Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.
Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.
Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.
U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.
Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…
Roman iranskog autora Reze Amirkhanija odvodi nas u Teheren u vrijeme dinastije Pahlavi, vladajuće dinastije sve do 1979. godine, tj. do osnivanja Islamske Republike Iran.
Priča je ispričana u jedanaest sekvenci podijeljenih na „ja“ i „on“ poglavlja te posljednje – poglavlje Njen ja. U fokusu je bogata hadži Fetahova porodica i ljudi oko njih. Njihovi životi postavljeni su u kontekst jednog historijskog vremena čije ih mijene neumitno uvjetuju. „Ja“ poglavlja hronološki donose priču Fetahovog unuka Alija (čije ime, vjerujem, nije slučajno – šiiti „Alijeva stranka“, tj. sljedbenici Alije Ibn Ebu Taliba) i ispričana su er formom, dok naporedna, „on“ poglavlja, donose retrospektivni, distancirani, prepričani pregled u ih formi. Pored Fetahovih pratimo i priču njihovih sluga, Skenderovih. Sudbine likova se neumitno isprepliću, a njihova neodvojivost ogleda se i u naslovu romana (ili u njegovom prevodu; originalni naziv glasi „His Ego“).
Amirkhani, dakle, tka priču unutrašnjeg svijeta protagonista, ali i širu, priču o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju, o sudaru Istoka i Zapada, o vlasti, nikad prevaziđenu temu odnosa pojedinca i vladajućih struktura i nikad dovoljno ispričanu priču o slobodi. Njegov roman ukazuje na neke malo drugačije (upravo suprotne) iranske borbe od ovih trenutnih. Ukazuje na ono što bi trebala biti suština, a to je PRAVO IZBORA. Bilo ovakvo ili onakvo, ali pravo da biramo, a ne da budemo stigmatizirani samo zato što je neko tamo rekao da naš izbor nije dobar. Ovo je i roman koji nam donekle objašnjava trenutno stanje u Iranu i ukazuje na višegodišenje razloge zbog kojih je do ovakve situacije uopće došlo.
Radnja teče postepeno, glavne junake pratimo od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti. Iako sudbinu Irana pratimo iščitavajući sudbine likova oni nisu razrađeni do te mjere da stičemo neki istinski uvid u njihove ličnosti, već su osvijetljeni u duhu filozofskih i duhovnih sentenci kojima djelo obiluje, a na fonu kojih bismo ga i trebali čitati. „Njen ja“ je riznica sufijske, duhovne mudrosti, traktat o postojanju, prolaznosti, Bogu, pronalasku sebe u Njemu i Njega u sebi.
„Kleknuo sam. Obuzelo me čudno stanje, došlo mi je da zaplačem. Nisam se imao koga sramiti. Zaridao sam poput malog djeteta. Jako mi se sviđao Bog jednostavnih i lijepih mjesta. Bog skromnih džamija, husejnija, crkvica, planina, čak i jednostavnih trgovina. Za razliku od boga velebnih i raskošnih bogomolja, onih bogova koji se inate poput magaraca. Mislim da tu i nema nikakvog boga. Sva njihova svrha jeste da zadive sirotinju, da ih zavedu zdanjem i njegovim imanjem.“
Prethodno je spomenuta neuobičajena naratorska forma romana, što ga svakako svrstava u postmodernistički kanon. Takvom pripovjedačkom strukturom preispituje se i književnost, njen postanak, proces stvaranja, a, ako uzmemo u obzir da u djelu postoje i historijske reference, svakako i njena istinitost. Ko sam ja, a ko on i koji je od nas stvaran? Da li je uopće ijedan?
