Dragi ljudi, svi vi koji ste željeli čitati Recidiv, a niste uspjeli doći do primjerka… ostavljam vam ispod link za čitanje. Nadam se da ćete u rijeci davno ispisanih redova pronaći neki svoj… Hvala za pažnju koja je zbirci poklonjena prethodne dvije godine! ❤️
Makova hiža, Stolac – rad Fondacije Mak Dizdar pratite na makdizdar.ba
PUT PREMA KUĆI… (5 minuta od stolačke čaršije)
U AVLIJI…
Motivi sa stećaka; Adis Fejzić, bosanskohercegovački skulptor, radio je eksterijer objekta. Hercegovina: u avliji šipak.
KAMENI SPAVAČ I DRUGE ZBIRKE…
O Plivačici je za magazin Dunjalučar pisala dobitnica nagrade Slovo Gorčina za 2020. godinu, pjesnikinja Azemina Krehić. Tekst pročitajte ovdje. “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema – i nema kraja…”
ČETVRTO (Slovo o čovjeku)
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?(MAK DIZDAR)
JEZIK NASLUĆIVANJA Tražim izlaz i ne razumijem šta se događa.
Iako znam da sam hrabra, glas mi podrhtava.
Neko bi mi trebao reći.
Potreban mi je odmor. Biti ovako budan je delirij osuđenih.
Uvijek ću radije izabrati put umjesto zaobilaznice.
Tvoje oči nikada ne lažu,
ali ta konstantna buka je alarm u mojim ušima.
Tražim trenutak u kome ćeš dobiti moje povjerenje
i izazvati revoluciju u mojoj glavi.
Postoji li neko ko će dešifrovati ovaj strah i ovu smirenost?
Ono što osjećam je drugačije kada si ti tu.
U tvojim očima sam.
Ako me pogledaš, ne moraš govoriti.
Šuti ili neka ti riječi budu divne poput tebe.
Ljubav nema jezik. Ona je tek naslućivanje.
U FUTURU
Čekat ćeš godine koje prolaze.
Jednog dana obući ćeš kostim djeteta da ponovo osjetiš dah života.
Sada počinje taj mrak svjetlosti.
Noći. Noć...
Čut ćeš iz daleka za mene ponovo.
Zaronit ćeš mi blizu srca, pjevat ćeš mi bez zaborava.
Pjevat ćeš pjesmu starog sjećanja.
Na kojoj gitari su sada tvoje magične ruke?
Osjetim te besprijekorne žice koje me uzimaju.
Osjetit ćeš da se dah završava. Gdje dalje?
I ako ikada budeš pročitao ovu pjesmu, niko sretniji od mene.
Da si ovdje, imala bih toliko toga reći.
Govorila bih šuteći, razumio bi me
u polukrupnom svjetlu
ulične svjetiljke koja udara u dušu
recitirala bih nekoliko pjesama umornim glasom.
KOTRLJANJE Kotrljam se kroz oblake
svaki put sve dalje.
Tragovi svjetlosti su samo odraz,
vrijeme koje se okreće iznad tijela.
Ne mogu dotaknuti dno.
Letim poput vjetra.
Tražim, vjerujem i osjećam.
Idemo razbiti zakon gravitacije
i od sudbine stvoriti stvarnost.
Kotrljam se.
Razbijam labirint.
Tražim. Tražim kako biti drugačija.
Brzina hvata pokrete.
Mjesec sija na svaku pomisao.
Postoji nova zora, letim.
Izazvat ćemo stvarnost.
Ne želim prečice, želim put.
U svakom koraku sna
znam da će nas sreća dodirnuti.
Samo me upornost tjera da uspijem.
Pokušavam naći nemoguće, ali ponekad je neuspjeh pobjeda.
Skoči! Uzmi moju zastavu! Napravit ću sve.
Svi naši snovi su svjetlo istine.
MORE NEOBUČENIH SNOVA Novi početak.
