Oznaka: Buybook

Preporuke, osvrti, recenzije...

Velike, sjajne, zelene kruške koje niko ne dira…

Bea Balta-Manjgo

Polje kruški, Nana Ekvtimishvili

„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“

„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“

„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“

„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“

                                                             

Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.

Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.

Izvor fotografije: Peirene Press, Twitter

Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.

Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive. 

Nana Ekvtimišvili (izvor fotografije: Goodreads)

Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.

Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…

IK Buybook, 2022.

Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:

„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“

„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.

I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.

#odmalogprinca

Proza

“Pročitati sebe” – O književnosti… životu… i tako to…

Bea Balta-Manjgo

DNEVNIK JEDNOG NOMADA, Bekim Sejranović (citati)

“Dnevnik jednog nomada”; Bekim Sejranović, IK Buybook, 2017.

“…ono od čega se sastoji moje bivstvovanje: čitam, skitam, ponekad nešto zapišem. Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kako me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem. Kad čitam, putujem, a kad putujem čitam.”

  • “Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Neko to možda ne vidi ovako i to je u redu.”
  • “Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući.”
  • “Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani, diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.”
  • “Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga.”
  • “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega. Pišeš o onome što te muči ili raduje, o ljudima i događajima koji ti noćima ne daju spavati, o stvarima od kojih gubiš tek ili o onima zbog kojih ti se bljuje. Svaki pisac ima to ‘nešto’ što ga čini posebnim. Istina, ponekad se mora pisati i na zadanu temu, ali to ‘nešto’ uvijek nađe rupu kroz koju pokulja van i razlije se po stranicama papira. Ili, ako ćemo biti precizni – po ekranu laptopa.”
  • “Nemojte pisce upoznavati osobno, piti s njima kave, piva, loze ili s njima (pogotovo to ne) raspravljati o njihovim djelima. Razočarat ćete se i vi i oni, a razočarenje će biti tim veće ako je riječ o piscima čije knjige volite.”
  • “Jer ne može jedan autor svojim romanom predstavljati nikoga, pa ni svoj kvart, ni svoje prijatelje, sunarodnjake, pa čak niti samoga sebe. Čitatelji su ti koji daju značenja tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš.”
  • “U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš.”
  • “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”
  • “…Nele je velike događaje čiji je bio dio svojim opisima nekako srozao, a Pamuk je od malih događaja iz svog života stvorio mit. I to je sve, to je razlika između dobre i loše knjige, nebitno o kojoj književnoj formi se radi.”
  • “Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.”
  • “Ne mora se sve znati, nedorečenost tjera čitatelja na razmišljanje, ne da mu da se uljuljka u jednostrano tumačenje teksta. Pisac ne želi uvijek biti shvaćen, on također želi biti i neshvaćen, pisao je Viktor Šklovski, ruski književni teoretičar.”
  • “Tako je to s knjigama, nije bitno šta je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš. Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ako sve zavisi od toga tko čita. I kada. Zato volim čitati iste knjige više puta. Svaki put doživljaj bude drugačiji, iako znam da se knjige ne mijenjaju.”
  • “Sad znate, ako sve ode u krasni krastavac, popnite se na neko brdo. Odatle se svi problemi ovog svijeta čine manjima.”
#odmalogprinca #knjigaposvuduša 📍Barcelona, mart 2022.
  • “To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.”
  • “Objektivnost postoji samo ako si i sam poput objekta. Kažu neki i to kako je u modernoj poeziji lirski subjekt izlišan, nezanimljiv i treba ga izbrisati. Što sve to uopće znači i koga je to zapravo briga? Daj mi priču. Daj mi osjećaj. Ili bar nešto što puca. Subjekt i objekt nek si traže predikat.”
  • “O piscima, čini mi se ponekad, bolje je ništa ne znati prije nego kreneš čitati njihove knjige, ali s pjesnicima mi se pak čini drugačije. Poznavanje pjesničke biografije i njegovog razvoja kao ‘mladog umjetnika’ pomaže pri ‘osjećanju’ njegove poezije.”
  • “Kao što će u jednom intervjuu reći Meša Begić, nema smisla prepričavati poeziju, jer je to nemoguće, nedostatno i beskorisno.”
  • “Kad imaš priliku nekamo otputovati – putuj! Bar dok si još mlad i može ti se!”
  • “Volimo pričati o stvarima o kojima maštamo. Ljudi trebaju nadu, makar i lažnu.”
  • “Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onog što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve.” (TUGOMIR MATIĆ)
  • “Čim me netko počne nagovarati kako naprosto moram pročitati neku knjigu koji svi proglašavaju remek – djelom, iskoči neki vrag u meni koji mi to ne dopušta.”

