Sjedim u malom kafiću nadomak Galata tornja. Svira moderna muzika, kafić se zove Maddie's Cucina i cijeli i jeste nekako talijanski. Slatko, malo, sa drvenim stolicama i stolovima, pored prodavnice slatkiša.
Pijem espresso, ne tursku sade kahve što ovdje uglavnom pijem. Inače, bosanska kafa je bolja od turske.
Ljudi, mnoštvo njih, koračaju ka tornju s kojeg je nekoć ostvaren san o letenju. Od onih snova za koje mislimo da su nedostižni. Čelebi ga je uhvatio. Poletio, u historiju se upisao.
Letjeti. Ka onome što pišeš nedostižnim.
Posmatram sijaset raznolikih. U toj različitosti nalazim mir.
Kratke majice, istetovirane ćelave glave, hidžabi, mršavi, oni koji to nisu, influenseri, kosooki, crni, radnici, bogati i raja. Selfi štapovi, telefoni, tableti. Ja sa knjigom i fotoaparatom. U šarenilu tek boja. Svjetine neodvojivi dio. U mikrokosmosu, univerzumom ujedinjenih, svoja.
U Istanbulu najviše volim život. Atmosferu haosa u kojoj dišem.
Dišem.
Istanbul, juli 2022.
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
Putopis je granična književna vrsta koja se u novije vrijeme više pronalazi na internetskim stranicama, nego unutar korica knjige. Tako je nastao i „Hadžiluk plemenitom snu“ čija primarna intencija nije bilo ukoričenje, ali koji je, posredstvom ljudi koji su u tim redovima vidjeli ono vrijedno trajanja, dobila takav oblik i naposljetku i put samog autora odredila u nekom dotad neutabanom pravcu…
Boris Maksimović (1988.) je profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, Banjalučanin, osnivač izdavačke kuće Imprimatur i hodoljub. Da nije #odmalogprinca možda se naši putevi nikad ne bi ni ukrstili, ali zahvaljujući Princu, upoznala sam jednog dana Borisa i Sonju, Imprimatur ljude, i ono kako sam ja tada doživjela autora redova o kojima ću pisati skoro pa stoprocentno se poklapa sa onim što je Lazar Pašćanović napisao pišući o Hadžiluku: „rumen, vedar, prepun pitanja i oduševljenja.“
Zašto je uopšte bitno kakav je Boris kad smo tu da čitamo o njegovom putopisu? Zato što je i njegov putopis upravo takav – vedar, prepun zapitanosti i oduševljenja. U Maksimovićevim putopisima zrcali se mladalačko nastojanje da se uhvati, ulovi sve, sada i odjednom, da se obgrli što više, da se razumije, da se pronađe. Svakako da to možda sa sobom nosi i dozu književne nezrelosti, ali prema onome što čitaocu – čovjeku željnom zavirivanja u novo i nepoznato – ili samo čovjeku – ti tekstovi pružaju je apsolutno zanemarivo. A to što nam pružaju je, ne samo želja za drumovima, već i želja za nepatvorenim razumijevanjem drugog i drugačijeg, ali i sebe i svog.
„Hadžiluk plemenitom snu“ je djelo koje se sastoji od tridesetak putopisnih tekstova uslovno tematski podijeljenih na tri sekvence: strani gradovi i države, Balkan (ili Jugoslavija) i ljudi. U prvom dijelu (ponavljam – ovdje tako uslovno nominanovanom jer to u djelu nigdje nije granično razdvojeno) odlazimo u Andaluziju (gdje u Alhambri gitara „krvari zvukom“), Italiju (pa uživamo u hedonizmu koji samo ona može ponuditi), Berlin (tetovirani grad, muzej na otvorenom ili alternativnu prijestolnicu Evrope), Kopenhagen (čije uređenje poredimo sa bosanskim pa nam se neminovno postavlja pitanje zašto je kod nas uvijek sve tako komplicirano – što nam opet autor dodatno objašnjava u crtici nazvanoj „Kako putovati bez kompleksa i frustracija“), Amsterdam (od kojeg ovaj putopisac ne dobije ono što neki drugi jesu), Pariz (koji mu je pak grad snoviđenje)… Prolazi mladi Maksimović kroz te gradove kao da ih niko prije njega nije posjetio, konstantno čitaocu aludirajući na to da su to njegove impresije, da je „svaki putopis mala, dobronamjerna laž koja treba da nas uvjeri da postoji neka zajednička ljepota“, da je (referirajući na Selimovića) svako putovanje hadžiluk nečijem plemenitom snu, da je „ljudi bezbroj i utisaka još toliko“ i da je njegov putopis kretanje „jer čovjek nije drvo“ .
„Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apsktraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.“
Nakon što se autorove oči napoje Evropom, stopamo Balkanom. Da li je Balkan iluzija satkana od krvi i meda, zašto je od njega nemoguće pobjeći, zašto mu se uvijek vraćamo i šta je ta Jugoslavija, zemlja bez granica… Prolazi Vojvodinom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i pokušava rekonstruirati zemlju koje se i ne sjeća, koju poznaje samo iz roditeljskih priča, iz knjiga… Makondo kojim mi, odrasli poslije nje, nikad prošetati nećemo.
„A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za kakvu granicu.“
U manastirima, čiji zidovi mirišu na vijekove, ovaj putopisac, „ne pretjerano religiozna osoba“, promišlja o religiji mijenjajući se, shvatajući da „samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno“.
„Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često, ni krive ni dužne, najviše stradaju svetinje, koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.“
Treći dio knjige su priče o ljudima (meni ujedno najupečatljivije). O Marinu, čiju sudbinu sigurno nećete tek tako zatomiti nakon čitanja. Njegova rečenica: „Nema toga na šta se čovjek ne može navići“ će vas nemilosrdno šamarati kad krenete jadikovati kako je npr. danas vruće, o Klubu putnika (guglajte ih i tražite na Fejsu, fascinantno je šta rade), o Takahiru koji ne odustaje i koji svoj život mijenja iz korijena ne dozvolivši ispraznosti i rutini da ga pobijede niti porazima da budu jači, o Želimiru Šeriću, moreplovcu, pilotu i novinaru koji je najljepše poslovne godine proveo na sarajevskoj televiziji i banjalučkom radiju, a čija je karijera, zato što nije bio od ovih ili onih, prekinuta u najljepšim godinama i kojeg je spasilo more… To su priče koje ostaju, koje se pamte, o kojima misliš.
„Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznajemo na putovanjima vječno ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo, kao da su samo trenuci prošli.“
Autor ovih putopisa je profesor i književni znalac, stoga nimalo ne čudi to što su i njegove priče prepune intertekstualnih referenci. Odajući spomen najvećem bosanskohercegovačkom putopiscu, Maksimović putuje po Španiji (kao i Zuko 70-ih), „pije i piše“ i čita „Nekrolog jednoj čaršiji“. I cijeli niz drugih autora našao je svoje mjesto (reklo bi se usputno, ali nimalo nije) na stranicama Hadžiluka: Cesarić, Petrović, Lorka, Kapor, Dučić, Andrić, Stendal, Šekspir, Bandelo, Sidran, Jakšić, Džubran, Bukovski, Popa, Menčetić i drugi… Putuje Boris njihovim impresijama, prolazi njihovim mislima i uvjerenjima i u njih utkiva svoj, vlastiti intimni, svijet. Piše u 1. licu ili se čitaocu obraća sa ti pa sve odaje dojam nekog laganog razgovora o pređenim kilometrima, uz kafu ili pivu. Intermedijalno koketira i sa različitim vidovima umjetnosti, preko ulične do filma i muzike, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je, zapravo, smisao putovanja. Jesu li to građevine ili utisci i iskustva? Geografski fakti ili asfalt pod golim nogama?