„Sad ćeš sigurno reći kako je ovo sve samo fikcija… Pa dobro, neka je! Kako je samo ironičan posao ova književnost…“
Također, cijelo jedno poglavlje (Deveto on) sastoji se od nekoliko praznih stranica, nakon kojih Deseto ja donosi teoriju i kritiku savremenog spisateljstva, a Deseto on ispisano je potpuno drugačijim fontom od ostalih. Naravno da sve to ima za cilj da skrene čitaočevu pažnju na suštinsko, a ono se ogleda u protagonistinim riječima: „Šta to pišem? Izgleda da je ja postalo on!“
Roman završava smrću, i to začudnom, što nije i jedini začudni momenat. Poseban akcenat je stavljen na lik derviša Mustafe i „sedmoricu slijepih“ u kojima je sublimirana idejna nit djela: ovaj svijet je tek tren, treptaj oka, a dok smo tu, jedini spas, lijek i vodilja je ljubav. Možda se cijela filozofija Amirkhanijevog djela ogleda upravo u rečenicama: „Život je prolaz sedmorice slijepih. (…)
Jedna od knjiga po kojoj ću sigurno pamtiti čitalačku 2022. godinu je „Sporedan detalj“ palestinske autorice Adanie Shibli koja na stotinjak stranica, kroz prizmu žene, izuzetno sofisticiranom naracijom, progovara o višedecenijskoj okupaciji i njenim posljedicama. Dva isprepletena narativa, prvi ispričan u trećem licu i smješten u 1949. godinu u izraelsku pustinju Negev i drugi – ispričan u prvom licu, u sadašnjosti – portretiraju historijske prilike o kojima se angažirano i parolama kazuje glasno, ali rijetko ili nikad iskustveno, glasom onih kojima je pravo glasa oduzeto.
Djevojka koja očigledno voli da prekoračuje granice nailazi na novinski članak izraelskog novinara o brutalnom ubistvu i masovnom silovanju mlade Arapkinje koje su avgusta 1949. godine počinili izraleski vojnici. Detalj u tekstu, naoko sasvim nevažan, ali na ličnom planu protagonistici bitan, čini da ona odlučuje krenuti putem Ramallaha, zabranjenim zonama, historijom, putevima neizvjesnosti i opasnosti… i tu počinje ono zbog čega je zapravo ovo, prema mom mišljenju, roman vrijedan pažnje. To što se autorica odlučila za postupak interpolacije jednog ženskog iskustva u drugi ono je u čemu se krije osnovna ideja djela – sudbina jedne od nas, sudbina je svake od nas.
U radnju smo involvirani oslikavanjem lika generala izraleske vojske, gradacijom njegove agonije i strahova, njegovim propitivanjima, takvima da ispočetka stičemo utisak kako je riječ o moralnoj veličini, a ne o nekome ko će direktno utjecati (i učestvovati) u omalovažavanju žene. Pa žene muslimanke. Pa opet žene. Djevojke koju neumorno prati pas. Pas i njegovo zavijanje. Iznureni pas.
Djevojka pas.
Roman u kome apsolutno nema stilske slojevitosti (što mu neki možda mogu uzeti kao falinku) s druge strane odiše atmosferičnošću, i to iznimno majstorski izgrađenom. Atmosferičnost i uopšte simbolika te njeno prelamanje na prvom i drugom narativnom planu drugi je razlog što djelo smatram uspješnim. Zvukovi (lavež pasa, zavijanje, pucnjava, galama vojnika), mirisi (smradovi! – znoj, miris goveđeg izmeta, mokraće, mješavina mirisa truleži, miris benzina), opis generalove rane nastale od ujeda insekta (pauka) koja poput mreže raste i razvija se do stanja infekcije, a koja nesumnjivo simbolizira njegovu svijest („…mali krater trulog i raspadajućeg mesa…“), sobe u kojoj su on i nesretna djevojka („U sobi je bila velika vrućina, a zrak potpuno suh.“) ili pak scene silovanja kazane toliko svedeno, a s toliko prisutne težine („U to je krevet počeo škripati, a napolju zavijati pas.“) čine ovaj roman zasluženo nominiranim za Bookera (a prevod sa arapskog na engleski je 2020. bio i u finalu National Book Awards-a).
