“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”
Oznaka: Književnost
„Goč ponovo odjeknu. Zurle kao da zaplakaše.“
PRVI, LIČNI, DIO ZAPISA…
Jedan od razloga zašto sam od svih društvenih mreža i njenih ogranaka pronašla svoje mjesto u ovom knjiškom (već izvjesno vrijeme skoro me nigdje drugo ni nema) jeste taj što sam od onih koji smatraju da je učenje kontinuiran proces koji nikako ne završava završetkom formalnog obrazovanja, naprotiv, možda upravo tad i počinje, barem u onim smjerovima u kojima si se do tada pokušavao usmjeriti ili na kojima si se do tada pokušavao pronaći. U književnosti sam bezmalo cijeli život, studijski proteklih 15ak godina, stručno i naučno zadnjih 5-6. Čitala i pročitala mnogo toga, svjesna da nisam dotakla ni djelić onoga što želim, još svjesnija da možda u tom naumu neću nikad ni uspjeti. Ipak, #bookstagram je mjesto koje me vodi, ne samo tamo gdje sam već bila da se sagledamo drugim očima, već i tamo gdje nikad nisam.
Ismail Kadare, jedan od najvećih živućih pisaca, neko čije pisanje porede sa Gogoljevim, Kafkinim, Orvelovim, Markezovim, Kunderinim ili Balzakovim i neko za koga se u New York Timesu pisalo da je u albanskoj kulturi komparabilan sa Tvenom u američkoj je ujedno i neko koga mi sve godine školovanja nisu otkrile. Otkrio mi ga je upravo bukstagram (Jovana, gledam te, naravno! @palatasnova). Dakako, neizmjerno mi je drago što jeste jer bih svoje književno znanje smatrala osakaćenim da nije.
S druge strane, u ljudskoj prirodi je sklonost ka predsrasudama, osudama, tumačenjima drugog tumečenjem mase… Albanci su narod koji je i historijski i nacionalno i tradicijski interesantan u tom smislu te sam i sama imala određene stavove o njima „kao ljudima“ dok se, ljeta 2013. godine, nisam po prvi put obrela u toj zemlji „ljudi sklonih kavgi i raspri“. A onda sam, koncima sudbine, to ljeto i naredno, provela tamo radeći kao turistički vodič i, kako to obično biva kad otvorimo komore i krenemo misliti vlastitom glavom i osjećati vlastitim bićem, otkrila jednu sliku sasvim drugačijeg kolorita od onog sivog kakav sam pretpostavljala dotada. Još jednom se pokazalo da onako kako se postavimo prema drugima i drugi se, uglavnom, postavljaju prema nama, a moje iskustvo je bilo, ne samo pozitivno, nego i okrepljujuće.
DRUGI, „KAKO JE GENERAL DOČEKAO SVOJ RED“, DIO ZAPISA…
Dakle, saznavši za Kadarea, naravno da sam se odlučila upisati u njegove čitaoce te kad sam, prilikom jedne gradske šetnje otprilike prije dvije godine, kod uličnog prodavača ugledala beogradsko „Reč i misao“ izdanje (iz 1977. godine) nepoznatog mi romana u skoro pa savršenom stanju, bez razmišljanja sam ga smjestila u vlastitu biblioteku (knjigu sam platila 3 KM :D). Tako da… Kadare (za kojeg u fusnoti pogovora tog izdanja stoji sljedeće: „Ismail Kadare je predstavnik mlađe generacije književnika Albanije. Ogledao se, gotovo sa podjednakim uspehom i u prozi i u poeziji. Do sada je objavio desetak knjiga, većinom poezije, ali i dva romana i zbirku pripovedaka. Naročito je svojom prozom nagovestio nove mogućnosti ove po mnogo čemu zanimljive literature. Živi u Tirani.“) se, S NEKIM DJELOM (jer nisam imala pojma kakvim, o čemu, ni zašto), obreo kod mene i, eto, kako to obično na mojoj planeti biva, čekao dvije godine, da dođe na red za čitanje. I to… Tema avgustovskog izazova #prerazmišljaton2022 bila je titula. To je značilo da čitamo knjigu koja u svom nazivu ima neku titulu. Pogledom sam pročešljala police i uvidjela da je GENERAL jedino što mogu smjestiti u tu kategoriju. Tako je „General mrtve vojske“ dočekao svoj red u mom redu.
Naravno da odavno nismo u avgustu, naravno da sam ga čitala u oktobru, ali dug je dug pa evo oduženje.
TREĆI, KNJIŠKI PRIKAZ, DIO ZAPISA…
„General mrtve vojske“ je pacifički roman o usponu revolucije i padu fašizma, objavljen kada je Kadare imao 26 godina. Smatraju ga njegovim najpopularnijim romanom, onim koji ga je odveo stazama svjetske književnosti. Djelo je u Francuskoj objavljeno bez autorovog znanja i dozvole jer Albanija u to vrijeme nije bila potpisnica Konvencije o autorskim pravima. Ipak, za Kadarea se taj potez francuskog izdavača pokazao sudbonosnim. Književni put autora poslije je historija (guglajte ga, bibliografija je uisitnu zavidna). Sam Kadare je ovaj roman smatrao dobrim, ali ne i svojim najboljim djelom.
No, o čemu se tu zapravo radi?
Jedne jeseni (nimalo slučajnog godišnjeg doba), dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, talijanski general i sveštenik dolaze u Albaniju, malo mjesto nadomak Tirane, upućeni na ekspediciju iskopavanja kostiju poginulih talijanskih vojnika. General ,dakle, u miru obavlja „veliki i sveti zadatak“ – kući vraća kosti palih za domovinu. Dakako da ironija nije slučajna i dakako da je takva postavka stvari namjerna, kao što su namjerno u odbrani časti domovine jedno vojno i jedno duhovno lice. Po logici stvari, ne bismo smjeli gajiti simpatije prema okupatorskom, fašističkom generalu, i po logici stvari bi sveštenik trebao biti dah humanizma, iskupljenja i čistote… ali maske su skinute, vjerski službenik je državni, a general… je čovjek, nosilac tragične krivice. Ovo je priča i o tuđoj i drugačijoj zemlji i njenim ljudima, Albancima… Slika društveno-historijskog bića albanskog čovjeka perom Albanca, vizurom onog drugog. Jesu li Albanci usitinu ljudi koji se ni silom ne daju slomiti? Zašto su tako škrti na riječima? Jesu li krvnici skloni jedino ratovanju kojima je ratovanje identitet?
„Mislim da su najopasniji oni narodi koji napadaju.“
Ne glorificira Kadare svoj narod. Štaviše, mirnodopsku poruku šalje likom generala vojske koja jeste napadala, generala koji na službenom, kolektivnom zadatku, doživljava lični preobražaj, kojim ovladava razum, čija osobna etika je postavljena u kontrapunkt kolektivnoj, koji ponovnim dolaskom na mjesto prošlih kobnih događanja uviđa njihovu destruktivnost, bezumnost i besmisao.
Također, treba napomenuti da ovo nije roman radnje.
Putujemo generalovom sviješću iščitavajući deskriptivne, retrospektivne priče o malim, ljudskim sudbinama, bez historiciranja. Interesantna je priča o prostitutki „paloj za Otadžbinu“, o njih šest – najčudesnijim gošćama tog malog, ratom zahvaćenog mjesta, o javnoj kući – nagovještaju zlih vremena – „uvođenju tuđeg načina života na širokom planu odrođavanja i fašizacije“; još interesantniji dnevnik vojnika dezertera, od fašizma odbjeglog u albansku partizansku porodicu, odbjeglog od ratne pošasti „onih koji su ga tamo gurnuli“. Kulminacija ratnog zla prikazana je na svadbenom veselju, uz goč i zurle i sudbinu babe Nice… Kosti koje u vreći baca pred generala njegovo su samoočišćenje, ujedno i njegov kraj, oslobođenje…
Završetak (mi) je odličan, u maniru romana gore pomenutih veličina…
„General mrtve vojske“ je realistički roman sa naznakama modernog koje se najviše ogledaju u psihološkim propitivanjima glavnog lika. To je knjiga o, kako u pogovoru stoji, surovom vremenu koje je zanemarivalo čovjeka. Knjiga o svim sličnim, istim, surovim vremenima, pa i današnjem…
Na kraju, o septembru ‘43., iz Vojakovog dnevnika:
„ 5. septembar 1943.
Tišina. Lišće počinje da žuti. Jutros je, nad našim glavama, visoko na nebu, preletelo više stotina aviona. Ko zna sa koje strane sveta dolaze i na koju stranu idu. Da bombarduju. Nebo je široko otvoreno za svakoga i sve.
Šta će biti sa ovim svetom?“
ROMANCA CRNE TUGE ili o pjesmama najpoznatijeg španskog pjesnika 20. stoljeća
NAPUŠTENA CRKVA
(Balada iz Velikog rata)
Imao sam sina, koji se zvaše Juan.
Imao sam sina.
Izgubio se u arkadama jednog petka sviju mrtvi!
Vidio sam ga kako se igra na posljednjim ljestvam
mise
i bacaše vjedarce od svijetla lima u srce svećenik
Tukao sam po ljesovima: Moj sin! Moj sin! Moj si:
Izvukao sam nogu od kokoške odostrag mjesec;
tada,
shvatih da mi je kći riba,
kroz koju se dalje kola.
Imao sam kćerku.
Imao sam mrtvu ribu pod pepelom kadionica.
Imao sam more. Zašto? Bože moj! More!
Popeh se, da udaram u zvona, al plodovi bijahu
crvljivi,
i ugašene šibice
jeđahu žita proljetna.
Vidio sam prozirnu rodu alkohola
kao trijebi crne glave umirućih vojnika;
vidio sam kućerke gumene,
gdje su kružile kupe, suza krcate,
U šumaricama prikazanja srest ću te, srce moje!
kad svećenik podigne mazgu i vola svojim snažn
rukama,
da prestraši noćne krastače, što salijeću smrznut
pejzaže kaleža.