Važno je napomenuti i to da su svi putopisi, posebno oni iz prvog dijela, potkrijepljeni i historijskim činjenicama, da bez obzira što je subjekt više na strani saživljavanja s gradom i njegovim ljudima, ipak zna i da smo bogati onoliko koliko o nečemu znamo.
Putovanja su neotuđivo bogatstvo. Idemo da bismo se vraćali.
I to je ono o čemu progovara Maksimovićev rukopis. Gdje god da odemo, vraćamo se odakle jesmo, korijenima. „Novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno naše.“ I to je, barem što se mene tiče, suština ove priče, ali i svakog odlaska.
U tom smislu, nisam mogla da ne primjetim i onaj dio u kojem Maksimovića Granada podsjeća na Mostar, ali i ovaj, kojim ću pisanje završiti:
„Sunce se smiruje nad Mostarom, Neretva miriše na sevdalinke, klišeizirane predstave Bosne i Hercegovine, Aleksu Šantića, rat i podjele. Ja i Cigo pjevamo Tomu Zdravkovića.“
Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.
„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.
Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka. Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.
E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.
Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.
Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:
„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)
U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.
Na margini 113. strane stoji:
„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)
Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.
Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.
P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…
Putopis je prozno književno djelo, odnosno zasebna granična književna vrsta u kojoj autor subjektivno i slikovito opisuje neku zemlju, predio, krajolik, ljude i atmosferu. Putopisac iskazuje svoje dojmove i osobne doživljaje s nekog putovanja , koje je povod za umjetničko oblikovanje zapažanja. Predmetom njegova interesovanja jesu prirodne ljepote, kulturnohistorijske znamenitosti, ljudi, njihovi običaji i sve što zaokuplja putopiščevu pažnju. Putopisac nastoji vjerno opisati proputovane predjele ili zemlje, ali i iznijeti svoje dojmove, komentare i misli.
(definicija preuzeta iz Čitanke za sedmi razred; Alić, Verlašević)
Navedenu definiciju preuzimam u originalu jer se „Pisma iz Norveške“ Isidore Sekulić po svakom segmentu uklapaju u istu. Prvi put objavljena 1914. godine, u prvoj deceniji 20. stoljeća, odražavaju moderni simbolistički duh koji je u to vrijeme prostrujao srpskom književnošću i označio potpuni preokret u odnosu na dotad postojeću književnost. Smatraju ih najljepšim putopisom srpske književnosti, a s obzirom na godinu nastanka (netom prije Prvog svjetskog rata) ipak ne nailaze na pozitivan odjek javnosti. Njihovo drugo izdanje izlazi tek 37 godina poslije.
Ono što je mene (kao nekoga ko nije pretjerano bio upućen u stvaralaštvo Sekulićeve) fasciniralo jeste eruditivnost njene ličnosti. Rođena 1887. godine, u patrijarhalnoj sredini, uspjela je da se, obrazovanjem i kulturom, izdigne iznad nje. Intenzivno je čitala i učila i mnogo putovala, što je za ženu tog doba uistinu bilo impresivno. Završila je Višu žensku školu u Novom Sadu i Srpsku učiteljsku školu u Somboru, a potom i Višu pedagošku školu u Budimpešti, nakon čega je položila i doktorat u Njemačkoj. Za redovnu članicu Srpske akademije nauka izabrana je 1950. godine. Zbog svog angažmana i britkosti često osporavana, kritikovana i stavljana na različite stubove srama.
U književnosti se javila proznom knjigom „Saputnici“, čime je još jednom odskočila jer su dotada žene u srpskoj književnosti uglavnom pisale poeziju, a i to nije bilo često.
Putopis „Pisma iz Norveške“ sadrži sve karakteristike Sekulićkine proze: bogatstvo jezika, ljepotu i dekorativnost stila. Izrazito je introspektivno orijentiran i ponekad stičemo dojam da čitamo dnevnik koji nastoji da ne bude tek nečiji intimistički zapis, već istinsko književno djelo.
