Dragi ljudi, svi vi koji ste željeli čitati Recidiv, a niste uspjeli doći do primjerka… ostavljam vam ispod link za čitanje. Nadam se da ćete u rijeci davno ispisanih redova pronaći neki svoj… Hvala za pažnju koja je zbirci poklonjena prethodne dvije godine! ❤️
https://issuu.com/beabaltamanjgo/docs/recidiv
Šta će svi o vječnosti versi?
Jedna kriva riječ poruši kamene kule,
britkošću mača probode ljubav.
Jezik za zubima je blago.
„Recidiv“ je nastajao deset i više godina. Rastao je zajedno s autoricom i u njega su utkana njena iskustva, snovi, nadanja, strahovi, boli, ali i ljubavi – kako i sama navodi na kraju zbirke.
Zbirka je podijeljena u cikluse koje možemo posmatrati kao specifične tematsko-motivske cjeline. Prvi ciklus nazvan je „Lovi ribu, Ahmete Šabo“ i objedinjuje dvije vrste pjesama. Prve su one koje ulaze u dijalog s drugim tekstovima poput „Don Kihota“, „Tvrđave“, „Malog Princa“, a druga skupina su pjesme koje otvaraju egzistencijalna pitanja, pitanja prolaznosti života, poezije, stvaranja, shvatanja i prihvatanja sebe i svijeta oko sebe. Pjesnikinjina razmatranja života jako su široka, u ovom ciklusu, ali i u cijeloj zbirci. Motiv traganja i lutanja usko je povezan sa smislom postojanja, susretom sa sobom u ogledalu. Pa se lirski subjekt pita „kad si iz mojih peta otišlo djetinjstvo?“, ali prikazuje i konstantnu borbu u stihovima poput sljedećeg: „dok Ja i Ja grčevito se tuku“. Drugi ciklus ili „Beskonačnost“ sadrži pjesme poput „Tebi“, „Kad volim te tako“, „Jedna šolja iz Pariza“, „Jedini“ u kojima čitamo ljubav i iskrene emocije koje preplavljuju cijelu zbirku i potvrđuju ono autoricino „sve je ovdje ljubav“. Čitalac je u prilici da iščita i doživi širok raspon osjećaja ljubavnog zanosa, nemira, tuge, boli, sjete i čežnje.
Buntovne pjesme su svoje mjesto našle u ciklusu „Vučje doba“. Zanimljiv je ovdje autoricin raskorak između nezadovoljstva, očaja, snažnog bunta pojedinca zarobljenog u trulom sistemu države i istinskog patriotizma, ljubavi prema svojoj domovini. Izražavajući svoje nezadovoljstvo poziva i nas na pokret: „ne idi za masom, budi svoj!“ , „molim da mijenjaš svijet počevši od sebe“. Izraziti gnjev i nezadovoljstvo lirskog subjekta čitamo u pjesmama poput „Vučje doba“ ili „Floskule“, dok u onoj „Osam hiljada tristo sedamdeset dva više“ koja tematizira genocid u Srebrenici ili „Sretan ti Dan državnosti“ čitamo maloprije spomenuti patriotizam i njegovanje kulture pamćenja i sjećanja, koja je izrazito važna za modernu književnost u BiH.
U četvrtom ciklusu pod nazivom „Iluzionist“ vraćamo se na emocije probuđene u „beskonačnosti“. Za razliku od beskonačnosti nešto su tužnije, s izrazima duboke sjete i melanholije, traganja za izgubljenim.
Posljednji ciklus nosi naziv „Gradskom kaldrmom na putu do sebe… i voljenih“ i u njemu su pjesme posvećene autoricinom rodnom Mostaru. Kao pandan njima nalaze se pjesme poput „Preseljenje“, „Posljednji pozdrav, jedina“ ili „Jalovost“ koje su emotivno možda i najsnažnije u cijeloj zbirci. U ovom ciklusu čitamo jedan patos, ono neizrecivo što rastače i slama, ali i snažan antiratni stav u pjesmama „A voljeli smo se“ ili „Vratite mi Mostar“.
U zbirci „Recidiv“ autorica je podijelila s nama, svojim čitaocima, izazove odrastanja, sazrijevanja, prihvatanja sebe i neprihvatanja svijeta koji nije po njenim mjerilima. Podijelila je s nama ljubav prema Mostaru i Bosni i Hercegovini, ljubav prema pisanoj riječi. Teme kojih se dotakla su aktuelne, moderne, motivi specifični. Njene pjesme su razgovor s historijom i s drugim tekstovima, a u njima su uz pomoć jednostavnog i direktnog izraza pretočene najdublje emocije.
