Proza

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić (izbor)

#knjigaposvuduša, Sarajevo, oktobar 2022.

4.

– Umjetnost je pitanje života i smrti.

– Patetično i stotinu puta ponovljeno.

– Umjetnost je život i smrt. Ništa drugo.

– Dramatična si.

– Umjetnost je ozbiljna i neophodna.


9.

– Srušila sam sve granice i nakon toga napisala pjesme.

– Granice u sebi ili oko sebe?

– I jedne i druge.

– Šta misliš šta je to?

– Sloboda.


20.

– Ogledalo u kojem sam željela vidjeti sebe rasprsnulo se.

– Pa šta ćeš sada?

– Ogledat ću se u tvom oku.


28.

– Ja se zovem M.

– Ja sam N.

– To je sve što smo jedno drugom trebali kazati.

– Da stvari nisu izmakle kontroli.


32.

– Kakva je moja pjesma?

– Pokazuje kako se trenutak može lako pretočiti u trajanje koje nema kraja.

– Za pjesmu nije potreban neki veliki povod.

– Ti se rastačeš u mnoštvo čestica.

– Kao u naučno-fantastičnom filmu?

– I onda se stapaš u stihove koji imaju tvoj lik i tvoju zapitanost.

– Šta se potom događa?

– Kao čitalac dugo doživljavam tvoje stihove.

– Kako doživljavaš pjesnikinju?

– Zašto je to važno?

38.

– Kada sam te prvi put vidjela znala sam da si pjesnik. Doduše, izopačen, ali pjesnik.

– Izopačen pjesnik? Kako voliš pleonazme.

– Misliš da je svaki pjesnik po prirodi stvari izopačen?

– Naravno. Kako bi zdrav čovjek mogao pisati.

– Precizno govoriš.

– Ti si izopačena.

– Ima više vrsta izopačenosti.

– Sklonost pisanju je najopasnija među njima.


46.

– Okončat ću sve sa vanjskim životom.

– Šta to znači?

– Predat ću se poeziji.

– Kao ljubavi? Kao muškarcu?

– Zašto uvijek muškarac mora biti ljubav?

– Ne mora. Ali šta sam ja?

– Ti nisi muškarac.

– Nego šta sam?

– Ti si iluzija.

– Otkud onda strast?

– Sve je zapravo poezija.

– Kako ćemo voditi ljubav?

– Riječima.


73.

– U svijetu stvarnoga ti ne bi odabrao mene.

– U svijetu mogućeg bi odabrao tebe.


86.

– Šta da radim?

– U kom smislu?

– Sve izgleda kao da ne postojim.

– Samo si malo izgubila sebe.

– Prenaglila?

– Ogolila si se.

– Da se zaustavim?

– Predlažem.

– Vratit ću se na početak.

– Koji?

– Onda kad ti nisi bio važan.

– Vrati se danu kad si sebi bila važna.


94.

– Zašto si otišao?

– Nisam mogao istrpiti tvoju imaginaciju.

– Odlaziš tačno onog trenutka kada je mašta mogla postati stvarnost.

– Upravo tako.

– To nije bježanje od tebe, to je bježanje od sebe.

– Jesi li to pročitao u nekom romanu?

– Ipak sve ne mogu naučiti.

– Ispituješ granice i uživaš u bijegu.

– Bit će da je tako.

– Jednom ćeš se zaustaviti ili će te neko zaustaviti.

– Ili će to neko uraditi tebi. Nisi ni ti statična.

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

KAKO SE SVIJET SUSREO S REVOLUCIJAMA, A STRANICE KNJIGE IZMIJEŠALE…

#knjigaposvuduša 📍 Rumelijska tvrđava, Istanbul, juli 2022.

Pisanje o romanu „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ počet ću inkoativnom mišlju autora koja djelo u startu usmjerava ka određenoj skupini ljudi, a koja glasi:

„Po našem mišljenju, čitalac koji se ne razumije u ljubav, ne bi trebalo uopšte ni da pokušava da pročita ovu knjigu.“

Ono zbog čega izdvajam baš tu rečenicu nije samo to što mislim da knjigu neće razumjeti oni koji ne razumiju ljubav, već to što uistinu mislim da ovo nije roman koji će svakome biti zanimljiv.

Ukoliko bismo fabulu uprostili to bi bila romansa zasnovana na historiji pa bismo djelo žanrovski mogli okarakterisati kao historijsku fikciju sa ljubavnim elementima… Ali… ali… Pala zasigurno ne bi bio nagrađivani turski autor niti bi mu Turski institut za patente registrovao ime kao brend da je fabula uproštena do te mjere. Pa, o čemu se onda tu zapravo radi kada sam i u prethodne dvije objave u kojima sam citirala dijelove romana i ja izdvojila ljubavne?

