Pitanje za milion kuna:
ANI ili ENI Erno? 😁
Oznaka: #odmalogprinca
DA SE UGRIJEŠ KAD LEDENO JE…
“Hartvorm”, Pavle Aleksić
Zbirka priča mladog Beograđanina Pavla Aleksića je od onih koje mi nisu “legle” od prvog slova. Da sve dođe na svoje mjesto trebalo je malo odmaknuti, a u zbirci od 36 priča je za takvo nešto bilo dovoljno prostora. ⠀
Aleksićeve priče su autofikcijske priče o ljudima kazane glasom nesnađenog protagoniste, Beograđanina u Americi, Pavla. Aleksić je, kao i njegov junak, napunivši 19 godina otišao u Ameriku, “gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta”. Njegove priče vam neće ugrijati srce zato što je ono o čemu progovaraju hladno. Progovaraju o usmaljenom i otuđenom čovjeku današnjice i njegovoj težnji za pronalaskom nekoga ili nečega što grije. Utočista. Nekoga s kim će svijet izgledati potpunije. Odaju dojam uhvaćenog trenutka, kao da se događaju tu pred nama, kao epizode, sekvence života, crtice, izdvojeni komadi velike slike… Ispričane su u 1. licu, bez kićenja i suvišnih emocija, prostim, a lirskim rečenicama (“Imali smo svoje parče okeana.”, “Sav život stane u četiri noge.”, “Pije čaj i ponedjeljak je.”, “Prespavao bih Kanadu u u Mašinom krevetu.”, “Život mi se menja u rukama. Osećam to.”) protagoniste kojeg ne drži mjesto (“Imao sam svu tu vodu oko sebe, ali nisam bio žedan.”; “Tebe guši i ovo malo sa mnom što imaš svaki put kad se vratiš, a kamoli još i dete.”; “…ti bi uvek htio negde drugde.”) koji je sebe pokušao pronaći u Americi, ali uzalud, jer ona se ne ostvaruje kao obećana zemlja, već suprotno, kao zemlja džinovskih neonskih znakova koja guta sve pred sobom i u kojoj ljudi nemaju osjećaj za druge, ne pričaju… Otuđeni svijet u kojem je smrt tek statistika i u kojem su majka i kćerka tek dvije žene koje za stolom sjede, grickaju pomfrit, gledaju svaka u vlastite daljine, i šute, šute…
⠀
U Aleksićevim pričama nema garancije za sutra. Sve može biti, ali i ne mora. Satkane su od borbi za svakodnevnicu i preživljavanje, ali u svima njima zrcali potreba za drugim. Međutim, voda (koja je svojevrsni lajtmotiv zbirke) oko našeg junaka najčešće je led i on po njemu, takvom tankom, uporno korača. Led, umor i ružan osjećaj u stomaku, šuplji sati, bez minuta, bez ičeg da mu kaže u kojem pravcu treba gledati, napolje ili unutra… u sebe. ⠀
⠀
Kao i u svakoj drugoj zbirci, neke priče su mi bliže od drugih pa posebno izdvajam: „Ali on ne spava“, „Čikago I“, „Vodič kroz nestajanje“, „Ferbenks“, „Srčani crv“, „I zato si tako raspoložen?“ i zadnja, najbliža – „Dolazak ptica“. ⠀
⠀
Zbirka je objavljena 2021. u Imprimatur izdanju. Ako si kratkopričaš, kupi ovdje.
(fotografija: Pinterest)
“Ljudske stvari”, Karine Tuil
Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.
Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.
Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.
U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.
Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…
#odmalogprinca
Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 392 – 395)
“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.
(…)
Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!
Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
???
Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.
(…)
‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”
“Voda”, Diana Ondelj Maksumić
Došao čovjek
Dlanovima dotakao zemlju
Prislonio
Jedno pa drugo uho
Uspravio se
Uhvatio moju glavu rukama
I mirno rekao:
Odavde će poteći
Budi mirna
Čekaj
Budi hrabra
Ne žuri
I jalova i plodna i pitka i otrovna i ledna i ključala i
slana i ponosna
I teći će skriti se promijeniti presušiti i ugasiti
potopiti zaspati i ponovo
Poteći
Ti budi da je dočekaš
Popiješ
Da se umiješ
Pa je ispljuneš
Ti hrabra budi
Da zaplivaš zaroniš
Da te poplavi i raseli
Ti pamti kako je sve počelo
“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić (izbor)
4.