U stranom sam svijetu
Ne znam ni cestu ni stazu.
Vi idite za svojim putem, bit će dana, doći ću i ja.
Ovo je zemlja izgubljenih snova.
Živim, umirem.
I kao slomljena muzička kutija, uvijek puštam istu melodiju.
Gorim od neizgovorenih riječi.
Moja figura je velika.
Zaletjela sam se u more neobučenih snova za novi početak.
Srce mi je mali čamac.
Da sam svijeća, mirisala bih kao neka stara knjiga. Kao jabukov čaj ili nečiji topli zagrljaj. Kao ozeblost u kaputu. Kao čudna sjeta u ustima. Kao kiša u kosi, kao kiša u ljeto. Ili nedostajanje među prstima.
Ali ja ne želim ništa obično, svakidašnje, ništa vaše. Ništa što već postoji, to mi je nekako previše znano i dosadno… Čak i kada knjigu biram, biram onu koja će me izuti iz cipela. Isto je i sa ljudima. Biram one koji će me izuti iz moje kože i obući u neke njihove svjetove. Meni nepoznate svjetove, bolje svjetove.
Poezija mostarske pjesnikinje Emane Tabaković svojim me šarmom, jednostavnošću i iskrenošću itekako obukla (možda bolje da kažem „uvukla“) u svoje svjetove. Riječ je o zbirci prvijencu, objavljenoj prošle godine u izdanju Narodne biblioteke Mostar.
„Dođi u moje tišine“ čini 35 pjesama koje nas pozivaju na susret sa sobom. Zbirku otvara pjesma imperativnog rumijevskog naziva „Dođi“ te smo na samom početku pozvani na sagledavanje vlastite nutrine, na grebanje ispod bora, na potragu za usnulim djetetom. Progovara Tabaković slobodnim stihom o ljubavi, kako onoj prvoj tako i onoj bolnoj, o spoznaji, o snovima, izgubljenim, ali i onima uvijek sanjanim, o pronalasku sebe, o Mostaru… o životu, „čudno lijepom, čudno ružnom, ali nikada običnom“. Introspektivnom lirikom autorica se direktno obraća i tebi koji čitaš. Poziva te da, zajedno sa njom, putuješ stihovima, da dođeš onda kad „te taj tvoj svijet umori“. Da dođeš i da budeš, napominjući da je početak svega srce i da uvijek ima smisla pokušavati. Da, čak i kad misliš da je prazno i ništavno, možeš sanjati, obojiti dušu, vrištati. „Možemo letjeti bez krila“ jer ljubav je putokaz…
Pitanja vlastitog identiteta prisutna su u cijeloj zbirci, ali lirski subjekt ne luta mnogo. Ona zna gdje je njeno čvorište. „Ja sam ono što osjećam“, navodi zrelo i sigurno. Ne boji se osjećanja, živi ih, proživljava, čak i ako nisu lijepa, hvata se zrakama za svjetlo. Ona je ono što osjeća (i ja sam!), a tebe poziva da budeš tekst u njenoj pjesmi. Dođi i budi. I zauvijek sačuvaj dijete u sebi. Osjeti dah života kao dijete. To je ono čime nas ova zbirka konstantno opominje.
Pronašla sam ljepotu života
i shvatila da je nisam ni izgubila.
Ona je izgleda izgubila mene.
Kada sam odrasla.
Pisati danas o temama o kojima piše Tabaković, savremenicima je stvar „prošlog“ jer moderna je pjesma buntovna, vulgarna, borbena. Kao…
Upravo zbog toga, smatram da su pjesme poput ovih, izuzetno važne. Svjedok su da još uvijek osjećamo, da znamo šta je empatija, da možemo voljeti bez interesa, da možemo otvoriti srca. Gori pjesnikinja od neizgovorenih riječi. Gori njen lirski subjekt, toliko da se identificira sa onom koja se povjerava vjetru ispisujući san o sreći. U njenom svijetu nije uvijek lijepo. Ponekad je obojen prazninama koje se nabadaju viljuškom po tanjiru, ponekad su zalud snovi kad nas uče da se ne nadamo, ponekad je unutrašnjost pusta… ali ona i dalje, uprkos svemu, pjeva. Makovski ispisuje Zapise o ljubavi i pjesmi i očima, poput Malog princa, vidi ljepotu u onome što zavoli. I vrati se.