Da ne bude da vas i ja nagovaram da čitate Sejranovića 🙂 evo nekoliko citata pa procijenite sami je li za vas ili ne. A evo i moj utisak za svaki slučaj. 🙂

do sljedećeg čitanja, budite pozdravljeni!
Preporuke, osvrti, recenzije...

Sve u svemu, zašto živimo?

Bea Balta-Manjgo

ILI

“TUĐA KRV”, SIMONE de BEAUVOIR

#knjigaposvuduša 📍 vodopad Kravice, Bosna i Hercegovina, mart 2022.

Roman „Tuđa krv“ francuske spisateljice, aktivistice i majke feminizma, Simone de Beauvoir pronašao me u trenutku kad se u svijetu uvelike trguje tuđom krvlju.

Danas je 52. dan ruske invazije na Ukrajinu, Mariopolj je u potpunosti sravnjen, priča se o upotrebi nuklearnog oružja, Putin donosi zakon prema kojem zabranjuje izjednačavanje SSSR-a i nacističke Njemačke i, uprkos svijetu, tjera po svom. Istovremeno, u višedecenijskoj agresiji, u najsvetijem muslimanskom mjesecu, na nekoj drugoj strani svijeta u džamiji prilikom molitve ginu ljudi. Generacije odrastaju pod zvucima oružja, u trvenjima u kojima se ukida sloboda vjeroispovijesti u ime borbe za religiju. Posljednji napad se, osim što je u ramazanu, poklapa i sa ovogodišnjim Pesahom, praznikom proljeća u kojem se slavi oslobađanje od ropstva i prilikom kojeg se vrata ostavljaju otvorena za gladnog putnika, namjernika.

„Gledala sam historiju kako prolazi pored mene; to je bila moja historija. Sve se to dešavalo meni“, riječi su glavne junakinje romana „Tuđa krv“. Objavljen 1945. godine, i danas je itekako aktuelan, rekli bismo, svevremen. Ipak, u vrijeme nastanka, spisateljstvo Simone de Beauvoir je okarakterizirano kao angažirano, ideološki, marksistički i naravno feministički obojeno te mu se nije predviđala dugotrajnost.

“Tuđa krv”, IK Buybook 2021.

„Tuđa krv“ roman je kojim se, kroz vizuru nekolicine mladih ljudi oslikava značajan historijski period, vrijeme prije i u toku Drugog svjetskog rata. Ako ste se poželjeli romana s lijepim rečenicama i dobrim dijalozima, onda je ovo jedan koji bi vam se mogao svidjeti. Pisan u jeku  egzistencijalizma, kojeg je i utemeljio družbenik Simone de Beauovoi, Jean-Paul Sartre,  roman je usmjeren ka ideji, ne njenoj realizaciji. Pred čitaocima se oslikava revolucionarno vrijeme u kojem mladi ljudi pokušavaju pronaći svoje mjesto. Grupa karakterno različitih mladića i djevojaka zapitana je nad mijenama svijeta i nad sobom, nad vlastitom (ne)mogućnošću promjene bilo čega. Centralni likovi su Jean Blomart, buržujski sin koji ostavlja porodicu i odbacuje svoje buržujsko porijeklo jer „ne želi cijeloga života živjeti u pogrešnoj priči“ i mlada, zanesena Helene, željna dokazivanja, promjene, jednakosti.

„Neće više biti Blomartovog sina: ostat će samo čovjek, pravi čovjek bez mrlje, koji ovisi samo o sebi“, navodi Jean i odlazi na stranu proleterijata, pristupa komunistima pa istupa iz Partije, postaje zagovornik revolucionarnog sindikalizma, naposlijetku i borac svoje domovine.  

Liberté, égalité, fraternité osnovne su vrijednosti koje baštine junaci romana, sa nerijetkim referencama na 14. juli, Bastillu i Francusku revoluciju, simbole ustanka naroda protiv potlačenosti i podjela.