Povremeno su mi opisi znali biti blago naporni i htjela sam ih (iako ipak nisam) ubrzati, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da sam prolazeći tim redovima stekla dojam o mentalitetu norveškog čovjeka tog doba.
Tekst je gust i današnji (ubrzani) čitalac može steći dojam da ova preduga pisma nisu tek putopis, već da imaju potencijala za razradu u složeniji žanr.
U Bergenu sam (jednom od opisanih gradova) bila prije 20 godina. Ne poklapa se moj tadašnji dojam u potpunosti sa dojmom Isidore Sekulić koja o njemu piše 1914. godine, ali donekle da, mogla sam shvatiti taj ribarski gradić. U Oslu još nisam bila, namjeravam. I sigurna sam da ću ga, kad mu dođem, dijelom posmatrati očima pročitanog putopisa koji se otvara upravo u Kristijaniji početkom avgusta, a zatvara polovinom novembra citatom Alberta Samaina: Kad hoću da vidim bašte, zažmurim. U tom citatu možemo čitati i ljepotu koju je Sekulićeva vidjela na opisanom proputovanju.
Dojam koji me pratio tokom čitanja konstantno je preplitanje izvjesne suzdržanosti hladnog norveškog čovjeka i topline malih seoskih izbi. Norveška tišina, daljina i zima su također nešto što će me asocirati na ovo djelo, kao i ono što nas i danas asocira na Skandinavce – naobrazba. „U svim norveškim kućama mnogo se čita i vrlo mnogo svira.“
„ – Kako naučite svi čitati kad živite u krajevima gde zimi, valjda, ni ptica ne proleti?
– E, tu se ne šalimo. Imamo vrlo mnogo narodnih škola, mnogo više nego crkava; a zatim, u leto idu putujuće škole, i ako ima krajeva gde ptice ne proleću, nema krajeva gde škole ne doleću. A, osim svega toga, kod nas je uobičajeno, i skoro mora biti pravilo, da matere uče decu čitati.“
Pamtim Bergen i po „bijelim noćima“, a i Sekulićevu su dojmile. Opisi pejzaža su skoro pa školski deskriptivni. Čak i ko nikada nije vidio fjurove, fjelove, irvase i predjele na kojima žive, dobit će poriv da ih istraži i vidi da li se slika poklapa sa onom stvorenom prilikom čitanja. Panteizam i panerotizam su sveprisutni. Autorica se u potpunosti saživljava sa opisanim predjelima poredeći ih sa svojim rodnim krajem ili pak dovodeći samu sebe u vezu s njima:
„Pitaćeš me: da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi? Pitaćeš me: zašto sam opet na severu kad ima krajeva gde se gazi cveće, gdje sunce i stenu može da užari, i čoveku pravo u srce sija!
Zašto!
Zato što volim muku i anatemu!“
Ona razgovara sa prirodom, baš kao i čovjek zemlje koju otkriva.
#knjigaposvuduša 📍Igman
Ono što se pojmi prilikom čitanja i što tjera na razmišljanje uistinu jeste ta tegobnost života ljudi u opisanim predjelima. Dovodila sam ih u vezu sa današnjim Norvežanima i onome što o njima znam i priznajem pokušavala otkriti nit između današnjeg smirenog i opuštenog Norvežanina i onog poniklog na velikim borbama i velikim bolima, osveti, kako je Sekulićeva naziva, između kamena i vode. Prisutna je u njenom putopisu i nordijska mitologija, praoci, kao i vikinzi i krv.
Ovo je poetski putopis. Rečenice su kićene, kako već napisah, lijepe. A poezija je i sama dio autoričinog bića pa su refleksije o istoj česte.
„Oni koji poeziju nose u sebi i stvaraju je, moraju prolaziti kroz astralnosti.“, kaže. Ja potvrdno klimam glavom.
