(“Dijagnoza, Nada Kaurin Knežević)
Ono što je najstrašnije u zbirci Nade Kaurin Knežević „Dijagnoza“ jeste to što je toliko surovo bliska da sam sigurna da ćeš u dijapazonu šifri F00 – F99 stoprocentno pronaći sebe ili nekoga ko se nalazi blizu tebe. To je zbirka koja nas prvom stranicom poziva da uđemo u krhku kuću i pritom nas moli da skinemo cipele i hodamo na prstima. U startu znamo da će nas tu nešto boljeti. A boljet će štošta… Ljubav i nedostatak iste, starost, brakovi koji ne funkcionišu, brakovi u kojima se vara, brakovi sa homoseksualcima, brakovi bez djece… nesavršenosti… sukob starog i mladog i prošlosti i sadašnjosti, licemjerje današnjice, životi na društvenim mrežama, lažna sreća, vrijeme u kojima su „muški drugačiji“ pa im se prašta i vrijeme u kojima je za neplodnost kriva žena iako je sa njom sve u redu, majke koje nisu majke, profesorice koje za tuđu djecu „čine sve“ dok istovremeno svoju zlostavljaju, seksualno i fizičko nasilje u porodici, bijela droga – opuštajuće sredstvo modernog čovjeka, afere s kolegama, vrijeme za svakoga osim za najbliže…
… anomalije… „Kupim krhotine šalice. Nepravilne su. Sviđaju mi se.“
… hipokrizija… „Mi smo nacija licemjera.“
Boljet će. „Dijagnoza“.
Zbirka se sastoji od 10 priča koje se opet, svaka od njih, sastoje od po 10 poglavlja. 10X10 = F00 – F99. Bez nepotrebnog kićenja, kratkim rečenicama i uz čestu upotrebu dijaloga autorica priča priče iz različitih uglova (tačnije, sagledava ih iz svih uglova), priče koje se preklapaju, u kojima pratimo preklapanja ljudskih života. Kako se naizgled normalna i svakidašnja situacija reflektuje kroz živote svih njenih sudionika? Situacija poput, npr, onesvješćivanja u tramvaju. Da li primjećujemo ljude oko sebe? Da li primjećujemo nas?
Ne preza autorica ni od žargonizama, a Bogme niti od vulgarizama. Nađe se tu i tamo i neko J* i neka guzica, ali ne na način da nam zvuči degutantno, već upravo kako spomenuh u prvoj rečenici – blisko. Jer glagol na J je prvi kojeg preko usta premetnemo kad nam na pod ispadne šoljica vruće kafe, zar ne? Prepoznavanje u Nadinim redovima je neprekidno. Likovi su mi. Mi u svakodnevnom životu, mi na društvenim mrežama, mi u danima koji prolaze pored nas. I koji nam prolaze.
Čulna je zbirka. Miriše. Na prirodu, iskonsku, onu u nama. Miriše na badem i maslačak, ali i smrdi na sogan dolmu, onima kojima ona smrdi. Na jeziku je nekad kao Kavabon, a nekad kao Rondo C. Osjetimo je.
Začinjena je i autobiografskim elementima vješto umotanim u pero, potvrđujući autorkinu izjavu za journal.hr: „Jedno je životno iskustvo, a drugo je ono što se događa na papiru u postupku.“
Ja sam zbirku naručila kad sam na nečijem profilu pročitala rečenicu:
„Za ljubav je potrebno: knjiga, nadimak, pjesma i stisak ruke. Okrutno.“
To je moja šifra. Znala sam tad kad sam slučajno naišla na nju. Potvrdila i odbolovala sad dok sam čitala. F70 ČOVJEK. Moja šifra.
Pored te, kao priče koje su me posebno otresle, izdvajam sljedeće: „Majka“, „Bez tragova nasilja“, „Ubiti Bosnu“. Svaka je od njih, ali i ostale koje tu nisu nabrojane, otrežnjujuća i tjera da se zapitamo nad vlastitim postupcima.
Apropos slika… Dijagnozu sam nosila sa sobom u Egipat, ali kako već rekoh, od Tolstoja ne stigoh ni otvoriti nešto drugo. Ipak, išla je „Dijagnoza“ sa mnom s plaže na plažu i jedan dan gledam ovu masu ljudi u bazenu… Jedinstvo u različitosti, pomislih… Rusi, Arapi, Ukrajinci, Srbi, Bosanci i Hercegovci, Poljaci, Njemci, Francuzi… svi u istom bazenu, ujedinio ih aqua gim. Gledam i pomislih, idealna scenografija za Dijagnozu. Sad, nakon čitanja… jeste bila idealna. Koliko ih njih svoju šifru ima i koja je to?
Ponavljam jučerašnju impresiju – (PRO)čitajte Dijagnozu. Možete je, po cijeni od 14.50 KM naručiti preko Imprimaturovog sajta ili preko njihovog IG profila.
„Oni koji pronađu svoju dijagnozu u ovoj knjizi, koji čitajući je otkriju vlastitu anomaliju, ili barem vlastiti uzorak ponašanja, istovremeno će u njoj pronaći i utjehu, a to je saznanje da ipak nisu sami, da s drugima dijele iste probleme.“ (Maja Klarić, iz recenzije)
Od Malog princa... 