„Recidiv“ je nastajao deset i više godina. Rastao je zajedno s autoricom i u njega su utkana njena iskustva, snovi, nadanja, strahovi, boli, ali i ljubavi – kako i sama navodi na kraju zbirke.
Zbirka je podijeljena u cikluse koje možemo posmatrati kao specifične tematsko-motivske cjeline. Prvi ciklus nazvan je „Lovi ribu, Ahmete Šabo“ i objedinjuje dvije vrste pjesama. Prve su one koje ulaze u dijalog s drugim tekstovima poput „Don Kihota“, „Tvrđave“, „Malog Princa“, a druga skupina su pjesme koje otvaraju egzistencijalna pitanja, pitanja prolaznosti života, poezije, stvaranja, shvatanja i prihvatanja sebe i svijeta oko sebe. Pjesnikinjina razmatranja života jako su široka, u ovom ciklusu, ali i u cijeloj zbirci. Motiv traganja i lutanja usko je povezan sa smislom postojanja, susretom sa sobom u ogledalu. Pa se lirski subjekt pita „kad si iz mojih peta otišlo djetinjstvo?“, ali prikazuje i konstantnu borbu u stihovima poput sljedećeg: „dok Ja i Ja grčevito se tuku“. Drugi ciklus ili „Beskonačnost“ sadrži pjesme poput „Tebi“, „Kad volim te tako“, „Jedna šolja iz Pariza“, „Jedini“ u kojima čitamo ljubav i iskrene emocije koje preplavljuju cijelu zbirku i potvrđuju ono autoricino „sve je ovdje ljubav“. Čitalac je u prilici da iščita i doživi širok raspon osjećaja ljubavnog zanosa, nemira, tuge, boli, sjete i čežnje.
Buntovne pjesme su svoje mjesto našle u ciklusu „Vučje doba“. Zanimljiv je ovdje autoricin raskorak između nezadovoljstva, očaja, snažnog bunta pojedinca zarobljenog u trulom sistemu države i istinskog patriotizma, ljubavi prema svojoj domovini. Izražavajući svoje nezadovoljstvo poziva i nas na pokret: „ne idi za masom, budi svoj!“ , „molim da mijenjaš svijet počevši od sebe“. Izraziti gnjev i nezadovoljstvo lirskog subjekta čitamo u pjesmama poput „Vučje doba“ ili „Floskule“, dok u onoj „Osam hiljada tristo sedamdeset dva više“ koja tematizira genocid u Srebrenici ili „Sretan ti Dan državnosti“ čitamo maloprije spomenuti patriotizam i njegovanje kulture pamćenja i sjećanja, koja je izrazito važna za modernu književnost u BiH.
U četvrtom ciklusu pod nazivom „Iluzionist“ vraćamo se na emocije probuđene u „beskonačnosti“. Za razliku od beskonačnosti nešto su tužnije, s izrazima duboke sjete i melanholije, traganja za izgubljenim.
Posljednji ciklus nosi naziv „Gradskom kaldrmom na putu do sebe… i voljenih“ i u njemu su pjesme posvećene autoricinom rodnom Mostaru. Kao pandan njima nalaze se pjesme poput „Preseljenje“, „Posljednji pozdrav, jedina“ ili „Jalovost“ koje su emotivno možda i najsnažnije u cijeloj zbirci. U ovom ciklusu čitamo jedan patos, ono neizrecivo što rastače i slama, ali i snažan antiratni stav u pjesmama „A voljeli smo se“ ili „Vratite mi Mostar“.
U zbirci „Recidiv“ autorica je podijelila s nama, svojim čitaocima, izazove odrastanja, sazrijevanja, prihvatanja sebe i neprihvatanja svijeta koji nije po njenim mjerilima. Podijelila je s nama ljubav prema Mostaru i Bosni i Hercegovini, ljubav prema pisanoj riječi. Teme kojih se dotakla su aktuelne, moderne, motivi specifični. Njene pjesme su razgovor s historijom i s drugim tekstovima, a u njima su uz pomoć jednostavnog i direktnog izraza pretočene najdublje emocije.
Kratko ću se osvrnuti i na jezik, odnosno stilističke i metričke postupke kojima se autorica poslužila u gradnji svojih pjesama. Vanjski izgled, tj. forma pjesama je često povezana s tematikom, pa u zbirci nalazimo cijele pjesme sastavljene od dvostiha, samo jedne strofe, ali i tekstove koje možemo okarakterisati kao lirske zapise, tj. tekstove u formi proze, ali u potpunosti lirske sadržine. Rima je rijetka u zbirci, ali ritmizacija i eufonija stihova često je postignuta opkoračenjima, anaforama, retoričkim pitanjima i paralelizmima (mojom tugom preboli svoju/mojom radošću proživi svoju/mojom nemoći otkini okove). Vjerovatno najzanimljivija sa stilskog aspekta je pjesma „A voljeli smo se“ gdje autorica asonancom i aliteracijom naglašava značenje riječi, tvori atmosferu ništavila i pomnim izborom leksike uspijeva „kazati što se šuti“.
„Recidiv“ je zbirka koju ćete osjetiti svim čulima. U njoj se grle oblaci, nijemo se vrišti, pleše se stiskavac u moru, briše se sol iz oka, sreće se čovjek iz čijih očiju sviraju molovi, utvara koja donosi nesreću, nebo je plavo i mirišu polja lavande.
Od Malog princa... 