Treće lice jednineili „razdrndani vremeplov“ Nedžada Maksumića (rođenog 1961. godine u Mostaru) glasan je i promišljen vapaj za onim što se obara i za čime se žudi u gore navedenim parolama. Oni koji su živjeli u vrijeme kada su one izgovarane ni sanjali nisu da decenijama poslije ni najglasnije neće biti dovoljno glasno i da će sloboda biti tek nedostižni ideal. O tome koliko u sistemu u kojem generacijski postojimo nismo i teško da ćemo ikada biti slobodni govori Maksumić svojim faktografskim romanom, navodeći glasom svojeg istoimenog junaka, da je krajem 2010. godine, kad je osvijestio da stari i kad je shvatio da je prijatelja sve manje, odlučio pisati „jedno neobično djelo“ koje će mu, vjerovatno, podariti neprijatelja više. I, vjerujem, da je takvih ustinu bilo. Vjerujem da nije svačijem uhu i oku odgovaralo ono što je Maksumić pisao, u trećem licu, „kao da je on – on“. Distancirajući se od vlastitog ja, Maksumić stvara Maksumića čiji literarni život se apsolutno poklapa sa životom onog koji olovku u ruci drži, a ta olovka ispisuje jednu porodičnu historiju, ali i historiju grada i države. Ili država, ako jednu veliku rasparčamo na pregršt malih.
Kako smo došli tu gdje jesmo? Šta je prethodilo, a šta čak i onome prije toga piše nam se ovdje. Protagonista (obrazovan i načitan čovjek, ali donekle iščašen i u vlastitom svijetu stranac, kako i sam navodi, čak i vlastitoj porodici) ne preza od nominovanja gradova, predijela, ljudi stvarnim imenima, bez zadrške. Niko nije pošteđen. Ustaše su ustaše, četnici četnici, balije balije, a i komunistima se nađe mana. Niko nije čist i niko nije potpuno prav.
Ovo je, rekla bih, savršeno djelo za moju generaciju. Generaciju koju je protekli rat dodirnuo, kojoj su pričali priče o sjajnom prošlom životu u „onoj državi kakve više nikada neće biti“, čiji djedovi, nene i bake su svjedoci onih svjetskih ratova. Za generaciju koja jedino želi normalan život koji priječi prošlost čiji čak ni učesnici nisu bili. Za nas, da shvatimo da je fašizam FAŠIZAM i da se na svakoj strani isto piše i da shvatimo da savršene ideologije nema koliko god se predstavljalo drugačije. Idealan je mir, a Balkan plodno tlo za takvo nešto nije.
Ovaj Maksumićev Nedžad Maksumić, „klasični heroj koji mrzi nepravdu i koji je svoj život posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca“, ispisuje, dakle, prošlost države pišući historiju porodice. Sve je začinio mostarlukom, humorom, ironijom, pa i cinizmom kakav samo Mostar zna. Skrenut ću pažnju na centralni ženski lik – Dudu Ovčinu – protagonistinu majku – tipičnu Mostarku, „uvijek spremnu na klasnu borbu“, „naviknutu da bez nje ništa ne može početi, a ni završiti“. Beskrajno mi je zanimljiva bila i, vjerujem da bi se u njenom liku, mnoge od nas, nikle kraj Neretve, mogle prepoznati. S druge strane, postojaše i mome srcu draga jedna Duda, nekoliko godina od Maksumićeve mlađa, jednako spremna da šakom od stol lupi.
Arhivski izlistavajući imena poznatih književnika naših prostora, Maksumić propituje i angažovanost književnosti te njenu ulogu u okvirima vladajućih struktura. U teoretskom smislu, autora treba odvajati od djela, ali da li to uistinu tako funkcioniše ostaje vječita dilema. Andrić i njegova neosporna veličina na jednu stranu, njegov diplomatski put na drugu. Poslije uvida u neke činjenice date u Maksumićevom romanu, sigurna sam da ću ga sljedeći put podrobnije čitati, a ni Crnjanskog poslije ove izjave iz 1921. godine ne doživljavam isto: „U Mostaru mi nije dobro. U vojsci zlo. Svejedno. Mostar je odvratan i smrdi po turski.“
Mislim, kome je još Mostar odvratan? : )
Od dokumentarnih zapisa strašan je i onaj iz 1942. godine kad su djevojčice na prijemu kod Pavelića recitovale:
Mi smo mala djeca
Al’ ustaše prave
Za Hrvatsku dat ćemo
Naše mlade glave.