Imao sam sina, koji bješe div,
al mrtvi su jači i znadu proždirati komade neba.
Da mi sin bijaše medvjed,
ne bih se bojao tajne kaimana,
ne bih bio vidio mora privezana uz stupove,
da bude silovano i ranjeno krdom regimenata.
Da mi sin bijaše medvjed!
Umotao bih se u ovo tvrdo platno, da ne očutim
hladnoće mahovina.
Znam, dobro znam, da će mi dati jedan rukav
ili kravatu;
ali usred mise razbit ću kormilo i tada
do kamena će doći ludilo pingvina i galebova,
koji će primorati one, što spavaju, i one, što pjevaju
na uglovima ulica,
primorati ih da kažu:
Imao je sina.
Sina! Sina! Sina!
koji bijaše samo njegov sin, jer bijaše njegov sin!
Njegov sin! Njegov sin! Njegov sin!
FEDERIKO GARSIA LORKA (Federico Garcia Lorca) napoznatiji je španski pjesnik 20. stoljeća. Njegova poezija okarakterisana je kao dragulj svjetske književnosti.
Čine je cante jondo, Andaluzija u venama i strastveni doživljaj svijeta. Pjesme su to prepune simbola, živopisnih pjesničkih slika, sinestezija različitih ukusa, mirisa, čulnih podražaja. S njegovim stihovima putuje se direkt do Granade, Seville i Cordobe, mirišu naranča i maslina. „Rijeka Guadalquivir ima rese od mogranja“. Nemir andaluzijske narodne pjesme motiv je i Lorkine pjesme, a ciganski nomadizam trajna odlika. Iz pjesama progovoraju lične pjesnikove more, ali i kritika diktatorske Frankove vlasti. Frankisti su ga i strijeljali u 38. godini života, nastojeći uništiti i njegovo kompletno djelo u čemu srećom nisu uspjeli. Njegova poezija je postala simbol otpora i borbe.
Zbirka koju sam čitala podijeljena je na 11 ciklusa (izbor pjesama i dramskih isječaka nastalih u periodu od 1921. do 1936. godine): „Knjiga pjesama“, „Spjev dubokog pjeva“, „Prve pjesme“, „Pjesme“, „Ciganski romancero“, „Pjesnik u New Yorku“, „Tužaljka za Ignacijem Sanchez Mejiasom“, „Tamaritanski divan“, „Razasute pjesme“, „Dijalozi“, „Publika“. Pjesme su, ovisno o periodu stvaranja, različite metrike, ali sličnih motiva. Mene su lično više dojmile kraće, ali možda i zbog toga što većina njegovih pjesama traži izvjesno tematsko poznavanje koje ja u trenutku čitanja nisam imala. Neke od tih koje su mi posebne izdvajam u ovom postu (swipe). „Ciganski romancero“, zbirka po kojoj je i ovaj primjerak naslovljen, nastala je u periodu između 1924. i 1927. godine, u vrijeme njegovog intenzivnog druženja sa Salvadorom Dalijem (a o tome više izguglajte da ja sad ne prepisujem), i smatra se njegovom najpoznatijom zbirkom. Ujedno je to i zbirka koju karakterišu duže pjesme, tj. romanse, odakle joj dolazi i naslov. Jedna od tema je smrt, sveprisutna u poeziji tog velikana. „Spavaj leti, počivaj! I more umire“, napisat će u „Tužaljci za Sanchez Mejiasom“, tri godine prije vlastitog konačnog odlaska. Lutanje, čežnje, snovi, strast, fatalnost, nesreća, tuga, čemer, tiranija i smrt, motivi su poezije svrstane u sami vrh svjetske književnosti.
do sljedećeg čitanja,
KNJIŽEVNO DJELO TVRTKA KULENOVIĆA: ROMAN “KASINO”
Ponešto o ovom bosanskohercegovačkom autoru pisala sam nedavno u postu na Instagramu uz najavu čitanja kompleta njegovih djela, izdanja objavljenog u saradnji Međunarodnog centra za mir i izdavačkih kuća Connectum i Planjax.
Plan je da o svakom od tih romana napišem ponešto, prije svega što se i sama tek upoznajem sa djelom autora (prethodno sam čitala samo Istoriju bolesti o čemu možete čitati OVDJE), ali i zato što mislim da njegovo djelo zaista zaslužuje više pažnje. Muhidin Džanko na početku teksta Tvrtko Kulenović kao lektirski pisac?! navodi:
Iako iza sebe ima zamašno književno kritičko djelo (romane, pripovijetke, putopise, eseje, kritičke i kulturne studije) Tvrtko Kulenović je didaktički skrajnut pisac. Njegovih djela, niti u jednome slovu, nema u nastavnim programima književnosti, nema ga niti u čitankama, niti u školskoj književnoj lektiri.”
Postavlja se pitanje zašto. Možda što njegovo jukstaponirano pripovijedanje razbija klasičnu romanesknu formu i u mnogome se odvaja od klasične definicije romana. Njegovi romani su i eseji i književne kritike i fragmenti priča pa ta proza predstavlja gradnju labirinta pisca i misli s kojima Kulenović duhovno razgovara i sve skupa doprinosi ogromnoj Babilonskoj borhesovskoj biblioteci.[1]
Moram biti iskrena pa reći da ni ja nisam znala za djelo Tvrtka Kulenovića sve do Master studija gdje sam se i susrela sa romanom Istorija bolesti u kojem me fascinirao spoj različitih književnih postupaka uklopljenih u okvirnu priču o opsadi Sarajeva. Na ispitu iz Južnoslavenske književnosti dobila sam pitanje Pekić/Kiš. Na kraju izlaganja profesorica me upitala kojeg bh. autora bih mogla poistovijetiti sa navedenom dvojicom. Odgovor je glasio Tvrtka Kulenovića. Odgovorila sam na osnovu zapažanja tokom čitanja Istorije bolesti, ali poslije sam, iščitavajući kritiku naišla i na podatak da su Kulenovićevi romani zasnovani na filozofskom konceptu, da spadaju u poetiku novog historicizma i da svakako nastavljaju Kiševu filozofiju povijesti. Dakle, za početak razumijevanja njegovog djela krenimo od tačke da je riječ o piscu čije pisanje bismo mogli posmatrati u okviru poetičkih načela postmodernizma.
Djela o kojima ću u narednom periodu pisati čitat ću hronološkim redom objavljivanja (sa izuzetkom pomenutog pročitanog romana), i to:
- Kasino, roman, 1987.
- Mehanika fluida, putopis, 1987.
- Čovekova porodica, roman, 1991.
- Istorija bolesti, roman, 1994. (klik na gore navedeni link na početku posta)
- Jesenja violina, roman, 2000.
- Trag crne žuči, pripovijetke, 2005.
- Vrata koja se njišu, 2008.
Izabrana djela možete poručiti putem online knjižare knjiga.ba.
Krenimo, dakle, od romana Kasino, objavljenog 1987. godine. Riječ je o postmodernističkom, novohistorijskom romanu čiji tematski okvir čini bitka koja se u Drugom svjetkom ratu odigrala kod Monte Cassina. Međutim, to je tek bazni događaj koji čini tek jedan sižejni tok i od kojeg nije stvorena nikakva velika priča (što bismo od tako velike teme očekivali). Bitka na Monte Cassinu tek je ram, historijski događaj, u koji je uvršteno mnoštvo drugih malih priča poput priče o naratorovom odrastanju, stvarnom i književnom, zapisa sa proputovanja kroz Italiju i Njemačku, priča o ljudskim sudbinama poput one njegovog prijatelja Poljaka Jože itd. Jednu od tematski jednako važnih priča čini ona o propitivanju pisanja književnog djela. Cijelo vrijeme paralelno teku ratna i umjetnička priča i stapaju se sa ostalima.
Stil Tvrtka Kulenovića je pročišćen, lišen suvišnih ukrašavanja, jednostavan, negdje publicistički, esejistički. Sintezu esejističkog, narativnog, putopisnog, dramskog, poetskog i niza drugih diskursa u predgovoru romanu Kasino, Enver Kazaz naziva „montažnom orkestracijom“[2]. Ta sintagma jasno označava stil i način pisanja autora, a sve nabrojano prisutno je i u romanu koji je, zbog međunarodne teme i morala nepripadanja, Marko Vešović nazvao međunarodnim romanom. [3]
Historiografija u romanu služi kao interpretacija prošlosti i tek je jedno od mogućih tumačenja historijskih događaja. Na njoj Kulenović gradi svoj metatekst u koji usađuje autobiografsku notu, ali i prespektive marginaliziranih. Aspurd rata jedna je od Kulenovićevih opsesivnih tema pa možemo reći da je bazna i ovdje:
“Dok je neko pucao, i padao pogođen, neko drugi je sjedio i kombinovao, izmišljao budućnost: ne želim time da ukažem na nepravdu, koje uvijek i svuda ima, nego na apsurd.“[4]
Monte Cassino je jedan od najpoznatijih katoličkih samostana na svijetu, datira u 6. stoljeće. U taj kulturološko-religijsko-historijski fakt Kulenović „upliće“ poznatu bitku iz 1944. godine inkorporirajući i stavove o postojanju Boga tumačeći ih i čestim intermedijalnim spominjanjem crkava, građevina, arhitektonskih čuda poput Santa Maria della Salute ili bazilike Svetog Petra u Vatikanu. Njegov glavni lik je student medicine, intelektualac, uz to i književnik, vojnik i sin palog partizana nestalog u njemačkom koncentracionom logoru. Svaka od tih uloga suptilno je naznačena u sedam odlomaka romana, nazvanih godinama: 1971, 1953, 1960, 1953. (nastavak), 1982, 1994, 1982 (kraj!). Otac (a djelo je ocu i posvećeno) koji je pokojni je indirektni pokretač radnje, ali i razlog zbog kojeg je potrebno ispričati priču o Drugom svjetkom ratu. Naš junak želi pisati o Poljacima ili pak o bici na Monte Cassinu jer sudbina koja je upravo tu zadesila Poljake podsjeća na sudbinu Srba na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, a uz to su u Poljskoj najbrojniji i najstrašniji logori. Narator je Jugosloven pa je neosporno da je djelo i slika Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata u kojem su također nestajali očevi:
„Ti si bitanga. I moj otac te je maločas nazvao bitangom. Žrtvovao si sina za krst. Kao što je i moj otac mene žrtvovao. Sve bi dao za petokraku… Žrtvovao me je tako što me ostavio bez oca, bez one ruke što pravedno kažnjava i bezgranično štiti.“[5]
Primjećujemo u podnaslovima godinu 1994. što znači da je jednim dijelom Kasino i distopijski roman. Bitka na Monte Cassinu iskorištena je kao metafora kasina, kockarnice u kojoj se gube ljudski životi.
