Roman iranskog autora Reze Amirkhanija odvodi nas u Teheren u vrijeme dinastije Pahlavi, vladajuće dinastije sve do 1979. godine, tj. do osnivanja Islamske Republike Iran.
Priča je ispričana u jedanaest sekvenci podijeljenih na „ja“ i „on“ poglavlja te posljednje – poglavlje Njen ja. U fokusu je bogata hadži Fetahova porodica i ljudi oko njih. Njihovi životi postavljeni su u kontekst jednog historijskog vremena čije ih mijene neumitno uvjetuju. „Ja“ poglavlja hronološki donose priču Fetahovog unuka Alija (čije ime, vjerujem, nije slučajno – šiiti „Alijeva stranka“, tj. sljedbenici Alije Ibn Ebu Taliba) i ispričana su er formom, dok naporedna, „on“ poglavlja, donose retrospektivni, distancirani, prepričani pregled u ih formi. Pored Fetahovih pratimo i priču njihovih sluga, Skenderovih. Sudbine likova se neumitno isprepliću, a njihova neodvojivost ogleda se i u naslovu romana (ili u njegovom prevodu; originalni naziv glasi „His Ego“).
Amirkhani, dakle, tka priču unutrašnjeg svijeta protagonista, ali i širu, priču o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju, o sudaru Istoka i Zapada, o vlasti, nikad prevaziđenu temu odnosa pojedinca i vladajućih struktura i nikad dovoljno ispričanu priču o slobodi. Njegov roman ukazuje na neke malo drugačije (upravo suprotne) iranske borbe od ovih trenutnih. Ukazuje na ono što bi trebala biti suština, a to je PRAVO IZBORA. Bilo ovakvo ili onakvo, ali pravo da biramo, a ne da budemo stigmatizirani samo zato što je neko tamo rekao da naš izbor nije dobar. Ovo je i roman koji nam donekle objašnjava trenutno stanje u Iranu i ukazuje na višegodišenje razloge zbog kojih je do ovakve situacije uopće došlo.
Radnja teče postepeno, glavne junake pratimo od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti. Iako sudbinu Irana pratimo iščitavajući sudbine likova oni nisu razrađeni do te mjere da stičemo neki istinski uvid u njihove ličnosti, već su osvijetljeni u duhu filozofskih i duhovnih sentenci kojima djelo obiluje, a na fonu kojih bismo ga i trebali čitati. „Njen ja“ je riznica sufijske, duhovne mudrosti, traktat o postojanju, prolaznosti, Bogu, pronalasku sebe u Njemu i Njega u sebi.
„Kleknuo sam. Obuzelo me čudno stanje, došlo mi je da zaplačem. Nisam se imao koga sramiti. Zaridao sam poput malog djeteta. Jako mi se sviđao Bog jednostavnih i lijepih mjesta. Bog skromnih džamija, husejnija, crkvica, planina, čak i jednostavnih trgovina. Za razliku od boga velebnih i raskošnih bogomolja, onih bogova koji se inate poput magaraca. Mislim da tu i nema nikakvog boga. Sva njihova svrha jeste da zadive sirotinju, da ih zavedu zdanjem i njegovim imanjem.“
Prethodno je spomenuta neuobičajena naratorska forma romana, što ga svakako svrstava u postmodernistički kanon. Takvom pripovjedačkom strukturom preispituje se i književnost, njen postanak, proces stvaranja, a, ako uzmemo u obzir da u djelu postoje i historijske reference, svakako i njena istinitost. Ko sam ja, a ko on i koji je od nas stvaran? Da li je uopće ijedan?
„Sad ćeš sigurno reći kako je ovo sve samo fikcija… Pa dobro, neka je! Kako je samo ironičan posao ova književnost…“
Također, cijelo jedno poglavlje (Deveto on) sastoji se od nekoliko praznih stranica, nakon kojih Deseto ja donosi teoriju i kritiku savremenog spisateljstva, a Deseto on ispisano je potpuno drugačijim fontom od ostalih. Naravno da sve to ima za cilj da skrene čitaočevu pažnju na suštinsko, a ono se ogleda u protagonistinim riječima: „Šta to pišem? Izgleda da je ja postalo on!“
Roman završava smrću, i to začudnom, što nije i jedini začudni momenat. Poseban akcenat je stavljen na lik derviša Mustafe i „sedmoricu slijepih“ u kojima je sublimirana idejna nit djela: ovaj svijet je tek tren, treptaj oka, a dok smo tu, jedini spas, lijek i vodilja je ljubav. Možda se cijela filozofija Amirkhanijevog djela ogleda upravo u rečenicama: „Život je prolaz sedmorice slijepih. (…)
Život je prolazna stanica.“
#odmalogprinca
Od Malog princa... 