ili REKONSTRUKCIJA HISTORIJE U ROMANU ZLATKA TOPČIĆA
Zlatka Topčića sam prvi put spomenula ovdje onda kad sam se i ja upoznala sa njegovim pisanjem, 2019. godine. Čitala sam tada „Bogumilske legende“ i svidjelo mi se. Svidjela mi se njegova veza sa Sarajevom, opisi života ljudi u opkoljenom gradu, odsustvo patetike u iskazu, humor i ironija. Tad sam znala da ću ga sigurno čitati opet.
„Legende“ su prvi put objavljene 1997. godine, a roman o kojem danas pišem 2021. i naravno da je primjetna zrelija i inteligentnija ruka, ali je istina i to da je autor zadržao mnogo od prethodno pomenutog. Odlično pripovijedanje, odsustvo patetike, prisutvo ironije i „obične“ ljude u fokusu, svakako.
Čitajte Topčića, reći ću na početku. Ne zato da uživate u čitanju, već zato da dok čitate razvijate inteligenciju i trenirate mozak.
Jer… Topčić je postmodernista i njegov roman je sve ono što mislimo da nije i u romanu je slojeva toliko da ih je prosto nemoguće otkriti odjednom. Naslov naravno upućuje na historijski datum koji je uzdrmao svijet, poslije kojeg više ništa nije bilo isto, koji je označio novo doba i „od kojeg se mjeri novo vrijeme“. Svakako da taj datum jeste pokretač naracije, ali njime se tek okvirno bavimo.
„28. 6. 1914.“ je historijska fikcija, roman koji dekonstruiše historijske istine, koji okvirnu priču, tu o početku Prvog svjetskog rata, drži zapravo samo kao okvir u koji je uramljeno bezbroj drugih, malih i važni(ij)ih priča o stradalima, onima koji nikakve veze sa atentatom nemaju, a kojima je taj datum promijenio sve. U potpunosti posmodernistički, roman zahtijeva koncentraciju, ne želi da kroz njega trčimo, već traži da tumačimo intertekstualne, metatekstualne i intermedijalne reference, da se igramo sa autorom, reinterpretiramo… tekstove, historiju.
Struktuiran tematski u dva dijela, u prvom se bavi datumom i ljudima, a u drugom ratom, ratnom pošasti i zlom.
Rat je da se gine, ali… zašto ovako i na ovaj bestijalan način koji lišava dostojanstva i žrtvu i dželata, i sramoti ljudski rod.“
Važno je naglasiti da se autor uopšte ne bavi historijskim istinama, štaviše u potpunosti ih pretvara u književne, do te mjere da okidač nije kod nesretnog Srbina Gavrila, već genima hajdučkog muslimana Mehmedbašića. Naravno, šta bi bilo kad bi bilo i da li bi išta uopšte drugačije bilo? U tom smislu, ovo je i antiratni roman jer „uostalom, pobjede – šta su i šta su porazi, ako se i jedni i drugi ispisuju hiljadama i milionima mrtvih, osakaćenih, izgladnjelih i pruženih očeva i sinova, braće i sestara, i majki nečijih“. Također je i distopija, jer historijski skokovi su veliki, od daleke prošlosti do budućnosti kojoj još ne svjedočimo, i sadašnjosti koje smo dio, čak do Netflixa i HBO-a.
Iako bismo pomislili da su atentatori glavni likovi, oni to uopšte nisu te ja ta uloga podarena jadnom Marunu Markoti koji se slučajno, na putu do svoje sudbenice, nađe u kobnom danu u Sarajevu. Markota je tu i u ratu i poslije rata, tragičan, nesretan. Sudbina njegove majke Mare jedna je od onih najupečatljivijih u cijelom djelu.
Topčićev roman – revizija (kako i stoji ispod naslova) sarajevska je hronika koju kao da je nemoguće iščitati u cjelosti. Kao da i kad se zatvore korice ostaje nedorečen. Naposljetku, roman i završava sa „Nastavit će se…“ pa nam ništa drugo i ne preostaje do li da sami zatvorimo otvoreni kraj ili da sačekamo da to uradi Topčić… možda ipak ljudi, oni obični, koji se u ključnom danu, sasvim slučajno ili znatiželjom gonjeni, nađu u krivo (pravo?) vrijeme na krivom mjestu… u baš tom gradu, „malom ramu za velike slike“…
#odmalogprinca
Od Malog princa... 