„Zajednički zločini učvršćuju zajednicu, a ona kad shvati šta je to što je učvršćuje, ponovo zlo čini, sve dok zločin ne postane navika, potreba, neophodno piće koje se traži, a o kome se više ne misli. U takvu jednu zajednicu uletjeli su moji Poljaci, da bi se osvijestili tek na Haitima, gdje su za ljubav imperatora gazili crnoputi narod o čijem postojanju prije toga nisu ništa znali.“[6]
Karakteristika romana je i intertekstualnost pa se glavni junak student, u svojim htijenjima da napiše knjigu i postane pisac, napaja Erenburgom, Šolohovom, Barbusseom i mnogim drugima, često angažiranim piscima ili onima koje su okupirale iste teme kao i njega (i lika i njegovog autora). Također, u jednom trenutku naglašava da ponovo počinje pisati dnevnik iz želje i potrebe za pisanjem koja u njemu sve više raste. Interpretirajući npr. život i djelo Knuta Hamsuna autor nas dovodi pred dilemu da li se književnikov život može odvojiti od njegovog djela te nas nagovara da razmišljamo i o toj, i danas, aktuelnoj temi.
Putopisni dijelovi romana su pisani Ih-formom, mnogo su poetičniji od historiografskih, prožeti čežnjom i sjećanjima, a Italijanka Nena podsjeća nas da je putovanje bolje od svake škole[7].
Glavni junak je na kraju romana pomiren sa svijetom i sobom, usvaja filozofiju mudrosti mirenja sa onim što se promijeniti ne može. Pojavljuje se kao svijetla tačka i jedna Ana, na 40. godišnjicu bitke na Monte Cassinu.
Bilješka koju ostavih na zadnjoj stranici romana glasi: autor – djelo – istina – činjenice – stvaranje – pisanje knjige – PRIČA.
Ciklus je završen saznanjem da je historija živi pjesak, grobište, smetljište, kockarnica – Kasino. [8]
Iako je Vešović izjavio da je Kasino knjiga koja se piše jednom u životu sastavljena od Kulenovićevih iskustava i da će to ostati čak i ako iz Kulenovićevog pera izađe i bolje djelo, ja moram priznati da sam ipak malo više uživala čitajući Istoriju bolesti. Mislim da razlog tome leži u činjenici da mi je historija tog romana poznata i bliža, a da je čitanje ovoga zahtijevalo malo pripreme i istraživanja. Neosporno je da je i strukturalno i tematski riječ o dobrom djelu, samo što je moj subjektivni osjećaj više na strani prvog pročitanog. Negdje na jednom od svojih post it papirića zabilježila sam da je ovo knjiga iz koje se uči, ali koja ne izaziva emocije, a na drugom poput Pekića, ne izaziva emocije, ali traži da nastaviš čitanje. Stoga, neka to bude moj finalni, ponavljam isključivo subjektivni dojam, koji ni u jednom trenutku ne spori umijeće autora.
Voljela bih da mu se pokloni više pažnje te ovi postovi donekle i imaju to za cilj.
Sljedeća je Mehanika fluida pa se čitamo ponovo!
FUSNOTE:
[1] Buturović, Lada, Naučni skup „Čovjekova porodica“, Književno djelo Tvrtka Kulenovića, specijalni prilog, Imaginarni svijet i poetika fragmentarnosti u Kulenovićevom djelu, str. 34
2 Kazaz, Enver, Kulenovićevska postutopijska osjećajnost, predgovor romanu Kasino, str. 7, Izabrana djela, Sarajevo, 2008.
3 Ibid, str. 8
4 Kulenović, Tvrtko, Kasino, str. 57-58, Ibid
5 Ibid, str. 76
[6] Ibid, str. 54
[7] Ibid, str. 141
[8] Ibid, str. 309
#odmalogprinca
“Otkako sam kupila labuda”, odabrani citati
Autorica: Tanja Stupar – Trifunović
Izdavač: Arhipelag
Godina izdavanja: 2019.
Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji. Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.”
Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.”
Čarolije su kratkotrajne. Mađioničari trikove prodaju skupo.”
Zašto se to sve dogodilo nama? Ne znam. Neka pitanja su bumeranzi koji te svaki put tresnu u glavu i ostave istoj zapitanosti.”
Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. Oštri šiljci uspomena bodu oči. Hodaj po svijetu sa svojim bolnim posjedom u sebi. Otuđen. To se naziva životom.”
Mislim da istine spavaju u sporednim riječima.”
Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.”
Nisam odgovarala na pisma. Mislila sam da će tišine i daljine biti ljekovite. Zapravo, strastveno sam odgovarala u mislima, nastavivši voditi naše razgovore. Ništa se više nije moglo podijeliti osim već proživljenih uspomena na jednu divnu ludost. Svijet će ostati isti i poslije nje. Nijedna ljubav neće promijeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane. Prvo se stvori meka pokožica, potom krv ogrubi i poploča kožu. Ne teče ništa. Riječi su ostale unutra, u mom krvotoku. Riječi namijenjene tebi. Ili je to bio izmišljen neko ko se rodio iz moje glave kao Atena. Sada svoje božanske moći podastireš drugima. “
Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše.”
Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi.”
Često te sanjam. Nekad plačeš. Nekad se smiješ. Nekad te ljubim po licu, kosi, prstima. Onima od kojih svaki ima svoje ime. I sa svakim od tih prstiju pričam jer ti ćutiš i nećeš ništa da mi kažeš.”
Prestani. Ne brkaj život i književnost. To su različite stvari.”
‘Ostavi tuđe nesreće na miru. I sreće. Ne možeš to razumjeti. Vireći u Virdžinijine gaće, nećeš pronaći sopstvenu pičku. Vjeruj mi. Što te briga s kim je spavala. I što to pojedini biografi prenaglašavaju, a drugi kriju. To više govori o njima nego o njoj.’
‘Hoću da pišem roman o njoj kad završim fakultet. O ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom. Šta misliš mogu li takve žene biti i srećne?’
‘Ne znam. Svako je u nekoj mjeri srećan i nesrećan.’
‘Možda je društvo taj grom. Koji ne dopušta da se nešto izdvaja. Da ima sopstvene nakane neuklopljive u opšti ples.'”
Ti me rastužuješ stalno. Ti si kao bolest.”
‘A što tebe pali?’
‘Volim te. Eto. To. Sto puta sam ti rekla.’
‘Pa što ne pobjegneš sa mnom?’
‘Ljubav ne bježi nikud. Tu je uvijek.'”
Želim da pišem o svijetu baš onakvom kakav jeste. Ne zanima me umjetnost kao puki artizam nego kao svjedočanstvo i nešto što ima konkretan efekat. Što mijenja ljude.”
Kad bi se barem svi naučili samo uzajamnom podnošenju. Razumijevanje je previše tražiti. Podnosimo se. To je dovoljno.”
Kratki osvrt na roman “Otkako sam kupila labuda” možete pročitati ovdje.
do sljedećeg čitanja,
MOTIVI NOSTALGIJE I MELANHOLIJE U DJELIMA DAVIDA ALBAHARIJA I SEMEZDINA MEHMEDINOVIĆA
Čuvaj se, vozi pažljivo, jedi zdravu hranu i čitaj pametne knjige.”
ME'MED, CRVENA BANDANA I PAHULJICA, Semezdin Mehmedinović
Tema rada su motivi melanholije i nostalgije u djelima Semezdina Mehmedinovića i Davida Albaharija čije proze su stilski veoma različite, ali motivski vrlo slične. Oba autora su, osim što dolaze sa prostora Balkana (Bosna i Hercegovina i Srbija), također osjetili i šta znači život u egzilu što se u velikoj mjeri odrazilo i na njihovo djelo.
Interpretacija teme rađena je na osnovu djela Sarajevo blues i Me'med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića te romana Cink i Danas je sreda Davida Albaharija. Sporadično su spomenuta i ostala djela relevantna za analizu.
Početak rada posvećen je identitetu i egzilu, temama kojima se u svojim književnostima bave oba autora, a koje za posljedicu imaju osjećanja tuge, nesnađenosti, izopćenosti, tj. osjećanja na kojima počivaju stanja nostalgije i melanholije. Poetika grada u tom kontekstu također je važna tema. Odlazak iz poznatog, premještanje iz rodne u tuđu domovinu, problematika maternjeg jezika… rezultiraju gubitkom vlastitog identiteta te će o tome biti riječi. Pomenut će se i vrste identiteta, a bit će govora i o jeziku, glavnom mediju za stvaranje kako individualnog tako i kolektivnog, posebno nacionalnog, identiteta.
Posebno poglavlje posvećeno je porodičnim odnosima, sa akcentom na figure oca i sina kojima su se u svom djelu bavili autori. Odnos je potpuno suprotan te su navedeni primjeri i jednog i drugog, kod Albaharija iz perspektive sina, a kod Mehmedinovića iz perspektive oca.
