“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”
Oznaka: Narodna biblioteka Mostar
“Djevojka koja piše. Ne pjesnik, ne pisac, tek djevojčica.”
DOĐI U MOJE TIŠINE, Emana Tabaković
Da sam svijeća, mirisala bih kao neka stara knjiga.
Kao jabukov čaj
ili nečiji topli zagrljaj.
Kao ozeblost u kaputu.
Kao čudna sjeta u ustima.
Kao kiša u kosi, kao kiša u ljeto.
Ili nedostajanje među prstima.
Ali ja ne želim ništa obično, svakidašnje, ništa vaše.
Ništa što već postoji, to mi je nekako previše znano i dosadno…
Čak i kada knjigu biram, biram onu koja će me izuti iz cipela.
Isto je i sa ljudima. Biram one koji će me
izuti iz moje kože i obući u neke njihove svjetove.
Meni nepoznate svjetove, bolje svjetove.
Poezija mostarske pjesnikinje Emane Tabaković svojim me šarmom, jednostavnošću i iskrenošću itekako obukla (možda bolje da kažem „uvukla“) u svoje svjetove. Riječ je o zbirci prvijencu, objavljenoj prošle godine u izdanju Narodne biblioteke Mostar.
„Dođi u moje tišine“ čini 35 pjesama koje nas pozivaju na susret sa sobom. Zbirku otvara pjesma imperativnog rumijevskog naziva „Dođi“ te smo na samom početku pozvani na sagledavanje vlastite nutrine, na grebanje ispod bora, na potragu za usnulim djetetom. Progovara Tabaković slobodnim stihom o ljubavi, kako onoj prvoj tako i onoj bolnoj, o spoznaji, o snovima, izgubljenim, ali i onima uvijek sanjanim, o pronalasku sebe, o Mostaru… o životu, „čudno lijepom, čudno ružnom, ali nikada običnom“. Introspektivnom lirikom autorica se direktno obraća i tebi koji čitaš. Poziva te da, zajedno sa njom, putuješ stihovima, da dođeš onda kad „te taj tvoj svijet umori“. Da dođeš i da budeš, napominjući da je početak svega srce i da uvijek ima smisla pokušavati. Da, čak i kad misliš da je prazno i ništavno, možeš sanjati, obojiti dušu, vrištati. „Možemo letjeti bez krila“ jer ljubav je putokaz…
Pitanja vlastitog identiteta prisutna su u cijeloj zbirci, ali lirski subjekt ne luta mnogo. Ona zna gdje je njeno čvorište. „Ja sam ono što osjećam“, navodi zrelo i sigurno. Ne boji se osjećanja, živi ih, proživljava, čak i ako nisu lijepa, hvata se zrakama za svjetlo. Ona je ono što osjeća (i ja sam!), a tebe poziva da budeš tekst u njenoj pjesmi. Dođi i budi. I zauvijek sačuvaj dijete u sebi. Osjeti dah života kao dijete. To je ono čime nas ova zbirka konstantno opominje.
Pronašla sam ljepotu života
i shvatila da je nisam ni izgubila.
Ona je izgleda izgubila mene.
Kada sam odrasla.
Pisati danas o temama o kojima piše Tabaković, savremenicima je stvar „prošlog“ jer moderna je pjesma buntovna, vulgarna, borbena. Kao…
Upravo zbog toga, smatram da su pjesme poput ovih, izuzetno važne. Svjedok su da još uvijek osjećamo, da znamo šta je empatija, da možemo voljeti bez interesa, da možemo otvoriti srca. Gori pjesnikinja od neizgovorenih riječi. Gori njen lirski subjekt, toliko da se identificira sa onom koja se povjerava vjetru ispisujući san o sreći. U njenom svijetu nije uvijek lijepo. Ponekad je obojen prazninama koje se nabadaju viljuškom po tanjiru, ponekad su zalud snovi kad nas uče da se ne nadamo, ponekad je unutrašnjost pusta… ali ona i dalje, uprkos svemu, pjeva. Makovski ispisuje Zapise o ljubavi i pjesmi i očima, poput Malog princa, vidi ljepotu u onome što zavoli. I vrati se.
„Kad ozdraviš, Svijete, potrčat ću ti, kao dijete u zagrljaj“, highlight je cijele zbirke. Bolesnom svijetu današnjice dovoljno je malo… Tek da pogledamo očima djeteta i shvatimo da svima su nam srca iste boje i da, jedino ako damo, nesebično i iskreno, možemo i dobiti.
Mnogo se meni pjesama svidjelo u zbirci, a posebno izdvajam sljedeće: Sjeme ljubavi, Jezik naslućivanja, Dijete u meni, U futuru, Kotrljanje, Da sam svijeća, Emina, U sebi, More neobučenih snova. Neke od njih poklonit ću vam u sekciji „Poezija”.
Završit ću stihom iz Zapisa o pjesmi koji dovoljno govori sam za sebe:
Milost je najveći jezik ljubavi.
Na kraju, ono što namjerno nisam htjela navesti u gore napisanim redovima je podatak da je Emana Tabaković rođena 2006. godine i da je u vrijeme objavljivanja zbirke imala tek 15 godina. Ostavila sam to za posljednje redove kako biste prvo iščitali u njenim stihovima zrelost. Mnogo sam sretna što sam imala priliku da upoznam to dijete i još sretnija što je ona imala priliku da tako mlada objavi svoju prvu zbirku. Voljela bih da sam ja, u njenim godinama, imala njena krila.
Draga Emana, djevojčice, pjesnikinjo, hvala ti. Ne samo na zbirci, već i na širini, ljepoti i neiskvarenosti kojom zračiš. Piši. Samo piši.
Zbirku „Dođi u moje tišine“ možete posuditi u mostarskoj biblioteci.
Do sljedećeg čitanja,
Od Malog princa... 