„Kad ozdraviš, Svijete, potrčat ću ti, kao dijete u zagrljaj“, highlight je cijele zbirke. Bolesnom svijetu današnjice dovoljno je malo… Tek da pogledamo očima djeteta i shvatimo da svima su nam srca iste boje i da, jedino ako damo, nesebično i iskreno, možemo i dobiti.
Mnogo se meni pjesama svidjelo u zbirci, a posebno izdvajam sljedeće: Sjeme ljubavi, Jezik naslućivanja, Dijete u meni, U futuru, Kotrljanje, Da sam svijeća, Emina, U sebi, More neobučenih snova. Neke od njih poklonit ću vam u sekciji „Poezija”.
Završit ću stihom iz Zapisa o pjesmi koji dovoljno govori sam za sebe:
Milost je najveći jezik ljubavi.
Na kraju, ono što namjerno nisam htjela navesti u gore napisanim redovima je podatak da je Emana Tabaković rođena 2006. godine i da je u vrijeme objavljivanja zbirke imala tek 15 godina. Ostavila sam to za posljednje redove kako biste prvo iščitali u njenim stihovima zrelost. Mnogo sam sretna što sam imala priliku da upoznam to dijete i još sretnija što je ona imala priliku da tako mlada objavi svoju prvu zbirku. Voljela bih da sam ja, u njenim godinama, imala njena krila.
Draga Emana, djevojčice, pjesnikinjo, hvala ti. Ne samo na zbirci, već i na širini, ljepoti i neiskvarenosti kojom zračiš. Piši. Samo piši.
Jiří Šotola, fotografija preuzeta sa stranice www. temata.rozhlas.cz
Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta tako gledaš u mene?
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?
Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog razrokog fotona. Posadit ću se u obliku prašine, spale nekom s cipela, na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.
Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja.
#odmalogprinca
Za pjesmu (ali i pjesnika) sam prvi put čula čitajući odličnu priču Darija Džamonje “Život i poezija (i obratno)”.
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jirija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
„Recidiv“ je nastajao deset i više godina. Rastao je zajedno s autoricom i u njega su utkana njena iskustva, snovi, nadanja, strahovi, boli, ali i ljubavi – kako i sama navodi na kraju zbirke.
Zbirka je podijeljena u cikluse koje možemo posmatrati kao specifične tematsko-motivske cjeline. Prvi ciklus nazvan je „Lovi ribu, Ahmete Šabo“ i objedinjuje dvije vrste pjesama. Prve su one koje ulaze u dijalog s drugim tekstovima poput „Don Kihota“, „Tvrđave“, „Malog Princa“, a druga skupina su pjesme koje otvaraju egzistencijalna pitanja, pitanja prolaznosti života, poezije, stvaranja, shvatanja i prihvatanja sebe i svijeta oko sebe. Pjesnikinjina razmatranja života jako su široka, u ovom ciklusu, ali i u cijeloj zbirci. Motiv traganja i lutanja usko je povezan sa smislom postojanja, susretom sa sobom u ogledalu. Pa se lirski subjekt pita „kad si iz mojih peta otišlo djetinjstvo?“, ali prikazuje i konstantnu borbu u stihovima poput sljedećeg: „dok Ja i Ja grčevito se tuku“. Drugi ciklus ili „Beskonačnost“ sadrži pjesme poput „Tebi“, „Kad volim te tako“, „Jedna šolja iz Pariza“, „Jedini“ u kojima čitamo ljubav i iskrene emocije koje preplavljuju cijelu zbirku i potvrđuju ono autoricino „sve je ovdje ljubav“. Čitalac je u prilici da iščita i doživi širok raspon osjećaja ljubavnog zanosa, nemira, tuge, boli, sjete i čežnje.