Naposljetku, povratak na početak… žena ženi… sudbine njih dvije… neobjašnjiv osjećaj bliskosti… povezanost, njihova sličnost, cirkulativan kraj. Zaokružen. Kraj bez kraja… nema kraja… sve je isto… obavezuju!
Stavljajući fokus na „detalje od manje važnosti“, Shibli dolazi do stvarne, suštinske, velike istine. Naša dužnost je govoriti! Dužnost je pričati neispričane priče. Obaveza je govoriti glasom onih kojima je glas utihnut. Obaveza je živih govoriti u ime mrtvih, ići tragom istine i pravde. Obaveza je, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i onoga što nas čeka sutra.
„Sporedan detalj“ je naša ovogodišnja #putujućaknjiga. Iz Mostara je otputovala u Gračanicu, a iz Gračanice u Sarajevo. Ako želite čitati s nama, slobodno se prijavite u komentar ispod objave na Instagramu jer ovaj roman je lekcija.
Treći roman ruske autorice Guzelj Jahine „Ešalon za Samarkand“ tematski problematizira historijski period ruske „velike gladi“ dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Podijeljen u sedam dijelova bavi se hitnom evakuacijom izgladnjele djece, njih tačno 500. Zadatak komandira Dejeva je da ih bezbjedno iz Kazanja odvede u grad spasa – Samarkand. Isti onaj koji nekoć osvoji Veliki Aleksandar u Jahinjinom romanu osvojiše mali i goli, bosi, ušljivi i gladni Iskenderi, na čelu sa hrabrim komandirom Dejevom i grubom, neustrašivom i strogom komandirkom Bijelom.
Roman nije lagan i nikako ga ne bih svakome preporučila za čitanje. I samu me često umarao, često mi je falilo koncentracije, često mi je izazivao mučninu. Zahtijevao je istraživanje i čitala sam ga 20+ dana.
1923. godina, neposredno nakon Građanskog rata u Rusiji, godina je velikih nemira, ali i ogromne gladi, koja je posebno bila koncentrirana na područuje oko rijeke Volge. Lenjinov kraj, dolazak Staljina na vlast, ratovi i previranja koja je to donijelo sa sobom rezultirala su, između ostalog, glađu koju nazivaju jednim od najužasnijih događaja koji su zadesili Rusiju, ali i generalno jednim od najužasnijih događaja 20. stoljeća jer je broj žrtava koje je odnijela sa sobom milionski. Glad je bila takva da su njene posljedice bile kanibalizam ili samoubistva čitavih porodica.
Taj momenat Jahina preuzima za stvaranje svog djela. Ne bavi se eksplicitno historijom, ne bavi se politikom, ne imenuje nikoga, a opet… progovara o jednoj od najvećih socijalnih eksplozija svoje domovine. Roman realističke provenijencije suptilna je kritika vlasti koja je dozvolila toliko smrti, toliko bolesti i toliku glad. Govori o djeci koja su su se našla u vozu spasa jer ih roditelji nisu mogli hraniti. Govori o „goldetima“, zlatnoj izgladnjeloj, mršavoj djeci čiji pogledi su „starački mudri i potpuno ravnodušni“. „Djeca ne bi trebala gledati tako“. Govori o takvoj, nezamislivoj, gladi, takvoj da umjesto nje ljudi žele rat. Šta glad čini od ljudi ispisuje nam ovaj roman. Kakvi postajemo i na šta smo sve spremni, također. Gdje su nam granice, šta je odgovornost i šta znači altruizam, uči nas. Šta je logika preživljavanja i da li se može žrtvovati jedan zarad drugih petsto? Je li manje vrijedan jedan, nemoćan, i gdje počinje ljudskost?
