poći tamo. Kakva šteta što zatvaraju dragstor. Baš velika šteta.
Novine sam ubacio u plastičnu kantu pored vrata. Zatresle su venecijaner koji se dopola spuštao unutar staklenih vrata. Skočio sam sa stolice. Savio sam se u kičmi, i pustio da mi bol prostruji kroz leđa. Gledao sam kroz staklo na vratima, oslanjajući obrve o prašnjave venecijanere. Hodnik ispred mene bio je pust. Mračan. I siv. Sve se gubilo u nijansama sive. Kazaljka se oglašavala glasno. Sekundama. A sekunde su trajale kao večnost. Pustio sam venecijaner da padne dokle je mogao. Iz fioke sam izvadio flašu. Načetu. Čašu sa police sam pomislio da operem, ali sam se brzo predomislio. Prosto sam dunuo u čašu praveći se da iz nje izduvavam nakupljenu prašinu, i u nju nalio viski. Alkohol će je ionako dezinfikovati sam od sebe. Prvu sam čašu popio na iskap. Zatvorenih očiju. Bio je taman. Ni hladan ni vruć. Opekao me je pri kraju jezika i survao se niz grlo kao talas na Havajima. Gledao sam reportažu o tim talasima na satelistskom programu, pa sam zaključio da mora da su bili baš ogromni kada se o njima pravi reportaža. Obrisao sam rukom usta, mada nije bilo šta da se obriše i ponovo nasuo viski.
Vrteo sam čašu po prstima. Klizala je ivicama po stolu i parala mi uši mešajući zvuk sa zvukom kazaljke koja se tromo vrtela. Mogao sam da se kladim da se sat zabrojao i dvaput obišao isti krug. Ništa se nije pomeralo. Čak je i kiša stala. Ostavio sam čašu i uzeo ram sa fotografijama. Na obe slike su bila moja deca. I Slavica i ja. Jedna je sa javnog časa muzičke škole. Druga je sa mora. Slavica je rešila da blizancima odmah natakne etiketu štrebera, pa smo ih upisali na klarinet čim su krenuli u prvi razred. Za slučaj da im ne ide ništa drugo. Moja starija ćerka drži plavog raka na slici sa mora. Ona je ona neustrašiva u našoj porodici. Celo letovanje donosila nam je morske nemani, kako ih je Slavica nazivala, u pansion. “Od toga ne može da se živi”, mislila je na gluposti moje ćerke. Meni one nisu smetale. Takva je bila ceo odmor. U Grčkoj, čini mi se. Davno je bilo. To se desi kada ljudima ne smeš da kažeš gde si stvarno bio na letovanju. Setiću se da pitam Slavicu zašto nemamo nijednu zajedničku fotografiju iz Turske. Voleo bih jednu da stavim na radni sto. To govori dosta o čoveku. Na primer, moj agent životnog osiguranja. Jedva se čovek video od ramova za slike. Uhvati pa pokaže. Kao trofeje. Jednu po jednu. A na njima žena, deca, pas, ribica, kuća, izolaciju stavili prošle godine, planiraju bazen. Idila. Kako da mu ne veruješ? Nisam uzeo polisu, ali su mi neke stvari postale jasnije. Moraš da plasiraš priču o sebi. Videću sa Slavicom za ram. I dalje me nije napuštala misao da nemam nijednu fotografiju sa letovanja sa svojom porodicom kada je sestra uletela u ordinaciju. Obično ih čujem kada dolaze. Uspem da sklonim čašu. Obično. Značajno me pogledala i rekla:
“Doktore, stiže nam pacijent sa ubodnom ranom. Hitno mu je potrebna operacija, misle da je isečena arterija”, stajala je sleđeno dok sam brojao uzdisaje u sebi.
“Misle da je isečena arterija?”, povikao sam i hitro ustao gurnuvši stolicu iza sebe. “Kakvi ste vi to medicinski radnici? Od kad ste vi plaćeni da mislite?”