Nostalgija i melanholija su slična stanja, s tim da nostalgija ima predznak čežnje za prošlošću, dok je melanholija represivnija i označava stanje potpune depresije i opustošenosti duha i tijela. Zbog čega su ti fenomeni postali važne motivske preokupacije u analiziranim djelima govorit će se u poglavlju o melanholiji i nostalgiji.
Cilj rada je objasniti te pojmove i distinkciju među njima te posmatrati ih u kontekstu posljedica egzila, a na temelju djela pisaca – egzilanata Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića.
U zaključku je osvrt na najznačanije osobine književnosti Mehmedinovića i Albaharija te na razloge zbog kojih kod tih autora uopće možemo govoriti o motivima melanholije i nostalgije.
- Egzil i identitet
Egzil i identitet su dvije velike i povezane teme. Život u egzilu za posljedicu ima gubitak identiteta te stalnu potragu za istim. Ko sam ja pitanje je koje svojim djelom pitaju i Albahari i Mehmedinović, ali sasvim je jasno da je to pitanje na koje je nemoguće dati jasan i jedan odgovor jer zapravo niko i nema samo jedan identitet. Skup smo individualnog, nacionalnog, jezičkog identiteta… a egzilant premiještanjem iz jedne, prirodne, sredine u drugu, izabranu ili nametnutu, gubi sebe i postaje neko drugi. Prisilni boravak u nekoj drugoj zemlji/mjestu, izgnantsvo, dobrovoljni odlazak iz jednog prostora u drugi, jednom rječju egzil, uzrokuje tugu koju je skoro nemoguće prevladati.
Kada sam, u ratu, iz Dobrinje stigao u centar Sarajeva, požalio sam što sa sobom nisam donio i albume; te amaterske fotografije čuvale su manje-više nebitne podatke iz života. Pa ipak, ostajući bez njih, kao da se brisala i potvrda o mojoj prošlosti. Kao da je zaludan bio svaki proživljeni trenutak [1] , piše Mehmedinović u jednoj od najpotresnijih zbirki lirske proze nastaloj u Sarajevu pod opsadom, Sarajevo blues, koja na izvjestan način udara pečat njegovom budućem stvaralaštvu. Autor piše o naoko nebitnim, malim stvarima i događajima iz svog i života svojih sugrađana, sa bolnom istinitošću, secirajući do detalja. Izdvojeni citat svjedoči Mehmedinovićev prvi „egzil“, iz Dobrinje u centar grada. Prisilno izmješten iz svijeta kojem pripada postaje neka vrsta beskućnika. Preseljenje mu je nametnuto jer je odlazak iz svog doma u neki drugi, nepoznati, bila neminovnost potrebna za spas. Autor se zbog toga osjeća kao da neko briše njegovu prošlost. Svodi to osjećanje na zaboravljanje porodičnih fotografija koje su zapravo samo „okidač“ za osjećaj koji se u njemu rađa zbog ostavljanja poznate teritorije. Promjena se, dakle, u Mehmedinoviću dogodila još 1993. godine u ratom pohranom Sarajevu i već tada autor postavlja pitanja koja ne prestaje postavljati do danas – ko sam i zašto.
Jedan od zapisa iz zbirke Sarajevo blues koji problematizira identitet je zapis Zambak/muslimani. Identitet je tu izražen u kontekstu kolektivnog (tačnije nacionalnog). Nacionalni identitet važan je segment individualnog identiteta pa je taj svedeni tekst o desetogodišnjem dječaku koji se pita ko sam i koji ne želi biti to što jeste jer će zbog toga biti istrijebljen autorov pokušaj upozorenja. Odbijanje vlastitog identiteta znači i (prislino) odbijanje vlastitih korijena i historije. Vjerovatno Mehmedinović tad nije ni znao da će se pitanja kojima se bavi u tekstu Zambak/muslimani u različitim formama provlačiti kroz sva njegova buduća djela. Jer on će se zasigurno pitati ko je, zašto je morao otići, zašto je tu gdje jeste, zašto drugi smatraju da je drugačiji… i konstatno će se (pisanjem ili pričanjem) boriti protiv zaborava. Temom zaborava (i sjećanja) bavit će se implicitno u romanu Me'med, crvena bandana i pahuljica kad intencionalni zaborav zamijeni stvarnim koji doživi njegova supruga Sanja.
Sve ono što je napisao poslije Sarajevo blues samo je pokušaj pronalaska sebe. Nacionalni identitet o kojem je promišljao u ratnoj Bosni, sad se pretvara u dijasporični identitet[2], teži i nepodnošljiviji oblik potrage za sobom. Traumatično izmješten u novi prostor, autor cijelo vrijeme osjeća da kulturološki pripada prostoru ostavljene države (zapravo i više od toga države koja odavno ne postoji – Jugoslavije). Mehmedinović – emigrant gradi svoj novi identitet idalje se trudeći razlikovati ga od kolektivnog. U dalekoj Americi, osviješten srčanim udarom koji je preživio, priznaje sebi i to da u svojoj prošlosti ima godinu iz koje nije izišao. 1992. [3] Repove granata koje su padale na kuće u kojima je stanovao[4] Mehmedinović je ponio sa sobom da se zbog njih stalno pita ko je i da bude svjestan činjenice da je ugrožena manjina. Tramatičnost egzila, dakle, proživljava kao svoju ličnu dramu.
Jedno od suštinskih pitanja egzila, neodvojivo od pitanja identiteta, je pitanje jezika. Jezik je jedan od glavnih medija za uspostavu identiteta. Osoba bez prošlosti, bez identiteta, ili čovjek niotkuda[5] kao jedini pokazatelj toga ko je zapravo ima jezik koji posjeduje. Ako mu oduzmu i to, ne preostaje mu ništa.
Eh, ta nostalgija! Malo-pomalo, pa zakuca na moja vrata. Sada je, na primer, došla da mi kaže da sam je izneverio. Ona, kaže nostalgija, ne veruje u priču o raspadu jezika. Naravno da ne veruje kada postoji zahvaljujući tome što je nekada postojao naizgled zajednički jezik[6], piše Albahari prisjećajući se jezika koji je učio u školi, srpskohrvatskog. Ne miri se s tim da jezika koji je činio veliki dio njegovog identiteta više nema.
Problematikom jezika bave se oba autora iz različitih perspektiva. Obojica rođeni u državi koja više ne postoji, govorili istim jezikom koji također više ne postoji, primorani su da, osim što moraju učiti nove jezike, o vlastitom promišljaju na načine na koje nikad prije nisu. Jezik je sada dio dokazivanja pripadnosti naciji i ljubavi prema domovini, a načini na koje se to dokazuje autore zbunjuju. Ipak, odlaskom u sredinu potpuno novog idioma, i Albahari i Mehmedinović ostaju vjerni svom, maternjem, ne prestajući propitivati njegovo postojeće stanje i smještajući sebe u te kontekste.
Ono što obojicu pisaca održava u životu jeste, naravno, pisanje. Egzilant na taj način progovora o mučnom iskustvu egzila i nepripadanja i tako pokušava složiti kockice svog bića i života.
[1] Mehmedinović, Semezdin, Sarajevo blues (Čega ćeš se sjećati?), str. 151, Sarajevo, 2004.
[2] Đoković, Nikola, Dijasporični identitet – između personalizacije egzila i nacion(a)lizma, Sarajevske Sveske br. 45/46, Književnost u egzilu, progonstvu, emigraciji, http://www.sveske.ba
[3] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 27, Zagreb, 2017.
[4] Ibid, str. 54
[5] Beganović, Davor, Jezik, povijest, geografija. Egzil i emigracija u postjugoslavenskim književnostima, Sarajevske Sveske br. 45-46, Književnost u egzilu, progonstvu i emigraciji, http://www.sveske.ba
[6] Albahari, David, Seno za sina, Sarajevske Sveske br. 10, Savremeni jezik i naši jezici, http://www.sveske.ba
- Egzilantska književnost Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića
Pojam otuđenosti jedan je od ključnih pojmova modernog stvaralaštva. Težište moderne je u autorovom subjektivnom shvatanju i pogledu u „unutrašnjost“. Pogled u „unutrašnje ja“ donosi i osjećanja poput tjeskobe, nezadovoljstva, tuge, a neke od opsesivnih tema postaju potraga za smislom postojanja, identitetom, manjak komunikacije ili nemogućnost snalaženja u svijetu oko sebe. Otuđenost kao tematska i motivska preokupacija prisutna je i kod Albaharija i kod Mehmedinovića, a temeljno je osjećanje iz kojeg se rađaju melanholija i nostalgija.
Da li pišem o ljubavi? Ne, ovo je priča o usamljenosti[1], rečenica je kojom nas Albahari na početku romana Cink upoznaje sa osjećanjem koje pripovjedača (autorov alter ego) prožima cijelim trajanjem romana, a koje je ujedno i jedno od osjećanja prisutnih u ostalim njegovim djelima također. Cink je drugi Albaharijev roman, objavljen 1988. godine, u kojem se autor strukturalno igra sa svime što postmoderna predstavlja i već tim romanom donekle pokazuje kako će izgledati njegov dalji književni put. Autor piše o samoći kao da se sve o čemu govori zapravo bazira isključivo na istoj:
Hajdeger je navodno rekao da se svaki čovjek rađa kao mnogi ljudi, a umire kao jedan. Koja biografija može da zabeleži taj prelazak iz mnoštva u samoću?[2]
Albahari je neprestano zaokupljen temom pronalaska sebe, jednako kao i Semezdin Mehmedinović, s razlikom da je Albahari stranac oduvijek, a Mehmedinovića takvim čini rat i egzilantsko iskustvo.