Ili onaj o mostarskim židovima:
U Mostaru, kao i u cijeloj NDH, zaposleni Jevreji odmah su otpušteni iz državne službe, svi moraju nositi žute trake sa Davidovom zvijezdom, a na njihovim zanatskim radnjama, prodavnicama, uredima i ordinacijama, na izlogu ili na ulaznim vratima, stajao je natpis na žutoj podlozi ‘ŽIDOVSKA TVRTKA’.
S druge strane pak, iako sam ovaj podatak znala, ali vrijedi istaknuti za one koji nisu, interesantan je zapis Ilije Garašanina iz 1844. godine o stanovnicima Bosne i nazivu koji se danas kao sporan uzima:
Svi stanovnici Bosne i Ercegovine, bez obzira bili oni ‘hristjani… istočno pravoslavni ili rimokatolički ili muhamedanci nazivaju se zajedničkim imenom Bošnjaci.
Saznajemo ponešto i o rušenju džamija i ostalih sakralnih objekata u vrijeme komunizma, o historijskom NE Ćopićeve Ježurke Ježić prepredenoj Liji (ili Titino Staljinu), o prvom jugoslovenskom autu, prvoj robnoj kući u BiH ili pak vremenu u kojem je umjetnost bivala cenzurisana.
Maksumićev poduhvat je usitinu zahtijevan i vjerujem da je iziskivao napore, posebno što je autor uspio u nakani da ne zauzme ničiju stranu. Jedina strana na kojoj jeste je ona na kojoj je čovjek.
„Htio je samo skloniti se od svake mogućnosti da na nekoga puca ili da neko puca na njega, biti što dalje od bilo čije uniforme, bilo čijih razvijenih ili povezanih zastava, bilo kakvih superiornih ideja i svakojakih ostvarivih ili neostvarivih ratnih ciljeva, uvijek vezanih za brojne žrtve.“
Posljednji dio romana je i najličniji, piše se sudbina Nedžada i Diane, teatarska karijera, rat 90-ih, egzil, povratak i današnjica.
Naposljetku, Maksumić je opisao život, stvaran svijet poput onog iz negdje citiranog EKV stiha:
To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe.
#knjigaposvuduša ispred nekadašnje mostarske sinagoge, današnjeg Lutkarskog pozorišta Mostar čije najpoznatije lice je upravo Nedžad Maksumić.
“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.
(…)
Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!
Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
???
Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.
(…)
‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”
Jedna od esencijalnih ljudskih potreba je potreba za sagovornikom, riječju, razumijevanjem. Čini se danas poželjnija no ikad. Dozvoljavamo nepremostive praznine zato što ne znamo reći… ili ne želimo. Ostavljamo one Repešine planine, tamo iza šutnje.
Melida Travančić nas, pomoću arhetipskih 99 dijaloga između M. i N, odnosno Nje – pjesnikinje i Njega – profesora književnosti, šeta nepreglednim putevima dijaloga. I to ne bilo kakvog, već dijaloga sa svrhom, zapravo o svrsi. Poetski dijalozi, zgusnuta, kratka, tenzijom nabijena forma, najpogodniji su za iskazivanje neiskazanog. Njima se otvara cijeli spektar promišljanja u kojima se nalaze Ona i On, kojima plivaju, nadmudrujući se, kazujući i ispisujući RIJEČ. Jer, samo nedovoljno proniciljivo oko ovdje će vidjeti isključivo priču o ljubavnom odnosu dvoje ljudi koji se nalaze negdje na granici nemogućeg. Ono malo pronicljivije proniknut će u suštinu, a suština je u stvaranju, pisanju koje je utjeha, spas, spoznaja i bijeg. Bijeg od svega što guši i smeta, pa čak i od smrti.
Pjesnikinja, glavni lik ili lirski subjekt – ovisi hoćete li djelo posmatrati kao prozu u poeziji ili poeziju u prozi (a zbog zbijene, sukobom nabijene dijaloške forme, možda i kao dramu) – „osluškuje“. Osluškujući ispisuje refleksije. „Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.“
On, profesor, realista, antipod, onaj koji (prividno) „črvšće stoji na nogama“ stoji naspram nje kao refleksija, ogledalo, odraz u kojem ona pogledom proniče u praznine, vlastite, od kojih (po njegovoj ingerenciji, ali napose sopstvenoj potrebi) kasnije oblikuje umjetnost. Pjesnikinja od stvarnosti stvara pjesme, ali i priče, i pod povećalo stavlja svoj i njihov svijet. Ona piše riječi, on nastoji da ih pretvara u stvarno, i neprestano su na granici realnog i nemogućeg. Riječ zrcali u njegovom licu, ono je ogledalo, a samo u ogledalu postoji ona, bez maski, ogoljena. U toj borbi sa sobom, stvara umjetnost, pomjerajući sopstvene granice poezijom, ali i Granice Svijeta.