Spustila je glavu posramljeno, što mi je dalo dovoljno vremena da gurnem čašu u fioku stola. Nisam čekao da me ponovo pogleda. Protutnjao sam pored nje kao vetar. Brzo. Da me ne oseti. Otresao sam venecijanere i izašao u hodnik koji je počeo da poprima boje. Ništa više nije bilo crno-belo.
Grabio sam suv vazduh rukama koje su mi zatezale mantil preko leđa. Trudio sam se da hodam, ne da trčim. Čuo sam svaki korak. Đon patika se uporno lepio za sveže obrisan pod. Koračao sam brzo. Barem mi se tako činilo. Tišinu koja je čučala u pustom hodniku parao sam udisajima, đonovima i rukavima. Buka je postajala sve jača. Đon, patos, rukav, mantil, udisaj, izdisaj. Mogao sam da osetim da mi se adrenalin lepi za mozak. Nakratko sam stao pred operacionu salu. Anestetičar i instrumentarka su već bili unutra. Razgovarali su dok su pacijenta pripremali za operaciju. Glava mi je pulsirala. Pustio sam buku da utihne i ušao unutra. Ćutke su klimnuli glavom u znak pozdrava. Učinio sam isto.
“Još jedna kafanska tuča”, doviknula mi je instrumentarka. “Bilo ih je bar tri prošle nedelje dok si bio odsutan.”
Slegnuo sam ramenima u stilu “šta ćeš”, i pogurio se u ramenima kako bih bolje video anestetičara koji je očigledno izbegavao moj pogled. Ona ga je gledala ispod oka, pomalo zavodljivo, ne znam samo šta je pokušavala da uradi. Bio je bar deset godina stariji od nje i bio je oženjen. Ali, to valjda ne mora da znači ništa. Nakašljao se pa pročitao podatke o čoveku koji je nesvestan ležao na mom operacionom stolu.
“Vuk Marković, godina pedeset pet, ubodna rana u predelu abdomena ispod levog rebarnog luka. Nesvestan”, pročitao je anestetičar ne preterano zainteresovano.
“Vitalne funkcije?”, upitao sam.
“Znatno oslabljene. Priključena mu je infuzija”, odgovorio je ne gledajući u mene.
Instrumentarka se za to vreme kikotala gledajući posramljeno u instrumente pred sebe. Siguran sam da nije mislila ništa loše, ali me je svejedno nerviralo to njeno ponašanje. Stiskala mi je džigericu svakim mojim kikotom, a da to nije ni primećivala. Takve su bile mlade žene danas.
“Šta je toliko smešno koleginice?”, procedio sam kroz stisnute zube. Nisam mogao da joj se setim imena, i to me bilo sramota isto koliko je nju bilo sramota što se cerekala u sali u kojoj je ležao muškarac izboden nožem. Anestetičar je hitro podigao glavu, i stao u odbranu koleginici koja je vojnički ispravila leđa i smrtno uozbiljila crte lica.
“Spreman je za uvođenje u anesteziju”, anestetičar je prekinuo moju ničim izazvanu epizodu terora, tako su govorili iza mojih leđa. Da potcenjujem kolege, da se takmičim i da terorišem. Ali to nije istina. Morali su da shvate da nekakvo spontano rivalstvo ume da deluje podsticajno. Ja sam, recimo, bio sasvim siguran da iz mojih kritika upućenih mlađim kolegama može svašta da se nauči.