„Tuđa krv“ otvara se prvim lice jednine kojim svoju historiju pripovijeda Jean („Imao sam osam godina kad mi je srce prvi put upoznalo grozotu.“), ali se ta početna naratorska pozicija povremeno pomjera na fokalizatorsku, u trećem licu, posebno u odbljescima koji se dotiču distanciranog odnosa sa porodicom. U Blomartovu priču su, pak, cijelim romanom, interpolirane reference na jednu noć, onu u kojoj umire Helene („To nije moja smrt. Zatvaram oči, ostajem nepomičan, ali ja sam taj kojeg se sjećam i njena smrt ulazi u moj život...“). Tim postupkom postignuto je prelamanje historije glavnih junaka sa historijom svijeta, tj. borba pojedinca utkana je u socijalnu. Također, propituju se i pitanja protoka vremena, tj. činjenice da je smrt neminovna.

Roman je polivalentan i iščitavajući ga čitamo vapaje (ali nikako patetične), iznad svega za slobodom i njenim višestrukim pojavnostima. Pravo na slobodu da se bude ko želi zrcali iz propitivanja svih likova. De Beauvoir servira različite ideale slobode i ostavlja nas zapitane nad utopističkim kontekstom tog kreda:

„Opjevavali su magiju slobode, snagu bratstva i uzvišenu čast biti čovjekom. Uskoro će rat, nasilje, samovolja postati neostvarivi; i sama politika će biti beskorisna jer više neće biti podjela među ljudima, nego će postojati samo jedno jedino čovječantvo. U tom se sastojala najveća nada koju su pozdravljali u srži budućnosti – pomirenje svih ljudi u slobodnom priznanju njihove slobode."

Helenina krv ekvivalent je krvlju svijeta. Dok ona umire, dva miliona zatvorenika cvokću iza bodljikavih žica. Jeana to jednako boli i jednako tjera na promjenu, na izlaz iz besmisla i apsurda u kojem živi, na uništenje zla koje, kaže, ne počiva „u institucijama, nego u najskrivenijim dubinama nas samih“.

Njih dvoje su i jedno drugom ideali. Ona, čije ime nas asocijativno odvodi u antičku Grčku, pa je, iako je de Beauvoir izjavljivala da imena likova odabire slučajno (a i sestra joj je nosila isto ime), čitamo kao sunčevu svjetlost i kao blistavost i sjaj ili pak kao uzrok velikog i krvavog (trojanskog) rata, Helene koja kroz život ide djetinjom smjelošću u „svojoj crvenoj krvi žene“, ideal je smisla u sveopštem haosu. S druge strane Blomart, koji na vlastitim plećima pokušava ponijeti patnju svijeta, njoj je ideal uzvišene ljubavi vrijedne poniženja, borbe, pa čak i umiranja.

Jean Paul Sartre i Simone de Beauvoir, izvor fotografije: whosdatedwho.com

Simone de Beauvoir je sebe i svoj život evidentno gradila otkidajući tradicionalne okove u kojima je odrasla. Filozofiju je diplomirala na pariškoj Sorboni gdje je upoznala i Sartra, svog budućeg partnera uz čije ime je, uprkos svim kontraverzama, ostala zauvijek vezana. Po završetku studija predavala je filozofiju sve do 1943. godine kada joj bavljenje profesorskom profesijom biva zabranjeno zbog homoseksualnih afera sa svojim učenicama, otkrivenim 1939. godine kada su je roditelji Nathalie Sorokin optužili da je koristila nastavnički položaj kako bi zavela njihovu tada sedamnaestogodišnju kćer. Roman „Tuđa krv“ posvećen je upravo njoj, Nathalie.  