– Umjetnost je pitanje života i smrti.
– Patetično i stotinu puta ponovljeno.
– Umjetnost je život i smrt. Ništa drugo.
– Dramatična si.
– Umjetnost je ozbiljna i neophodna.
9.
– Srušila sam sve granice i nakon toga napisala pjesme.
– Granice u sebi ili oko sebe?
– I jedne i druge.
– Šta misliš šta je to?
– Sloboda.
20.
– Ogledalo u kojem sam željela vidjeti sebe rasprsnulo se.
– Pa šta ćeš sada?
– Ogledat ću se u tvom oku.
28.
– Ja se zovem M.
– Ja sam N.
– To je sve što smo jedno drugom trebali kazati.
– Da stvari nisu izmakle kontroli.
32.
– Kakva je moja pjesma?
– Pokazuje kako se trenutak može lako pretočiti u trajanje koje nema kraja.
– Za pjesmu nije potreban neki veliki povod.
– Ti se rastačeš u mnoštvo čestica.
– Kao u naučno-fantastičnom filmu?
– I onda se stapaš u stihove koji imaju tvoj lik i tvoju zapitanost.
– Šta se potom događa?
– Kao čitalac dugo doživljavam tvoje stihove.
– Kako doživljavaš pjesnikinju?
– Zašto je to važno?
38.
– Kada sam te prvi put vidjela znala sam da si pjesnik. Doduše, izopačen, ali pjesnik.
– Izopačen pjesnik? Kako voliš pleonazme.
– Misliš da je svaki pjesnik po prirodi stvari izopačen?
– Naravno. Kako bi zdrav čovjek mogao pisati.
– Precizno govoriš.
– Ti si izopačena.
– Ima više vrsta izopačenosti.
– Sklonost pisanju je najopasnija među njima.
46.
– Okončat ću sve sa vanjskim životom.
– Šta to znači?
– Predat ću se poeziji.
– Kao ljubavi? Kao muškarcu?
– Zašto uvijek muškarac mora biti ljubav?
– Ne mora. Ali šta sam ja?
– Ti nisi muškarac.
– Nego šta sam?
– Ti si iluzija.
– Otkud onda strast?
– Sve je zapravo poezija.
– Kako ćemo voditi ljubav?
– Riječima.
73.
– U svijetu stvarnoga ti ne bi odabrao mene.
– U svijetu mogućeg bi odabrao tebe.
86.
– Šta da radim?
– U kom smislu?
– Sve izgleda kao da ne postojim.
– Samo si malo izgubila sebe.
– Prenaglila?
– Ogolila si se.
– Da se zaustavim?
– Predlažem.
– Vratit ću se na početak.
– Koji?
– Onda kad ti nisi bio važan.
– Vrati se danu kad si sebi bila važna.
94.
– Zašto si otišao?
– Nisam mogao istrpiti tvoju imaginaciju.
– Odlaziš tačno onog trenutka kada je mašta mogla postati stvarnost.
– Upravo tako.
– To nije bježanje od tebe, to je bježanje od sebe.
– Jesi li to pročitao u nekom romanu?
– Ipak sve ne mogu naučiti.
– Ispituješ granice i uživaš u bijegu.
– Bit će da je tako.
– Jednom ćeš se zaustaviti ili će te neko zaustaviti.
– Ili će to neko uraditi tebi. Nisi ni ti statična.
ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE?
Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.
„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.
Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka. Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.
E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.
Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.
Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:
„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)
U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.
Na margini 113. strane stoji:
„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)
Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.
Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.