Kratko ću se osvrnuti i na jezik, odnosno stilističke i metričke postupke kojima se autorica poslužila u gradnji svojih pjesama. Vanjski izgled, tj. forma pjesama je često povezana s tematikom, pa u zbirci nalazimo cijele pjesme sastavljene od dvostiha, samo jedne strofe, ali i tekstove koje možemo okarakterisati kao lirske zapise, tj. tekstove u formi proze, ali u potpunosti lirske sadržine. Rima je rijetka u zbirci, ali ritmizacija i eufonija stihova često je postignuta opkoračenjima, anaforama, retoričkim pitanjima i paralelizmima (mojom tugom preboli svoju/mojom radošću proživi svoju/mojom nemoći otkini okove). Vjerovatno najzanimljivija sa stilskog aspekta je pjesma „A voljeli smo se“ gdje autorica asonancom i aliteracijom naglašava značenje riječi, tvori atmosferu ništavila i pomnim izborom leksike uspijeva „kazati što se šuti“.
„Recidiv“ je zbirka koju ćete osjetiti svim čulima. U njoj se grle oblaci, nijemo se vrišti, pleše se stiskavac u moru, briše se sol iz oka, sreće se čovjek iz čijih očiju sviraju molovi, utvara koja donosi nesreću, nebo je plavo i mirišu polja lavande.
Ona je sa očima @od_malog_princa; gleda ljubav i ne želi da vidi zlo. Ima u njoj i Don Kihota, viteza tužnog lika u borbi protiv divova. Srcem veruje i ne plaši se voleti. Naučila je glavu ne saginjati. Nikad. Ona je BEA BALTA-MANJGO.
LOVAC NA SNOVE
Bio sam i ostat ću
lovac na snove,
kad sve zvezde zgasnu,
realnost lupi u čelo,
hodat ću nebom grleći oblake.
Bio sam i ostat ću
Mali princ,
koji ne vidi zlo,
očima ljubavi gledat ću ljubav,
baobabe čupati braneći ljubav.
Bio sam i ostat ću
ludi Don Kihot,
u vrtlogu s vjetrenjačama,
vitez u borbi s divovima.
Bio sam i ostat ću
onaj što srcem vjeruje
i ne plaši se voljeti
jer
kukavice pred ljubavlju poginju glave.
Nisam od tih.
💌💌💌💌💌
Beše devojčica (koju u sebi ne zaboravlja). Čuva je i dalje, sa morem pamuka u duši (koju ponekad pritiska željezo).
DJEVOJČICA NA VODI
Baca kamenčiće u rijeku,
smije se oreolima u vodi,
zamahuje jedan za drugim.
“Više, više i najviše”!
Čuje se njen zvonki glas.
Sretna je.
—————
Kad si iz mojih peta otišlo
djetinjstvo?
Kad ste more pamuka
pretvorile u ocean željeza,
brige?
Kad si se u zmiju tmine pretvorilo,
sunce?
Živote!
Kad si počeo lomiti?
U kojem si danu otvorila oči,
prestala da se smiješ?
Djevojčice.
💌💌💌💌💌
Poeziju stvara od svega što dodirne, od radosti ali i bola. U nju sklanja svetinje.
JEDNA ŠOLJA IZ PARIZA
Rekla sam: ružna je,
glup si i ne poznaješ me.
Pred Svetim srcem
srušila sam sve naše presveto,
zarila ti ruke u vrat
i uništila isklesanu relikviju.
Pariz je mirisao drugačije,
trebao je biti naš grad ljubavi,
a tamo sam nas ubila,
Monmartre je plakao,
od hladnoće kostiju ja nisam mogla,
ti si htio, a nisi.
Ubila sam svetog tebe pred Svetim srcem.
Ružna je,
glup si i ne poznaješ me.
Pijem jutarnju kafu iz nje,
to mi je omiljena šolja
sad kad su svetinje mrtve.
💌💌💌💌💌
Igra se. Reči joj se među prstima zamedljuju. Gorči ih da pokaže da vidi, da razume, ume da sudi i u svemu traži ono najbitnije: Čoveka.
FLOSKULE
Izvinite, nije do nas!
Moglo je bolje.
Vaši dokumenti nisu potpuni.
Dođite na sljedeći rok.
Bit će i tad sve regularno.
Izvini ako sam te povrijedio.
Nije do tebe, do mene je.
Sutra će biti bolje.
Život ide dalje.
On mi ništa ne znači.
Ti si sav moj bol.
Život je jedan.
Umri muški.
Ne plači ženski.
Za ženu, dobro vozite.
Sutra je novi dan.
Izvinite, izvinite!
Nije vam do nas.
Hvala na interesovanju.
Uradit ćemo sve što je u našoj moći.
Sigurno ćete se zaposliti.
Vi ste to zaslužili.
Ti si super, al meni nešto fali.
Dobro pišete, izdat ćemo vam knjigu jednog dana.
Jednog dana.
Jednog dana!
Jednog dana?
Svakog dana
demoliraju nas floskule,
hinjena kultura i lažnjaci.
Traži se iskren čovjek
koji pljune u lice
i što ne treba,
bez lažnog osmijeha,
ogoljen bez maske.