Ili
„Pesnik Šeli kaže: Poet, umetnik, to je nepriznat zakonodavac sveta.“
A opet
„Do đavola razum! Poezija je san, i samo se u snu može sve. Poete nisu samo > zakonodavci sveta < (Šeli), nego su i graditelji sveta. Ko ume lepo pričati, taj može svet sagraditi.“
Intertekstualnost, ali kroz filozofska promišljanja, je dijelom također pa razmišljamo o Šekspiru i Geteu, ali posebno o Bjernsenu i Ibsenu (čitajući putopis zaista sam dobila želju da se ozbiljnije pozabavim Ibsenovim likom i djelom; ima dijelova gdje mu Sekulićeva ispisuje cijele eseje). Kaže da su tamo pisci gorki, da se smiju da ne bi plakali, povučeni u sebe i svoje lične osjetljivosti.
Jezik je arhaičan, skladan dobu u kome je djelo i nastalo. Isidora Sekulić se i inače bavila jezičnom problematikom, a i govorila je nekoliko stranih jezika.
Napravit ću ovdje malu digresiju i spomenuti njen esej „Bosanski jezik, govor i stil“ iz 1941. godine. Tekst je objavljen u 74. knjizi edicije Matice srpske iz 1971. Citiram djelić, zarad razumijevanja da je jezik Bosne – bosanski i da bošnjački jezik ne postoji niti je kao takav ikada postojao. Strogo zazirem od ulaženja u političke teme, ali kao profesor i proučavalac svog jezika, a usljed čestog viđanja pogrešne nominacije, osjećam potrebu da napišem. Citiram doslovno:
„Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz “bosanski jezik”. (…) Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.
(…)
U Bosni ima još stare vuklanske magme, još Bosna svoje tri četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žilice bogumilstva, još su u njoj poslednjim kraljevima i Turcima, još muke sa Austrijom. Otuda i u jeziku i stilu bosanskom rečenici vekova! Iskustva i znanje, što leže u tom jeziku, poražavaju.“
Cijeli esej može se pronaći na internetu, a jedno je od svjedočanstava da bosanski jezik nije nikakva kovanica novog doba, već jezik zemlje sa prošlošću i historijatom.
Ovime ću završiti i svoje pisanije. Sekulić svoje, kao iskusni turista, završava rečenicom:
„Još jedan severni dan i noć, pa ćemo na brod, na jug, i kući.“
Kući. Svako svojoj kući. Tamo gdje je najtoplije kad se oči širinom stranih predjela nahrane.
U zaključku:
Čitala sam i putopise koji su mi bili interesantniji (preporučujem one profesora Ibrahima Kajana u kojima sam istinski uživala i putovala zajedno s njim), ali sam čitajući Sekulićkin kreirala sliku… kompletnu, o tišini, izdržljivosti, muci, snazi i… ženi.
Biblioteka “Reč i misao”; Izdavačko preduzeće “Rad”, Beograd 1964.
“Pogled na Ibsenov grob u Oslu potresa. Sahranjen je za sebe, na livadici ispod brežuljka, usred groblja, ali daleko od svih grobova. Na crnu visokom obelisku ništa nije napisano, ni ime. Na vratima grobničke ograde, kad se dobro pogleda, vide se karakteristični Ibsenovi inicijali: tri uspravljene gvozdene šipke: latinsko H i I, Henrik Ibsn. A sasvim blizu treba stati ako hoćete da sagledate jedva vidljivim linijama u kamen ucrtani čekić. To je grob koji se ne može dugo gledati. Ibsn je pošteno platio svoj dar i svoju moć. U jednoj svojoj lirskoj pjesmi kazao je: Biti pjesnik, to je Strašni sud nad samim sobom.”