Buntovne pjesme su svoje mjesto našle u ciklusu „Vučje doba“. Zanimljiv je ovdje autoricin raskorak između nezadovoljstva, očaja, snažnog bunta pojedinca zarobljenog u trulom sistemu države i istinskog patriotizma, ljubavi prema svojoj domovini. Izražavajući svoje nezadovoljstvo poziva i nas na pokret: „ne idi za masom, budi svoj!“ , „molim da mijenjaš svijet počevši od sebe“. Izraziti gnjev i nezadovoljstvo lirskog subjekta čitamo u pjesmama poput „Vučje doba“ ili „Floskule“, dok u onoj „Osam hiljada tristo sedamdeset dva više“ koja tematizira genocid u Srebrenici ili „Sretan ti Dan državnosti“ čitamo maloprije spomenuti patriotizam i njegovanje kulture pamćenja i sjećanja, koja je izrazito važna za modernu književnost u BiH.
U četvrtom ciklusu pod nazivom „Iluzionist“ vraćamo se na emocije probuđene u „beskonačnosti“. Za razliku od beskonačnosti nešto su tužnije, s izrazima duboke sjete i melanholije, traganja za izgubljenim.
📸 Enida Husnić, IG svijetknjiga4
Posljednji ciklus nosi naziv „Gradskom kaldrmom na putu do sebe… i voljenih“ i u njemu su pjesme posvećene autoricinom rodnom Mostaru. Kao pandan njima nalaze se pjesme poput „Preseljenje“, „Posljednji pozdrav, jedina“ ili „Jalovost“ koje su emotivno možda i najsnažnije u cijeloj zbirci. U ovom ciklusu čitamo jedan patos, ono neizrecivo što rastače i slama, ali i snažan antiratni stav u pjesmama „A voljeli smo se“ ili „Vratite mi Mostar“.
U zbirci „Recidiv“ autorica je podijelila s nama, svojim čitaocima, izazove odrastanja, sazrijevanja, prihvatanja sebe i neprihvatanja svijeta koji nije po njenim mjerilima. Podijelila je s nama ljubav prema Mostaru i Bosni i Hercegovini, ljubav prema pisanoj riječi. Teme kojih se dotakla su aktuelne, moderne, motivi specifični. Njene pjesme su razgovor s historijom i s drugim tekstovima, a u njima su uz pomoć jednostavnog i direktnog izraza pretočene najdublje emocije.
Kratko ću se osvrnuti i na jezik, odnosno stilističke i metričke postupke kojima se autorica poslužila u gradnji svojih pjesama. Vanjski izgled, tj. forma pjesama je često povezana s tematikom, pa u zbirci nalazimo cijele pjesme sastavljene od dvostiha, samo jedne strofe, ali i tekstove koje možemo okarakterisati kao lirske zapise, tj. tekstove u formi proze, ali u potpunosti lirske sadržine. Rima je rijetka u zbirci, ali ritmizacija i eufonija stihova često je postignuta opkoračenjima, anaforama, retoričkim pitanjima i paralelizmima (mojom tugom preboli svoju/mojom radošću proživi svoju/mojom nemoći otkini okove). Vjerovatno najzanimljivija sa stilskog aspekta je pjesma „A voljeli smo se“ gdje autorica asonancom i aliteracijom naglašava značenje riječi, tvori atmosferu ništavila i pomnim izborom leksike uspijeva „kazati što se šuti“.
„Recidiv“ je zbirka koju ćete osjetiti svim čulima. U njoj se grle oblaci, nijemo se vrišti, pleše se stiskavac u moru, briše se sol iz oka, sreće se čovjek iz čijih očiju sviraju molovi, utvara koja donosinesreću, nebo je plavo i mirišu polja lavande.
Od Malog princa... 