Traži se čovjek,
očima voli,
rukama grli,
dlanovima daje,
usne mu šute.
Nestanite učesnici
festivala hipokrizije,
plesači na žici.
Traži se čovjek,
zbogom ordinirani oratori.
Traži se čovjek?
Traži se čovjek.
Traži se čovjek!
Gdje je nestao čovjek?
💌💌💌💌💌
Rečima pleše. Hvata talase svake spoznaje i emocije koju pokretom dodirne.
TANGO NA STAKLENOM STOLU
Hiljadu je pripadanja bilo u zjenicama umirućim od želje
i mjesec je lovio zvijezdu u svojim punim noćima,
a ludilo nas hvatalo svojim dugim prstima.
Na staklenom stolu plesali smo bez straha od loma,
igrali smo tango ne dirajući ništa osim korijena prsnog koša.
Ispod rebara te nosih.
Nedozrelo voće htjela sam da bereš,
i mirišeš
i mirišem
magični jantar tvoga uha i žile do ramena…
Htjedoh.
Htjeli.
Al’ tango za stakla nije.
Stadoh ti na prste, ti udari nogom malo jače no što treba.
U trenu sva pripadanja rasprsnuše se,
a zjenice od želje umiruće oslijepiše
u treptaju gorućeg kapka
razlomi se sve.
💌💌💌💌💌
Ništa se nije slomilo na staklenom stolu na kom me je dugih pet meseci čekala ova knjiga, upravo kako sam želela, na sarajevskoj adresi. Čekani susret nije umanjio lepotu iščekivanja, naprotiv! A posveta me je iskreno dirnula! 💔🙏💔
Zbirka pesama “Recidiv” prvenac je mostarske pesnikinje Bee Balta-Manjgo. Desetogodišnje sazrevanje pesničkog izraza beleže stranice u izdanju Narodne biblioteke Mostar koja je svojoj sugrađanki, sudeći što po sjajnoj opremi knjige, što po s merom i ukusom upriličenoj promociji, pružila lepu podršku. Bea ju je, dakako, zaslužila! Izbor tema, motiva, pa i jezički izraz pokazuju da pesme nisu nastale u jednom dahu, da prate nemire, hirove i uspenja svoje tvoriteljke. Ocrtavaju njen pesnički put koji je sasvim izvestan – ovakav glas ne može utihnuti…
Beu treba čitati, ali i slušati! Predivno govori svoju poeziju… Pomenutu promociju završila je čitanjem pesme o nedostajanju.
Mislila sam da znam šta je nedostajanje, a onda sam u sebi suzom dotakla ono što je Bea pesmom izrazila.
💌💌💌💌💌
POSLEDNJI POZDRAV, JEDINA
Mislila sam da znam šta je nedostajanje, a onda si otišla ti.
U nepovrat si otišla i neizdrž i čežnju mi nacrtala.
Naučila me značenju te riječi, kao što si me učila da živim.
Nedostajanje je kad te nema, a tu si. Fizički te nema i nikad više neće biti, a ipak te, bez obzira na sate, dane i mjesece osjetim pored sebe kao da je to
najprirodnija stvar, jedino moguće.
Nedostajanje je kad stavljam karmin i češljam se svaki put kad izlazim na ulicu
jer ti tako želiš. Nedostajanje je kad nikad ne gutam ponos jer
tako si me naučila.
Nedostajanje je kad su vlasi tvoje kose još uvijek u četkama pa četkam preko njih.
Nedostajanje je miris u ladicama sa vešom i pidžamama.
Nedostajanje je počasna stolica u mojim mislima na mojoj svadbi.
Nedostajanje je kad odeš, a nikad ne odeš.
Sve drugo je ništa i sve drugo je nemjerljivo.
💌💌💌💌💌
Poezija je muzika verbalnog izražaja, promišljeno baratanje rečima da miluju, a ne zagrebu, ogoljena duša iskrene emocije koja traži i nalazi odjek.
“Sve drugo je ništa i sve drugo je…” (sa ovim) “nemjerljivo”…
RECIDIV je zbirka u kojoj je sumiran rad star deceniju. Odavno je, vjerovatno, trebala postojati, ali stvari su se udesile tako da je red došao tek sada. Štošta bih ja tu promijenila, ali… da nije postojalo to, ne bi ni ono što se stvara danas. Dakle, neka stoji, baš tako kako jeste.
Hvala svima zbog kojih je ovo izdanje ugledalo svjetlo dana.
Posebno hvala:
Hvala porodici što cijeli život slušaju moja čitanja, iako niko od njih nije iz svijeta slova.
Hvala osobi koja je kad sam rekla kako više nemam šta pisati i kako je sve što sam ja htjela reći već rečeno, rekla: „Uvijek ima smisla pisati.“
I hvala mome A. koji je bio tu i svjetlo palio čak i kad sam ga gasila sama.
Od Malog princa... 