The best part about going away is coming home. Who said that? Not him, but it might as well have been, he thinks as he moves trough the apartment. It is noon: a Tuesday, and tomorrow they will drive to Boston.
If you love home – and even if you don't – there is nothing quite as cozy, as comfortable, as delightful, as that first week back. That week, even the things that would irritate you – the alarm waahing from some car at three in the morning; the pigeons who come to clutter and cluck on the windows ill behind your bed when you're trying to sleep in – seem instead reminders of your own permanence, of how life, your life, will always graciously allow you to step back inside of it, no matter how far you have gone away from it or how long you have left it.
Also that week, the things you like anyway seem, in their very existence, to be worthy of celebration: the candid-walnut vendor on Crosby Street who always returns your wave as you jog past him; the falafel sandwich with extra pickled radish from the truck down the block that you woke up craving one night in London; the apartment itself, with its sunlight that lopes from one end to the other in the course of a day, with your things and food and bed and shower and smells.
And of course, there is the person you come back to: his face and body and voice and scent and touch, his way of waiting until you finish whatever you're saying, no matter how lengthy, before he speaks, the way his smile moves so slowly across his face that it reminds you of moonrise, how clearly he has missed you and how clearly happy he is to have you back. Than there are things, if you are particulary lucky, that this person has done for you while you're away: how in the pantry, in the freezer, in the refrigerator will be all the food you like to eat, the scotch you like to drink. There will be the sweater you thought you lost the previous year at the theater, clean and folded and back on its shelf. There will be the shirt with its dangling buttons, but the button will be sewn back in place. There will be you mail stacked on one side of his desk; there will be a contract for an advertising campaign you're going to do in Germany for an Austrian beer, with his notes in the margin to discuss with your lawyer. And there will be no mention of it, and you will know that it was done with genuine pleasure, and you will know that part of the reason – a small part, but a part – you love being in his apartment and in this relationship is because this other person is always making a home for you, and that when you tell him this, he won't be ofended but pleased, and you'll be glad, because you meant it with gratitude. And in these moments – almost a week back home – you will wonder why you leave so often, and you will wonder wheather, after the next year's obligations are fulfilled, you ought not just stay here for a period, where you belong.
„Napuljska tetralogija“ italijanske autorice Elene Ferrante (čiji pseudonim izaziva jednaku količinu intrige koliko i njeno djelo) priča je smještena u Italiju (Napulj, a kasnije i ostale talijanske gradove) neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 2005. godine u kojoj završava posljednji dio – „Priča o izgubljenoj djevojčici“.
„Genijalna prijateljica“, „Priča o novom prezimenu“, „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“ i „Priča o izgubljenoj djevojčici“ objavljene su u periodu od 2012. do 2015. godine i prašina koju je njihovo objavljivanje izazvalo još ne jenjava. Prema istoimenim romanima su, u HBO produkciji, 2018. godine snimljene i prve dvije sezone serije.
prvi i drugi dio
Prvi dio romana (pod terminom roman tumačit ću cijelu tetralogiju) otvara se Prologom, nakon kojeg slijedi i prvo poglavlje nazvano Djetinjstvo. Retrospektivnim pripovijedanjem upoznajemo protagonistice Lilu i Lenu (Raffaelu Cerullo i Elenu Greco) i osjećamo užurbanu i šaroliku atmosferu Napulja 50-ih godina. Vrtlog preplitanja sudbina dviju prijateljica, ovisnosti jedne o drugoj i manipulativnosti jedne nad drugom pratimo do kraja. „Genijalnu prijateljicu“ otvara citat iz Geteovog Fausta, a zašto kazat će se svima koji s upornošću isprate tu italijansku avanturu.
Pored Lile i Lenu upoznajemo i mnogo drugih likova čiji životi su, na interesantan način, isprepleteni. Ovo jeste roman likova i roman atmosfere koji nam dozvoljava da voajerski zavirimo iza zavjese, tamo gdje se ne zaviruje i koji nam pruža pogled u živote plejade stanovnika napuljskog kvarta, što ga vjerovatno i čini toliko popularnim širokim narodnim masama. To je i, ukoliko ga tumačimo laički, roman o ženskom prijateljstvu. Međutim, odnos dvije žene baza je na kojoj se razvija alegorijski plan priče o tranzicijskom vremenu jednog grada i države. Shodno tome, identitetska priča je prisutna u različitim poimanjima, od potrage za identitetom pojedinca do izgradnje identita toposa u kojem se živi i postaje.