U jednom intervjuu Albahari navodi: Sve do odlaska u Kanadu, verovao sam da postmodernizam ne treba da ima ništa od onoga što je imala moderna literatura koja se zasnivala na prikazivanju velikih tema… Međutim, što sam se više udaljavao odavde, shvatao sam da to nije dovoljno. Bežao sam od ratova, a rat je stigao mene. Kao tema.[3]
Tim odgovorom odgovorio je i na pitanje šta je to napravilo prekretnicu u njegovom stvaralaštvu i šta se utemeljilo kao jedna od gorućih tema njegovih djela – odlazak u Kanadu. Paradoksalno, njegova popularnost u rodnoj domovini postaje najveća upravo u trenutku napuštanja iste. Nameće se pitanje zašto je to tako, ali odgovor je zapravo veoma jednostavan. Napušajući domovinu autor se u potpunosti oslobođa i počinje pisati bez sustezanja.
Elemente njegove egzilantske književnosti pronalazimo već u romanu Cink u kojem protagonist priča o iskustvu odlaska u Ameriku nakon očeve smrti, reflektirajući na osjećaj usamljenosti koji se javlja daleko od poznatog, iako je Amerika trebala biti metafora bijega i spasa:
U Americi sam bio usamljen. Kako je rastao broj ljudi oko mene, tako sam sve više lebdeo nad samim sobom. Izvlačio sam se kroz rupu na temenu i gledao kako razgovaram sa potpunim neznancima. Žene koje su mi se približavale blago sam odgurivao od sebe, ne rukama: naravno, već rečima, probranim rečima, obeleženim mojim jakim, ali neodredljivim akcentom. Otvorio sam se samo nekim Indijancima, jednom Kinezu i jednoj crnkinji; s njom sam razgovarao o Fokneru. Moja usamljenost je jačala u skladu sa gustinom naseljenosti. U Njujorku, na primer, pomislio sam da bih mogao da umrem od tuge.[4]
Jasno je da obećana zemlja pripovjedača nije spasila. Štaviše, u potpunosti ga je pokorila i pretvorila u stranca koji želi da umre od tuge. Melanholika koji s nostalgijom u svemu vidi obrise zemlje koju je napustio:
Video sam i te ćilime u muzeju u Santa Fej. Pojedine šare su bile nepovratno slične šarama na ćilimima s juga Srbije.[5]
Odlazak u Kanadu kreira Albaharija kakvog čitamo danas: majstora kratke priče i književnika koji svoje romane piše u jednom dahu („jednopasosno“) i koji na stotinjak stranica objedinjuje i centrira priču. Kanadsko iskustvo autor je opisao u romanu Svetski putnik čiji je glavni junak stranac – Kanađanin (slikar), opčinjen piscem sa naših prostora Danijelom Atijasom (inicijali upućuju na autobiografske elemente, D.A. – David Albahari / Danijel Atijas, kao i radnja romana koja se odvija u Kalgariju, gradu u koji je iz rodne Peći emigrirao Albahari). I roman Snežni čovek također za temu ima historiju, sukobe i raspad Jugoslavije te egzil kao posljedicu svega toga. Za razliku od postavke likova u prethodnom romanu, glavni lik romana Snežni čovek je upravo egzilant, čovjek intelektualac koji prisilno napušta svoju domovinu i pokušava se snaći u nekoj potpuno nepoznatoj sredini pa je kolektivna drama isprepletena sa individualnom, a propast jedne države sa propašću pojedinca.
Jugonostalgičar Atijas objašnjava šta znači biti izmješten iz sredine u kojoj si odrastao i postao sve ono što jesi:
S jedne strane, rekao je, neprekidno ga guši osećanje da zapravo i ne zna kako da se ponaša, jer je, lišen kontakta, izgubio skoro svaku mogućnost poređenja s drugima, sa ostalim svetom, a s druge strane, rekao je, svaki put kad se nađe u novoj sredini, ne može da se odupre utisku da ga svi posmatraju kao kakvu čudnu zverku, piljeći katkad u njega, rekao je, s radoznalošću, katkad s nevericom, a katkad s neskrivenom mržnjom. Kad se zatekne u takvom rascepu, rekao je pošto smo izbili na obalu reke, čovek ne može neprekidno da održava ravnotežu i ranije ili kasnije, češće ranije nego kasnije, počinje da tetura i, na kraju, pada.[6]
Odlazak iz vlastite zemlje može se doživjeti na različite načine. Nekome je nova zemlja pronalazak raja, nekome pronalazak sebe, neko samo fizički živi negdje drugo, a duhom i navikama nikad ne napušta poznati prostor. Za razliku od romana Svetski putnik koji ima tek elemente egzilantskog romana, a u stvari je mnogo više politički, Albaharijev roman Snežni čovek djelo je koje po svemu možemo svrstati u poetiku egzila u postjugoslovenskim književnostima. Tema „nesnađenosti“ i nemogućnosti ostvarenja sebe u novoj okolini nameće se već na samom početku romana kad glavni junak dolazi u svoj novi dom:
„Ovdje neću moći da živim“, pomislio sam, ne tako precizno, naravno, ali sa sigurnošću koja me potresla.“[7]
On će, bez obzira na sva nastojanja da se prilagodi i asimilira, ostati neko ko živi „vani“. U tuđem gradu je i njegova samoća prisutnija i jasnija, a za nju je krivo sve. Otišao je odnekud gdje se osjećao pritješnjen, ali ne prestaje da guši ni tu gdje je došao.
Većina komentatora Albaharijevog djela nesumnjivo ga svrstava u red autora koji pišu egzilantsku književnost iako se, kako je prethodno navedeno, njegova proza nastala u emigraciji uvelike odlikuje istim osobinama kao i njegova proza prije emigracije.
Semezdin Mehmedinović je autor čije ime vežemo za bosanskohercegovačku književnost u egzilu pri čemu je od velike važnosti njegov posljednji roman Me'med, crvena bandana i pahuljica, objavljen 2017. godine, a u kontekstu analize prethodno je spomenuta i njegova ratna poetska zbirka Sarajevo blues.
Mehmedinović pripada generaciji koja je odrasla tokom raspada Jugoslavije i krvavog rata u Bosni i Hercegovini.[8] Nakon ratnog iskustva, napušta domovinu i odlazi u Ameriku. Cijelo vrijeme svog američkog života piše na maternjem jeziku (jednako kao i Albahari). U pedesetoj godini doživljava srčani udar i to iskustvo pretvara u dnevničke zapise, u iskrenu i intimnu ispovijest Me'med, crvena bandana i pahuljica. Nastalo nepretenciozno, bez nastojanja da bude išta osim „zapis Harunu“, djelo postaje veliko upravo zbog toga. Intimno, nježno, lirsko. Djelo o ljubavi, bolesti, izbjeglištvu. Roman u kojem autor neprestano traži načine da se vrati u vlastitu prošlost.
Ovo je vještačko jezero. Znam ponešto o tome. Rastao sam uz vještačko jezero, Modrac. Uz obalu je na vjetru šuštala visoka suha trava, iza nje su ispred nas polijetali uznemireni fazani. Moja melankolija je formirana na artificijelnosti tog jezera.[9]
Slike poput te prisutne su u cijelom romanu. Autor (ujedno i protagonist i narator) je samo fizički neprisutan u svojoj zemlji. Zapravo je navikama nikad nije napustio te stoga sam sebe konstantno tjera na sjećanje:
Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako i vlastito ime zaboravim, zar to nije isto što i smrt?[10]
Osim što je Me'med, crvena bandana i pahuljica roman o emigraciji, to je i roman o Americi iz perspektive osobe čija ličnost je formirana na američkoj kulturi 70-ih i 80-ih godina. Također je i roman od savremenoj Americi, roman u kojem iz autorove intime saznajemo kolektivno. Posebno je to roman o identitetu i potrazi za istim.
Temeljni motiv i temeljno osjećanje cijelog djela je nostalgija. Sve ono što je Mehmedinović kroz svoja dotadašnja djela propitivao i što se u njemu lomilo godinama, slilo se u 173 stranice tog romana koji, opet, nije nastao vođen nijednom od prethodno pomenutih pojava koje su uzrokom nostalgije i melanholije, već sasvim drugačijim stanjem – bolešću, tj. njegovim srčanim i Sanjinim moždanim udarom. To je u potpunosti promijenilo život čovjeka koji se sada pokušava suočiti sa svim onim što je dovelo do zdravstvenih poteškoća. On priznaje sebi da boluje od nostalgije, da su tragovi rata u njemu još živi, da nikad nije napustio bivše prostore u kojima je boravio. Pri tom nostalgiju definira na sljedeći način:
A nostalgija je osjećanje koje povezujem s konkretnim vremenom: u kasnom dječaštvu, u onom osjetljivom adolescentskom dobu, mi ispred sebe imamo beskonačan broj puteva, a nekoliko godina kasnije, kad se svojim izborom svedemo na onaj jedan, javlja se čežnja za vremenom u kojem smo mogli birati između velikog broja različitih mogućnosti. To je meni nostalgija.[11]
Ono što je sasvim jasno prilikom čitanja djela je konstantno nastojanje autora da se prilagodi američkom egzilu što mu nikako ne polazi za rukom. Svaka situacija u kojoj se nađe, čak i dvadeset godina poslije, tjera ga na pomisao da je u toj stranoj zemlji ipak samo neprilagođeni stranac.
Po mom akcentu oni samo znaju da sam stranac.[12]
Možda je taj Mehmedinovićev stalni žal za Bosnom koju je fizički napustio, a koju duhom nikad nije napustio, najbolje objasnio Ivica Ivanišević u kratkom prikazu romana Me'med, crvena bandana i pahuljica. Govoreći o tome šta sve taj kratki fragmentarni roman jeste (i nije), navodi sljedeće: Što preostaje čovjeku bez domovine, kojemu ni ovdje ni tamo ne dopuštaju da bude svoj na svome? Tek spoznaja kako je jedini slobodni teritorij koji u životu ima smisla braniti onaj što ga omeđuju granice vlastita doma. [13]
Dakle, Mehmedinović koji se u velikoj Americi osjeća kao Kamijev stranac uz sva nastojanja da to ne bude tako, pokušava sačuvati sebe i hraniti ono što jeste u dometu vlastitog mikrosvijeta – unutar porodice i doma. To je jedino mjesto u kojem se Sem (kako ga zovu porodica i prijatelji) ne osjeća izgubljeno.
