Oznaka: Dnevnik jednog nomada

DNEVNIK JEDNOG NOMADA, Bekim Sejranović (citati)

“…ono od čega se sastoji moje bivstvovanje: čitam, skitam, ponekad nešto zapišem. Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kako me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem. Kad čitam, putujem, a kad putujem čitam.”

• “Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Neko to možda ne vidi ovako i to je u redu.”

• “Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući.”

• “Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani, diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.”

• “Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga.”

• “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega. Pišeš o onome što te muči ili raduje, o ljudima i događajima koji ti noćima ne daju spavati, o stvarima od kojih gubiš tek ili o onima zbog kojih ti se bljuje. Svaki pisac ima to ‘nešto’ što ga čini posebnim. Istina, ponekad se mora pisati i na zadanu temu, ali to ‘nešto’ uvijek nađe rupu kroz koju pokulja van i razlije se po stranicama papira. Ili, ako ćemo biti precizni – po ekranu laptopa.”

• “Nemojte pisce upoznavati osobno, piti s njima kave, piva, loze ili s njima (pogotovo to ne) raspravljati o njihovim djelima. Razočarat ćete se i vi i oni, a razočarenje će biti tim veće ako je riječ o piscima čije knjige volite.”

• “Jer ne može jedan autor svojim romanom predstavljati nikoga, pa ni svoj kvart, ni svoje prijatelje, sunarodnjake, pa čak niti samoga sebe. Čitatelji su ti koji daju značenja tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš.”

• “U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš.”

• “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”

• “…Nele je velike događaje čiji je bio dio svojim opisima nekako srozao, a Pamuk je od malih događaja iz svog života stvorio mit. I to je sve, to je razlika između dobre i loše knjige, nebitno o kojoj književnoj formi se radi.”

• “Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.”

• “Ne mora se sve znati, nedorečenost tjera čitatelja na razmišljanje, ne da mu da se uljuljka u jednostrano tumačenje teksta. Pisac ne želi uvijek biti shvaćen, on također želi biti i neshvaćen, pisao je Viktor Šklovski, ruski književni teoretičar.”

• “Tako je to s knjigama, nije bitno šta je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš. Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ako sve zavisi od toga tko čita. I kada. Zato volim čitati iste knjige više puta. Svaki put doživljaj bude drugačiji, iako znam da se knjige ne mijenjaju.”

• “Sad znate, ako sve ode u krasni krastavac, popnite se na neko brdo. Odatle se svi problemi ovog svijeta čine manjima.”

• “To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.”

• “Objektivnost postoji samo ako si i sam poput objekta. Kažu neki i to kako je u modernoj poeziji lirski subjekt izlišan, nezanimljiv i treba ga izbrisati. Što sve to uopće znači i koga je to zapravo briga? Daj mi priču. Daj mi osjećaj. Ili bar nešto što puca. Subjekt i objekt nek si traže predikat.”

• “O piscima, čini mi se ponekad, bolje je ništa ne znati prije nego kreneš čitati njihove knjige, ali s pjesnicima mi se pak čini drugačije. Poznavanje pjesničke biografije i njegovog razvoja kao ‘mladog umjetnika’ pomaže pri ‘osjećanju’ njegove poezije.”

• “Kao što će u jednom intervjuu reći Meša Begić, nema smisla prepričavati poeziju, jer je to nemoguće, nedostatno i beskorisno.”

• “Kad imaš priliku nekamo otputovati – putuj! Bar dok si još mlad i može ti se!”

• “Volimo pričati o stvarima o kojima maštamo. Ljudi trebaju nadu, makar i lažnu.”

• “Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onog što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve.” (TUGOMIR MATIĆ)

• “Čim me netko počne nagovarati kako naprosto moram pročitati neku knjigu koji svi proglašavaju remek – djelom, iskoči neki vrag u meni koji mi to ne dopušta.”

Da ne bude da vas i ja nagovaram da čitate Sejranovića 🙂 evo nekoliko citata pa procijenite sami je li za vas ili ne. A evo i moj utisak za svaki slučaj. 🙂