Oznaka: Pavle Aleksić

“Hartvorm”, Pavle Aleksić

Zbirka priča mladog Beograđanina Pavla Aleksića je od onih koje mi nisu “legle” od prvog slova. Da sve dođe na svoje mjesto trebalo je malo odmaknuti, a u zbirci od 36 priča je za takvo nešto bilo dovoljno prostora. ⠀
Aleksićeve priče su autofikcijske priče o ljudima kazane glasom nesnađenog protagoniste, Beograđanina u Americi, Pavla. Aleksić je, kao i njegov junak, napunivši 19 godina otišao u Ameriku, “gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta”. Njegove priče vam neće ugrijati srce zato što je ono o čemu progovaraju hladno. Progovaraju o usmaljenom i otuđenom čovjeku današnjice i njegovoj težnji za pronalaskom nekoga ili nečega što grije. Utočista. Nekoga s kim će svijet izgledati potpunije. Odaju dojam uhvaćenog trenutka, kao da se događaju tu pred nama, kao epizode, sekvence života, crtice, izdvojeni komadi velike slike… Ispričane su u 1. licu, bez kićenja i suvišnih emocija, prostim, a lirskim rečenicama (“Imali smo svoje parče okeana.”, “Sav život stane u četiri noge.”, “Pije čaj i ponedjeljak je.”, “Prespavao bih Kanadu u u Mašinom krevetu.”, “Život mi se menja u rukama. Osećam to.”) protagoniste kojeg ne drži mjesto (“Imao sam svu tu vodu oko sebe, ali nisam bio žedan.”; “Tebe guši i ovo malo sa mnom što imaš svaki put kad se vratiš, a kamoli još i dete.”; “…ti bi uvek htio negde drugde.”) koji je sebe pokušao pronaći u Americi, ali uzalud, jer ona se ne ostvaruje kao obećana zemlja, već suprotno, kao zemlja džinovskih neonskih znakova koja guta sve pred sobom i u kojoj ljudi nemaju osjećaj za druge, ne pričaju… Otuđeni svijet u kojem je smrt tek statistika i u kojem su majka i kćerka tek dvije žene koje za stolom sjede, grickaju pomfrit, gledaju svaka u vlastite daljine, i šute, šute…
⠀
U Aleksićevim pričama nema garancije za sutra. Sve može biti, ali i ne mora. Satkane su od borbi za svakodnevnicu i preživljavanje, ali u svima njima zrcali potreba za drugim. Međutim, voda (koja je svojevrsni lajtmotiv zbirke) oko našeg junaka najčešće je led i on po njemu, takvom tankom, uporno korača. Led, umor i ružan osjećaj u stomaku, šuplji sati, bez minuta, bez ičeg da mu kaže u kojem pravcu treba gledati, napolje ili unutra… u sebe. ⠀
⠀
Kao i u svakoj drugoj zbirci, neke priče su mi bliže od drugih pa posebno izdvajam: „Ali on ne spava“, „Čikago I“, „Vodič kroz nestajanje“, „Ferbenks“, „Srčani crv“, „I zato si tako raspoložen?“ i zadnja, najbliža – „Dolazak ptica“. ⠀
⠀
Zbirka je objavljena 2021. u Imprimatur izdanju. Ako si kratkopričaš, kupi ovdje.

#odmalogprinca