“Hartvorm”, Pavle Aleksić
Zbirka priča mladog Beograđanina Pavla Aleksića je od onih koje mi nisu “legle” od prvog slova. Da sve dođe na svoje mjesto trebalo je malo odmaknuti, a u zbirci od 36 priča je za takvo nešto bilo dovoljno prostora. ⠀
Aleksićeve priče su autofikcijske priče o ljudima kazane glasom nesnađenog protagoniste, Beograđanina u Americi, Pavla. Aleksić je, kao i njegov junak, napunivši 19 godina otišao u Ameriku, “gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta”. Njegove priče vam neće ugrijati srce zato što je ono o čemu progovaraju hladno. Progovaraju o usmaljenom i otuđenom čovjeku današnjice i njegovoj težnji za pronalaskom nekoga ili nečega što grije. Utočista. Nekoga s kim će svijet izgledati potpunije. Odaju dojam uhvaćenog trenutka, kao da se događaju tu pred nama, kao epizode, sekvence života, crtice, izdvojeni komadi velike slike… Ispričane su u 1. licu, bez kićenja i suvišnih emocija, prostim, a lirskim rečenicama (“Imali smo svoje parče okeana.”, “Sav život stane u četiri noge.”, “Pije čaj i ponedjeljak je.”, “Prespavao bih Kanadu u u Mašinom krevetu.”, “Život mi se menja u rukama. Osećam to.”) protagoniste kojeg ne drži mjesto (“Imao sam svu tu vodu oko sebe, ali nisam bio žedan.”; “Tebe guši i ovo malo sa mnom što imaš svaki put kad se vratiš, a kamoli još i dete.”; “…ti bi uvek htio negde drugde.”) koji je sebe pokušao pronaći u Americi, ali uzalud, jer ona se ne ostvaruje kao obećana zemlja, već suprotno, kao zemlja džinovskih neonskih znakova koja guta sve pred sobom i u kojoj ljudi nemaju osjećaj za druge, ne pričaju… Otuđeni svijet u kojem je smrt tek statistika i u kojem su majka i kćerka tek dvije žene koje za stolom sjede, grickaju pomfrit, gledaju svaka u vlastite daljine, i šute, šute…
⠀
U Aleksićevim pričama nema garancije za sutra. Sve može biti, ali i ne mora. Satkane su od borbi za svakodnevnicu i preživljavanje, ali u svima njima zrcali potreba za drugim. Međutim, voda (koja je svojevrsni lajtmotiv zbirke) oko našeg junaka najčešće je led i on po njemu, takvom tankom, uporno korača. Led, umor i ružan osjećaj u stomaku, šuplji sati, bez minuta, bez ičeg da mu kaže u kojem pravcu treba gledati, napolje ili unutra… u sebe. ⠀
⠀
Kao i u svakoj drugoj zbirci, neke priče su mi bliže od drugih pa posebno izdvajam: „Ali on ne spava“, „Čikago I“, „Vodič kroz nestajanje“, „Ferbenks“, „Srčani crv“, „I zato si tako raspoložen?“ i zadnja, najbliža – „Dolazak ptica“. ⠀
⠀
Zbirka je objavljena 2021. u Imprimatur izdanju. Ako si kratkopričaš, kupi ovdje.
(fotografija: Pinterest)
Od Malog princa... 