Preporuke, osvrti, recenzije...

O daru života… ili “Tijelo njenog tijela”, Slavenka Drakulić

Zbirka eseja „Tijelo njenog tijela“ hrvatske književnice i novinarke, pripadnice prvog talasa hrvatskih feministkinja, Slavenke Drakulić bazirana je na ličnom iskustvu i progovara o nečemu što je na našim prostorima još uvijek poprilična nepoznanica – o doniranju organa, u ovom slučaju konkretno bubrega. Nakon druge transplatacije, 2004. godine, ovaj put od nesrodne i nepoznate živuće donorke, Drakulić kreće na put pronalaska potencijalnih razloga zbog kojih se neko odluči na takav, neosporno human i nadasve altruističan čin.

Zbirka je koncipirana kao niz razgovora autorice i živih donora. Posvećena je Christine Swenson, Slavenkinoj donorki, a tematizira različita pitanja, od psiholoških, preko etičkih i moralnih pa sve do filozofskih. Ono što autorki predstavlja najveću nedoumicu jesu upravo razlozi koji nekoga upućuju na doniranje vlastitog dijela tijela nekome koga ne poznaje niti ga je ikad u životu sreo, a potom i odgovornost koju primatelj ima nakon prihvatanja takvog „dara“ jer uistinu jeste riječ o najvećem daru – daru života. Kako nekome zahvaliti što ti je produžio život, skratio muke i vratio ga u normalan kolosijek na kojem godinama nisi bio? Kako zahvaliti nekome ko za takav postupak nema nikakav razlog osim „čiste dobrote“?

 „Tijelo njenog tijela“ ili „priče o dobroti“ su zapravo priče o susretima s ljudima koji su „voljni činiti dobro“. One nam vraćaju vjeru u čovjeka, u ono dobro u njemu i čine da povjerujemo kako nije sve izgubljeno iako nam se često čini suprotno. Ujedno je i djelo koje (a prema mom mišljenju to i jeste funkcija eseja) potiče na razmišljanje, upoznaje čitaoca sa bolešću bubrega, osvješćuje i ostavlja nas zapitanima – da li sam i sam u stanju učiniti nešto takvo? Šta je to što upućuje na doniranje? Da li altruizam, vjera u Boga ili možda želja za osjećajem moći koju dobijaš saznanjem da si nekome spasio život?

Interesantno je i to da su neki davatelji željeli upoznati svoje primaoce, a neki pak ne, što također otvara prostor za diskusiju. Jedna davateljica izjavila je da je dala bubreg jer želi biti svjesna da je na konkretan način nekome promijenila život i da joj je to saznanje sasvim dovoljno, nije joj potrebno da zna kome niti da se na bilo koji način veže za tu osobu. Za razliku od nje, Drakulić je upoznala Christine i obje su osjetile posebnu povezanost saznanjem da je dio jedne sada dijelom druge.

Priča oca Sullivana, najvažnijeg i najkorisnijeg sudionika u nastanku ove knjige, interesantna je jer se on zalaže za davanje publiciteta ovakvim pričama. Sullivan smatra da medijski prostor i eksponiranost koju danas živimo treba iskoristiti za priče koje moraju biti ispričane, i to glasno, kako bi što više ljudi za njih čulo i o njima počelo razmišljati jer kako jedna druga davateljka navodi „pravo pitanje nije zašto ljudi daju bubreg, već – zašto ne daju?“ U konačnici, zaista, sa jednim bubregom možemo funkcionirati sasvim normalno. Ja jesam, priznajem, ostala zapitana nad sobom. Da li bih i sama bila spremna na takav način pokloniti nekome sebe? Nisam sigurna da sam spremna na potvrdan odgovor i zbog toga je moje divljenje prema ljudima koji pozitivno učestvuju u takvim podvizima ogromno.

Svakako treba spomenuti i pitanje trgovine organima. Doniranje bubrega od živućih ljudi sa sobom nosi i breme trgovine istima, međutim, Drakulićka nas, na kraju subjektivnim stavom primateljice, opet stavlja pred dilemu da li je i takav čin moralniji od puštanja nekoga da umre uz saznanje da mu možeš pomoći ne čineći to. 

Transplantacija bubrega živih donora u SAD-u se izvodi od 1998., a za takav postupak je šira javnost prvi put saznala 2002. godine nakon što je bubreg zatrebao poznatom košarkašu Alonzu Mouringu. Ujedno je i, do tada praktikovani, „klasični“ rez zamijenjen malim, laparoskopskim. Od 1998. do 2004. u SAD-u je obavljeno tristotinjak takvih zahvata, a u Evropi tek tri.        

Na kraju:

„Ljude se poznaje po djelima ne po plemenitim mislima ili dobrim namjerama. Ja sam odgovoran za ono što sam učinio, ali i za ono što sam propustio učiniti.“

Preporuke, osvrti, recenzije...

