Šta se to nalazi u srcu zapuštenom kao malinjak nastojat će nam u svojoj drugoj poetskoj zbirci kazati Sarajka Emina Elezović. U njega je smješteno štošta, a najviše, uprkos svemu, nade.
Zbirka je u kaurovskom (da, Rupi) maniru posvećena ženama – prijateljicama i sva je od vjere, optimizma i ljubavi prema sebi. Elezović ostaje dosljedna svom iskazu, opet je intimna i opet je lirski subjekt ja. Ovaj put ponekad i ti, u drugom licu, ali s istom, za sva lica, porukom: smijat ćeš se i opet kroz suncokrete trčati, samo vjeruj. Uči hodati ponovo, čak i kad misliš da od silnog posrtanja uspinjanja više nema. U sebi nađi zaklon, budi vlastito skrovište:
„…ja sam već odavno tu
nikad nisam ni odlazila
ja sam dovoljno sasvim dovoljna“ (SKROVIŠTE)
Voljeti sebe imperativ je zbirke„Srce zapušteno kao malinjak“. Voljeti se i u najlošijim danima, rasti, dopustiti sebi rast i let. I sve to sad, u trenutku postojanja.
Jedan od dominantnih motiva zbirke je tuga. „Tuga je naša privatna plaža.“ Ipak, tuga je to iz koje izrastemo, od koje postajemo jače, koja nas nauči da slabost pretvorimo u snagu. Ta tuga rađa tišinu i usamljenost koje guše i vode nas do ludila čak, ali nas i tjeraju na samosavlađivanje, na svakodnevne male pobjede.
I o prolaznosti svega pjeva ova pjesnikinja, prezentom i narativnijim stihom no u prvijencu, zrelija, kao da dokučila je suštinu:
„Najljepše je čini se
Ponekad u životu
Nikako ne biti u pravu“ (KREMA ZA SUNČANJE)
Povremeno je i apsurdna pa piše o propuštenim autobusima za posao, povremeno rezignirana pa na nevolje hladno odgovara „šta ćeš“.U ogoljenom svijetu Emine Elezović nađe se mnogo toga. Najviše pokušaja da se razumije vlastito ja i pokušaja da se krene dalje čak i kad su plastične slamčice jedino za šta se držiš.
Zeru mi je draža pjesnikinja u kraćoj formi i jednako toliko se više poistovjetih sa lirskim subjektom iz „Iza vrata“, ali to ništa ne umanjuje snagu stiha ni druge zbirke, tim više što je ovdje poslana poruka još jasnija i mnogo glasnija: ostanimo u svojoj koži onda kad iz nje najviše hoćemo.
Akcija traje još DANAS i SUTRA pa iskoristite nevjerovatne popuste od 20% do 40% na sve njihove naslove.
Pored knjiga o kojima pričam u videu, na Instagram storijima je još nekoliko prijedloga. Počastite sebe ili nekoga dragog knjigama vrijednim pažnje! 🙂 Potražite naslov koji vas zanima, poručite, Imprimatur ekipa šalje širom svijeta, a poštarina za BiH je BESPLATNA za sve narudžbe plaćene karticom!
P.S. ⛱🎁
I #odmalogprinca nekome poklanja jednu knjigu za plažu (ili neku drugu lokaciju :D)! Pregledajte storije i ispod Instagram posta u komentaru napišite naziv knjige koja vam se čini najprivlačnijom. Najsretniji/a će čitati! 🙂
P.P.S. ❗
Djelo “Dalj” (posljednje koje spominjem u videu) Gorana Dakića nije zbirka, već roman.