Isidora Sekulić (1887 – 1958); “Pisma iz Norveške” prvi put su objavljena 1914. godine
Putopis je književno-naučna vrsta koja može biti i doprinos geografiji ili etnografiji, ali je riječ o osobenoj književnoj vrsti u kojoj je putovanje i opis proputovanih područja ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onome što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova. [1]
Tvrtko Kulenović zasigurno nije „obični“ putopisac. Intelektualizam prisutan u njegovim djelima itekako je prisutan i u putopisima pa njegova proputovanja nisu tek oduševljenje gradovima. Ona su propitivanja sebe, svog mjesta, svoje nutrine, pronalaska, a sve očima gladnim svijeta i saznavanja. Kulenović je putnik koji je zagazio tamo gdje mnogi od nas možda nikad neće. Putnik je koji je svoje putešestvije zapisivao tako da osjetimo duh prostora koji pohodi. Nisu to samo ushićenja geografijom, već zapisi o različitim vrijednostima koje ta mjesta posjeduju.
Iako putopis nije česta književna vrsta, možda zbog toga što spada u granične žanrove, u našoj književnosti je bilo putopisaca (Zuko Džumhur, Alija Isaković, Ibrahim Kajan…), ali Kulenović definitivno stvara posebnu (pod)vrstu vrste – on piše putopisno-esejističku prozu. U prethodnom prikazu njegovog romana „Kasino rečeno je da on koketira sa esejom u svojim djelima. Nije ga zaobišao ni u putopisima.
Pa na koji način je Tvrtko Kulenović hodoljubio i o čemu se zapravo radi u djelu „Mehanika fluida“?
Krenimo od naslova.
Mehanika fluida je termin iz oblasti fizike. Fluidi ili tečnosti su od neizmjerne važnosti za ljudski život, postoje u nama, čine veliki dio nas, planete na kojoj živimo, potrebni su nam da živimo.
Prema definiciji fluid je bilo koja tvar koja teče. Ima svoju gustoću, pritisak, napetost i dinamiku. Mehanika fluida je grana fizike koja se bavi proučavanjem fluida.
Logično je da postavljamo pitanje kakva je veza između fizike i putovanja?Između fizike i književnosti pogotovo.
Kulenović stvara putopis u kojem je mehanika fluida alegorizirana slika života, protoka, svega što se kreće, što dolazi, što je nazaustavljivo. Na vispren i mudar način, autor nas vodi na plovidbu – kontinentima, dalekim i stranim, ali i nama, životom i onome u nama.
Putopis „Mehanika fluida“ sastoji se od pet cjelina (poglavlja) vrlo zanimljivih i metaforičnih naslova:
Brodovi i naši putevi
Mehanika fluida, Kina
Manhattan trans
Afrika u oku putnika
Tragom junaka
Putujemo u Indiju, Kinu, Ameriku, Afriku, preko „našeg“ Mediterana, pa sve do antičke Grčke. Ovo su putopisi po dalekim, egzotičnim zemljama. Samim tim zanimljivi su jer je u njima opisano prostranstvo o kojem često sanjamo i koje zamišljamo, ali Kulenović ne opisuje samo estetsku, već i duhovnu i religijsku vrijednost tih mjesta, brzinu kretanja različitu u Indiji i Kini, najrazličitiju u Americi. Slike njegovih putovanja su slike življenja, svjedočanstva koja nam pomažu da razumijemo te daleke krajeve i kulture. Naravno, neizostavan je subjektivni doživljaj svega jer je putopis takva književna vrsta u kojoj se subjektivno ne može izbjeći, ali Kulenović ipak esejistički promišlja koristeći tumačenje drugačijih kultura kao ključ za tumačenje samoga sebe. Putovanja po svijetu su putovanja po nama samima jer putujući upoznajemo, spoznajemo i shvatamo, odnosno prihvatamo. Pogotovo ako putujemo po nepoznatim i egzotičnim, drugačijim predjelima po kojima je putovao autor.