Sjećate se ciklične strukture 1001 noći i magičnog Šeherzadinog pripovijedanja? E pa, mene je roman Iskendera Pale podsjetio na takvo nešto. Pala ispisuje knjigu o knjizi ili priča priču o priči.

Idemo dalje, sjećate se Lejle i Medžnuna, istočnjačkih Romea i Julije? Naravno, ko se ludog Kajsa ne sjeća… E pa, Palina priča o priči zapravo je priča o Lejli i Medžnunu, tj. njihovom turskom prepjevu, iz pera velikog divanskog pjesnika Fuzulija.  

Idemo još… u sinopsisu ovog Laguninog izdanja stoji da je glavni lik djela KNJIGA, i to baš ova gore pomenuta Fuzulijeva, Hilelijina, „knjiga o L. i M“.

I sad bih ja mogla dodati još jednu rečenicu – da knjiga putuje Osmanskim carstvom, ali i malo dalje, pa i do Zapada, i da se naposljetku vraća u Istanbul, i time bih skinula prvi, bukvalni, sloj ovog romana.

Ali, ali, ali…

#odmalogprinca

„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ postmodernistički je roman vješto u poeziju sakriven, u kojem se prepliće štošta… Od autora, njegovog rukopisa i otvorenog kraja, do naratora, preko biblioteke i njenih tajni, do mnoštva intertekstualnih referenci, bajkovitih elemenata, historijskih činjenica, poigravanja datumima i ličnostima, priče o tome kako nastaje priča, priče o poznatim turskim pjesnicima (posebno divanskim na kojima je Pala i doktorirao), tajni svemira, prelamanja stvarnosti i fikcije, pitanja lika i autora („roba i gospodara“) pa sve do vječnih filozofskih rasprava o tome šta biva kad djelo napusti autora… u šta se preobražava i kako se tumači. Sve to zapravo je kulisa za jednu mnogo kompleksniju priču o protoku vremena, o mijenama, o ljudima, o Carstvu. Osmanskom, dakako, jer djelo počinje u vremena Zakonodavčeva u kojima se u kulturu ulagalo, davalo i gledalo, a završava 1800-ih, kad knjiga, taj nekad dragocjeni predmet za ublažavanje tuga i boli, do javne kuće dolazi.

Naravno da prepoznajemo vječnu tursku temu, raspad Carstva i ono šta to sa sobom donosi, s tim da to ovdje nije, kao kod Pamuka npr. ispisano objektivno i jasno, već poetski. Poezijom, i to onom koju smatraju najljepšom u istočnjačkom svijetu – ljubavnom – kritikuje se i osuđuje, lamentira nad trivijalnostima i neznanjem.

O čežnji i težnji za hvatanjem vremena koje se više nikad uhvatiti neće… O vječitom trganju i nesnađenosti između ovamo i tamo… Kaže Knjiga (ova što je glavni lik) kad se na kraju u potpunosti fizički rasparča, kad joj od vlage podbuhare listovi, kad počnu da smrde, kad počne da je boli jer je cijepaju i bacakaju tamo-amo… kaže: Više nisam mogao da razaberem da li sam Istočnjak ili Zapadnjak.“

I da se vratim na početak… Ovo jeste (uz sve kazano i mnogo toga nekazanog) priča o ljubavi. O ljubavi koja će jedina spasiti svijet, koja jedina to može i koja je jedina jača od bodeža, tajni svijeta, kojekakvih društava koja nama upravljaju zasjedajući za okruglim stolovima u mračnim i hladnim prostorijama, od smrti.

O ljubavi i o znanju. O potrazi za Uzvišenom Ljepotom… O pismenosti i opismenjavanju. O brizi za umjetnost i ljubavi prema poeziji kao estetskoj dimenziji ljudske tvorevine. O knjizi i njenoj snazi. O priči… i pričanju…

„Ja sam Kajs, rob mog gospodara Fuzulija. Da nije ponekog ko s vremena na vrijeme napiše moju priču…“

Hodoljublja...

U Muzeju nevinosti… ili kad predmeti ispričaju priču…

#knjigaposvuduša 📍Istanbul, juli 2022.

Za početak klikni na Instagram… A možeš pročitati i ovu reportažu Senada Pećanina pisanu za magazin Gracija.

A sad da putujemo kroz fotografije…

  1. ZGRADA

“Muzej nevinosti”, nastao prema istoimenom romanu, nalazi se na adresi: Firuzağa, Çukurcuma Caddesi, Dalgıç Çk. No:2, 34425 Beyoğlu/İstanbul, Turkiye (ili jednostavno idete na Cihangir i tražite muzej, noge će vas odvesti same. :)) Muzej vizualizira radnju romana i priča priču o Istanbulu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nastao je u napuštenoj kući iz 19. stoljeća koju je Orhan Pamuk kupio maštajući da će tu jednoga dana biti muzej dotad nenapisane ljubavne priče. Na izgradnji muzeja radili su dva turska i jedan njemački arhitekta.