Na putovanju dugom više od 4000 kilometara događa se mnogo toga, ali ovo nikako nije roman za one koji očekuju ili traže akciju. Ovo je roman lika čija centralna os je Dejev, „jednostavan čovjek koji voli jednostavne stvari“. Idealista, biblijski dobar, sa željom da pruži ruku svima. Hrabar, sa vjerom da može jer mora. Sa ciljem da uspije. Mora spasiti svih 500. Oni su iskupljenje za svu onu djecu nastradalu u ratu. Svu djecu ubijenu njegovom rukom, u ratu u kojem mu je prislino u ruke dato oružje. Djeca iz vijenca su borba pokajanja, borba u kojoj se prvi put bori bez ubijanja i u kojoj, osim uspjeha, ne priznaje ništa. Polaritet njegove ličnosti moralne je prirode i ostavlja nas u razmišljanju da li je iskupljenje moguće… da li ubica može postati spasilac, brat, kako ga autistični Zagrejka pojmi. Zagrejka čija sudbina je uznemirujuća, jednako kao i ona Senje Čuvaša ili malog Iskendera koji preživljava dojeći kuju.
Opozit Dejevu je komesarka Bijela. Ironično nevinog imena, oličenje sovjetske strogoće, žena od pravila i reda koja se vodi logikom. Na prvi dojam bezosjećajna. Ipak, meni jedan od najuspjelijih likova. „Ona je nož – oštrica brtive: samo malo – i porežeš se do krvi. Ne možeš je voljeti, samo željeti.“ Ali, ona i ne traži da bude voljena. Bori se hrabro, trezveno, jasno zna šta hoće. Samodovoljna, saomosvjesna i slobodna. Feministkinja prije feministkinja čiji lik je baziran na stvarnim ženama, a cijelo poglavlje o njenoj ekspediciji u gladno Povoložje temeljeno je na materijalu memoarske knjige Ase Davidovne Kaljinine, „Deset godina rada u borbi sa dječijim beskućništvom“.
Postoji u romanu još niz likova i odnosa o kojima bi se dalo pisati, ali ja sam se odlučila fokusirati samo na to dvoje. Ostalo pročešljajte sami.
Ono što još želim spomenuti jeste simbolika imena u djelu. Nijedno ime ovdje nije slučajno i svako ima značenje koje uvelike ime veze sa karakterom. Zanimljivo je pratiti taj trag.
Također, Jahina kreira i cijeli konglomerat jezika na jednom prostoru čineći da svi zajedno odlično funkcioniraju, opet zahvaljujući njihovim govornicima:
„Jezik ešalona bio je živopisan i čudan. Pet stotina usta ispunilo ga je takvom raznolikošću da bi bilo sasvim prigodno sastaviti rječnike. Ruski dijalekti, tatarski i baškirski, čuvaški, marijski, udmurtski, sibirski i maloruski – pomiješani s jezikom ulice i smetljišta, razbojničkih birtija i crkvenih zajednica: veličanstveni nered koji je Dejev teško mogao razumjeti. Djeci nije bilo neugodno zbog te zbrke – s lakoćom su se razumjeli, odmah usvojivši riječi sagovornika i darujući ga svojim.“
Djeci nije bilo neugodno, kao što im nikad ništa nije. Djeca su i ovom ešalonu, uprkos svemu, živjela izmislivši vlastita pravila, vlastite formule, gestove i rituale. Postavši jedno, postavši porodica, zajednica vladali su vlastitim svijetom, iskreni, ne mareći za vanjski, neprijateljski.
Čitati ovaj roman u trenutno aktuelnoj situaciji u svijetu, značajno je. U tom kontekstu otvara se jedna potpuno drugačija percepcija djela i neizbježno je pravljenje poveznica.
„Ešalon za Samarkand“ u BiH je izdala IK Buybook. Ako vas zanima historijska fikcija, ako volite realizam, ako se ne zgražate nad naturalizmom, ako imate mnogo strpljenja i živaca i ako djela ne ostavljate napola pročitana, onda vam predstavljam jedno vrijedno pažnje.
Od Malog princa... 