– osvrt na djelo “Molitva moru”, Haleda Hoseinija –
Ali taj život, to vrijeme,
sada liči na san,
čak i meni,
kao neki udaljeni žagor.”
“Molitva moru” pročita se u roku od 20 minuta. Ako me pitate u koju književnu vrstu bih svrstala to neobično Hoseinijevo djelo, ne bih znala odgovoriti. Zapravo, ono je to što u naslovu i piše – molitva.
“Sve što mogu jeste da se molim”, vapaj je naratora pred kraj priče od 40ak stranica, djela napisanog u svega nekoliko stilizovanih, lirski obojenih rečenica, a inspiriranog pričom o dječaku Ajlanu (Alanu) Kurdiju, trogodišnjoj sirijskoj izbjeglici, nastradalom u moru u septembru 2015. godine.
Fotografija Ajlana utonulog u vječni san, samog, glavom uronjenom u pijesak obišla je cijeli svijet i svima nam se urezala u male sive ćelije da stoji kao opomena. I ovo djelo Kaleda Hoseinija, afganistansko-američkog autora čiji romani “Lovac na zmajeve”, “Hiljadu sjajnih sunaca” i “A planine odjeknuše” su nas svojevremeno pokidali na parčiće, jeste upravo to – OPOMENA. Jer kad ti ne preostaje ništa drugo osim molitve onda si stješnjen u kut, a Marvanov otac nije bio u kutu, našao se pred morem, morem koje nam je sloboda, smiraj i bijeg, a koje je njegovo dijete pokrilo svojim jorganima i odvelo ga u san iz kojeg se više probuditi neće. Sve što mu preostaje u toj bespomoćnosti jeste da sklopi ruke (ili možda raširi) i zamoli tu nepreglednost ispred sebe da bude očinski nježna.
Ono što možda najviše od svega boli je što se Ajlanovo more u različitim oblicima ponavlja svakodnevno, samo što mi to često ne osjetimo, ne doživljavamo, ne vidimo.
I tu se krije vrijednost ove Hoseinijeve knjižice. Foromom obraćanja Marvanu, koji simbolizira Ajlana, autor skreće pažnju na bitan i sveprisutan, u posljednje vrijeme izuzetno aktuelan, problem. Knjiga je posvećena hiljadama izbjeglica stradalih u prekomorskom progonu, a posebnu težinu cijeloj priči daju ilustracije (na mene lično su ostavile mnogo jači dojam i od teksta konkretno u ovom slučaju) Dena Vilijamsa koji je savršeno bojom prikazao život prije prinudnog odlaska sa rođenog topraka, borbu i odlazak i ono poslije. Od živopisnih žute i zelene dolazimo u predjele smeđe i crne, da bi nas na kraju preplavile sve nijanse plave.
Ovo svakako nije najbolje Hoseinijevo djelo. Istina je i da je skupo u odnosu na ono što nudi (negdje sam pročitala da dio od prodaje ide u Hoseinijevu humanitarnu fondaciju posvećenu izbjeglicama), istina je i da je izvikano, ali istina je i da nam treba da nas udari u glavu.
Pročitajte ga (vaša biblioteka može i bez njega, ali nađite ga negdje pa pročitajte), onda na internetu nađite Ajlanovu sliku i osjetite težinu koja ona nosi, onda udahnite duboko i zatvorite oči. Poslije toga probajte sljedeći put hladno proći pored migranta na ulicama vašeg grada koji prodaje maramice i nemojte ih kupiti.
Ja nisam mogla.
Eto u tome je veličina ove molitve kojoj za književni kvalitet dajem tricu, ali zbog koje molim da ljudsko u meni nikad ne prestane da tinja.
Svim Ajlanima / Marvanima svijeta želim da nikad ne saznaju šta znači progon i da ih uvijek ujutro budi šum stabala maslina na povjetarcu, meketanje koza njihovih baba koje lupkaju kuhinjskim posuđem, vazduh i sunce i japanske jabuke na istoku…
Od Malog princa... 