2. ULAZNICA

Cijena ulaznice za Muzej nevinosti je cca 4 eura, ali svi pasionirani čitaoci djela znaju da ukoliko dođu sa primjerkom knjige (na bilo kojem jeziku na koji je prevedena) mogu ući besplatno. U posljednjem poglavlju romana “Sreća” razgovaraju Kemal, glavni lik, i Orhan, pisac kojem Kemal svoju priču pripovijeda i koji je, zapravo, u njegovo ime zapisuje. Između ostalog, navodi:

“Na kraju knjige, molim vas, stavite i plan grada, da zainteresirani posjetitelji mogu sami naći put do Muzeja. Ljudi koji budu znali moju pripovijest, sjetit će se Fusun kad god, idući ulicama, bace pogled na istanbulski krajolik, kao što je se i ja sjetim. Oni koji pročitaju knjigu, imaju pravo jedanput besplatno posjetiti Muzej. Stoga je dobro staviti u knjigu i ulaznicu. Neka čuvar na ulazu ovjeri pečatom Muzeja nevinosti ulaznicu radoznalca koji dođe s knjigom, i neka ga primi u Muzej.

‘Gdje da stavimo ulaznicu?’

‘Evo ovdje.'”

leptir – pečat Muzeja nevinosti

3. U HOLU

  • Vrhunac Kemalove opsesije, 4213 Fusuninih opušaka.

4. SPRAT PRVI – OD 1. DO 51. POGLAVLJA

Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku.”

(Poglavlje 1 – Najsretniji trenutak u mom životu)

Majka je stan u Apartmanu Merhamet kupila prije dvadeset godina, dijelom zato da bi novac uložila u nešto, a dijelom da bi imala utočište gdje bi povremeno mogla naći mir; no stan je ubrzo počela koristiti kao prostor kamo je odlagala stare stvari koje su joj se činile staromodnim, ili pak nove, koje bi joj nakon kupnje brzo dodijale.”

(Poglavlje 7 – Apartman Merhamet)

MELTEM – PRVI TURSKI VOĆNI SOK (poglavlje 8)


Jedna od problematika romana jeste ženska revolucija u Turskoj i oslobađanje od tradicionalnih i religioznih okova. Da li je važno čuvati nevinost do braka i šta ako djevojka ipak odluči taj korak napraviti prije? Deveto poglavlje otvara ta pitanja…


ŞEHRiN iŞIKLARi VE MUTLULUK / CITY LIGHTS AND HAPPINESS / SVJETLA GRADA I SREĆA (poglavlje 10)

Ni otac ni majka nisu bili vjernici. Nikada nisam vidio da neko od njih klanja i posti. No za njih se, kao ni za mnoge druge bračne parove sazrele u ranim godinama Republike, nije moglo reći da ne poštuju vjeru; oni se samo nisu zanimali za nju, i tu odsutnost zanimanja objašnjavali su laicističkim republikanstvom i ljubavlju prema Ataturku, baš kao i mnogi njihovi poznanici i prijatelji. Ipak, i moji bi, kao i mnoge druge svjetovno orijentirane i imućne porodice s Nišantaša, za svaki Kurban-bajram dali zaklati ovcu, te bi meso, kako to nalaže običaj prinošenja žrtve, dijelili sirotinji.”

(poglavlje 11 – Kurban-bajram)

Kurban znači da bismo za Allaha žrtvovali najdragocjenije što imamo. Da Allaha toliko volimo da bismo za njega, mlada damo, dali ono što najviše volimo. I da usto ne očujemo ništa zauzvrat.

TEKEL voćni likeri (TEKEL je poznata turska kompanija za proizvodnju alkohola i cigara, postojala od 1862. do 2009. godine. Dio identiteta urbanih porodica Ataturkove Turske.)


Za nju je ljubav bila nešto za što bi čovjek morao žrtvovati cijeli svoj život i biti pripravan na sve, upravo tako. No to se može dogoditi samo jednom u životu.”