…u trenucima najvećeg nezadovoljstva sam imala utisak da su se mane Napulja nastanile i u moje tijelo…
Pitanje obrazovanja, nadasve ženskog, jedno je od ključnih koje Ferrante pokreće već u prvoj knjizi, a koje se u ostalim knjigama, kroz prizmu njenih likova produbljuje. Lila i Lenu su djevojčice kojima učiteljica na čitanje daje „Male žene“ i koje žele biti poput Jo. Ono što zasigurno ne žele jeste živjeti živote svojih roditeljki, žena onespobljenih za bilo što osim za ulogu nezadovoljne i nesretne supruge i majke, kojima je oduzeto svako pravo glasa, žena utihnutih i na sve oblike nasilja naviknutih.
Da li će njih dvije uspjeti u svom naumu iz osnovnoškolskih dana ostaje da se vidi do kraja kvarteta te, uprkos povremenom bespotrebnom odugovlačenju i predugim opisima koji djelo u određenim segmentima čine napornim, završetak svake knjige tjera nas na još.
Rođene smo i odrasle u malim kućama, bez vlastite sobe, bez mjesta za učenje. Ja sam još uvijek tako živjela, ona uskoro neće.
Ona više neće jer je udaju u „vjenčanici koja liči na mrtvo tijelo“.
Bračni odnosi, kao i generalno bilo koji vid vezivanja, tematizirani su također kroz nekoliko različitih prizmi. Položaj žene je, dakle, kontekstualiziran i kroz instituciju braka njihovih majki, njih samih, ali i njihove djece, kćerki 21. stoljeća. Vjerski ili institucionalni brak? Brak uopće ili bez njega? Preljuba i šta poslije nje? Samo su neka od pitanja apropo te problematike.
Paralelno s tim pitanjima, otvaraju se i pitanja tijela i pitanja seksualnosti. S djevojčicama, kasnije djevojkama i odraslim ženama prolazimo tjelesne mijene, od pubertetskih preko djevojačkih, trudničkih, postporođajnih… Posebno je tematizirano pitanje trudnoće koja nije uvijek prikazana kao blagoslovljeno žensko stanje, već je oslikana i njena druga strana, ona kad trudnoća predstavlja prazninu, depresiju, ravnodušnost i nesnađenost. Pravo izbora žene da bude majka zato što hoće, a ne zato što mora simbolično je prikazano pojavom kontracepcijske pilule i izborom naše protagonistice da je uzima zato što tako želi. „Postajemo li naše majke“, konstantno je pitanje. Ni Lenu ni Lila, kao ni ostale junakinje djela, ne žele odraze svojih majki vidjeti u vlastitim, ali da li uistinu uspjevaju pobjeći „majci progoniteljki“?
Moram li obuzdati ovu sjenku – svoju majku, sve naše pretke – ili je moram osloboditi?
Stalni skokovi sa tradicije na moderno prelamaju se kroz njihove živote, a promjene koje Italija zajedno s njima prolazi ogledaju se u dotad neviđenim cipelama, buticima, televizoru, kompjuteru i ostalim modernim „čudima“ tehnološkog doba. Kako svako vrijeme ima svoje „junake“ tako i vrijeme poslije II sv. rata na scenu dovodi neonaciste, fašiste, ljevičare, komuniste, socijaldemokrate, ali i ratne oportuniste, a o svima njima, kroz svoje likove, piše Ferrante. Sve to svakako nisu minorne teme i jasno je zašto djelo pretenduje da bude „klasik 21. stoljeća“, što je, prema mišljenju ove čitateljice, ipak diskutabilna tvrdnja.