Putopis je granična književna vrsta koja se u novije vrijeme više pronalazi na internetskim stranicama, nego unutar korica knjige. Tako je nastao i „Hadžiluk plemenitom snu“ čija primarna intencija nije bilo ukoričenje, ali koji je, posredstvom ljudi koji su u tim redovima vidjeli ono vrijedno trajanja, dobila takav oblik i naposljetku i put samog autora odredila u nekom dotad neutabanom pravcu…
Boris Maksimović (1988.) je profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, Banjalučanin, osnivač izdavačke kuće Imprimatur i hodoljub. Da nije #odmalogprinca možda se naši putevi nikad ne bi ni ukrstili, ali zahvaljujući Princu, upoznala sam jednog dana Borisa i Sonju, Imprimatur ljude, i ono kako sam ja tada doživjela autora redova o kojima ću pisati skoro pa stoprocentno se poklapa sa onim što je Lazar Pašćanović napisao pišući o Hadžiluku: „rumen, vedar, prepun pitanja i oduševljenja.“
Zašto je uopšte bitno kakav je Boris kad smo tu da čitamo o njegovom putopisu? Zato što je i njegov putopis upravo takav – vedar, prepun zapitanosti i oduševljenja. U Maksimovićevim putopisima zrcali se mladalačko nastojanje da se uhvati, ulovi sve, sada i odjednom, da se obgrli što više, da se razumije, da se pronađe. Svakako da to možda sa sobom nosi i dozu književne nezrelosti, ali prema onome što čitaocu – čovjeku željnom zavirivanja u novo i nepoznato – ili samo čovjeku – ti tekstovi pružaju je apsolutno zanemarivo. A to što nam pružaju je, ne samo želja za drumovima, već i želja za nepatvorenim razumijevanjem drugog i drugačijeg, ali i sebe i svog.
„Hadžiluk plemenitom snu“ je djelo koje se sastoji od tridesetak putopisnih tekstova uslovno tematski podijeljenih na tri sekvence: strani gradovi i države, Balkan (ili Jugoslavija) i ljudi. U prvom dijelu (ponavljam – ovdje tako uslovno nominanovanom jer to u djelu nigdje nije granično razdvojeno) odlazimo u Andaluziju (gdje u Alhambri gitara „krvari zvukom“), Italiju (pa uživamo u hedonizmu koji samo ona može ponuditi), Berlin (tetovirani grad, muzej na otvorenom ili alternativnu prijestolnicu Evrope), Kopenhagen (čije uređenje poredimo sa bosanskim pa nam se neminovno postavlja pitanje zašto je kod nas uvijek sve tako komplicirano – što nam opet autor dodatno objašnjava u crtici nazvanoj „Kako putovati bez kompleksa i frustracija“), Amsterdam (od kojeg ovaj putopisac ne dobije ono što neki drugi jesu), Pariz (koji mu je pak grad snoviđenje)… Prolazi mladi Maksimović kroz te gradove kao da ih niko prije njega nije posjetio, konstantno čitaocu aludirajući na to da su to njegove impresije, da je „svaki putopis mala, dobronamjerna laž koja treba da nas uvjeri da postoji neka zajednička ljepota“, da je (referirajući na Selimovića) svako putovanje hadžiluk nečijem plemenitom snu, da je „ljudi bezbroj i utisaka još toliko“ i da je njegov putopis kretanje „jer čovjek nije drvo“ .
„Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apsktraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.“
Nakon što se autorove oči napoje Evropom, stopamo Balkanom. Da li je Balkan iluzija satkana od krvi i meda, zašto je od njega nemoguće pobjeći, zašto mu se uvijek vraćamo i šta je ta Jugoslavija, zemlja bez granica… Prolazi Vojvodinom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i pokušava rekonstruirati zemlju koje se i ne sjeća, koju poznaje samo iz roditeljskih priča, iz knjiga… Makondo kojim mi, odrasli poslije nje, nikad prošetati nećemo.
„A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za kakvu granicu.“
U manastirima, čiji zidovi mirišu na vijekove, ovaj putopisac, „ne pretjerano religiozna osoba“, promišlja o religiji mijenjajući se, shvatajući da „samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno“.
„Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često, ni krive ni dužne, najviše stradaju svetinje, koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.“
Treći dio knjige su priče o ljudima (meni ujedno najupečatljivije). O Marinu, čiju sudbinu sigurno nećete tek tako zatomiti nakon čitanja. Njegova rečenica: „Nema toga na šta se čovjek ne može navići“ će vas nemilosrdno šamarati kad krenete jadikovati kako je npr. danas vruće, o Klubu putnika (guglajte ih i tražite na Fejsu, fascinantno je šta rade), o Takahiru koji ne odustaje i koji svoj život mijenja iz korijena ne dozvolivši ispraznosti i rutini da ga pobijede niti porazima da budu jači, o Želimiru Šeriću, moreplovcu, pilotu i novinaru koji je najljepše poslovne godine proveo na sarajevskoj televiziji i banjalučkom radiju, a čija je karijera, zato što nije bio od ovih ili onih, prekinuta u najljepšim godinama i kojeg je spasilo more… To su priče koje ostaju, koje se pamte, o kojima misliš.
„Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznajemo na putovanjima vječno ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo, kao da su samo trenuci prošli.“
Autor ovih putopisa je profesor i književni znalac, stoga nimalo ne čudi to što su i njegove priče prepune intertekstualnih referenci. Odajući spomen najvećem bosanskohercegovačkom putopiscu, Maksimović putuje po Španiji (kao i Zuko 70-ih), „pije i piše“ i čita „Nekrolog jednoj čaršiji“. I cijeli niz drugih autora našao je svoje mjesto (reklo bi se usputno, ali nimalo nije) na stranicama Hadžiluka: Cesarić, Petrović, Lorka, Kapor, Dučić, Andrić, Stendal, Šekspir, Bandelo, Sidran, Jakšić, Džubran, Bukovski, Popa, Menčetić i drugi… Putuje Boris njihovim impresijama, prolazi njihovim mislima i uvjerenjima i u njih utkiva svoj, vlastiti intimni, svijet. Piše u 1. licu ili se čitaocu obraća sa ti pa sve odaje dojam nekog laganog razgovora o pređenim kilometrima, uz kafu ili pivu. Intermedijalno koketira i sa različitim vidovima umjetnosti, preko ulične do filma i muzike, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je, zapravo, smisao putovanja. Jesu li to građevine ili utisci i iskustva? Geografski fakti ili asfalt pod golim nogama?
Važno je napomenuti i to da su svi putopisi, posebno oni iz prvog dijela, potkrijepljeni i historijskim činjenicama, da bez obzira što je subjekt više na strani saživljavanja s gradom i njegovim ljudima, ipak zna i da smo bogati onoliko koliko o nečemu znamo.
Putovanja su neotuđivo bogatstvo. Idemo da bismo se vraćali.
I to je ono o čemu progovara Maksimovićev rukopis. Gdje god da odemo, vraćamo se odakle jesmo, korijenima. „Novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno naše.“ I to je, barem što se mene tiče, suština ove priče, ali i svakog odlaska.
U tom smislu, nisam mogla da ne primjetim i onaj dio u kojem Maksimovića Granada podsjeća na Mostar, ali i ovaj, kojim ću pisanje završiti:
„Sunce se smiruje nad Mostarom, Neretva miriše na sevdalinke, klišeizirane predstave Bosne i Hercegovine, Aleksu Šantića, rat i podjele. Ja i Cigo pjevamo Tomu Zdravkovića.“
Znaš li šta su tribunal, škure, setimana, kucin, ćaća, maća, mate, skašela u vuštanu, glet, šjor?
Ne znaš? Neke nisam znala ni ja pa sam radoznalo prolazila redovima… pa rječnikom na kraju knjige… pa Guglom. Naučila.
Ne znam da li vas, ali mene od ovih riječi nešto grije… Pa kad kažeš skašela u vuštanu kao da pjevaš pjesmu o džepu jedne crne bapske suknje…
E takva, kao pjesma, zbirka je Kamenite priče, Milke Kolundžić, autorice rođene u Benkovcu, gdje je, između Dva rata, smjestila i radnju unutar korica. Da smo svuda gdje su nam tragovi, Kolundžić svjedoči najbolje, ostavljajući ih, pored Benkovca, i u Budvi, Beogradu, Banjaluci, Tivtu i Kotoru, gdje živi i stvara danas.
Kamenite priče su njena prva zbirka. Međutim, nipošto ne dozvolite da vas ovo „prva“ zavara. Milka je rođeni pripovjedač. Neki se uče da pričaju, neki to jednostavno znaju. Ona je od ovih drugih.
Iako bih, zahvaljujući bukstragramu koji me ženi koja stoji iza redova o kojima ću pisati približio na različite načine, mogla ovaj prikaz pretvoriti u lično i subjektivno slovo, ipak ću o zbirci pisati kao recipijent Kolundžićkine književnosti prije svega.
„Dijete krša i kamenjara“, koje taj krš i kamenjar bez obzira na sve druge predjele kojima je hodilo i dalje diše, je u 28 kratkih priča ispisalo štoriju o vremenima prošlim, vremenima „prije mašina“, slikovito, o vremenima crvene lade, fritula i Jugoplastike, o vremenima onomad kad se, sve skupa, spavalo u jednoj sobi.