JA SAM MALI GRAD, A GRAD JE VELIKO JA. AKO TO NISMO I AKO TO NIJE, ONDA ŠTA SMO? (Bogdan Bogdanović)

#knjigaposvuduša 📍 Topkapi palača

Postoji nepisano pravilo da autor ima pravo na jednu autobiografsku knjigu u životu. E, ovaj „Istanbul“ sa slike je to Pamukovo djelo.

„Istanbul, uspomene i grad“ (ili u drugom prevodu „Istanbul, grad sjećanja“) je zbirka 37 memoarskih eseja u kojima Pamuk piše… pa o čemu drugom do gradu u naslovu. No, pišući o gradu u kojem je rođen, u kojem je odrastao, ostario i iz kojeg nikad nije otišao, on čitaocima (kojima se negdje na početku izravno i obraća) ispisuje i sebe.

„… kad govorim o sebi, ja govorim o Istanbulu, a kad govorim o Istanbulu, ja pokušavam da govorim o sebi…“ Ovo je, dakle, i bildungs roman (jer čitamo priču koja počinje „malim“, a završava nekim drugim Orhanom), autobiografija pisca, ali i biografija grada.

Nekoliko glavnih odrednica čini djelo, a to su prije svega osjećaj propasti velikog Osmanskog carstva koji progoni sve generacije iznikle poslije, potom neimaština i tuga te sveprisutna turska težnja ka evropeizaciji. Zapravo, sve priče (eseji ! , ne tumačite pojam „priče“ teorijski) postavljene su upravo između tradicije i modernizacije, onoga što Turska jeste i onoga čemu Turska, od postanka Republikom, teži. Pamuk je nepristrasan u svim stavovima. Ništa on tu ne idealizuje, ne staje ni na čiju stranu, štaviše, često melanholično žali za nekim vremenima koja ga možda nisu ni dotakla, ali uz sve mane i negativnosti svoga grada, kazuje da on bez njega nije on i da nijedno drugo nije njegovo mjesto.

Piše o sebi, o svojoj familiji (otkrivajući i neke intimne detalje bogate Pamuk porodice), o žiteljima grada, tradiciji, prošlosti, umjetnosti i sadašnjosti. Piše o ocu kome je djelo i posvetio, a za kojeg ga veže osjećaj odsustnosti i o majci koju pamti po pravilima i strogoći. O njihovom razvodu i raspadu porodice, ali i o krahu buržoazije i padu grada. Piše i o tome kako su, nastankom Republike, nestajali osmanski drveni konaci, kako su počeli gorjeti i rušiti se, kako je plamen postao jedan od simbola grada… Šta je donijela urbanizacija, kakav je Istanbul danas i gdje je onaj od jučer?

Jasno nam je da je ovo pogled lokalca, onoga koji je tu, koji zna mane i tajne. Nije to pogled zanesenog turiste, omamljenog ulicama, živošću, koloritom… I o tome piše. I ne samo o današnjem turisti, nego o svim onima koji su kroz vijekove pohodili grad za koji je Napoleon rekao da bi trebao biti prijestolnica svijeta. Ta magijska metropola obavijena je oreolom uzvišenosti oduvijek, ali šta su ti „stari dani proistekli iz bajki“ donijeli onima koji su tu?

Sjetu, čežnju, bol, nesreću i stalnu potrebu za dokazivanjem.

Istanbul, juli 2022.

Zanimljivo je da priču o Istanbulu Pamuk piše „razgovarajući i raspravljajući se sa“ četiri tužna, usamljena istanbulska pisca: Jahjom Kemalom, Ahmetom Hamdijem Tanpinarom, Rešatom Ekremom Kočuom i Ahmetom Rasimom. Na taj način, njihovo viđenje grada stavlja u suodnos sa svojim, ponegdje potvrđuje, negdje im se buni… U svakom slučaju, priznaje im da su ga (i) oni izgradili, kao pisca i kao ličnost. Nisu oni jedini spomenuti u Pamukovim redovima, kao što ni književnost nije jedina spomenuta umjetnost. Tumači autor i slikare, novinare, fotografe… sve one koje je Istanbul intrigirao, ali i koji su, osim ljepote krajolika, uspjeli dokučiti i bijedu kulisa, poput npr. Teofila Gotjea koji se „zavlačio u prigradska naselja, ruševine i mračne i prljave ulice, što je dovelo do toga da čitaoci prvi put osjete da su siromašni i zabačeni dijelovi Istanbula podjednako važni koliko i turističke atrakcije.“ Čini se da Pamuk svojom evokacijom želi skinuti veličanstveni veo grada, želi ga potpuno oljuštiti, ogoliti i dati nam do znanja da se i takav, poetično tih i tužan, u sunovratu između nacionalizma i evropeizacije, haotičan, sa „gomilom nedovršenih i razrušenih zgrada“, sumnjičav prema svemu što dolazi sa strane i ispunjen žamorom emotivnih, ranjenih junaka, i dalje voli.