treći dio
Psihološki segment romana iskazan je, prevashodno, u odnosu Lile i Lenu koji stalno tjera na pitanje „ko je ovdje manipulator, a ko opsjednut“ ili pak na konstatacije poput „ovo nije prijateljstvo“. Taj osjećaj imala sam kroz sve četiri knjige i uvijek bi se iznova desilo nešto da razuvjerim samu sebe. Lenu je Lilin projekat, njeno izgubljeno drugo ja, njena dobra strana? Ili je pak obrnuto? „Ja sam bez tebe potpuno nesposobna“, jednom prilikom govori Lenu, a Lila se njoj obraća riječima: „Jer ko sam ja ako ti nisi izvrsna?“ Na razvoj njihovog odnosa značajno je utjecao i centralni muški lik Nino Saratorre, obrazovan, visok, crn, elokventan, s manirima… oličenje djevojačkog sna. Zapravo, tek beskrupulozni i sebični konformist bez kojeg bi, istini za volju, obje bile sretnije.
Srednje doba ili zrelost u „Priči o onima koji bježe i onima koji ostaju“ u fokus stavlja teme ženskog spisateljstva i fiktofaktalnosti. Počinje u 2005. godini, nakon čega opet retrospektivno, odlazimo u prošlost. Lenu, (Elena kao autorica?) se uspinje spisateljskim stazama i postaje svjesna snage spisateljskog pera. Više no u prethodnim knjigama fokalizirani su društveni problemi: kapitalizam, „revolucija, radnici, novi svijet i ostale pi*darije“. 80-e godine u kvart donose drogu, a seksualnost se ispituje do dotad neispitanih granica pa se, iako prešutno, pojavljuju i prve homoseksualne ljubavi.
Lenina prva objavljena knjiga nailazi na različite reakcije javnosti i ima veliki odjek. Postavljaju joj pitanja da li joj se uistinu dogodilo to o čemu je pisala, a ona se brani odgovorima da stvari iz romana ne čini ona, nego njen lik. Ljudima iz kvarta posebno su interesantni „škakljivi“ dijelovi:
Kakav sam utisak ostavljala o sebi, kakva sam to osoba bila… Je li to proisticalo iz fame o slobodnoj ženi koju mi je dala moja knjiga? Je li proisticalo iz političkih stavova koje sam izgovorila, a koji očigledno nisu bili samo dijalektički ringišpil, igrica kojom bih dokazala da sam jednako sposobna koliko i muškarci, već su definirali cjelokupnu osobu, uključujući i spremnost na seks.
#knjigaposvuduša – mali park na Luci (pored Šantićevog parka)
Starost ili Priča o zloj krvi, odnosno “Priča o izgubljenoj djevojčici”, tematska je okosnica posljednje knjige u kojoj objavljivanje zadnjeg Eleninog djela Jedno prijateljstvo označava uistinu i kraj njene sage sa Lilom. Priča se zaokružuje i zatvara epilogom koji označava povratak. „Gubitak fiktivnih kćeri iz djetinjstva“ (prva knjiga) zatvoren je gubitkom stvarne kćeri u odraslom dobu (četvrta knjiga). Pripovijedanje je, barem prema mom sudu, nauspjelije upravo u posljednjim poglavljima. Napulj je u cjelini ispisan u nikad pročitanoj Lilinoj priči, a Lenu spoznaje da biti rođen u Napulju ima samo jednu prednost: oduvijek, skoro instiktivno, znati ono što danas s hiljadu distinkcija svi počinju tvrditi: san o neograničenom napretku u biti je noćna mora puna svireposti i smrti.
Suština cijele napuljske priče (a i priče bilo kojeg grada koji postoji danas) se ogleda upravo u tim redovima. Svaki napredak neminovno sa sobom nosi i gubitke.
#odmalogprinca
Naposljetku, ko se to izgubio, a ko je koga pronašao ostaje na nama, čitateljima, da interpretiramo kako želimo. U 21. vijeku, vijeku mita i korupcije i, uostalom, svake pretjeranosti, ostaje nam da pokušamo ne izgubiti sebe.
Ili svoje drugo ja.
Voljela sam Lilu. Htjela sam da ona potraje. Ali sam htjela ja biti ta zbog koje će potrajati. Mislila sam da mi je to zadatak. Bila sam ubijeđena da mi ga je, kad smo bile klinke, lično zadala.
Od Malog princa... 