Zbirka posvećena Porodici (koju prati prisvojna zamjenicaa mojoj), napisana u albaharijevskom maniru, bez puno i suvišnih riječi, a sa puno i previše emocija, oda je, zapravo, stamenoj, snažnoj, izdržljivoj, onovremenoj ženi. Kamenitoj. Nikako kamenoj. Od kamena sazdanoj. Sa sudbinom (po)mirenom. Baki i Mami sa velikim slovom, sirenama. Omaž je to i ćaći, učitelju Gagi, i mate učiteljici. I poruka o obrazovanju, neizgovorena. I knjigama i bibliotekama posveta. I o tišinama priča… ispričana „da bi prestalo da se pamti“.
„Najprije je nastao šok. (…) Postalo je jasno da treba zapisati sve. Priče.“
I zapisana su… Sjećanja, kratke, čulne slike djetinjstva u kojima miriše selo i u kojima su jasno portretirani sudionici, kreatori (i „trpitelji(ce)“) jednog stihijskog, nimalo laganog života koji „miriše na rad“. Sjećanja o Drugom ratu u kojem su „muški“ skupa vojevali, a žene i djeca, ispod zatvorenih škura, čeznuli… šutjeli.
Izdvajam tri posebno dojmljiva pasosa, barem ovoj čitateljici.
Prvi je opis poroda. Ne pamtim da sam se u svojoj čitalačkoj karijeri susrela sa nekim koji me dotakao više, zbog kojeg sam žensku snagu osvijestila više:
„… a dvi’ žene klečale su kraj njene postelje. ‘Edna je ustala i otkračunala vrata. Ona je ležala na postelji i u noćnoj košulji raspletene kose, ruke joj vezane za uzglavlje, tijela posvađanog s udovima. Na snježnobijeloj košulji dolje tragovi krvi.“
Drugi i treći, uzajamno povezani, slika su Bake koja češlja kosu. Nadrealna uzvišenost tog trenutka… sav moj svijet.
„Postoji nešto izuzetno lično i nestvarno lijepo u uhvaćenom trenutku – žena koja češlja svoju kosu.“
„Sve žene bi trebalo da imaju dugu kosu. Ako ništa, a ono da bi unukama podarile sliku na kojoj svjetolost ljepote bake, koja sjedi i češlja svoju kosu, odlazi kroz prozor i začarava jedan komadić ovoga i – u tom trenutku – sav moj svijet.“
Mnogo, mnogo čitanja iznjedrilo je ovu neveliku zbirku, majstorskim talentom pisanu. Preporučujem je ljubiteljima kratke forme, a sigurna sam da će vas u isto ubijediti i ostali prikazi pod oznakom #kamenitepriče.
Kamenite, svaka za sebe, čine svojevrsne slike, a zajedno opet jednu veliku, bokun jedne dalmatinske mladosti. Posebno izdvajam Nije bilo i Ćaća, prve dvije, jer udare na samom početku tamo u pleksus, a onda i sljedeće: Sirena, Sve je dobro, Kosa, Hristos, Prvovjenčani, Mama, sretan rođendan, Tišina i posljednju Kod kuće.
„Mala je od oca dobila ime i prezime i u nogama neizdrž – nije mogla dugo na jednome mjestu“, a tamo… samo tamo, u djedovoj kući, tamo gdje nikad nije mislila da će, obgrlio ju je spokoj… našla je mir.
Svuda smo gdje su nam tragovi, ali samo na jednom mjestu su korijeni.
Ono što je najstrašnije u zbirci Nade Kaurin Knežević „Dijagnoza“ jeste to što je toliko surovo bliska da sam sigurna da ćeš u dijapazonu šifri F00 – F99 stoprocentno pronaći sebe ili nekoga ko se nalazi blizu tebe. To je zbirka koja nas prvom stranicom poziva da uđemo u krhku kuću i pritom nas moli da skinemo cipele i hodamo na prstima. U startu znamo da će nas tu nešto boljeti. A boljet će štošta… Ljubav i nedostatak iste, starost, brakovi koji ne funkcionišu, brakovi u kojima se vara, brakovi sa homoseksualcima, brakovi bez djece… nesavršenosti… sukob starog i mladog i prošlosti i sadašnjosti, licemjerje današnjice, životi na društvenim mrežama, lažna sreća, vrijeme u kojima su „muški drugačiji“ pa im se prašta i vrijeme u kojima je za neplodnost kriva žena iako je sa njom sve u redu, majke koje nisu majke, profesorice koje za tuđu djecu „čine sve“ dok istovremeno svoju zlostavljaju, seksualno i fizičko nasilje u porodici, bijela droga – opuštajuće sredstvo modernog čovjeka, afere s kolegama, vrijeme za svakoga osim za najbliže…
… anomalije… „Kupim krhotine šalice. Nepravilne su. Sviđaju mi se.“
… hipokrizija… „Mi smo nacija licemjera.“
Boljet će. „Dijagnoza“.
