JEZIK NASLUĆIVANJA Tražim izlaz i ne razumijem šta se događa.
Iako znam da sam hrabra, glas mi podrhtava.
Neko bi mi trebao reći.
Potreban mi je odmor. Biti ovako budan je delirij osuđenih.
Uvijek ću radije izabrati put umjesto zaobilaznice.
Tvoje oči nikada ne lažu,
ali ta konstantna buka je alarm u mojim ušima.
Tražim trenutak u kome ćeš dobiti moje povjerenje
i izazvati revoluciju u mojoj glavi.
Postoji li neko ko će dešifrovati ovaj strah i ovu smirenost?
Ono što osjećam je drugačije kada si ti tu.
U tvojim očima sam.
Ako me pogledaš, ne moraš govoriti.
Šuti ili neka ti riječi budu divne poput tebe.
Ljubav nema jezik. Ona je tek naslućivanje.
U FUTURU
Čekat ćeš godine koje prolaze.
Jednog dana obući ćeš kostim djeteta da ponovo osjetiš dah života.
Sada počinje taj mrak svjetlosti.
Noći. Noć...
Čut ćeš iz daleka za mene ponovo.
Zaronit ćeš mi blizu srca, pjevat ćeš mi bez zaborava.
Pjevat ćeš pjesmu starog sjećanja.
Na kojoj gitari su sada tvoje magične ruke?
Osjetim te besprijekorne žice koje me uzimaju.
Osjetit ćeš da se dah završava. Gdje dalje?
I ako ikada budeš pročitao ovu pjesmu, niko sretniji od mene.
Da si ovdje, imala bih toliko toga reći.
Govorila bih šuteći, razumio bi me
u polukrupnom svjetlu
ulične svjetiljke koja udara u dušu
recitirala bih nekoliko pjesama umornim glasom.
KOTRLJANJE Kotrljam se kroz oblake
svaki put sve dalje.
Tragovi svjetlosti su samo odraz,
vrijeme koje se okreće iznad tijela.
Ne mogu dotaknuti dno.
Letim poput vjetra.
Tražim, vjerujem i osjećam.
Idemo razbiti zakon gravitacije
i od sudbine stvoriti stvarnost.
Kotrljam se.
Razbijam labirint.
Tražim. Tražim kako biti drugačija.
Brzina hvata pokrete.
Mjesec sija na svaku pomisao.
Postoji nova zora, letim.
Izazvat ćemo stvarnost.
Ne želim prečice, želim put.
U svakom koraku sna
znam da će nas sreća dodirnuti.
Samo me upornost tjera da uspijem.
Pokušavam naći nemoguće, ali ponekad je neuspjeh pobjeda.
Skoči! Uzmi moju zastavu! Napravit ću sve.
Svi naši snovi su svjetlo istine.
MORE NEOBUČENIH SNOVA Novi početak.
U stranom sam svijetu
Ne znam ni cestu ni stazu.
Vi idite za svojim putem, bit će dana, doći ću i ja.
Ovo je zemlja izgubljenih snova.
Živim, umirem.
I kao slomljena muzička kutija, uvijek puštam istu melodiju.
Gorim od neizgovorenih riječi.
Moja figura je velika.
Zaletjela sam se u more neobučenih snova za novi početak.
Srce mi je mali čamac.
Da sam svijeća, mirisala bih kao neka stara knjiga. Kao jabukov čaj ili nečiji topli zagrljaj. Kao ozeblost u kaputu. Kao čudna sjeta u ustima. Kao kiša u kosi, kao kiša u ljeto. Ili nedostajanje među prstima.
Ali ja ne želim ništa obično, svakidašnje, ništa vaše. Ništa što već postoji, to mi je nekako previše znano i dosadno… Čak i kada knjigu biram, biram onu koja će me izuti iz cipela. Isto je i sa ljudima. Biram one koji će me izuti iz moje kože i obući u neke njihove svjetove. Meni nepoznate svjetove, bolje svjetove.
Poezija mostarske pjesnikinje Emane Tabaković svojim me šarmom, jednostavnošću i iskrenošću itekako obukla (možda bolje da kažem „uvukla“) u svoje svjetove. Riječ je o zbirci prvijencu, objavljenoj prošle godine u izdanju Narodne biblioteke Mostar.
