NAPUŠTENA CRKVA
(Balada iz Velikog rata)
Imao sam sina, koji se zvaše Juan.
Imao sam sina.
Izgubio se u arkadama jednog petka sviju mrtvi!
Vidio sam ga kako se igra na posljednjim ljestvam
mise
i bacaše vjedarce od svijetla lima u srce svećenik
Tukao sam po ljesovima: Moj sin! Moj sin! Moj si:
Izvukao sam nogu od kokoške odostrag mjesec;
tada,
shvatih da mi je kći riba,
kroz koju se dalje kola.
Imao sam kćerku.
Imao sam mrtvu ribu pod pepelom kadionica.
Imao sam more. Zašto? Bože moj! More!
Popeh se, da udaram u zvona, al plodovi bijahu
crvljivi,
i ugašene šibice
jeđahu žita proljetna.
Vidio sam prozirnu rodu alkohola
kao trijebi crne glave umirućih vojnika;
vidio sam kućerke gumene,
gdje su kružile kupe, suza krcate,
U šumaricama prikazanja srest ću te, srce moje!
kad svećenik podigne mazgu i vola svojim snažn
rukama,
da prestraši noćne krastače, što salijeću smrznut
pejzaže kaleža.
Imao sam sina, koji bješe div,
al mrtvi su jači i znadu proždirati komade neba.
Da mi sin bijaše medvjed,
ne bih se bojao tajne kaimana,
ne bih bio vidio mora privezana uz stupove,
da bude silovano i ranjeno krdom regimenata.
Da mi sin bijaše medvjed!
Umotao bih se u ovo tvrdo platno, da ne očutim
hladnoće mahovina.
Znam, dobro znam, da će mi dati jedan rukav
ili kravatu;
ali usred mise razbit ću kormilo i tada
do kamena će doći ludilo pingvina i galebova,
koji će primorati one, što spavaju, i one, što pjevaju
na uglovima ulica,
primorati ih da kažu:
Imao je sina.
Sina! Sina! Sina!
koji bijaše samo njegov sin, jer bijaše njegov sin!
Njegov sin! Njegov sin! Njegov sin!
FEDERIKO GARSIA LORKA (Federico Garcia Lorca) napoznatiji je španski pjesnik 20. stoljeća. Njegova poezija okarakterisana je kao dragulj svjetske književnosti.
Čine je cante jondo, Andaluzija u venama i strastveni doživljaj svijeta. Pjesme su to prepune simbola, živopisnih pjesničkih slika, sinestezija različitih ukusa, mirisa, čulnih podražaja. S njegovim stihovima putuje se direkt do Granade, Seville i Cordobe, mirišu naranča i maslina. „Rijeka Guadalquivir ima rese od mogranja“. Nemir andaluzijske narodne pjesme motiv je i Lorkine pjesme, a ciganski nomadizam trajna odlika. Iz pjesama progovoraju lične pjesnikove more, ali i kritika diktatorske Frankove vlasti. Frankisti su ga i strijeljali u 38. godini života, nastojeći uništiti i njegovo kompletno djelo u čemu srećom nisu uspjeli. Njegova poezija je postala simbol otpora i borbe.
Zbirka koju sam čitala podijeljena je na 11 ciklusa (izbor pjesama i dramskih isječaka nastalih u periodu od 1921. do 1936. godine): „Knjiga pjesama“, „Spjev dubokog pjeva“, „Prve pjesme“, „Pjesme“, „Ciganski romancero“, „Pjesnik u New Yorku“, „Tužaljka za Ignacijem Sanchez Mejiasom“, „Tamaritanski divan“, „Razasute pjesme“, „Dijalozi“, „Publika“. Pjesme su, ovisno o periodu stvaranja, različite metrike, ali sličnih motiva. Mene su lično više dojmile kraće, ali možda i zbog toga što većina njegovih pjesama traži izvjesno tematsko poznavanje koje ja u trenutku čitanja nisam imala. Neke od tih koje su mi posebne izdvajam u ovom postu (swipe). „Ciganski romancero“, zbirka po kojoj je i ovaj primjerak naslovljen, nastala je u periodu između 1924. i 1927. godine, u vrijeme njegovog intenzivnog druženja sa Salvadorom Dalijem (a o tome više izguglajte da ja sad ne prepisujem), i smatra se njegovom najpoznatijom zbirkom. Ujedno je to i zbirka koju karakterišu duže pjesme, tj. romanse, odakle joj dolazi i naslov. Jedna od tema je smrt, sveprisutna u poeziji tog velikana. „Spavaj leti, počivaj! I more umire“, napisat će u „Tužaljci za Sanchez Mejiasom“, tri godine prije vlastitog konačnog odlaska. Lutanje, čežnje, snovi, strast, fatalnost, nesreća, tuga, čemer, tiranija i smrt, motivi su poezije svrstane u sami vrh svjetske književnosti.
do sljedećeg čitanja,
Od Malog princa... 