Zbirka se sastoji od 10 priča koje se opet, svaka od njih, sastoje od po 10 poglavlja. 10X10 = F00 – F99. Bez nepotrebnog kićenja, kratkim rečenicama i uz čestu upotrebu dijaloga autorica priča priče iz različitih uglova (tačnije, sagledava ih iz svih uglova), priče koje se preklapaju, u kojima pratimo preklapanja ljudskih života. Kako se naizgled normalna i svakidašnja situacija reflektuje kroz živote svih njenih sudionika? Situacija poput, npr, onesvješćivanja u tramvaju. Da li primjećujemo ljude oko sebe? Da li primjećujemo nas?
Ne preza autorica ni od žargonizama, a Bogme niti od vulgarizama. Nađe se tu i tamo i neko J* i neka guzica, ali ne na način da nam zvuči degutantno, već upravo kako spomenuh u prvoj rečenici – blisko. Jer glagol na J je prvi kojeg preko usta premetnemo kad nam na pod ispadne šoljica vruće kafe, zar ne? Prepoznavanje u Nadinim redovima je neprekidno. Likovi su mi. Mi u svakodnevnom životu, mi na društvenim mrežama, mi u danima koji prolaze pored nas. I koji nam prolaze.
Čulna je zbirka. Miriše. Na prirodu, iskonsku, onu u nama. Miriše na badem i maslačak, ali i smrdi na sogan dolmu, onima kojima ona smrdi. Na jeziku je nekad kao Kavabon, a nekad kao Rondo C. Osjetimo je.
Začinjena je i autobiografskim elementima vješto umotanim u pero, potvrđujući autorkinu izjavu za journal.hr: „Jedno je životno iskustvo, a drugo je ono što se događa na papiru u postupku.“
Ja sam zbirku naručila kad sam na nečijem profilu pročitala rečenicu:
„Za ljubav je potrebno: knjiga, nadimak, pjesma i stisak ruke. Okrutno.“
To je moja šifra. Znala sam tad kad sam slučajno naišla na nju. Potvrdila i odbolovala sad dok sam čitala. F70 ČOVJEK. Moja šifra.
Pored te, kao priče koje su me posebno otresle, izdvajam sljedeće: „Majka“, „Bez tragova nasilja“, „Ubiti Bosnu“. Svaka je od njih, ali i ostale koje tu nisu nabrojane, otrežnjujuća i tjera da se zapitamo nad vlastitim postupcima.
Apropos slika… Dijagnozu sam nosila sa sobom u Egipat, ali kako već rekoh, od Tolstoja ne stigoh ni otvoriti nešto drugo. Ipak, išla je „Dijagnoza“ sa mnom s plaže na plažu i jedan dan gledam ovu masu ljudi u bazenu… Jedinstvo u različitosti, pomislih… Rusi, Arapi, Ukrajinci, Srbi, Bosanci i Hercegovci, Poljaci, Njemci, Francuzi… svi u istom bazenu, ujedinio ih aqua gim. Gledam i pomislih, idealna scenografija za Dijagnozu. Sad, nakon čitanja… jeste bila idealna. Koliko ih njih svoju šifru ima i koja je to?
Ponavljam jučerašnju impresiju – (PRO)čitajte Dijagnozu. Možete je, po cijeni od 14.50 KM naručiti preko Imprimaturovog sajta ili preko njihovog IG profila.
„Oni koji pronađu svoju dijagnozu u ovoj knjizi, koji čitajući je otkriju vlastitu anomaliju, ili barem vlastiti uzorak ponašanja, istovremeno će u njoj pronaći i utjehu, a to je saznanje da ipak nisu sami, da s drugima dijele iste probleme.“ (Maja Klarić, iz recenzije)
Od Malog princa... 