Trljao sam sapun u ruke, ni sam ne znam koji put. Prevrtao sam ga po dlanovima smežuranim od vode. Burmu od žutog zlata sam zaboravio prethodno da skinem. Lagano sam je svukao sa prsta i ostavio ravni deo lavaboa. Nešto me je iritiralo. Peckalo. Trnci su mi prolazili prstima i skupljali se u njihovim vrhovima. Jagodice su mi pulsirale. Bila je to reakcija na nešto sam video ili čuo. Ali nisam znao šta. Toliko sam krvnih sudova spojio tokom svoje karijere da mi nije bilo jasno zašto sam toliko ustreptao zbog jedne ubodne rane. Pa takvih sam imao najmanje nekoliko stotina. Nije bilo razloga da me brine rana od noža. Šta onda? Šta? Premotavao sam razgovor po sećanju. Vrteo sam ga kao zupčanik audio kasete. Napred, nazad. Godina pedeset pet. Sinulo mi je! Napuniću toliko za nepuni mesec. Pitao sam se da li me je negde podsvesno razdiralo to što starim. To što je pacijent koji je čekao na operaciju izgledao bar deset godina starije nego ja, onakav kakvog sebe zamišljam da jesam. Izdahnuo sam. Ne verujem da je to. Umeo sam da se zabrinem zbog svojih godina, i to nisam krio. Nisam ništa naročito radio da bih sprečio da postanem star. Pio sam. Nije to bio najsjajniji način za održavanje tela i duha mladim, ali je za sada radilo posao. Činilo je da se osećam bolje. Snažnije. Zanosnije. Smelije. Pogledao sam u kolege kroz prozor koji me je odvajao od operacione sale. Zapitao sam se, da li su mogli da znaju da sam večeras pio. Sapunica sa mojih ruku pljuskala je po razbijenom lavabou kao nelagoda po uglovima moje svesti. Otresao sam ruke i najzad progovorio: “Vuk Marković”. Navukao sam rukavice i ušao u salu.
Vuk Marković je bio moj drug iz odelenja. Bili smo na istoj strani dnevnika. On na vrhu, ja na dnu. Devet učenika delilo me od njega. U dnevniku. U učionici nas je delilo nekoliko klupa, osim onda kada je razredna rešila da nas za kaznu strpa u istu klupu, prvu do katedre. Imao je bes u očima i jake pesnice. Ranu na obrazu zadobio je one zime kada smo se preselili i kada sam se priključio razredu. Volim da kažem preselili, jer se nikada nisam osećao kao da smo prebegli iz Bosne. Uselili smo se kod oca moje majke koji je mnogo ćutao, a kada je govorio, govorio je pametno. Majka je uvek govorila da smo prebeli, iako se ona vratila svojoj kući. Meni selidba nije teško pala. U grad sam došao sa krpenim fudbalom pod miškom i torbom na jedno rame u koju sam strpao nekoliko knjiga, uglavnom nemačkih pisaca na srpsko-hrvatskom prevodu. Cela ta euforija oko preselenja bila je ideja mog oca, Admira. Odjednom se zaželeo srbijanskog dvorišta. Odjednom je sigurnije bilo da se živi daleko od naše kuće. Odjednom je bolje bilo da učim drugu školu. Istina je da nije sve to odjednom bilo. Neposredno pre nego što smo otišli, Admir je umeo da lupa šakom o sto i viče da će sve otići u pičku materinu. Bilo me je sramota zbog majke. Ali bio je u pravu. Onog dana kad nas je spakovao u kombi za Srbiju stvarno je sve otišlo u pičku materinu. Admira više nikada nisam video.
“Priključio sam ga na ventilaciju. Pristisak osamdeset sa pedeset. Puls blago ubrzan”, anestetičar je glasno žvakao žvaku. Očekivao sam da će svakog trenutka da napravi balon i raspukne ga ispod hirurške maske. Nervirao me je. Operativno telo bilo je spremno, a ostatak tela prekriven hirurškim platnom. Želeo sam da pogledam lice, ali nisam znao kako to da uradim. Nikada me ranije nisu zanimala lica? Ona su za mene bila samo lica pacijenata, a ovo lice je pripadalo nekom koga poznajem, mom školskom drugu. Barem sam mislio da je njegovo. U to nisam mogao da budem sto posto siguran. Mora da postoji nekoliko ljudi koji imaju isto ime i prezime. Nije to nikakva retkost danas. Treba da podsetim sebe koliko Elvisa Smajića postoji na ovom svetu. Jesam li ja jedini? Da li bi ljudi kada bi pročitali da je Elvis Smajić ubio nekoga, pomislili samo na mene, ili na nekog drugog sa istim imenom. Kada bih mogao samo na trenutak da vidim onaj ožiljak na obrazu. Samo na momenat.