Iako je slijedila Sartrovu filozofiju i neosporno je u njemu, osim ljubavnog, imala i intelektualnog partnera, ono u čemu je zaista bila svoja jeste feministička teorija u kojoj je zastupala tezu da ženski spol nije određen biološkom, već društvenom funkcijom. Njen „Drugi spol“ tretira se kao feminitički manifest, a svoj aktivizam je ugradila i u ostala djela, svakako i roman „Tuđa krv“. Glavna junakinja, je, iako povremeno zanesena i romantičarski naivna, mlada žena koja se zauzima za sebe, za svoju poziciju u društvu, bori se za svoju ljubav, preuzima inicijativu. „Ne treba meni niko. Postojim ja. Helene, zar to nije dovoljno“, prkosi. Antipod je Jeanu i njegovim krutim stavovima zbog čega je on (ali i iz straha od vezivanja) uporno odbacuje, sve do njenih posljednjih umirućih trenutaka. L'ecriture feminine iščitavamo i u dijelovima u kojima se autorica bavi tijelom i tjelesnim, a de Beauvoir se, mučnim opisom primitivnog izvođenja abortusa koji Helene svjesno odabire dotiče i pitanja zabrane pobačaja u tadašnjoj Francuskoj. Iako nikada nije rađala, iz solidarnosti prema drugim ženama, ali i kao gorljiva zagovaračica prava na izbor, 1971. godina potpisala je francuski Manifest 343 u kojem se zagovara pravo na pobačaj, zahvaljujući kome je 1975. godine zakon konačno donesen. U romanu su, također, problemazitirana i pitanja braka, pravo na izbor bračnog partnera, ali i razvod. „Tuđa krv“ je antiratni roman pisan u vrijeme najintenzivnijeg prisustva fašizma u svijetu. Pri tom, pisan rukom žene koja je govorila glasno i pisala  jasno.

Imamo li pravo trgovati tuđom krvlju, pitanje je kojim zatvaram. Odgovor je, pretpostavljam, negativan, a opet… danas… ima li trgovine unosnije…  

Simone de Beauvoir, izvor fotografije: voxfeminae.net

Zahvaljujem Buybooku na prilici da čitam roman.

Djelo je publicirano u okviru projekta Kreativne Evrope „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“.  Prvih tridesetak stranica pročitajte ovdje.

do sljedećeg čitanja, #odmalogprinca
Proza

“Priča o novom prezimenu”, Elena Ferrante (odlomak)

Bea Balta-Manjgo
drugi dio napuljske tetralogije

U jednom trenutku, na putu do kuće, u sjećanje mi se vratila mješavina patnje, straha i gađenja koje sam primjetila na njenom licu. Zašto. Ponovo sam mislila na neuredno učiteljicino tijelo, na uneređeno Melinino. Bez očitog razloga, pažljivo sam počela posmatrati žene na bulevaru. Najednom mi se učinilo da sam dotad živjela s nekom vrstom ograničenja pogleda: kao da sam bila u stanju jasno vidjeti samo nas djevojke, Adu, Gigliolu, Carmelu, Marisu, Pinucciu, Lilu, sebe samu, svoje drugarice iz razreda, i nikad nisam uistinu obratila pažnju na Melinino tijelo, na tijelo Giuseppine Peluso, Nunzije Cerullo, Marije Carracci. Jedini ženski organizam koji sam dotad proučavala sve više zabrinuta, bilo je tromo tijelo moje majke, i taj me prizor proganjao, predstavljao prijetnju, i tad sam se još uvijek bojala da će njen lik najednom nadvladati moj. Tom prilikom sam međutim vrlo jasno vidjela majke u starom kvartu. Bile su nervozne, bile su pokorne. Šutjele su stisnutih usana i pogrbljenih leđa ili su urlale užasne uvrede na djecu koja su ih smarala. Vukle su svoja strašno mršava tijela, ispijenih očiju i obraza, ili s velikim stražnjicama, otečenih zglobova, teških grudi, s cekerima iz kupovine, malom djecom koja su ih vukla za suknju i koja su željela da ih uzmu u naručje. I, Bože dragi, imale su deset, najviše dvadeset godina više nego ja. A činilo se da su izgubile ženske odlike do kojih smo mi djevojke jako puno držale i koje smo pokušavale naglasiti odjećom i šminkom. Pojela su ih tijela muževa, očeva i braće, na koje su na kraju sve više i više ličile, ili zbog starosti i bolesti. Kad počinje ta transformacija? S kućanskim poslovima? S trudnoćama? S batinama? Hoće li se Lila deformisati kao Nunzia? Hoće li iz njenog nježnog lica izbiti Fernando, hoće li se njen elegantni hod pretvoriti u onaj kakav ima Rino, debelih nogu i mlataravih ruku? I hoće li se i moje tijelo jednog dana upropastiti i dopustiti da iz njega izbije ne samo majčino nego i očevo? I hoće li se istopiti sve ono što sam naučila u školi, hoće li kvart ponovo prevladati, kadence, maniri, sve će se pomiješati u neku crnu kaljugu…”

ELENA FERRANTE, Priča o izgubljenom prezimenu