Putopisi počinju citatom Maneija, japanskog pjesnika iz VIII vijeka, koji stoji kao uvod, posveta čitaocu, objašnjenje onoga što slijedi:
Na šta je nalik
život?
Na bijelu brazdu za čunom
što odmiče
u zoru!
Mediteran je neiscrpan izvor inspiracije autoru, a putovanje na koje nas vodi je dugo. Ljubiteljima istraživanja nepoznatih svjetova bit će zanimljivo, posebno ljubiteljima mora. Poglavlje naslovljeno More kao religija (prvo poglavlje prve cjeline) ne može ništa do da obećava. Plovimo i putujemo morem zajedno s književnikom. Putujemo njegovim, a svojim putem:
Treba ići dalje svojim putem, ne zato što je dobar, nego zato što je jedini. Ali kad nas ponovo počnu razdirati bolesti koje proizlaze iz same prirode našeg tijela, treba da se sjetimo da je voda ovog slavnog jezera ljekovita. [2]
Ja sam ljubitelj vode i jedna sam od tih koje se liječe upravo slušajući i gledajući je. Lovi ribu, Ahmete Šabo u svojoj „Tvrđavi“ napisao je Meša i to je jedna od onih rečenica koje su na neki način kreirale ovu personu. Stoga, apsolutno sam mogla da shvatim Kulenovićevu potrebu za plovidbom i odlaskom.
Koliko je taj putopisac drugačiji od drugih svjedoči sami početak putovanja, aludiranje na antičku Grčku, intertekstualnost, mitologija mora koja narasta u nama[3], priča o moru i povratak sve tamo do Ksenofona i pobjedonosnih riječi thalatta, thalatta. Putujući morem i živeći na moru postaješ stijena nadnesena nad obalu i trošena vječitim radom vode, vjetrova i sunca.[4] Sudbina, navodi autor, dostojna svačije zavisti.[5]
Plovidbu nama poznatim krajevima nastavljamo putem nepoznate Indije. Putovanje je to u kojem počinju (pre)ispitivanja ljudskih vrijednosti, duševnog mira, spoznaje Boga. Ali nije Indija idealizirana u Kulenovićevim zapisima. Naprotiv, vidimo je upravo onakvu kakva jeste, i jadnu, mračnu, bijednu i siromašnu, ali i sjajnu, nesagledivu i bogatu. Važno je napomenuti da cijelim putovanjem putujemo i svijetom knjiga. Jedna od sveprisutnih tema ovog autora bilo je pisanje, proces pisanja, narastanje, čitanje i postajanje piscem. U svakom svom djelu dotiče se toga pa tako i u ovim putopisima. Brojne su aluzije na književnost i književna djela koja ili imaju veze sa predjelima u koja autor putuje ili sa njim kao ličnošću, njegovim djetinjstvom i odrastanjem ili su jednostavno produkt razmišljanja u datom trenutku, otisnutom na pučini.
Nakon buđenja Indije u naratoru, odlazimo u Kinu. Dio o putovanjima u Kinu je naslovljen kao i kompletan putopis. To je središnji dio knjige i dio je u kojem svijest o „vječno pokretnoj vodi“ postaje najjasnija. Posebo su me dojmili podnaslovi tog poglavlja koje možemo izdvojiti i kao tematske cjeline, ali i kao zasebne eseje načinjene od stalnih autorovih preokupacija: Mehanika fluida; Knjige; Vidici, Prvi vidik: Voda; Drugi vidik: Vrt; Treći vidik: Pustinja. Primjećujemo da motivi vode, vrta i pustinje nisu slučajni i da nas odvode sve do daleke istočne književnosti. Voda kao protok života, vrt kao slika raja, a pustinja kao ono što ne smijemo biti dok trajemo. Tao. Sve je u Kulenovićevoj prozi višeznačno i zahtijeva ozbiljnost i studioznost pri interpretaciji.