Istina je da ja ovdje živim već dvanaest godina, i da me to vrijeme promijenilo, a toga sam postao svjestan kad otputujem u Sarajevo, pa se trudim da budem onaj kakav sam bio prije dvanaest godina i tada, praktično, glumim bivšeg sebe. Tako znam da jednim dijelom više ne pripadam tamo, a kad se vratim ovamo, radujem se onako kako se svak normalan raduje svom povratku kući. U isto vrijeme, ni ovdje nisam domaći, pa se i svojim načinom u dnevnoj komunikaciji dodatno trudim drugima dati do znanja da sam stranac… ja bih na sebe skoro već mogao primjeniti princip „niti-ni“, ni tamo ni ovamo, stranac u svim svojim svjetovima.[14]
[1] Albahari, David, Cink, str. 25, Beograd, 1988.
[2] Ibid, str. 27
[3] Intervju: David Albahari i Zora Drčelić, 4. juni 2017, preuzeto sa: http://www.buka.com
[4] Albahari, David, Cink, str. 30, Beograd, 1988.
[5] Ibid, str. 31
[6] Albahari, David, Svetski putnik / Snežni čovek, str. 27, Beograd, 2015.
[7] Albahari, David, Svetski putnik / Snežni čovek, str. 163, Beograd, 2015.
[8] Debeljak, Aleš, Bosna u Čikagu: Aleksandar Hemon, Sarajevske Sveske br. 45/46 – Književnost u egzilu, progonstvu, emigraciji, www. sveske.ba
[9] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 59, Fraktura, 2017.
[10] Ibid, str. 37
[11] Mehmedinović, Semezdin, Me'med, crvena bandana i pahuljica, str. 42/43, Zagreb, 2017.
[12] Ibid, str. 15
[13] Ivanišević, Ivica, Sem i Uncle Sem, Slobodna Dalmacija, 25.2.2017., preuzeto sa: http://www.fraktura.hr
[14] Jergović, Miljenko; Mehmedinović, Semezdin, Transatlantic mail, Zagreb, 2009.
- Figure oca i sina u odabranim djelima
Svi analizirani romani kao jednu od tema imaju neki od porodičnih odnosa. Mehmedinovićev roman na neki način je i saga snazi ljubavi, partnerskoj i očinskoj, dok pak kod Albaharija pratimo kompleksne odnose u disfunkcionalnoj porodici.
I jedan i drugi osjećaju strah – od gubitka, samoće, ostavljanja. Strah koji vodi u stanje melanholije i nostalgije. Porodični odnosi nezaobilazna su nit djela oba autora, sa posebnim akcentom na, potpuno oprečno prikazane, odnose oca i sina.
U Albaharijevim romanima Cink i Danas je sreda centralnu figuru čini otac. Iako je vremenska razlika u nastajanju romana velika (1988. i 2017. godina) ta dva romana imaju mnogo zajedničkog. Cink je priča o ocu i njegovoj smrti, a Danas je sreda o ocu i njegovoj bolesti (Parkinsonovoj). U maniru Albaharijevih ostalih djela, nijedan od njih nema klasičnu romanesknu formu, a mogli bismo reći da čak imaju i dnevničku formu, iako nisu dnevnici u pravom smislu. O prvom romanu je prethodno bilo govora, a važno je reći da drugi roman, pored tematike „otac-sin“ , otvara i teme koje dotiču period poslije Drugog svjetskog rata, vrijeme Informbiroa i Golog otoka. Protagonista romana opisuje svog oca nakon saznanja da je (i zašto) bio na Golom otoku i kaže da zbog svega onoga što je bio njegov otac nije njegov otac kao što ni on nije njegov sin.[1] Stroga i autoritativna figura oca u sinu rađa nesigurnost i otuđenost i tjera ga na stalno preispitivanje. Roman završava potpunom ravnodušnošću nastalom nakon saznanja da je otac nestao iz bolnice. Ako se dobro usredsredim, mogu lepo da čujem: moj otac diše, moj otac jeca.[2]
Ravnodušnost zbog očeve nemoći prisutna je i u romanu Cink, a njihov odnos osvješćuje se tek nakon očeve smrti kada protagonist, izgubljen, odlazi u Ameriku gdje ga u potpunosti obuzima nostalgija. Melanholično pitanje „zašto je sve bilo tako kako je bilo“ tjera ga na zapisivanje priča o ocu. Kaže kako čovjek koji pati za umrlim ocem ne spada u sadašnje vreme[3], već u neko srednje vreme, u kojem su se osećanjima pripisivala raznovrsna svojstva[4]. On ne želi priznati sebi da je otac u njemu mnogo više nego što bi to htio pa se raznim pravdanjima trudi da pobjegne od te spoznaje, što je upravo ono što ga tjera u stanja preispitivanja i melanholije.
Figura oca u romanu Me'med, crvena bandana i pahuljica u potpunosti je drugačija nego u Albaharijevim romanima. Drugi dio romana, Crvena bandana, tematizira Mehmedinovićev odnos sa sinom Harunom. Iza „Crvene bandane” stoji grižnja savjesti[5] zato što je troipolgodišnjeg sina Me'med ostavio u opkoljenom Sarajevu, onda kad ga je možda mogao spasiti proživljenog užasa, pa se usljed toga kod autora javlja stalno preispitivanje njihovog odnosa. Ipak, iako mu se ponekad čini da su njegov svijet i svijet njegovog sina daleki i nedodirljivi, jasno je da je njihov odnos ispunjen čistom očinskom i sinovskom ljubavlju. Njihovi događaji zabilježeni tokom besciljnog lutanja američkim cestama zapisani su da se ne zaborave jer je za autora zaborav isto što i smrt. Crvena bandana simbolizira sina, ali i autorov povratak u prošlost. Gledajući Haruna sjeća se vremena u kojima su crvenu maramu nosili Titini pioniri, ali ga ista sjeća i na majčinu šamiju, kao i rodnu Bosnu. Pita se jesmo li i u Bosni govorili „bandana“[6] i pritom zaključuje da počinje zaboravljati svoj jezik.
Drugi dio romana je i jedini koji, pored pisane riječi, sadrži i crteže. Mehmedinović koristi različite forme kako bi se objasnio sinu. Kaže da crtež fikcionalizira njegove zabilješke na putu te da ta nepouzdanost dobro opisuje njegovo putovanje sa Harunom zato što mu se prošlost opasno izmiješala sa sadašnjošću. [7]
Za razliku od Albaharijevog junaka koji je odbijao činjenicu da u sebi nosi očeve osobine, ovdje je reverzibilan odnos – Mehmedinović osjeća stalnu potrebu da se „produži“ u svom sinu. U stalnom je nastojanju da u Harunu prepozna djeliće sebe, iako je riječ o ljudima različitih interesovanja, izgrađenih od različitih kulturoloških i ideoloških stavova.
[1] Albahari, David, Danas je sreda, str. 58, Beograd, 2017.
[2] Ibid, str. 155
[3] Ibid, str. 53
[4] Ibid
[5] Jergović, Miljenko, Knjiga o obitelji, egzilu, samoći i zaboravu, o rađanju Trumpove ere, Jutarnji list, 4.2.2017, prezeto sa: http://www.fraktura.hr
[6] Ibid, str. 85
[7] Ibid, str. 85
- Motivi melanholije i nostalgije
Melanholija je osjećaj potpune opustošenosti, depresivnosti, pretjerane i nezdrave tuge. Melanholična osoba nije u stanju prihvatiti gubitak, povlači se u svoju unutrašnjost, centrirana je na vlastitu patnju. U tekstu Melankolija kao nekritička svijest[1] navodi se da stari zapadnjački problem melankolije do dana današnjeg nije izgubio ništa od svoje aktuelnosti ni sugestivnosti.[2] Tim terminom označavaju se različiti fenomeni. U prvoj polovini prošlog stoljeća, Sigmund Frojd je pisao o toj pojavi i naglasio kako melanholiju treba razlikovati od tuge, tj. da postoji razlika između tugovanja i žalovanja.[3]
Za razliku od melanholije, nostalgija (grč. nostos – povratak kući + algos – bol) se isprva koristila za opisivanje intenzivne čežnje za domom[4], a kasnije je posmatrana kao psihičko stanje koje karakterizira želja za povratkom u neko prošlo životno doba. Danas se općenito definira kao sentimentalna želja za prošlošću.[5] Iako je riječ o osjećanju koje pokreću usamljenost i tuga, nostalgija ipak nije tako represivno stanje kao melanholija. Štaviše, može se reći da je riječ o gorko-slatkoj emociji[6] koja tugu čini podnošljivijom. Nostalgija, dakle, omogućava ponovno proživljavanje prošlosti. I ona, također, predstavlja povratak sebi ili nečemu/nekome svome i nagoviještava volju za povratkom. Nostalgija je prvo bolest, pa osjećaj, zatim stanje ili raspoloženje duše.[7]
Već iz samih definicija navedenih osjećanja (stanja) jasno je zašto su se u velikoj mjeri pojavile u djelima savremene književnosti. Ratovi, preseljenja, ubrzan tempo života, gubljenje porodičnih veza, nedostatak komunikacije, savremene su pošasti koje rađaju i bude i jedno i drugo – i melanholiju i nostalgiju.
