Ponešto o ovom bosanskohercegovačkom autoru pisala sam nedavno u postu na Instagramu uz najavu čitanja kompleta njegovih djela, izdanja objavljenog u saradnji Međunarodnog centra za mir i izdavačkih kuća Connectum i Planjax.
Plan je da o svakom od tih romana napišem ponešto, prije svega što se i sama tek upoznajem sa djelom autora (prethodno sam čitala samo Istoriju bolesti o čemu možete čitati OVDJE), ali i zato što mislim da njegovo djelo zaista zaslužuje više pažnje. Muhidin Džanko na početku teksta Tvrtko Kulenović kao lektirski pisac?! navodi:
Iako iza sebe ima zamašno književno kritičko djelo (romane, pripovijetke, putopise, eseje, kritičke i kulturne studije) Tvrtko Kulenović je didaktički skrajnut pisac. Njegovih djela, niti u jednome slovu, nema u nastavnim programima književnosti, nema ga niti u čitankama, niti u školskoj književnoj lektiri.”
Postavlja se pitanje zašto. Možda što njegovo jukstaponirano pripovijedanje razbija klasičnu romanesknu formu i u mnogome se odvaja od klasične definicije romana. Njegovi romani su i eseji i književne kritike i fragmenti priča pa ta proza predstavlja gradnju labirinta pisca i misli s kojima Kulenović duhovno razgovara i sve skupa doprinosi ogromnoj Babilonskoj borhesovskoj biblioteci.[1]
Moram biti iskrena pa reći da ni ja nisam znala za djelo Tvrtka Kulenovića sve do Master studija gdje sam se i susrela sa romanom Istorija bolesti u kojem me fascinirao spoj različitih književnih postupaka uklopljenih u okvirnu priču o opsadi Sarajeva. Na ispitu iz Južnoslavenske književnosti dobila sam pitanje Pekić/Kiš. Na kraju izlaganja profesorica me upitala kojeg bh. autora bih mogla poistovijetiti sa navedenom dvojicom. Odgovor je glasio Tvrtka Kulenovića. Odgovorila sam na osnovu zapažanja tokom čitanja Istorije bolesti, ali poslije sam, iščitavajući kritiku naišla i na podatak da su Kulenovićevi romani zasnovani na filozofskom konceptu, da spadaju u poetiku novog historicizma i da svakako nastavljaju Kiševu filozofiju povijesti. Dakle, za početak razumijevanja njegovog djela krenimo od tačke da je riječ o piscu čije pisanje bismo mogli posmatrati u okviru poetičkih načela postmodernizma.
Djela o kojima ću u narednom periodu pisati čitat ću hronološkim redom objavljivanja (sa izuzetkom pomenutog pročitanog romana), i to:
- Kasino, roman, 1987.
- Mehanika fluida, putopis, 1987.
- Čovekova porodica, roman, 1991.
- Istorija bolesti, roman, 1994. (klik na gore navedeni link na početku posta)
- Jesenja violina, roman, 2000.
- Trag crne žuči, pripovijetke, 2005.
- Vrata koja se njišu, 2008.
Izabrana djela možete poručiti putem online knjižare knjiga.ba.
Krenimo, dakle, od romana Kasino, objavljenog 1987. godine. Riječ je o postmodernističkom, novohistorijskom romanu čiji tematski okvir čini bitka koja se u Drugom svjetkom ratu odigrala kod Monte Cassina. Međutim, to je tek bazni događaj koji čini tek jedan sižejni tok i od kojeg nije stvorena nikakva velika priča (što bismo od tako velike teme očekivali). Bitka na Monte Cassinu tek je ram, historijski događaj, u koji je uvršteno mnoštvo drugih malih priča poput priče o naratorovom odrastanju, stvarnom i književnom, zapisa sa proputovanja kroz Italiju i Njemačku, priča o ljudskim sudbinama poput one njegovog prijatelja Poljaka Jože itd. Jednu od tematski jednako važnih priča čini ona o propitivanju pisanja književnog djela. Cijelo vrijeme paralelno teku ratna i umjetnička priča i stapaju se sa ostalima.