“Da počnemo”, instrumentarka mi je pružila skalpel koji sam duboko zario u Vukov stomak, zaranjajući ga kroz nivoe kože.
Vuk i ja smo više vremena proveli u kancelariji direktora škole nego u učionici. Ja sam bio od onih koji su ćutali i primali pesnice. Što? A što da ne? Vukovi roditelji bili su jedni od imućnijih u gradu, i Vuku je, pošto je imao sve, trebao i neko da se na njemu iživljava. Bio sam nov u razredu, nisam se branio, nisam imao oca i bio sam musliman. Vuku je to bilo dovoljno. Bio sam siguran da je to neka moja vrsta iskupljenja koju moram da istrpim. Zato sam radio šta je trebalo.
Imao sam dobar pogled na ranu. Nešto krvnih sudova trebalo je spojiti, ali ništa što bi moglo mnogo da se zakomplikuje. Žilav je Vuk bio. Oduvek.
Jednom mi je majka rekla da moram da se branim. Da bi to Admir uradio na mom mestu. Nisam bio voljan. Nekako mi je lakše bilo da ga pustim da me izlema. Već sam se bio navikao, a i trajalo je sve kraće i kraće. Dok me šutirao, u sebi sam brojao i nadao se da će jednog dana da me ostavi na miru.
Peanom sam zaustavio krv dok sam ušivao isečeni krvnu sud. Bilo je dosta krvi. Sisaljka se usisavala bez prestanka. Nisam mogao da ne pomislim da ne bi bila nikakva šteta ako bi iskrvario tu, na mom operacionom stolu. Ne verujem da bi njegova smrt ikoga nasekirala. Ako ima ženu, verovatno je bije. I decu, verovatno i u njima Boga ubija. Ne bi bilo šteta da iskrvari baš tu i baš sad. Pogledao sam na trenutak u pravcu njegovog lica. Morao je da zna da ja odlučujem da li će živeti ili ne. Bilo bi dobro kada bi otvorio oči i video kako mu smrt stoji nad glavom. Ugledao sam ožiljak. Debeo, beo. Mora da je boleo kad se vreme menja.
Sećam se da sam ga udarao dokle god sam imao daha. Niz ruku mi se slivala krv, dok sam stezao kamen i vilicu od besa. Imao sam petnaest godina. Sećam se dečije vriske i Miličinog pogleda. Bila je prva devojčica koju sam poljubio. Stajala je pored mene survana u suze. Nije htela da ode od mene takvog. Vuk je ležao ispod mene. Lice mu se više nije videlo od krvi. Tada sam umro od straha u sebi. Vrlo brzo se skupio narod, milicija i hitna pomoć. Njemu nije bilo ništa. Ožiljak. Šta je sa mojim ožiljkom koji je pravio svih tih godina? Nisu me strpali u zatvor. Sažalili su se na izbeglicu prebeglu iz Bosne. Mada sam se ja tu doselio, a ne prebegao. To nisu znali.
Samo kada bih ga pustio da iskrvari. Toliko. Ne bi trebalo ništa drugo da uradim. Samo da pustim da se to desi. Skinuo sam hvataljke i krv je počela da šišti.
Nagnuo sam flašu i ispio poslednje kapi viskija. Udarao sam pesnicama od sto dok me nisu zabolele. Onda sam počeo da plačem. Istresao sam se u gomili suza sve dok nisam imao više ni kap vode u sebi.
Bilo je svanulo kada sam pošao kući. Oči su mi bile otečene od plakanja. Ili od viskija. Nisam više primećivao razliku. Na rampi se portir prepirao sa ženom krive kičme i iskolačenih očiju. Nosila je crno. Milica.
“Nisu hteli da me puste”, govorila je dok sam se približavao. Potapšao sam portira po ramenu i rekao mu da je u redu. Izgledala je bar deset gpdina starije od Vuka i mene. Plačljivo me je obgrlila i lice zarila u moj kišni mantil. Stajao sam nem.