(poglavlje 14 – Ulice, mostovi, padine i trgovi Istanbula)

Ako je muškarac pobjegao nakon što je spavao s djevojkom mlađom od osamnaest godina, gnjevni bi otac katkad došao na sud i protiv njega podigao tužbu, kako bi kćer udao za tog ženskara. Katkad su takve parnice pratili novinari, ali su oči ‘zavedene’ (izraz iz onodobnih novina) mlade djevojke na fotografijama skrivali debelom crnom crtom, kako je čitatelji ne bi prepoznali u tom sramotnom stanju. Budući da su novine na isti način skrivale oči bludnica pokupljenih u policijskim racijama, kao i oči silovanih i u preljubi uhvaćenih žena, zbog tih je fotografija čitanje novina u Turskoj nalikovalo maskenbalu fotografija na kojima su žene nosile crni povez na očima. Osim pjevačica, umjetnica i sudionica na natjecanjima za izbor miss, koje su ionako smatrali ‘lakim ženama’, u novinama su se vrlo rijetko viđale fotografije Turkinja neprekrivenih očiju, a u reklamama su se najviše pojavljivale strankinje i nemuslimanke.

Budući da se smatralo nezamislivim da razumna i čedna djevojka dođe u situaciju da se ‘poda’ nekom muškarcu koji se njome ne misli oženiti, odnosno da spava s muškarcem koji joj nije obećao brak, bilo je vrlo rašireno mišljenje da djevojka koja to učini ‘nije pri sebi’. U turskim filmovima iz tog doba, u melodramatičnom ozračju i pouke radi, vrlo su često obrađivali tužnu sudbinu djevojke koju su na nekom ‘nedužnom’ plesu omamili tabletom kriomice ubačenom u limunadu, a potom joj ‘ukaljali čast’ i oduzeli ‘njezino najveće blago’; u takvim filmovima dobre su djevojke na kraju umirale, a loše postajale prostituke.”

(poglavlje 15 – Neke neugodne antroploške realije)

Nastupila je tišina. Glave su nam bile na jastuku, a pogled uperen u cijevi centralnog grijanja, rupu za dimnjak i poklopac na njoj, karnižu, zastor, linije koje iscrtavaju zidovi i kut stropa, pukotine, oljuštenu boju na zidu, prašinu. Za ovaj Muzej restaurirali smo taj prizor sa svim njegovim realističim pojedinostima, kako bi godinama poslije tu tišinu osjetili i ljubitelji muzeja.”

(poglavlje 20 – Dva Fusunina uvjeta)

Četiri godine nisam nikoga pitao je li se doista udala, ko je taj njezin muž inženjer, ima li djece, šta radi… Bojao sam se da ću više patiti saznam li sve to, no bilo je strašno i ne moći doznati nešto o njoj. Jako me mučila pomisao da i ona živi negdje u Istanbulu, da u novinama čita vijesti koje i ja čitam, da gleda isti program kao ja, a da je nikako ne mogu vidjeti. Obuzimao me osjećaj da mi je cijeli život uzaludan.”

(poglavlje 21 – Očeva priča: biserne naušnice)


Vrijeme koje je proteklo od našeg zadnjeg susreta nije izblijedilo moje uspomene, iako sam molio Boga da tako bude, kao što ni bol nije učinilo podnošljivijom.”

(poglavlje 29 – Svake minute mislio sam na nju)


“…ponekad bih imao iluziju da bol prolazi…”


“… život, ljubav i sreća nisu tako jednostavne stvari i svako se snalazi kako najbolje zna da bi se zaštitio i bio sretan na ovome prolaznom svijetu!”



“Ruke su joj stalno bile u pokretu, kakvima ih i pamtim.”


5. SPRAT DRUGI – OD 52. DO 79. POGLAVLJA

njemačko izdanje romana





FUSUNINA VOZAČKA DOZVOLA (poglavlje 73)

Fusun je obukla bijelu haljinu s narančastim cvjetovima i zelenim listovima. Prelijepo joj je pristajala. Tu dražesnu haljinu s V-izrezom, koja joj je prekrivala koljena, nosila je svaki put kad smo išli na obuku, baš kao sportaš koji je na treningu uvijek u istoj trenerki. Na kraju sata vožnje njezina je haljina, baš kao i trenerka, bila mokra od znoja. Tri godine nakon što sam Fusun počeo podučavati vožnji, kad god bih tu haljinu vidio na vješalici u njezinu ormaru, rado bih se prisjetio naših zanosnih sati, ispunjenih napetošću i srećom, koju smo proživjeli u parku Jildiz, nedaleko od palače sultana Abdulhamida; vođen unutarnjim porivom, mirisao sam rukave i prednjicu te haljine u želji da osjetim Fusunin jedinstveni miris i iznova proživim te trenutke.”



“Zapravo bih te željela ubiti, reče i ustade.”

“Zato što znaš koliko te volim.”

6. PENTHOUSE: OD 80. DO 83. POGLAVLJA

Imao sam osjećaj da će moja bol postati lakša ako ispripovijedam priču.”

(poglavlje 80 – Poslije nesreće)

Na trećem spratu nalazi se Kemalova soba, manuskript romana te kolekcija izdanja na različitim jezicima na koje je djelo prevedeno.