„Dođi u moje tišine“ čini 35 pjesama koje nas pozivaju na susret sa sobom. Zbirku otvara pjesma imperativnog rumijevskog naziva „Dođi“ te smo na samom početku pozvani na sagledavanje vlastite nutrine, na grebanje ispod bora, na potragu za usnulim djetetom. Progovara Tabaković slobodnim stihom o ljubavi, kako onoj prvoj tako i onoj bolnoj, o spoznaji, o snovima, izgubljenim, ali i onima uvijek sanjanim, o pronalasku sebe, o Mostaru… o životu, „čudno lijepom, čudno ružnom, ali nikada običnom“. Introspektivnom lirikom autorica se direktno obraća i tebi koji čitaš. Poziva te da, zajedno sa njom, putuješ stihovima, da dođeš onda kad „te taj tvoj svijet umori“. Da dođeš i da budeš, napominjući da je početak svega srce i da uvijek ima smisla pokušavati. Da, čak i kad misliš da je prazno i ništavno, možeš sanjati, obojiti dušu, vrištati. „Možemo letjeti bez krila“ jer ljubav je putokaz…
Pitanja vlastitog identiteta prisutna su u cijeloj zbirci, ali lirski subjekt ne luta mnogo. Ona zna gdje je njeno čvorište. „Ja sam ono što osjećam“, navodi zrelo i sigurno. Ne boji se osjećanja, živi ih, proživljava, čak i ako nisu lijepa, hvata se zrakama za svjetlo. Ona je ono što osjeća (i ja sam!), a tebe poziva da budeš tekst u njenoj pjesmi. Dođi i budi. I zauvijek sačuvaj dijete u sebi. Osjeti dah života kao dijete. To je ono čime nas ova zbirka konstantno opominje.
Pronašla sam ljepotu života
i shvatila da je nisam ni izgubila.
Ona je izgleda izgubila mene.
Kada sam odrasla.
Pisati danas o temama o kojima piše Tabaković, savremenicima je stvar „prošlog“ jer moderna je pjesma buntovna, vulgarna, borbena. Kao…
Upravo zbog toga, smatram da su pjesme poput ovih, izuzetno važne. Svjedok su da još uvijek osjećamo, da znamo šta je empatija, da možemo voljeti bez interesa, da možemo otvoriti srca. Gori pjesnikinja od neizgovorenih riječi. Gori njen lirski subjekt, toliko da se identificira sa onom koja se povjerava vjetru ispisujući san o sreći. U njenom svijetu nije uvijek lijepo. Ponekad je obojen prazninama koje se nabadaju viljuškom po tanjiru, ponekad su zalud snovi kad nas uče da se ne nadamo, ponekad je unutrašnjost pusta… ali ona i dalje, uprkos svemu, pjeva. Makovski ispisuje Zapise o ljubavi i pjesmi i očima, poput Malog princa, vidi ljepotu u onome što zavoli. I vrati se.
„Kad ozdraviš, Svijete, potrčat ću ti, kao dijete u zagrljaj“, highlight je cijele zbirke. Bolesnom svijetu današnjice dovoljno je malo… Tek da pogledamo očima djeteta i shvatimo da svima su nam srca iste boje i da, jedino ako damo, nesebično i iskreno, možemo i dobiti.
Mnogo se meni pjesama svidjelo u zbirci, a posebno izdvajam sljedeće: Sjeme ljubavi, Jezik naslućivanja, Dijete u meni, U futuru, Kotrljanje, Da sam svijeća, Emina, U sebi, More neobučenih snova. Neke od njih poklonit ću vam u sekciji „Poezija”.
Završit ću stihom iz Zapisa o pjesmi koji dovoljno govori sam za sebe:
Milost je najveći jezik ljubavi.
Na kraju, ono što namjerno nisam htjela navesti u gore napisanim redovima je podatak da je Emana Tabaković rođena 2006. godine i da je u vrijeme objavljivanja zbirke imala tek 15 godina. Ostavila sam to za posljednje redove kako biste prvo iščitali u njenim stihovima zrelost. Mnogo sam sretna što sam imala priliku da upoznam to dijete i još sretnija što je ona imala priliku da tako mlada objavi svoju prvu zbirku. Voljela bih da sam ja, u njenim godinama, imala njena krila.
Draga Emana, djevojčice, pjesnikinjo, hvala ti. Ne samo na zbirci, već i na širini, ljepoti i neiskvarenosti kojom zračiš. Piši. Samo piši.
Od Malog princa... 