I Albahari i Mehmedinović su preživjeli rat, žive daleko od svog doma i voljenih i u konstantnoj su potrazi za samim sobom. Sve to je od njih dvojice, autora koji pišu na posve drugačiji način i reklo bi se o posve drugačijim temama (a zapravo nije tako), napravilo melanholike i nostalgičare. Kako da ostanemo blizu ako živimo daleko, kako da govorimo istim jezikom u sebi i između sebe, kako da zadržimo sebe u tuđem gradu, kako da sačuvamo vlastiti grad u sebi, gdje mi je mjesto, kome pripadam… Pitanja su koja se obojica neprestano pitaju i na koja pokušavaju pronaći odgovor. Stoga, motiv povratka (sebi, kući, domovini…) postaje jedan od ključnih u njihovom djelu i neminovno je da sa sobom nosi i paradoks nostalgije i opasnost melanholije. Kako moderni pisac nije isto što i pisac romantizma, on zasigurno neće umrijeti niti od jednog od tih stanja, ali će zbog njih mnogo patiti. Htjet će zaustaviti vrijeme, vratiti se, sadašnjošću popraviti prošlost.
Ozbiljan pisac je retko nostalgičar, a neretko melanholik, [8] navela je Ljiljana Šop u svom tekstu „Nostalgija i književnost“. Pomenuti autori potvrđuju svojim djelom tu tezu, s tim da se može reći da mnogo više nostalgije ima u djelu Semezdina Mehmedinovića nego u djelu Davida Albaharija, dok je potonji melanholik u potpunosti. To, naravno, ne umanjuje ozbiljnost Mehmedinovićevog djela, samo svjedoči o tome da je životno iskustvo (posebno iskustvo odrastanja u disfunkcionalnoj porodici) od Albaharija napravilo autora koji se bavi melanholijom bez imalo patetike i suvišnih opisa.
Nostalgija je prisutna u Mehmedinovićevom djelu još od njegovih početaka. U zbirci Sarajevo blues konstantne su aluzije na vrijeme prije rata. Kao primjer navest ćemo lirski zapis Bijela „Drina“ u kojem paketić „Drine“ postaje simbol svega sarajevskog. Ratnička kutija vraća studentske dane. Kutija bez mjeseca proizvodnje i bez celofana svjedoči da je vrijeme stalo. [9]
Rat je, naravno, razlog mehanholije, od koje, navodi, pati i sin Harun. Oba imamo česte napade melanholije. Naše su tjeskobe posljedica rata. Ili je rat to osjećanje pojačao, jer mi melanholija nije bila strana još od najranijeg djetinjstva.[10] Navodi i to da Harun rat potiskuje u zaborav, boreći se s osjećanjem boli na takav način, dok ga on, iznova proživljava podsjećajući se na isti u različitim situacijama.
Ne jadikuj za onim što je prošlo jer ćeš samo jadikovati nad samim sobom[11], piše Albahari u romanu Cink ne slušajući samoga sebe. Naime, njegove jadikovke zbog izgubljenog vremena i stvari koje bi htio popraviti, a ne može, ne prestaju i manifestiraju se u svim djelima nastalim poslije tog romana. Kao i kod Mehmedinovića, tako i kod njega, žal za izgubljenim ljudima, vremenima ili prostorom, u prvi mah do izražaja dolazi putem predmeta:
Uvek je tako, rekao je, uvek se onih koji su nam najpotrebniji setimo onda kad do njih ne možemo nikako da dođemo, ali zato se, kad se vratio u Kalgari, setio nečeg drugog: torbi i kutija s dedinim stvarima koje su stajale u plakaru u podrumu njihove kuće. [12]
Osjećaj tuge, nemanja, praznine, izazivaju predmeti koji podsjećaju na to za čim žalimo. Predmeti koji svjedoče da je to nešto (ili taj neko) bilo, postojalo, svjedočilo. Sada kad više ne postoji, ostaje nastojanje da se ili sačuva u sebi ili ubije. O umijeću odsustva, kako ga Albahari sam naziva, on piše u svim analiziranim djelima. Konstantne, ali uzaludne su njegove težnje da se izbori sa vlastitim prazninama. Bilo da je riječ o praznini praznine ili odsustvu ili pak o praznini kao punoći[13] ona je kod Albaharija uvijek tu, prisutna i pogodna za melanholiju. I on, slično Mehmedinoviću, dolazi do zaključka da nostalgija ubija[14]i da se skučenost duha može riješiti jedino oslobađanjem od iste.
Oba autora su u stalnoj borbi sa nostalgijom i melanholijom, ali koliko im se opiru toliko ih ta dva stanja kontantno stižu. Neprestano su u potrazi za mjestom koje će zvati svojim, ali osjećaj nepripadanja je utoliko prisutan zato što je povezan, ne sa prostorom, već sa unutrašnjim bićem onoga koji u prostoru traži sebe. Oni su fizički prisutni u gradovima u kojima žive, ali su mnogo više prisutni u onima koje su ostavili iza sebe ili pak u ljudima koji više nisu dio njihovih života. Čuvajući prošle uspomene, oni nastoje sačuvati vlastiti idenitet, odnosno sve ono što čovjek zapravo jeste. Njihove književnosti su intimne, autobiografske. Sjećanja su važan motiv kod oba autora. Izvor su melanholije koja dolazi iz svijesti da su prije svega stranci, svugdje osim u književnosti koju stvaraju. Ona je njihov način da se pronađu u svijetu nepripadanja i otuđenosti, u prostoru pukotina u kojem su neprestane potrage za sopstvenim odrazom.
[1] Gunter, Schmitz, Heinz, Melankolija kao nekritička svijest, sa njemačkog prevela: Đorđević, Mira, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija
[2] Ibid
[3] Senić, Renata, Tuga i melanholija, http://www.psihoterapijsketeme.rs
[4] Šimac, Sara, Nostalgija – šta je to i kako vam može pomoći da se osjećate bolje?, http://www.krenizdravo.rtl.hr
[5] Ibid
[6] Ibid
[7] Gunter, Schmitz, Heinz, Melankolija kao nekritička svijest, sa njemačkog prevela: Đorđević, Mira, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija
[8] Šop, Ljiljana, Nostalgija i književnost, Sarajevke Sveske br. 29/30 – Melankolija/Nostalgija
[9] Mehmedinović, Semezdin, Sarajevo blues, str. 40, Sarajevo, 2004.
[10] Ibid, str. 73
[11] Albahari, David, Cink, str 61, Beograd, 1988.
[12] Albahari, David, Svetski putnik, str. 77, Beograd, 2015.
[13] Ibid, str. 144.
[14] Albahari, David, Snežni čovek, str. 174, Beograd, 2015.
- Zaključak
U radu se nastojalo proniknuti u teme i motive književnog opusa Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića, sa akcentom na motive nostalgije i melanholije i poveznice koje dovode do stvaranja istih. Uvidjeli smo da postoje sličnosti i kad je životni put autora u pitanju pa je autoreferencijalnost važan segment njihovog djela.
I Albahari i Mehmedinović svoje djelo stvaraju, prije svega, oslanjajući se na egzilantsko iskustvo. Tema pronalaska sebe na prostoru koji nije tvoj opsesivna je i kod jednog i kod drugog, a predstavlja žarište za sve ostale teme kojima se bave. Oba autora svoj spas pokušavaju pronaći u drugoj domovini, Albahari u Kanadi, a Mehmedinović u Americi, ali mir ipak ne pronalaze jer osjećaj drugosti odlaskom raste. Zbog toga ih obuzimaju osjećanja melanholije i nostalgije, a počinju razna preispitivanja poput preispitivanja identiteta i jezika ili pak poniranja u komore sjećanja gdje se iz prošlosti zalazi u analize porodičnih odnosa, također aktuelne teme obojice autora. Disfunkcionalni porodični odnosi, prvenstveno na relaciji otac – sin čine okosnicu Albaharijevih djela, dok s druge strane kod Mehmedinovića taj odnos nije narušen, ali pisac osjeća konstantnu grižnju savjesti zbog toga što je svog troipogodišnjeg sina svjesno ostavio u opkoljenom Sarajevu čime je uništio njegovo djetinjstvo, ali i iskreirao njegovu budućnost. Stoga se kod oba autora javlja strah, nastao usljed različitih odnosa. Iz tog straha rađa se tjeskoba iz koje bijeg postaje oživljavanje prošlosti. Pokušaj bijega u neke sretnije trenutke ne predstavlja najbolje rješenje, nasuprot, sa sobom donosi još dublja osjećanja opustošenosti, depresije i tuge. Osim toga, autori iskustvo rata nose u sebi i, ako nije direktno, indirektno je inkorporirano u njihovo djelo. Taj psihički bol manifestira se na različite načine i u različitim situacijama, često se javlja pri pogledu na predmete poput slika ili dnevnika, čuvara prošlosti. Predmeti pokazuju za čim autori odnosno njihovi junaci žale.
Obojica dolaze do zaključka da nostalgija ubija i da se čovjek može osloboditi samo ako se oslobodi iste, što njima dvojici ne polazi za rukom.
U radu je ukratko bilo riječi i o odlikama moderne i postmoderne književnosti te o osjećajima otuđenosti i usamljenosti kao posljedicama stanja melanholije i nostalgije.
Zaključujemo da su djela Davida Albaharija i Semezdina Mehmedinovića satkana od žalovanja i čežnje za prošlošću te da melanholija i nostalgija čine bitne odlike njihovog opusa.
Ako ste pročitali do kraja, hvala.
Bilo bi mi draga da se “potpišete” u komenar ispod posta. 🙂
do sljedećeg čitanja,
GOLOTINJA TIJELA I DUHA U PRIČAMA ISAKA SAMOKOVLIJE
Samokovlija nastoji da spozna čovječju golotinju tijela i duha.”
(MIDHAT BEGIĆ: I. Samokovlija – sarajevski književnik; Raskršća II, Svjetlost, Sarajevo, 1969.)
Ako ti se ponekad čini da je prozni iskaz savremene književnosti prekoncizan i da je upravo to jedna od najupečatljivijih osobina savremenog stvaralaštva i ako si se zbog toga poželio/la starinskog pletenja riječi i pripovijedanja takvog da ispred sebe imaš jasnu sliku onoga o čemu autor piše, onda su pripovijetke Isaka Samokovlije tvoje parče kolača.