“Znam da misliš da je on loš čovek, ali…” Hteo sam da kažem da baš to mislim. Hteo sam i da je pitam šta radi sa tom propalicom. Hteo sam i da je gurnem od sebe. Ali nisam. Umesto toga sam ćutao i pustio je da mi vlaži kišni mantil, jer mogao je on još štošta osim kiše da upije.
“Hvala ti, Elvise. Hvala što si mi spasio muža”, iz trošnog cegera za pijac je izvadila viski umotan u stare novine i otrčala u pravcu bolničkog krila gde je Vuk ležao. Živ. Zdrav. Žilav. Kao boranija.
„Napuljska tetralogija“ italijanske autorice Elene Ferrante (čiji pseudonim izaziva jednaku količinu intrige koliko i njeno djelo) priča je smještena u Italiju (Napulj, a kasnije i ostale talijanske gradove) neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 2005. godine u kojoj završava posljednji dio – „Priča o izgubljenoj djevojčici“.
„Genijalna prijateljica“, „Priča o novom prezimenu“, „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“ i „Priča o izgubljenoj djevojčici“ objavljene su u periodu od 2012. do 2015. godine i prašina koju je njihovo objavljivanje izazvalo još ne jenjava. Prema istoimenim romanima su, u HBO produkciji, 2018. godine snimljene i prve dvije sezone serije.
prvi i drugi dio
Prvi dio romana (pod terminom roman tumačit ću cijelu tetralogiju) otvara se Prologom, nakon kojeg slijedi i prvo poglavlje nazvano Djetinjstvo. Retrospektivnim pripovijedanjem upoznajemo protagonistice Lilu i Lenu (Raffaelu Cerullo i Elenu Greco) i osjećamo užurbanu i šaroliku atmosferu Napulja 50-ih godina. Vrtlog preplitanja sudbina dviju prijateljica, ovisnosti jedne o drugoj i manipulativnosti jedne nad drugom pratimo do kraja. „Genijalnu prijateljicu“ otvara citat iz Geteovog Fausta, a zašto kazat će se svima koji s upornošću isprate tu italijansku avanturu.
Pored Lile i Lenu upoznajemo i mnogo drugih likova čiji životi su, na interesantan način, isprepleteni. Ovo jeste roman likova i roman atmosfere koji nam dozvoljava da voajerski zavirimo iza zavjese, tamo gdje se ne zaviruje i koji nam pruža pogled u živote plejade stanovnika napuljskog kvarta, što ga vjerovatno i čini toliko popularnim širokim narodnim masama. To je i, ukoliko ga tumačimo laički, roman o ženskom prijateljstvu. Međutim, odnos dvije žene baza je na kojoj se razvija alegorijski plan priče o tranzicijskom vremenu jednog grada i države. Shodno tome, identitetska priča je prisutna u različitim poimanjima, od potrage za identitetom pojedinca do izgradnje identita toposa u kojem se živi i postaje.
…u trenucima najvećeg nezadovoljstva sam imala utisak da su se mane Napulja nastanile i u moje tijelo…
Pitanje obrazovanja, nadasve ženskog, jedno je od ključnih koje Ferrante pokreće već u prvoj knjizi, a koje se u ostalim knjigama, kroz prizmu njenih likova produbljuje. Lila i Lenu su djevojčice kojima učiteljica na čitanje daje „Male žene“ i koje žele biti poput Jo. Ono što zasigurno ne žele jeste živjeti živote svojih roditeljki, žena onespobljenih za bilo što osim za ulogu nezadovoljne i nesretne supruge i majke, kojima je oduzeto svako pravo glasa, žena utihnutih i na sve oblike nasilja naviknutih.
Da li će njih dvije uspjeti u svom naumu iz osnovnoškolskih dana ostaje da se vidi do kraja kvarteta te, uprkos povremenom bespotrebnom odugovlačenju i predugim opisima koji djelo u određenim segmentima čine napornim, završetak svake knjige tjera nas na još.
Rođene smo i odrasle u malim kućama, bez vlastite sobe, bez mjesta za učenje. Ja sam još uvijek tako živjela, ona uskoro neće.