Meni najzanimljiviji dio putopisa je Manhattan Trans iako bih možda na listu želja od navedenih predjela Ameriku stavila na zadnje mjesto. Možda se tu radi o tome da mi je pop kultura opisana u tom dijelu poznatija od tao principa. I sam naziv tog dijela jasna je suprotnost prethodnim. Sad je tu trans, brzina, haos, instant. Slika modernog, ubrzanog i nesretnog svijeta. Mehanika tog fluida je uzburkana i pod pritiskom. Velika jabuka, simbol pragrijeha, putenosti, žeđi, uzbuđenja i zadovoljstava.
Amerika ne može da nađe svoj mir, rast joj je fenomenalan, a stalno se osjeća egzistencijalno neosigurana. Raste grčevito, pa taj grč pokušava kompenzirati trkom za prirodnošću i opuštenošću. To je isto što i lupati u doboš u potrazi za bjeguncem, rekli bi Kinezi. Otuda u Americi ta proždrljiva radoznalost za apsolutno sve, i apsolutno odsustvo pamćenja bilo čega. Onaj ko od vas večeras na prijemu zahtijeva da ga obavezno upoznate s pjesmama i plesovima vašeg rodnog kraja sutra vas na ulici više uopšte neće prepoznati. Onaj užagreni interes vas fascinira, a nemilosrdni zaborav vas šokira. Ta kombinacija fascinacije kao pozitivne i šoka kao negativne vrijednosti predstavlja za nas došljake Ameriku.[6]
Autorova fascinacija New Yorkom ne izostaje, ali u Indiji mu je, kaže, ostao dio duše.
Kratko ćemo nakon toga proputovati Afrikom, a na kraju idemo tragom junaka. Dio putopisa koji zatvara knjigu nas vraća na početak, u vrijeme antičke Grčke i Rima. Vraćamo se korijenima, početku i zatvaramo krug. Ništa nije bilo, a da se već nije desilo. I naravno, autor još jednom odaje slavu pisanoj riječi i njenoj snazi.
Sjećam se Sartrea, koji je na kolokviju u Serizi-la-Salu rekao zagovornicima „novog romana“, koji su se bili okupili da veličaju njegovu „Mučninu“ kao svoje ishodište: „Šta znači moja ‘Mučnina’ pored jednog djeteta koje umire od gladi u Africi u ovom trenutku?“ Na to mu je odgovorio jedan od prisutnih učenika: „Učitelju, nijedan roman, nijedna knjiga, pa ni vaša ‘Mučnina’ ne znači ništa pored jednog djeteta koje umire od gladi. Ali da nije bilo knjiga, da nije bilo književnosti u svom njenom trajanju od Ilijade i Odiseje do danas, dijete koje umire od gladi negdje u Africi ne bi za nas ovdje predstavljalo moralni problem. Bila bi to vijest ravna vijesti o odvođenju teladi u klaonicu. Književnost se oduvijek bori za one ciljeve za koje vi s vašom politikom želite sada da se borite. Ona nije direktna akcija, ali ona je trajna akcija. Njoj ste, učitelju, više dužni nego što ste dužni politici.[7]
Cijela ova knjiga je kretanje. Filozofija toka. Mehanika fluida. Trajanje. U tom larpurlartizmu života autor je objasnio upravo život.
Mnogo junaka je bilo, mnogo tragova su ostavili, a sačuvalo se samo ono što je najnestabilnije, najkrhkije, bijela pruga za brodom u zoru. Samo to je ono što vječito postoji. Čovjek koji se rađa pada u san kao što se pada u more.[8]
Ne zatvaraj stranicu dok ne vidiš, ne proputuješ, osjetiš i šaku smisla ne skupiš. Plovi.
Sretni praznici i sve najljepše
#odmalogprinca
Spisak fusnota:
[1] Hamzić, Mirzet, Književni leksikon, Sarajevo, 2009, str. 304
2 Kulenović, Tvrtko, Mehanika fluida, Sarajevo, 2008, str. 37
Od Malog princa... 