Oznaka: Sandale

UČMALOST I BESMISAO NAŠEG POSTOJANJA

dio je rečenice koja zatvara zbirku Bekima Sejranovića „Sandale“. Izdvajam je za početak osvrta jer je u njoj sublimirano sve o čemu autor, onaj u čijoj je biografiji dok je živio stajalo da „živi i radi gdje stigne“, pisao. Od te učmalosti i besmisla bježao je prelazeći tačke Planete bez cilja i razmišljanja. Bježao je od svega što ga plaši, stvara mu nesigurnost, guši ga. Od sebe. Bekim. Možda. Protagonista njegovih priča sigurno.

Scenografija na koju je postavljena zbirka od 15 kratkih priča identična je onoj u romanu „Nigdje, niotkuda“. Ista mjesta, vrijeme, likovi. Isto se na samom početku, u uvodnoj priči, upoznajemo sa majkom, mamom od njegove mame, bogom avlije u kojoj taj neimenovani junak odrasta. Isto se upoznajemo i sa djedom i isto ih zavolimo jednakom snagom. Zapravo, ne znam da li uopšte mogu reći da ih ovdje upoznajemo jer čitajući „Nigdje, niotkuda“ mi smo njih već upoznali. To poznanstvo sada produbljujemo. Znamo iz romana i zašto su oni gojili tog junaka, znamo i za mamu i tatu, ali ono što tamo možda u potpunosti ne osvijestimo, a ovdje sigurno hoćemo, jeste koliko su oni – stara koja je odustala od ljubavi prema sinu i stari koji je bio razočaran svojim sinom – zaslužni (čitaj: krivi) za sve mučno o čemu se pripovijeda. Toliko mučno da ponekad ta količina (samo)destrukcije guši, ali mi i dalje pokušavamo razumijeti, i dalje se nadamo svjetlu i nekom sutra koje je ljepše.

Oni. Žele to. Toga nema. Postoji samo njihova nostalgija. Za idiličnim obiteljskim susretom. Gluposti naroda svijeta. Nisam čuo da je netko napisao knjigu o tome. A trebao bi. Opisati lažnu ljubav. Matera i očeva. Prema sinovima i kćerima. I uvijek ljubav. Uvijek poštovanje. Zajednički ručkovi. I primitivni religijski obredi.  

• 

Simboliku trošnih sandala djevojke iz Latvije nije teško odgonetnuti, ali ću vas ipak pustiti da je otkrijete sami. Reći ću samo da je sva potresnost (jer bolju riječ u ovom trenutku ne mogu naći) zbirke upravo u istoimenoj priči. Taj emocionalno hendikepirani, histerični, paranoični, nesigurni, usamljeni i tužni (ali kako sam navodi i prema sebi prestrogi), glavni lik svih priča otkriva nam se bez zadrške, a mene posebno pogađa, ulaskom u vlastiti stan, sljedećim:

Stajao sam na vratima i gledao u unutrašnjost svoje duše. U tom stanu najviše su mi nedostajale zavjese. Samo zato je sve izgledalo tako ogoljelo i prazno. Samo zato.

Od te ogoljelosti i praznine stalno nekud bježi. Najčešće u tjelesna (samo)zadovoljstva u kojima tjelesno pražnjenje treba da bude nadomjestak unutrašnoj, duševnoj, boli.

Čovjek bez porodice i uporišta, sveden na nagone. Kao životinja.

Životinja.

Alkoholizam je također bijeg. Kao i droge. Naš junak ekperimentiše sa svime. Uživa.

Misli da uživa.

Živi.

Misli. Da. Živi.

Slike su, kao one npr. u priči „Nestanak“, potpuno naturalne, toliko da jasno vidimo i osjetimo to potonuće o kojem nam se cijelo vrijeme pripovijeda introspektivnim ja, posebno naglašenim u istoimenoj priči (jednoj od onih koje su me dirnule) u kojoj spoznajemo i tjelesno i umno i emocionalno i pod utjecajem alkohola i lakih droga i seksualno i nacionalno i reliogiozno i političko i kulturno. Ja.

On. Junak svih priča.

Anti. Junak.

Od ostalih priča izdvajam: „Fasung“i „Katil“. Zanimljiva mi je i pomalo džamonjovska „Vratiće se Valter. Jebaće vam mater!“ te formom drugačija „Indija“, koja je ustvari putopis u kojem se otkriva ključ svega, a to je, citirat ću i ja, kao i Sejranović, nekog pisca „da je svaki čovjek uvijek na gubitku“.

Zbirka je završena likvidacijom u 6 slika.

Toliko.

#odmalogprinca