Ona više neće jer je udaju u „vjenčanici koja liči na mrtvo tijelo“.
Bračni odnosi, kao i generalno bilo koji vid vezivanja, tematizirani su također kroz nekoliko različitih prizmi. Položaj žene je, dakle, kontekstualiziran i kroz instituciju braka njihovih majki, njih samih, ali i njihove djece, kćerki 21. stoljeća. Vjerski ili institucionalni brak? Brak uopće ili bez njega? Preljuba i šta poslije nje? Samo su neka od pitanja apropo te problematike.
Paralelno s tim pitanjima, otvaraju se i pitanja tijela i pitanja seksualnosti. S djevojčicama, kasnije djevojkama i odraslim ženama prolazimo tjelesne mijene, od pubertetskih preko djevojačkih, trudničkih, postporođajnih… Posebno je tematizirano pitanje trudnoće koja nije uvijek prikazana kao blagoslovljeno žensko stanje, već je oslikana i njena druga strana, ona kad trudnoća predstavlja prazninu, depresiju, ravnodušnost i nesnađenost. Pravo izbora žene da bude majka zato što hoće, a ne zato što mora simbolično je prikazano pojavom kontracepcijske pilule i izborom naše protagonistice da je uzima zato što tako želi. „Postajemo li naše majke“, konstantno je pitanje. Ni Lenu ni Lila, kao ni ostale junakinje djela, ne žele odraze svojih majki vidjeti u vlastitim, ali da li uistinu uspjevaju pobjeći „majci progoniteljki“?
Moram li obuzdati ovu sjenku – svoju majku, sve naše pretke – ili je moram osloboditi?
Stalni skokovi sa tradicije na moderno prelamaju se kroz njihove živote, a promjene koje Italija zajedno s njima prolazi ogledaju se u dotad neviđenim cipelama, buticima, televizoru, kompjuteru i ostalim modernim „čudima“ tehnološkog doba. Kako svako vrijeme ima svoje „junake“ tako i vrijeme poslije II sv. rata na scenu dovodi neonaciste, fašiste, ljevičare, komuniste, socijaldemokrate, ali i ratne oportuniste, a o svima njima, kroz svoje likove, piše Ferrante. Sve to svakako nisu minorne teme i jasno je zašto djelo pretenduje da bude „klasik 21. stoljeća“, što je, prema mišljenju ove čitateljice, ipak diskutabilna tvrdnja.
treći dio
Psihološki segment romana iskazan je, prevashodno, u odnosu Lile i Lenu koji stalno tjera na pitanje „ko je ovdje manipulator, a ko opsjednut“ ili pak na konstatacije poput „ovo nije prijateljstvo“. Taj osjećaj imala sam kroz sve četiri knjige i uvijek bi se iznova desilo nešto da razuvjerim samu sebe. Lenu je Lilin projekat, njeno izgubljeno drugo ja, njena dobra strana? Ili je pak obrnuto? „Ja sam bez tebe potpuno nesposobna“, jednom prilikom govori Lenu, a Lila se njoj obraća riječima: „Jer ko sam ja ako ti nisi izvrsna?“ Na razvoj njihovog odnosa značajno je utjecao i centralni muški lik Nino Saratorre, obrazovan, visok, crn, elokventan, s manirima… oličenje djevojačkog sna. Zapravo, tek beskrupulozni i sebični konformist bez kojeg bi, istini za volju, obje bile sretnije.
Srednje doba ili zrelost u „Priči o onima koji bježe i onima koji ostaju“ u fokus stavlja teme ženskog spisateljstva i fiktofaktalnosti. Počinje u 2005. godini, nakon čega opet retrospektivno, odlazimo u prošlost. Lenu, (Elena kao autorica?) se uspinje spisateljskim stazama i postaje svjesna snage spisateljskog pera. Više no u prethodnim knjigama fokalizirani su društveni problemi: kapitalizam, „revolucija, radnici, novi svijet i ostale pi*darije“. 80-e godine u kvart donose drogu, a seksualnost se ispituje do dotad neispitanih granica pa se, iako prešutno, pojavljuju i prve homoseksualne ljubavi.