Samokovlija pripada bosanskohercegovačkoj jevrejskoj tradiciji, rođen je 1889. godine u Goraždu, a umro 1955. u Sarajevu. Po profesiji doktor, cijeli život je balansirao između tog poziva i onoga kojim se počeo baviti tek u 38. godini – pisanja. U književnosti se, dakle, javio na polovini života ozbiljnom i zrelom pripovijetkom „Rafina avlija“ koja je donekle i isprofilirala njegov dalji spisateljski put. Iako se okušao i u drugim književnim vrstama, ipak je svoj najpotpuniji izraz imao u pripovijetkama po kojima je i ostao najprepoznatljiviji.
Izdanje koje sam čitala je Veselin Masleša iz 1984. godine i čine ga odličan predgovor i izbori iz kritika (ovim putem apeliram na nove izdavače da ne preskaču predgovore i pogovore J). Knjigu sam kupila nedavno kod uličnog prodavača za 5 KM, a o njenoj stvarnoj vrijednosti ne treba mnogo. Više puta sam govorila o tome koliko volim stare knjige – „knjige s dušom“ – a ovo je jedna takva. I ne samo zbog godina koje ima, već i zbog onoga što je čini.
Pripovijetke Isaka Samokovlije su priče o bosanskohercegovačkim jevrejima, njihovim nadanjima, životu i željama. Svi Samokovlijini likovi pripadaju jevrejskoj zajednici (usputno osjetimo miris muslimanskih mahala iz naporednog komšiluka, a ponegdje imamo i nekog sporednog lika iz kršćanskog miljea).
„Gore na vrhu sokaka muslimanska djeca pište na vrbove pištaljke, a dolje pred Sadinom česmom hrpa jevrejske djece spliće se u klupko i raspliće sva u živom pokretu, vrišti u stotine glasova. Prvi su put, eto, osjetila ta dječica, bosonoga, iz malih memljivih kućica, toplu kaldrmu pod tabanima i na oči im udario sjaj. A s njima i sva mahala oživjela. Kao da dodaju usta ustima jedan te isti poklik, tako se izlijeva po njoj proljeće i sve se u njegovoj bujici utapa.“ (OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA)
Njegovi likovi su jasno i detaljno karakterizirani. Likovi su to koji su mahom obilježeni nekim nesretnim događajem ili sudbinom. Nesretni su, ali u njihovim (ne)običnim životima zajedničko je jedno – potraga za smislom i srećom. Saruču, Samuela, Rafu ili Hanku zasigurno nećete zaboraviti kad se jednom sretnete s njima. Ne znam koji mi je ovo put da čitam te priče, ali znam da su mi, od prvog čitanja, drage. Različita su čitanja u različitim životnim dobima pa ako sam u osnovnoj školi razmišljala o težini posla koji obavlja Samuel, sad mi je pak njegova moralna dilema bila predmet razmišljanja, a opet sam najviše sebe dala Hanki, nesretnoj Ciganki koja zbog ljubavi i prkosa umire, svjesno se šalje pod Sejdin nož, odlazeći s osmijehom, ali ne priznajući sebe kao drugu.
Ljubav, egzistencijalni problemi, jalovost, beznađe… muke su Samokovlijinog čovjeka koji uprkos svemu ipak pokušava pronaći smisao i u stalnom je nastojanju brisanja vlastitog besmisla. Sudbinom obilježeni sve što žele je „svoj maličak sreće“ koji im često izmiče tik pred posljednjim zamahom, presudnim da ga ulove. U svakom njegovom liku odvija se unutarnja drama zbog uskraćenih ljudskih prava i neuhvatljive radosti.
„Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar, ovaj tužni udovac, ovaj čovjek koga je sudbina gazila na svoj način, bijedan i udaran sa svih strana, preplašen i povučen u se, pun snova i nekih želja, a uvijek bijedan kao da se bijeda hvatala njega gotovo samo i jedino stoga što nije imala nikog drugog za koga bi se zakačila.“ (SIMHA)
Samokovlija je pripovjedač čije priče su prepune bogatih zapažanja, detalja i impresija pomiješanih sa čistom i nepatvorenom emocijom za čije je pripovijedanje Jovan Krišić izjavio da je to „hleb potkvašen jevrejskim duhom, mističnim i vitalističkim, ali od brašna slovenskog, od belice – pšenice što je rasla negde kod Goražda ili na Sarajevskom Polju“. Odavno nisam naišla na opis nečijeg pripovjedanja koji mi se više svidio i sa kojim bih se više složila.
Mnogo je panteizma i suptilne strasti prožeto tim pričama, pejzaž je često u službi opisa lika, česti su motivi ženidbe i udadbe, potrebe za drugim i ljubavlju i uprkos zloj sudbini u svim pričama pulsira život, kao pjesma. Samokovlijini likovi su pred nama ogoljeni do onog najtanjeg i najintimnijeg. Nemoguće je ne misliti o njima nakon što se korice zatvore.
Završit ću citatom iz meni omiljene priče, one o ciganki Hanki.
„Sanjam: ko ležim ja u zabranu, pa se ujutro budim. Istom je progledao dan. Mokri mi obrazi od rose. Protežem se. Pružam ruku da napipam tvoju, a ti još spavaš. Neka ga, nek spava, govorim ja, pa skočim da naberem suharaka, pa ložim vatru. Otrknem pod čergu pa ubacim u njedra pregršt šećera, dohvatim džezvu i fildžane i mlin s kavom, pa letim, letim da te sačekam sa cigarom kad se razbudiš, da uzmem pramen svoje kose pa da ga spalim nad tobom da te niko drugi ne mogne obajati.
Zadihala sam se od trčanja – ko zna kad sve to svršim, pa se probudiš, poljubićeš me za uhom, za vratom, u njedra, pod dojkom, pa pripalit ćeš cigaru s mog ugarka u koji ću pljunuti tri puta, ne bi li mi i dušu uvukao u se, pa da crknem od radosti što sam tvoja.
Tako sanjam ja.“
do sljedećeg čitanja,
“JER TI, TI SI DRAGOCJENI TERET, MARVANE, NAJDRAGOCJENIJI!”
– osvrt na djelo “Molitva moru”, Haleda Hoseinija –
Ali taj život, to vrijeme,
sada liči na san,
čak i meni,
kao neki udaljeni žagor.”
“Molitva moru” pročita se u roku od 20 minuta. Ako me pitate u koju književnu vrstu bih svrstala to neobično Hoseinijevo djelo, ne bih znala odgovoriti. Zapravo, ono je to što u naslovu i piše – molitva.
“Sve što mogu jeste da se molim”, vapaj je naratora pred kraj priče od 40ak stranica, djela napisanog u svega nekoliko stilizovanih, lirski obojenih rečenica, a inspiriranog pričom o dječaku Ajlanu (Alanu) Kurdiju, trogodišnjoj sirijskoj izbjeglici, nastradalom u moru u septembru 2015. godine.
Fotografija Ajlana utonulog u vječni san, samog, glavom uronjenom u pijesak obišla je cijeli svijet i svima nam se urezala u male sive ćelije da stoji kao opomena. I ovo djelo Kaleda Hoseinija, afganistansko-američkog autora čiji romani “Lovac na zmajeve”, “Hiljadu sjajnih sunaca” i “A planine odjeknuše” su nas svojevremeno pokidali na parčiće, jeste upravo to – OPOMENA. Jer kad ti ne preostaje ništa drugo osim molitve onda si stješnjen u kut, a Marvanov otac nije bio u kutu, našao se pred morem, morem koje nam je sloboda, smiraj i bijeg, a koje je njegovo dijete pokrilo svojim jorganima i odvelo ga u san iz kojeg se više probuditi neće. Sve što mu preostaje u toj bespomoćnosti jeste da sklopi ruke (ili možda raširi) i zamoli tu nepreglednost ispred sebe da bude očinski nježna.
Ono što možda najviše od svega boli je što se Ajlanovo more u različitim oblicima ponavlja svakodnevno, samo što mi to često ne osjetimo, ne doživljavamo, ne vidimo.
I tu se krije vrijednost ove Hoseinijeve knjižice. Foromom obraćanja Marvanu, koji simbolizira Ajlana, autor skreće pažnju na bitan i sveprisutan, u posljednje vrijeme izuzetno aktuelan, problem. Knjiga je posvećena hiljadama izbjeglica stradalih u prekomorskom progonu, a posebnu težinu cijeloj priči daju ilustracije (na mene lično su ostavile mnogo jači dojam i od teksta konkretno u ovom slučaju) Dena Vilijamsa koji je savršeno bojom prikazao život prije prinudnog odlaska sa rođenog topraka, borbu i odlazak i ono poslije. Od živopisnih žute i zelene dolazimo u predjele smeđe i crne, da bi nas na kraju preplavile sve nijanse plave.
Ovo svakako nije najbolje Hoseinijevo djelo. Istina je i da je skupo u odnosu na ono što nudi (negdje sam pročitala da dio od prodaje ide u Hoseinijevu humanitarnu fondaciju posvećenu izbjeglicama), istina je i da je izvikano, ali istina je i da nam treba da nas udari u glavu.
Pročitajte ga (vaša biblioteka može i bez njega, ali nađite ga negdje pa pročitajte), onda na internetu nađite Ajlanovu sliku i osjetite težinu koja ona nosi, onda udahnite duboko i zatvorite oči. Poslije toga probajte sljedeći put hladno proći pored migranta na ulicama vašeg grada koji prodaje maramice i nemojte ih kupiti.
Ja nisam mogla.
Eto u tome je veličina ove molitve kojoj za književni kvalitet dajem tricu, ali zbog koje molim da ljudsko u meni nikad ne prestane da tinja.
Svim Ajlanima / Marvanima svijeta želim da nikad ne saznaju šta znači progon i da ih uvijek ujutro budi šum stabala maslina na povjetarcu, meketanje koza njihovih baba koje lupkaju kuhinjskim posuđem, vazduh i sunce i japanske jabuke na istoku…
Od Malog princa... 