“…prošlost postoji u predmetima kao njihov duh…”

Roman je pisan u periodu od 2002. do 2008. godine kada je objavljen, dvije godine nakon što je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pretpostavlja se da je novac od nagrade uložen u izgradnju muzeja.

Fusun i Kemal bili su dvoje veoma dobrih i časnih ljudi, i bili su krasan par, ali ih dragi Bog nije sastavio, pa ni ne treba pitati je li sve tako moralo biti.

(…)

Ljudi koji ga budu posjećivali (muzej) osjećat će poštovanje prema mojoj i Fusuninoj ljubavi dok budu gledali te predmete, i našu će ljubav uspoređivati sa svojim uspomenama.

(…)

Posjetitelji koji s poštovanjem i skrušeno budu mislili o ljubavi Fusun i Kemala dok budu gledali izloženu građu, shvatit će da ta pripovijest nije samo kazivanje o zaljubljenima kao što su Lejla i Medžnun ili Husn i Ašk, nego o cijelom jednom svijetu, to jest o Istanbulu. Jeste li za još jednu rakiju gospodine Orhane?”

do sljedećeg hodoljublja, #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

JA SAM MALI GRAD, A GRAD JE VELIKO JA. AKO TO NISMO I AKO TO NIJE, ONDA ŠTA SMO? (Bogdan Bogdanović)

#knjigaposvuduša 📍 Topkapi palača

Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.

„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.

„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.

Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.

Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?

Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?

Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.

Istanbul, juli 2022.

Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.

„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“

Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.

Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

„ZA CARA, ZA RUSIJU, ZA VJERU!“ I REKLA BIH… ZA LJUBAV.

(“Rat i mir”, Lav Nikolajevič Tolstoj

OSVRT PREPUN DIGRESIJA I USPUTNIH MISLI)

#knjigaposvuduša 📍 Beach Albatros Resort, Hurghada, juli 2021.

Dobar dan, dozvolite da vam predstavim djelo koje je protekla dva mjeseca sa mnom išlo na posao, na kafe, u roditeljsku kuću, apartman, u wc, na jezera i mora, u krevet, na drugi kontinent… Ne znam zapravo ni kako bih pisala o Ratu i miru, ali pokušat ću složiti nekoliko smislenih rečenica. Prije svega da kažem da roman imam nekoliko godina i uvijek sam ga zaobilazila u širokom luku jer, pod broj 1) naslov mi uopšte nije zvučao primamljivo, pod 2) 2 x 600+ stranica, pod 3) osjećaj da sam nedorasla temama o kojima je Tolstoj tu pisao. E ako vas ima još koji iz istih ili sličnih razloga bježite od ovog „neprevaziđenog klasika u kojem je data slika ruskog društva“ da vam kažem prvo da pod 1) naslov je indikativan – ukratko, mjesto radnje – Rusija, vrijeme – napoleonski ratovi, ali pored „života“ na ratištu paralelno pratimo i onaj u salonima i koliko god ovo bili opisi velikih ratova i velikih slavnih bitki, moju pažnju su konstantno držali pojedinci, učesnici tih ratova, glavni likovi romana (evo zadržat ću se na tom terminu, ali da vam citiram šta je Tolstoj u pogovoru nazvanom „Riječ-dvije o knjizi Rat i mir“ odgovorio na pitanje šta je „Rat i mir“: Nije roman, još manje epopeja, a još manje povijesna hronika. Rat i mir je ono što je autor htio i mogao izraziti u onoj formi u kojoj je izrazio.); pod 2) djelo se sastoji iz dva dijela (izdanje koje ja imam je takvo, ali i izvorno je isto štampano prvo jedan pa onda drugi dio i iz epiloga), tj. iz četiri knjige i ok, da se ne lažemo, u neka doba postane malo zamorno, pogotovo što ima historijskih dijelova koji nisu baš svačiji komad kolača, alii Tolstoj nas konstanto sa ratišta odvodi u salone pa su ratna događanja u stalnom kontrapuktu sa onim drugim (meni zanimljivijim) u kojima pratimo ljubavne intrige, porodične drame i zavrzlame, rast i razvoj glavnih likova (hej, ilustracije radi, pratimo npr. odrastanje malog Petje od bebećih koraka do odlaska u rat :D) te smo stalno u tom vrtlogu na koji se prosto u neka doba navikneš; pod 3) ako se plašite da ste nedorasli temama, niste… shvatit ćete sve, jedino vas od čitanja može udaljiti stil kojim je djelo pisano jer, iskreno, i nije baš toliko pitak kao npr. u Ani Karenjini… ako ste čitali Anu i mislite da je ovo isti Tolstoj, e pa nije, odmah da vam kažem. Historijske teme doprinijele su tome da ovdje nema (ili jako malo ima) “liričnih” djelova. Opisi su konkretni, bez mnogo kićenja, često suhoparni. Realizam se najviše čita u portretiranju likova, gdje možda najviše i dolazi do izražaja taj neki Tolstoj na koga smo navikli:

„Crte su im lica bile jednake, ali je u nje sve obasjavao dobar, zadovoljan, mlad, vazda isti smješak i neobična, antička ljepota tijela; bratovo je lice, naprotiv, bilo zasjenjeno idiotizmom i neprekidno je odražavalo zlovolju, a tijelo mu je bilo mršavo i slabo. Oči, nos, usta – sve se skupljalo u neku neodređenu i dosadnu grimasu, a ruke i noge je uvijek držao neprirodno.“

Mnogo sam novog naučila čitajući. Bitka kod Austerliza, Borodinska bitka, iluminati i masonerija, položaj žene u 19. stoljeću… samo su neke od tema koje su mi se postavile kao one o kojima sam, zahvaljujući djelu, više istraživala. Upravo zbog toga, djelu dajem zvjezdicu više u odnosu na subjektivni osjećaj prilikom čitanja. Neke knjige pisane su da uz njih uživamo, neke da iz njih učimo. Meni je „Rat i mir“ bila ovo drugo.

Kako spomenuh položaj žene… Moram priznati da mi se Tolstojev pogled na žene u ovom romanu nije svidio. Naravno da sam tu problematiku interpretirala iz ugla vremena u kojem je roman nastao, ali svejedno su me rečenice poput ovih koju ću citirati poprilično bocnule:

„Ima moj otac pravo. Sebičnost, taština, tupoglavost, beznačajnost u svemu i svačemu – takve su žene kad se pokažu onakvima kakve jesu. Kad ih pogledaš u društvu, čini ti se da ima nešto u njima, a kad tamo ništa, baš ništa! Nemoj, nemoj se ženiti, dragi moj, nemoj se ženiti…“

ili

„Ja sam žena; vi mislite da smo mi sve glupače.“

Ako uzmemo u obzir da je ovo otprilike vrijeme u kojem se u Francuskoj pojavljuje prva Deklaracija o pravima žena, u Engleskoj sufražetkinje, odnosno vrijeme u kojem se feminizam javlja kao pokret, onda Tolstojevi stavovi u ovom romanu nisu nimalo napredni (o čemu svjedoči i lik glavne junakinje, o čemu neću jer ne želim da spojlujem, ali moram reći da je meni tako zamišljen njen život bio veliko razočarenje).

Nego da kažem ponešto o likovima zato što su upravo oni bili nit za koju sam se cijelo vrijeme držala prilikom čitanja. Sva pitanja i problematike romana data su zapravo kroz prizmu likova kojih ima zaista mnogo (kažu da u cijelom romanu ima 559 likova od kojih je čak 160 njih imenovano prema stvarnim ličnostima) i ono što se meni najviše svidjelo jeste što pratimo sazrijevanje svakog od njih (radnja romana traje od 1805. do 1820. godine). Glavni likovi su ipak fikcionalizirani te je za njih Tolstoj u gore pomenutom pogovoru rekao da „imena ličnosti Bolkonski, Drubecki, Bilibin, Kuragin i drugi podsjećaju na poznata ruska imena. Sučeljavajući nepovijesne ličnosti s drugim, povijesnim ličnostima, osjećao sam da je nezgodno čuti kako grof Rastopčin razgovara sa knezom Pronskim, Streljskim ili s nekim drugim knezovima ili grofovima s izmišljenim dvostrukim ili jednostrukim prezimenima. Bolkonski ili Drubecki, iako nisu ni Volkonski ni Trubecki, zvuče nekako poznato i prirodno u ruskom aristokratskom društvu.“ Ono zbog čega Tolstojeve likove u ovom djelu smatram uspjelim jeste upravo to što me većina njih užasno nervirala i što se sa jako malo postupaka uistinu mogu poistovjetiti, ali opet sam cijelo vrijeme nastojala da ih shvatim, opravdam i nađem razlog zašto su takvi kakvi jesu. Likovi su to koji vremenom postaju u potpunosti drugi ljudi u odnosu na one kakvim nam se predstavljaju na početku što zapravo i jeste ono životno jer zar se i sami, usljed života i onoga što nam donosi, ne mijenjamo, ne postajemo bolji (ili gori), jači, postojaniji… Nekoliko je glavnih likova, zapravo porodica čiji životi se na čudan „televisa presenta“ način isprepliću, ali nikoga od njih ne možemo izdvojiti kao centralnog lika, nosioca romana. Guglajući, naići ćete na podatak da je to možda Pjer Bezuhov, ali njegova uloga, prema mom mišljenju, nije ništa veća od uloge Nikolaja Rostova ili pak mog omiljenog Andreja Bolkonskog. Pjer je posmatrač, neko ko je tu prisutan od prve do posljednje stranice… Kroz njegov lik pratimo različite društvene mijene pa u jednom dijelu kolutamo očima na njegovo masonstvo, a u drugom ga bodrimo kada odluči da učestvuje u ratnim pohodima, žao nam ga je kad je zarobljen i drago nam je kad se, na kraju, nađe u krugu svoje porodice… Nikolaj je pak sanjar, pjesnička duša sa glavom u oblacima, suprotan Andreju, hladnom, bezobraznom patrioti koji, svjestan sebe, teži samo najboljem i ne pristaje na ništa manje od toga. Rekoh li već da mi je to omiljeni lik? 🙂