P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…
“Vazduh i dalje boli pod prstima…”
Zbirka priča Saše Guberinić, “O OSTALIMA”
„O ostalima“ je zbirka priča, jedna od rijetkih koju sam čitala ove godine, a koja je zaslužila čistu peticu (pregledah maloprije svoj ovogodišnji #goodreadschallenge da vidim kojim knjigama sam dala pet zvjedzica i to su: „Tuđa krv“ Simone de Beauvoir – zato što mi je baš prijala, „Agi i Ema“ – jer je riječ o dječijem romanu koji bih okrarakterizirala jednom jedinom riječju: toplina ❤ i treća je zbirka pjesma Emane Tabaković „Dođi u moje tišine“ – zato što znam da je to tek početak). ⠀
⠀
E, Sašina zbirka je u svakom segmentu zadovoljila moje čitalačke ukuse i ovaj put ide jedna petica u rangu de Beauvoir, zato što sam baš uživala čitajući. Zbirka je to od sedam priča (i predgovora koji kao da je i sam priča te pogovora u kojem je kratko sumiran bitak naoko nepovezanih priča) koja govori o svima nama, o suprugama, kćerkama, očevima, muževima, ljubavnicima, majkama… O nama i našim (ne)običnim životima. O smrti i o egzilu ako znate da čitate između redova. Zbirka je i koja je osvojila „Čučkovu nagradu“ 2021. godine zato što se, prema riječima žirija, „izdvojila zrelim, izgrađenim stilom i pričama koje su dramaturški zanimljive, sugestivne, a njeni junaci su svakodnevni ljudi koji biju svoje životne bitke i u kojima se svako od čitalaca može prepoznati.“⠀
⠀
Upravo je stil to čime je mene ova zbirka kupila. U moru savremenih djela u kojima, po defaultu, imamo neki „odsječeni“ stil kojim se ide u centar stvari, izdvojila se Gubernićka PRIPOVIJEDANJEM. Onim što mi ponekad, u savremenoj literaturi, strašno nedostaje. Njene rečenice su ritmične, ne bježi od stilskih figura, vezuje priču, a opet ne rasplinjuje, zna gdje stati i čime napraviti onaj „šok – efekat“ kratke priče. Njen stil je „odličan“, tako sam napisala na nekoj od margina, a talenat je neosporan i mnogo sam sretna što je Saša odlučila zaploviti (i) ovim (a ne samo nekim drugim) morima. ⠀
⠀
Kada su zbirke u pitanju uglavnom izdvajamo priču ili pjesmu koja nas je posebno dojmila. Ovdje to kod mene nije slučaj. U svakoj sam pronašla nešto. ⠀
⠀
Ako baš moram izdvajati, onda ću reći da me priča o Smajiću držala budnom do zadnje riječi i da me je na kraju kupila ljudskošću za koju sam navijala. Krajem me je kupila i „Bombonica“ jer je njen izbor onaj koji bih i sama izabrala. Ne biti nesretan. ⠀
⠀
Žao mi je što ova zbirka nije dostupna širim narodnim masama i nadam se da će se štampati u nekom novom izdanju. Riječ je o prvijencu objavljenom 2021. godine u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bjelicki” iz Sombora, u ediciji “Golub”. Koliko bih voljela da je čitate svi, toliko mi je i drago što pripada biblioteci jer blago se čuva na posebnom mjestu. ⠀
⠀
Inače, Saša Guberinić je rođena u Valjevu 1989. godine i vjerujem da će se za njeno ime, u budućnosti, svakako čuti. ⠀
⠀
•⠀
•⠀
• ⠀
⠀
Zbirku #oostalima čitala sam u okviru izazova #čitajmožene2022 čime sam precrtala još jednu sekciju: zbirka kratkih priča, kolekcija eseja ili knjiga autorke koju do sada niste čitali. ⠀
Koprcam u izazovima, ali samo nek se (o)kreće! 😊
“Recidiv”, Bea Balta-Manjgo
Dragi ljudi, svi vi koji ste željeli čitati Recidiv, a niste uspjeli doći do primjerka… ostavljam vam ispod link za čitanje. Nadam se da ćete u rijeci davno ispisanih redova pronaći neki svoj… Hvala za pažnju koja je zbirci poklonjena prethodne dvije godine! ❤️
https://issuu.com/beabaltamanjgo/docs/recidiv
The world of Banksy, Barcelona 2022.
Od Malog princa... 