Briga o maternjem jeziku jedan je od osnovnih zadataka u misiji očuvanja identiteta svakog čovjeka, a time, naravno, i naroda. Imati svijest o maternjem jeziku, dakle, znači imati svijest o sebi, o svom porijeklu i imati garanciju za budućnost. Usložnjena društveno-politička situacija u Bosni i Hercegovini otvara slobodan prostor jezičkim manipulacijama čime se dokida jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na korištenje maternjeg jezika u svim sferama života. Naučne istine koje bismo u našoj domovini, tradicijski bogatoj i multikulturalnoj, trebali poštovati, ovdje su čest kamen spoticanja i predmet neutemeljenih i tendencioznih diskusija.
Znamo čime je neznanje rezultiralo u prošlosti. Ono što se u prošlosti dozvolilo i dogodilo našem maternjem jeziku ne smije se ponoviti nikada više, a jedini način da se to ne dogodi jeste znanje. Trebamo učiti i isključivo na temeljima znanja, poštujući i drugog i drugačijeg, cijeniti i voljeti svoje.
A šta je to naše? Kojim jezikom govorim ?
Jezikom Bosne. Onim jezikom koji su preci naši, Bošnjani, nazivali bosanskim.Govoriš i govorim jezikom zemlje svoje, jezikom Bosne. Priča o bosanskom jeziku je priča o Bosni, o njenim ljudima.
Sudbina bosanskog jezika je sudbina svih ljudi koji njime govore, a to nisu, kako se pogrešno misli, samo Bošnjaci. Citirat ću riječi bosanskohercegovačke kolumnistkinje Nataše Gaon – Grujić koje često u sličnim prilikama citiram:
Nakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jednako neistinita tvrdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski.
Slično je govorio i Dževad Karahasan kazavši da su pokušaji da se bosanskom jeziku nametne nacionalno ime Bošnjaka apsolutno krivi i utemeljeni na neznanju, zlim namjerama, aroganciji ili gluposti.
Najveći problem zapravo leži u nominovanju jezika, a ja se uvijek sjetim cijenjenog profesora Josipa Baotića i njegovog odgovora na pitanje: Da li su bosanski, srpski i hrvatski tri jezika. „Nisu“, kazao je, „to su tri varijante jednog te istog jezika“.
Stoga, ne smijemo dozvoliti da se pravo na postojanje jedne od tih triju varijanti negira. Bosanski jezik postoji, jednako kao i druga dva. Ono što je sporno kod prvog, a nije kod ostalih, zapravo je bilo, a u svijesti pojedinih još uvijek jeste, ime.
Bosanski jezik je kroz historiju mijenjao i sadržinu i naziv, ali jezik jeste živa kategorija, on raste, mijenja se i razvija konstantno pa su, na prostoru kakav je ovaj naš, njegove mijene neupitne, jednako kao što je neupitno i da postoji te da je postojao. Matija Divković, Muhamed Hevaji Uskufi, Mula Mustafa Bašeskija, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, tek su neki od njegovih čuvara iz prošlosti.
Ako su u 16. i 17. stoljeću, ali i mnogo ranije, stanovnici Bosne svoj jezik nazivali bosanskim, zašto bismo se mi, danas, mislili nad tim nazivom. Zadaća svih nas treba biti razbijanje takvih nametnutih nam tabua. Trebamo, bez kompleksa i nametnutog osjećaja niže vrijednosti, jasno iskazivati ko smo, glasno, na jeziku kojim govorimo, ne smijemo ignorirati sami sebe niti jezik svoj, bosanski, zaobilaziti i zapostavljati. Odlično je to Senahid Halilović zabilježio: Zvuči pomalo paradoksalno, ali sami smo sebe zaobilazili.
Jesmo. I zato je danas važnije no ikad ponovo ne dozvoliti takvo nešto. Ne smijemo bježati od vlastitog bića, ne smijemo odlaziti u samozaborav, ne smijemo tuđe stavljati ispred vlastitog.
O vlastitom jeziku trebamo brinuti i, da se vratim na početak, znanjem moramo znati vlastite interese zastupati.
Bosanski jezik je tu, među nama i u nama. Neka više nikada ne bude skrajnut.
Ja govorim bosanskim jezikom.
A ti? Kojim jezikom ti govoriš?
Od Malog princa... 