📍Albatros Aqua Blu, Hurghada, juli 2021.

Centralna junakinja Nataša je jedan od ženskih likova koji su me najviše nervirali od svih sa kojima sam se ikad susrela. Razmažena, nezrela, sa stalnim zaljubljivanjima do groba, ipak nekako uspijeva učiniti da stalno želim da joj se desi nešto lijepo… Kako, ne znam, ne razumijem, ali eto, to je upravo ta ostvarenost likova koju prethodno spomenuh. Citirat ću ovdje jedan pasos koji sam pronašla u Guargdianovom članku naslovljenom „War and Peace: the 10 things you need to know (if you haven't actually read it), a u kojem je otprilike iskazan i moj odnos prema likovima ovog djela:

The book will try to understand why people behave as they do, and it may make the best case possible for some strange actions, but it won’t make apologies for anyone and won’t pass a final judgment. Don’t expect to be able to predict what happens. Even the characters won’t be able to explain why they do what they do, perhaps until weeks or months later. The subject of the book is the wildness of possibility…“

„Rat i mir“ je roman koja ima centralnu veliku temu, ali to je roman koji zapravo govori, ne o onima koji su vodili ratove, nego o onima koji su u njima živjeli. I koji su ih živjeli. „Rat i mir“ je osuda vlasti i pohvala ljudima koji to nisu. „Rat i mir“ je dokaz da i u ratu živimo, volimo, tražimo istinu i sebe.

Sve dotle dok se budu pisale povijesti pojedinih ličnosti – pa bile one Cezari, Aleksandri ili Lutheri i Voltairei, a ne povijest svih, bez iznimke, svih ljudi koji su sudjelovali u događaju – morat će se pripisivati pojedinim ličnostima da posjeduju sile koje su tjerale druge ljude da usmjere svoju djelatnost prema jednom cilju. A takav pojam za koji povjesničari znaju jedino je vlast.“

„Rat i mir“ je filozofija života, pa bilo u ratu ili u miru.

I da, da ne zaboravim Petju (Peću) Rostova… mog drugog omiljenog lika. Obratite pažnju na njega kad čitali! 😊

P.S. Kako sam već rekla, ovo nije roman u kojem ćete podvlačiti sve redom što pročitate. Štaviše, nisam baš izdvojila mnogo takvih dijelova, ali one koje jesam napisat ću na blog kroz nekoliko dana pa vam linkam.

P.P.S. Roman je čitan u okviru knjiškog kluba #podstaklenimsvetionikom pa kliknite na Instagram hashtag za ostale prikaze, utiske, dojmove. Književnost ima moć da veže ljude. Evo, dokazano tvrdim.

👩‍🏫 #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

TAJNA PLAVE BILJEŽNICE ili PRIČA, NE O RATU, VEĆ O LJUDSKIM SUDBINAMA

Elijahova stolica, Igor Štiks

U prologu romana „Elijahova stolica“ narator navodi: Ovdje želim zabilježiti sve što mi se dogodilo u posljednih nekoliko mjeseci. Dalje pominje svoja dva rođenja i govori da će pričati priču o drugom, dugom i bolnom. Dakle, kostur romana nagoviješten je na samom početku. Vrlo brzo uplovljavamo i u tajnu plave bilježnice i zapravo smo od prvih stranica donekle svjesni šta će se dalje dogoditi/događati, ali nam se centralni događaj otkriva tek negdje u posljednjoj trećini djela.

Priča je ispričana u 1. licu. Riječ je o jednoj životnoj (hi)storiji čiji protagonista je pisac koji shvata da je 50 godina svog života živio laž. To saznanje vodi ga stazama otkrivanja identiteta i, iz Pariza ga, 6. aprila 1992. godine odvodi u neko tamo malo, ratno… da, pogađate, Sarajevo! Glavni junak na samom početku precizira svoj odnos sa Sarajevom i mi već tad saznajemo da se on u njemu ne zadržava dugo, svega nekoliko dana, da ga napušta „kao izdajica jer nema drugog izbora“, ali i da trajno ostaje za njega vezan i da je to zauvijek njegov Grad. Ne saznajemo, naravno, na početku sve, ali postupak otkrivanja ključnih detalja tjera da, voajerski, virimo u redove koji kriju tajnu jednog postojanja.