„Ako smo naučili da tako gledamo na jedan grad, ako smo u istom gradu živjeli toliko dugo da krajolike sasvim dovoljno možemo da spojimo sa svojim najskrivenijim i najdubljim emocijama, onda se poslije izvjesnog vremena ulice, prizori i krajolici našeg grada, pretvaraju u nešto što nas ponaosob podsjeća na određene emocije i duševna stanja, kao što nas neke pjesme odmah podsjete na na neke ljubavi, voljene osobe, razočarenja.“

Djelo bih preproučila svima onima koji vole pisanje Orhana Pamuka kao vodič za razumijevanje njegovih tema i njegovih junaka. Također, i onima kojima se, kao meni (i Pamuku), Bosfor miješa sa idejom liječenja.

Na kraju, Borhes je imao Buenos Aires, Džojs Dablin, Pamuk Istanbul… Koji grad je veliko TI?

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

KNJIŽEVNO DJELO TVRTKA KULENOVIĆA: zbirka eseja “VRATA KOJA SE NJIŠU”

ili kraj višemjesečnog “maratona” 😀

Da sam kojim slučajem u književni svijet Tvrtka Kulenovića uplovila Vratima koja se njišu vjerovatno mu se nikad više ne bih (svojevoljno) vratila. Riječ je zbirci eseja, posljednjem djelu iz edicije „Sabrana djela“ . Ako ste čitali moje postove posvećene tom piscu, mogli ste shvatiti da je esej značajan segment njegovog stvaralaštva uopšte. Način na koji je pisao i fikciju (koja kod njega nikada nije samo to) je esejski, intelektualan i filozofski. S obzirom da sam prije ove zbirke tekstova pročitala sve ostalo, stil mi je već bio poznanica, ali mi je čitanje svejedno išlo teško.

Zbirka je podijeljena na nekoliko cjelina, od kojih se neke opet sastoje od nekoliko tematski povezanih eseja. Ono što Kulenovića okupira u ostalim djelima utkano je i ovdje, s tim da je u ovom djelu došlo do otklona od teme rata, a u fokusu interesovanja su spiritualne teme, odnos Istoka i Zapada, književnost. Izdvojila bih, meni interesantnu, cjelinu „Dante, naš savremenik“ u kojoj kroz nekoliko eseja (Danteova savremenost, Danteov realizam, Božanstvena komedija kao moderni roman, Likovi Pakla i recepcija Božanstvene komedije, San kod Dantea, Čovjek svog doba) Kulenović najpoznatijeg humanistu interpretira kao postmodernistu, tj. tumači vrijednosti njegovog djela u (post)modernom svijetu. Možda mi je taj dio bio interesantan i zbog toga što sam imala neka predznanja pa sam mogla shvatiti o čemu priča, za razliku od nekih eseja koji su mi bili čista apstrakcija, pretpostavljam iz razloga što su moja znanja o tematici bila mala (ili nikakva). Za eseje Tvrtka Kulenovića rekli su da oni nikada nisu „napadna demonstracija učenosti, ali ni haotični i dokraja subjektivizirani skup utisaka“, već „sporazum toga dvoga“. Dakle, znanje u kombinaciji sa vlastitim doživljajem svijeta bi, ukratko, bila njegova esejistika. Dobar esej zapravo i čini taj balans između nauke i individualne spoznaje, zar ne? Interesne sfere Tvrtka Kulenovića su brojne, njegovi svjetovi su različiti, ali u svakom od njih pronalazi vrijednost i osvjetljava ga iz više uglova.

E sad, na kraju ove priče, kome bih rekla da (ne) čita Tvrtka Kulenovića?

Ako u djelu tražite akciju, to nije pisac za vas.

Ako tražite isključivo fikciju, nije za vas.

Ako ne volite postmodernu, big no, no također.

Ako su vam dosadni pisci koji imaju tu „intelektualnu“ nit u iskazu, definitivno nije za vas.

Ako ste, pak, od onih koji čitajući uče, ako ste željni novih znanja iz različitih oblasti, ako vas interesuje odnos i razlike Istoka i Zapada, ako volite putovanja, ako se bavite fenomenom rata i zla u čovjeku, ako zazirete od patetike u tekstu… onda slobodno posegnite. Možda će nekom nedovoljno iskusnom čitaocu (rekla bih da sam donekle npr. ja bila ta) čitanje tražiti dodatni napor, možda nećeš uživati u svakom pročitanom redu ili će ti trebati vremena za iščitavanje jer ovo nije jedan od onih za čitalački maraton, ali u konačnici ćeš se osjećati bogatijim.

Ukoliko probaš, bilo bi mi usitinu drago da javiš.

do sljedećeg čitanja, #odmalogprinca