PRVI, LIČNI, DIO ZAPISA…
Jedan od razloga zašto sam od svih društvenih mreža i njenih ogranaka pronašla svoje mjesto u ovom knjiškom (već izvjesno vrijeme skoro me nigdje drugo ni nema) jeste taj što sam od onih koji smatraju da je učenje kontinuiran proces koji nikako ne završava završetkom formalnog obrazovanja, naprotiv, možda upravo tad i počinje, barem u onim smjerovima u kojima si se do tada pokušavao usmjeriti ili na kojima si se do tada pokušavao pronaći. U književnosti sam bezmalo cijeli život, studijski proteklih 15ak godina, stručno i naučno zadnjih 5-6. Čitala i pročitala mnogo toga, svjesna da nisam dotakla ni djelić onoga što želim, još svjesnija da možda u tom naumu neću nikad ni uspjeti. Ipak, #bookstagram je mjesto koje me vodi, ne samo tamo gdje sam već bila da se sagledamo drugim očima, već i tamo gdje nikad nisam.
Ismail Kadare, jedan od najvećih živućih pisaca, neko čije pisanje porede sa Gogoljevim, Kafkinim, Orvelovim, Markezovim, Kunderinim ili Balzakovim i neko za koga se u New York Timesu pisalo da je u albanskoj kulturi komparabilan sa Tvenom u američkoj je ujedno i neko koga mi sve godine školovanja nisu otkrile. Otkrio mi ga je upravo bukstagram (Jovana, gledam te, naravno! @palatasnova). Dakako, neizmjerno mi je drago što jeste jer bih svoje književno znanje smatrala osakaćenim da nije.
S druge strane, u ljudskoj prirodi je sklonost ka predsrasudama, osudama, tumačenjima drugog tumečenjem mase… Albanci su narod koji je i historijski i nacionalno i tradicijski interesantan u tom smislu te sam i sama imala određene stavove o njima „kao ljudima“ dok se, ljeta 2013. godine, nisam po prvi put obrela u toj zemlji „ljudi sklonih kavgi i raspri“. A onda sam, koncima sudbine, to ljeto i naredno, provela tamo radeći kao turistički vodič i, kako to obično biva kad otvorimo komore i krenemo misliti vlastitom glavom i osjećati vlastitim bićem, otkrila jednu sliku sasvim drugačijeg kolorita od onog sivog kakav sam pretpostavljala dotada. Još jednom se pokazalo da onako kako se postavimo prema drugima i drugi se, uglavnom, postavljaju prema nama, a moje iskustvo je bilo, ne samo pozitivno, nego i okrepljujuće.
DRUGI, „KAKO JE GENERAL DOČEKAO SVOJ RED“, DIO ZAPISA…
Dakle, saznavši za Kadarea, naravno da sam se odlučila upisati u njegove čitaoce te kad sam, prilikom jedne gradske šetnje otprilike prije dvije godine, kod uličnog prodavača ugledala beogradsko „Reč i misao“ izdanje (iz 1977. godine) nepoznatog mi romana u skoro pa savršenom stanju, bez razmišljanja sam ga smjestila u vlastitu biblioteku (knjigu sam platila 3 KM :D). Tako da… Kadare (za kojeg u fusnoti pogovora tog izdanja stoji sljedeće: „Ismail Kadare je predstavnik mlađe generacije književnika Albanije. Ogledao se, gotovo sa podjednakim uspehom i u prozi i u poeziji. Do sada je objavio desetak knjiga, većinom poezije, ali i dva romana i zbirku pripovedaka. Naročito je svojom prozom nagovestio nove mogućnosti ove po mnogo čemu zanimljive literature. Živi u Tirani.“) se, S NEKIM DJELOM (jer nisam imala pojma kakvim, o čemu, ni zašto), obreo kod mene i, eto, kako to obično na mojoj planeti biva, čekao dvije godine, da dođe na red za čitanje. I to… Tema avgustovskog izazova #prerazmišljaton2022 bila je titula. To je značilo da čitamo knjigu koja u svom nazivu ima neku titulu. Pogledom sam pročešljala police i uvidjela da je GENERAL jedino što mogu smjestiti u tu kategoriju. Tako je „General mrtve vojske“ dočekao svoj red u mom redu.
Naravno da odavno nismo u avgustu, naravno da sam ga čitala u oktobru, ali dug je dug pa evo oduženje.