Stil Tvrtka Kulenovića je pročišćen, lišen suvišnih ukrašavanja, jednostavan, negdje publicistički, esejistički. Sintezu esejističkog, narativnog, putopisnog, dramskog, poetskog i niza drugih diskursa u predgovoru romanu Kasino, Enver Kazaz naziva „montažnom orkestracijom“[2]. Ta sintagma jasno označava stil i način pisanja autora, a sve nabrojano prisutno je i u romanu koji je, zbog međunarodne teme i morala nepripadanja, Marko Vešović nazvao međunarodnim romanom. [3]
Historiografija u romanu služi kao interpretacija prošlosti i tek je jedno od mogućih tumačenja historijskih događaja. Na njoj Kulenović gradi svoj metatekst u koji usađuje autobiografsku notu, ali i prespektive marginaliziranih. Aspurd rata jedna je od Kulenovićevih opsesivnih tema pa možemo reći da je bazna i ovdje:
“Dok je neko pucao, i padao pogođen, neko drugi je sjedio i kombinovao, izmišljao budućnost: ne želim time da ukažem na nepravdu, koje uvijek i svuda ima, nego na apsurd.“[4]
Monte Cassino je jedan od najpoznatijih katoličkih samostana na svijetu, datira u 6. stoljeće. U taj kulturološko-religijsko-historijski fakt Kulenović „upliće“ poznatu bitku iz 1944. godine inkorporirajući i stavove o postojanju Boga tumačeći ih i čestim intermedijalnim spominjanjem crkava, građevina, arhitektonskih čuda poput Santa Maria della Salute ili bazilike Svetog Petra u Vatikanu. Njegov glavni lik je student medicine, intelektualac, uz to i književnik, vojnik i sin palog partizana nestalog u njemačkom koncentracionom logoru. Svaka od tih uloga suptilno je naznačena u sedam odlomaka romana, nazvanih godinama: 1971, 1953, 1960, 1953. (nastavak), 1982, 1994, 1982 (kraj!). Otac (a djelo je ocu i posvećeno) koji je pokojni je indirektni pokretač radnje, ali i razlog zbog kojeg je potrebno ispričati priču o Drugom svjetkom ratu. Naš junak želi pisati o Poljacima ili pak o bici na Monte Cassinu jer sudbina koja je upravo tu zadesila Poljake podsjeća na sudbinu Srba na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, a uz to su u Poljskoj najbrojniji i najstrašniji logori. Narator je Jugosloven pa je neosporno da je djelo i slika Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata u kojem su također nestajali očevi:
„Ti si bitanga. I moj otac te je maločas nazvao bitangom. Žrtvovao si sina za krst. Kao što je i moj otac mene žrtvovao. Sve bi dao za petokraku… Žrtvovao me je tako što me ostavio bez oca, bez one ruke što pravedno kažnjava i bezgranično štiti.“[5]
Primjećujemo u podnaslovima godinu 1994. što znači da je jednim dijelom Kasino i distopijski roman. Bitka na Monte Cassinu iskorištena je kao metafora kasina, kockarnice u kojoj se gube ljudski životi.
„Zajednički zločini učvršćuju zajednicu, a ona kad shvati šta je to što je učvršćuje, ponovo zlo čini, sve dok zločin ne postane navika, potreba, neophodno piće koje se traži, a o kome se više ne misli. U takvu jednu zajednicu uletjeli su moji Poljaci, da bi se osvijestili tek na Haitima, gdje su za ljubav imperatora gazili crnoputi narod o čijem postojanju prije toga nisu ništa znali.“[6]
Karakteristika romana je i intertekstualnost pa se glavni junak student, u svojim htijenjima da napiše knjigu i postane pisac, napaja Erenburgom, Šolohovom, Barbusseom i mnogim drugima, često angažiranim piscima ili onima koje su okupirale iste teme kao i njega (i lika i njegovog autora). Također, u jednom trenutku naglašava da ponovo počinje pisati dnevnik iz želje i potrebe za pisanjem koja u njemu sve više raste. Interpretirajući npr. život i djelo Knuta Hamsuna autor nas dovodi pred dilemu da li se književnikov život može odvojiti od njegovog djela te nas nagovara da razmišljamo i o toj, i danas, aktuelnoj temi.
Putopisni dijelovi romana su pisani Ih-formom, mnogo su poetičniji od historiografskih, prožeti čežnjom i sjećanjima, a Italijanka Nena podsjeća nas da je putovanje bolje od svake škole[7].
Glavni junak je na kraju romana pomiren sa svijetom i sobom, usvaja filozofiju mudrosti mirenja sa onim što se promijeniti ne može. Pojavljuje se kao svijetla tačka i jedna Ana, na 40. godišnjicu bitke na Monte Cassinu.
Bilješka koju ostavih na zadnjoj stranici romana glasi: autor – djelo – istina – činjenice – stvaranje – pisanje knjige – PRIČA.
Ciklus je završen saznanjem da je historija živi pjesak, grobište, smetljište, kockarnica – Kasino. [8]
Iako je Vešović izjavio da je Kasino knjiga koja se piše jednom u životu sastavljena od Kulenovićevih iskustava i da će to ostati čak i ako iz Kulenovićevog pera izađe i bolje djelo, ja moram priznati da sam ipak malo više uživala čitajući Istoriju bolesti. Mislim da razlog tome leži u činjenici da mi je historija tog romana poznata i bliža, a da je čitanje ovoga zahtijevalo malo pripreme i istraživanja. Neosporno je da je i strukturalno i tematski riječ o dobrom djelu, samo što je moj subjektivni osjećaj više na strani prvog pročitanog. Negdje na jednom od svojih post it papirića zabilježila sam da je ovo knjiga iz koje se uči, ali koja ne izaziva emocije, a na drugom poput Pekića, ne izaziva emocije, ali traži da nastaviš čitanje. Stoga, neka to bude moj finalni, ponavljam isključivo subjektivni dojam, koji ni u jednom trenutku ne spori umijeće autora.
Voljela bih da mu se pokloni više pažnje te ovi postovi donekle i imaju to za cilj.
Sljedeća je Mehanika fluida pa se čitamo ponovo!
FUSNOTE:
[1] Buturović, Lada, Naučni skup „Čovjekova porodica“, Književno djelo Tvrtka Kulenovića, specijalni prilog, Imaginarni svijet i poetika fragmentarnosti u Kulenovićevom djelu, str. 34
2 Kazaz, Enver, Kulenovićevska postutopijska osjećajnost, predgovor romanu Kasino, str. 7, Izabrana djela, Sarajevo, 2008.
3 Ibid, str. 8
4 Kulenović, Tvrtko, Kasino, str. 57-58, Ibid
5 Ibid, str. 76
[6] Ibid, str. 54
[7] Ibid, str. 141
[8] Ibid, str. 309
#odmalogprinca
Od Malog princa... 