Lenina prva objavljena knjiga nailazi na različite reakcije javnosti i ima veliki odjek. Postavljaju joj pitanja da li joj se uistinu dogodilo to o čemu je pisala, a ona se brani odgovorima da stvari iz romana ne čini ona, nego njen lik. Ljudima iz kvarta posebno su interesantni „škakljivi“ dijelovi:
Kakav sam utisak ostavljala o sebi, kakva sam to osoba bila… Je li to proisticalo iz fame o slobodnoj ženi koju mi je dala moja knjiga? Je li proisticalo iz političkih stavova koje sam izgovorila, a koji očigledno nisu bili samo dijalektički ringišpil, igrica kojom bih dokazala da sam jednako sposobna koliko i muškarci, već su definirali cjelokupnu osobu, uključujući i spremnost na seks.
#knjigaposvuduša – mali park na Luci (pored Šantićevog parka)
Starost ili Priča o zloj krvi, odnosno “Priča o izgubljenoj djevojčici”, tematska je okosnica posljednje knjige u kojoj objavljivanje zadnjeg Eleninog djela Jedno prijateljstvo označava uistinu i kraj njene sage sa Lilom. Priča se zaokružuje i zatvara epilogom koji označava povratak. „Gubitak fiktivnih kćeri iz djetinjstva“ (prva knjiga) zatvoren je gubitkom stvarne kćeri u odraslom dobu (četvrta knjiga). Pripovijedanje je, barem prema mom sudu, nauspjelije upravo u posljednjim poglavljima. Napulj je u cjelini ispisan u nikad pročitanoj Lilinoj priči, a Lenu spoznaje da biti rođen u Napulju ima samo jednu prednost: oduvijek, skoro instiktivno, znati ono što danas s hiljadu distinkcija svi počinju tvrditi: san o neograničenom napretku u biti je noćna mora puna svireposti i smrti.
Suština cijele napuljske priče (a i priče bilo kojeg grada koji postoji danas) se ogleda upravo u tim redovima. Svaki napredak neminovno sa sobom nosi i gubitke.
#odmalogprinca
Naposljetku, ko se to izgubio, a ko je koga pronašao ostaje na nama, čitateljima, da interpretiramo kako želimo. U 21. vijeku, vijeku mita i korupcije i, uostalom, svake pretjeranosti, ostaje nam da pokušamo ne izgubiti sebe.
Ili svoje drugo ja.
Voljela sam Lilu. Htjela sam da ona potraje. Ali sam htjela ja biti ta zbog koje će potrajati. Mislila sam da mi je to zadatak. Bila sam ubijeđena da mi ga je, kad smo bile klinke, lično zadala.
📍 Neum, Bosna i Hercegovina, septembar 2021. #knjigaposvuduša
Svi sedmogodišnjaci zaslužuju heroje. Jednostavno je tako. A onome ko tako ne misli fali neka daska u glavi.
– inkoativna rečenica i highlight romana
“Ako ne možeš da poništiš ono što je loše, onda bar možeš da povećaš ono što je neloše.”
“Ljudi su pušili i ranije pa su se rađala savršeno dobra djeca. Samo tvoja generacija ne shvata da je ljudski rod preživio milione godina bez alergijskih testova i ostalih sranja, prije nego što ste vi došli ovamo i počeli da mislite kako ste mnogo posebni. Misliš da su se, dok smo živjeli u pećinama, mamutske kože prale mašinski na devedeset stepeni prije nego što u njih umoraju novorođenčad?”
“Kad imate baku, to je kao da imate vojsku.”
“… neprijatelje moraš poznavati bolje nego sebe samog.”
“A jednog dana više nije bilo sutra.”
“… danas sve mora da bude tako prokleto politički korektno.”
“Stvar je u tome da se u Mijami ne dobijaju pokloni za rođendan. Nego se daju. A pritom bi trebalo da poklanjate ono što imate kod kuće i do čega vam je veoma stalo, i da to poklanjate ljudima do kojih vam je stalo više.”