TREĆI, KNJIŠKI PRIKAZ, DIO ZAPISA…
„General mrtve vojske“ je pacifički roman o usponu revolucije i padu fašizma, objavljen kada je Kadare imao 26 godina. Smatraju ga njegovim najpopularnijim romanom, onim koji ga je odveo stazama svjetske književnosti. Djelo je u Francuskoj objavljeno bez autorovog znanja i dozvole jer Albanija u to vrijeme nije bila potpisnica Konvencije o autorskim pravima. Ipak, za Kadarea se taj potez francuskog izdavača pokazao sudbonosnim. Književni put autora poslije je historija (guglajte ga, bibliografija je uisitnu zavidna). Sam Kadare je ovaj roman smatrao dobrim, ali ne i svojim najboljim djelom.
No, o čemu se tu zapravo radi?
Jedne jeseni (nimalo slučajnog godišnjeg doba), dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, talijanski general i sveštenik dolaze u Albaniju, malo mjesto nadomak Tirane, upućeni na ekspediciju iskopavanja kostiju poginulih talijanskih vojnika. General ,dakle, u miru obavlja „veliki i sveti zadatak“ – kući vraća kosti palih za domovinu. Dakako da ironija nije slučajna i dakako da je takva postavka stvari namjerna, kao što su namjerno u odbrani časti domovine jedno vojno i jedno duhovno lice. Po logici stvari, ne bismo smjeli gajiti simpatije prema okupatorskom, fašističkom generalu, i po logici stvari bi sveštenik trebao biti dah humanizma, iskupljenja i čistote… ali maske su skinute, vjerski službenik je državni, a general… je čovjek, nosilac tragične krivice. Ovo je priča i o tuđoj i drugačijoj zemlji i njenim ljudima, Albancima… Slika društveno-historijskog bića albanskog čovjeka perom Albanca, vizurom onog drugog. Jesu li Albanci usitinu ljudi koji se ni silom ne daju slomiti? Zašto su tako škrti na riječima? Jesu li krvnici skloni jedino ratovanju kojima je ratovanje identitet?
„Mislim da su najopasniji oni narodi koji napadaju.“
Ne glorificira Kadare svoj narod. Štaviše, mirnodopsku poruku šalje likom generala vojske koja jeste napadala, generala koji na službenom, kolektivnom zadatku, doživljava lični preobražaj, kojim ovladava razum, čija osobna etika je postavljena u kontrapunkt kolektivnoj, koji ponovnim dolaskom na mjesto prošlih kobnih događanja uviđa njihovu destruktivnost, bezumnost i besmisao.
Također, treba napomenuti da ovo nije roman radnje.
Putujemo generalovom sviješću iščitavajući deskriptivne, retrospektivne priče o malim, ljudskim sudbinama, bez historiciranja. Interesantna je priča o prostitutki „paloj za Otadžbinu“, o njih šest – najčudesnijim gošćama tog malog, ratom zahvaćenog mjesta, o javnoj kući – nagovještaju zlih vremena – „uvođenju tuđeg načina života na širokom planu odrođavanja i fašizacije“; još interesantniji dnevnik vojnika dezertera, od fašizma odbjeglog u albansku partizansku porodicu, odbjeglog od ratne pošasti „onih koji su ga tamo gurnuli“. Kulminacija ratnog zla prikazana je na svadbenom veselju, uz goč i zurle i sudbinu babe Nice… Kosti koje u vreći baca pred generala njegovo su samoočišćenje, ujedno i njegov kraj, oslobođenje…
Završetak (mi) je odličan, u maniru romana gore pomenutih veličina…
„General mrtve vojske“ je realistički roman sa naznakama modernog koje se najviše ogledaju u psihološkim propitivanjima glavnog lika. To je knjiga o, kako u pogovoru stoji, surovom vremenu koje je zanemarivalo čovjeka. Knjiga o svim sličnim, istim, surovim vremenima, pa i današnjem…
Na kraju, o septembru ‘43., iz Vojakovog dnevnika:
„ 5. septembar 1943.
Tišina. Lišće počinje da žuti. Jutros je, nad našim glavama, visoko na nebu, preletelo više stotina aviona. Ko zna sa koje strane sveta dolaze i na koju stranu idu. Da bombarduju. Nebo je široko otvoreno za svakoga i sve.
Šta će biti sa ovim svetom?“
Od Malog princa... 