Ako ste zbog datuma i mjesta radnje pomislili da je ovo još jedna priča o ratnom Sarajevu, na potpuno ste pogrešnom tragu. Ovo je priča o čovjeku i ljudskim sudbinama… u kojoj su ratovi (Drugi svjetski i tzv. bosanski) pozadinska kulisa. Fokus je na ljudima (što počesto u romanima koji se bave problematikom rata zna biti skrajnuto i zbog čega taj roman i jeste interesantan i drugačiji), njihovim životima, ljubavima i strastima… koje bi možda bile drugačije… da se nisu događale u takvim, ratnim okolnostima. Lična katastrofa Richarda Richtera je isprepletena sa nesrećom grada Sarajeva i utoliko je veća. Bolestan Grad, bolestan i Richard u gradu. I samo u tako bolesnom gradu mogla se izdogađati toliko pogrešna i po svim mjerilima i zakonima loša priča.

#knjigaposvuduša, Brus, Trebević

Roman ima tipičnu postmodernu strukturu i satkan je od postmodernističkih elemenata. Prisutno je konstantno preplitanje prošlosti i sadašnjosti, epistolarna forma, priča u priči (koja nosi ključ priče:D), intermedijalnost, propitivanje fikcije i fakcije, važnost rukopisa, intertekstualnost… Ključne problematike su pitanja porijekla, identiteta, lik je neshvaćeni moderni pojedinac, intelektualac, neko u potrazi za sobom i svojim mjestom.

Štiks je studirao filozofiju i književnost i vidno je da je riječ o nekome ko posjeduje književno-teorijsko znanje. Moram priznati da sam na momente, u nekim redovima, osjetila prisutnost Zafona, Selimovića… ima jedan opis ruku gdje sam automatski pomislila na Marinkovića… a jedan od krucijelnih sporednih likova, pa skoro sam ubijeđena, građen je ili je inspirisan Kiševim Simonom Čudotvorcem. Čak se i zove isto, Simon, nepredvidiv je i mudar, svjedok vremena:

Nestaju gradovi, ostaju sjećanja, prazne kuće, i pokoji svjedok kao ja.

Ako ga nije gradio prema Kiševom liku, unaprijed se izvinjavam autoru na aluziji koja mi se kao neminovna javila prilikom čitanja.

Ne želim otkrivati previše pa neću reći u kojoj noći počinje priča niti otkriti kakvo je to zlo zbog kojeg je Richard rođen i umro istoga dana, ali ću reći da ćete zasigurno, ako budete čitali, s nestrpljenjem okretati stranice da dođete do tih saznanja. Jedna ljubavna priča, malo triler elemenata, malo čudne magije, rat i granate… Odlično je poentirao Aleš Debeljak Delo za Frakturino izdanje 2006. godine: Napeto privlačan i duboko promišljen roman koji tečnim jezikom opisuje mučne događaje.

Spomenut ću i nekoliko zanimljivih sporednih likova bez kojih priče ne bi bilo, a koji su svako na svoj način vrijedni analiziranja: tetka Ingrid, Alma Filipović, Ivor, (gore pomenuti) Simon i mala Emina.

Ono što se također izdvaja kao jedna od bitnih tema je svakako umjetnost i njena važnost. Umjetnost koja spašava, koja pomaže, koja nas oslobađa… čak i u najtežim, ratnim uslovima… umjetnost.  Posebno književnost, što je ovdje potvrđeno već i samim odabirom zanimanja glavnog lika, a onda više puta, suptilno, na kraju posebno, naglašeno.

U tom kontekstu ću i završiti osvrt, citatom iz romana:

Moj rukopis upravlja mojim ispremiješanim sjećanjima, i mojim živcima, i tjera me da uložim dodatne napore da se prisjetim svoje, naše priče, svake sitnice, svake riječi koja bi mogla objasniti, meni samome uostalom, kako se sve to odigralo, kako se sve to uopće moglo dogoditi. Prepuštam se dobrovoljno unutarnjem mehanizmu ovog rukopisa boreći se protiv očaja, ludila, nostalgije, straha i vlastitih namjera, kako bih olakšao posao sjećanju.

Roman „Elijahova stolica“ osvojio je nagrade „Kiklop“ i „Ksaver Šandor Gjalski“ za najbolje prozno ostvarenje u Hrvatskoj 2006. godine, a preveden je na više od 15 jezika.

#odmalogprinca