“Jer nisu sva čudovišta bila čudovišta od početka, neka čudovišta su postala čudovišta od tuge.”
“Nevjerovatne katastrofe uzrokuju nevjerovatne stvari u ljudima, nevjerovatnu tugu, nevjerovatno junaštvo.”
“Jer kad nekog voliš, strašno je teško naučiti da ga dijeliš s drugima.”
“Nema ničeg lošeg u tome što sam drugačije dijete, baka je rekla da samo drugačiji ljudi mijenjaju svijet.”
“Kada se nešto grozno desi u stvarnom svijetu, ljudi uvijek kažu da će se tuga, čežnja i bol u srcu ‘s vremenom smanjiti’, ali to nije istina. Tuga i čežnja su stalno tu, ali kada bismo bili primorani da ih nosimo u sebi ostatak života, niko ne bi imao snage ni za šta. Čamotinja bi nas obogaljila. Zato je naposlijetku jednostavno spakujemo u kofer i pronađemo neko mjesto gdje ćemo je ostaviti.”
“Ali kada su se popeli na planinu, i svi strahovi pokuljali napolje, zlatni vitezovi se nisu borili. Nisu vikali i nisu psovali, kao što su radili drugi ratnici. Umjesto toga, vitezovi su uradili jedino što se može učiniti protiv straha: smijali su se. Glasno, prkosno i podrugljivo. A svi strahovi su se jedan po jedan okamenili.”
“Morate vjerovati. Baka je to uvijek govorila. Morate vjerovati u nešto da biste mogli da razumijete bajke. ‘Nije baš toliko bitno u šta se vjeruje, ali mora se vjerovati u nešto, jer u suprotnom možeš jednostavno sve da batališ.’ I to bi, da kažemo, uglavnom bilo to.”
“Teško je pronaći obrazloženje za smrt. Teško je kada nekoga koga volite morate pustiti da ode.”
“… da kod života kvaka i jeste u tome što skoro nijedan čovjek nije baš skroz-naskroz kretan, kao i u tome što u svakome ima bar mrvica kretena. Najteže je u životu truditi se da ostaneš samo na toj mrvici koliko god je to moguće.”
“Čovjek želi da ga vole, a ako to nije moguće, onda da mu se dive, a ako to nije moguće da ga preziru i gade ga se. Čovjek želi u drugima da izazove neko osjećanje. Duša juriša u prazan prostor i želi dodir po svaku cijenu.”
“Tata, ne moraš da budeš savršen tata. Ali, moraš da budeš moj tata. I ne možeš da prepustiš mami da bude više roditelj nego ti samo zbog toga što je ona slučajno superheroj.”
“Jer život je komplikovan i jednostavan. Zato postoje kolači.”
Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.
Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.
Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svjetloplavi „Fićo“. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću“ bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao šta reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.
„E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario“, rekao je ozbiljno, više sam za sebe.
Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:
„Ma, jebali mu brisači mater!“
Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu.
Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.
Problemi, bedovi, sranja
(…)
Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.
Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.
„Pa zato što su Hrvati, logično je“, odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugosloven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugosloven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik“, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće neko i mario za tu razliku.
E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi hemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova hemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman“, a pogotovo od onog „Jugosloven“.
Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvatao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijelip, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog propalog genija.
Kažem nadmeno: „Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati?“ i pokazujem mu šta sam napisao.
On me gleda, odmiče naočake od nosa.
„Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega…?“
„Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?“
„Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako…“
„Nego kako?“
„Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom“, reče smješkajući se.
„A zašto ne?“
„Pa ne postaje se tako Hrvatom.“
„Pa dajte mi recite kako se postaje?“
„Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena sa vama prepucavati“, reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog dedice.
Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslovenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno- državno- kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim masama od strane:
pohlepnih i priučenih političara,
poduzetnih i bahatih kriminalaca,
ograničenih kvaziintelektualaca.
Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1,2,3.
Od Malog princa... 