Ispisivanje, stvaranje, prodiranje u sebe i vlastite nutrine, neminovno za sobom ostavlja prazninu. Ova pjesnikinja svjesno prolazi kroz ta vrata, ulazi u tu borbu sa Luciferom, nastoji, po cijenu osjećaja nemoći, istjerati ga iz sebe jer zapravo jedino takva, ispražnjena, rasprsnuta, razorena… ona je slobodna. Zapisuje „sve što ne može kazati“ čvrsto vjerujući da je poezija najsavršeniji način komuniciranja. To što se ne može kazati, dakle, projektirano je u književnost pa postoji čak i ako u stvarnosti nije moguće.
„Možda bismo mogli biti sretni.
Moja si projekcija. Ti ne postojiš.“
Preplitanjem fikcije i fakcije krieran je metasvijet postavljen između poezije i žudnje, straha i neustrašivosti. Postavlja se pitanje da li je moguć život izvan stvarnosti, tj. da li trajemo ako smo otjelotvoreni u književnosti? Dokle sežu dubine proživljenog što ih pretačemo u stih i da li književnost, odnosno riječ na kojoj ona počiva, ima svoj kraj? Travančićkini dijalozi su, kako se u 69. navodi, i razum i riječ i priča. Možda i ljubav. I itekako imaju cilj.
Podrobnije iščitavanje opusa Melide Travančić ukazat će na prostore unutar kojih biva njezin stih, a oni se kreću po predjelima tjelesnog, putenog i čulnog, po predjelima intimnog, ljubavnog, ili preciznije kazano – ljubavi – koja rađa i iz koje se stvara slovo. Slovo koje je suština i modus preživljavanja.
Da bi ispunila vlastite praznine, pjesnikinja u njih prvo mora ući, a Travančić nije samo odškrinula, nego je iskustveno širom otvorila ta vrata.
Makova hiža, Stolac – rad Fondacije Mak Dizdar pratite na makdizdar.ba
PUT PREMA KUĆI… (5 minuta od stolačke čaršije)
U AVLIJI…
Motivi sa stećaka; Adis Fejzić, bosanskohercegovački skulptor, radio je eksterijer objekta. Hercegovina: u avliji šipak.
KAMENI SPAVAČ I DRUGE ZBIRKE…
O Plivačici je za magazin Dunjalučar pisala dobitnica nagrade Slovo Gorčina za 2020. godinu, pjesnikinja Azemina Krehić. Tekst pročitajte ovdje. “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema – i nema kraja…”
ČETVRTO (Slovo o čovjeku)
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?(MAK DIZDAR)
Na prvoj stranici tinejdžerskog romana „Sasvim naopako ljeto“ dočakuje nas zapis iz Egipta uklesan na SPOMENU KNJIZI – stećku u Pjesničkom parku Izdavačko-štamparske kuće Planjax komerc iz Tešnja:
Knjiga je vrjednija
od svih spomenika
ukrašenih slikama,
reljefom i duborezom,
jer ona gradi spomenike
u srcu onoga koji je čita.
Odabir takvog zapisa na početku nekog djela, posebno onog posvećenog razigranima, svjedoči da je u srcu onoga koji je djelo pisao mnogo, od riječi, izgrađenih spomenika.
Damajanta Behremović – Fifić rođena je Sanjanka koja je odranije poznata po pričama za djecu, nagrađivanim i objavljivanim u zajedničkim zbornicima. Roman za djecu i mlade „Sasvim naopako ljeto“ njen je prvijenac, objavljen 2021. godine.
Zainteresovati mlade danas da čitaju nije lagan, ali nije ni nemoguć zadatak. Tezu da „danas mladi ne čitaju“ strogo odbacujem i ne želim u nju da vjerujem. Prije ću reći da mi, stariji, ne razumijemo način na koji oni čitaju i da očekujemo da istim žarom čitaju ista djela koja smo mi u njihovim godinama čitali. Neće! Oni žele (i trebaju) ono što je njima blisko, ono što razumiju i ono što mogu percipirati.
Young Adultknjige ili popularno skraćeno YA bookssu knjige za tinejdžere koje se, nakon brojnih kolebanja i polemiziranja o tome da li zaslužuju poseban status, danas ipak klasficiraju kao zaseban žanr. Prosto, riječ je o književnosti pisanoj mladima. To su knjige čiji likovi su upravo oni – mladi ljudi koji iznose svoje stavove, bunt, vlastitu viziju svijeta. Tematiziraju probleme tinejdžera, od odrastanja preko ljubavnih zgoda i nezgoda, neslaganja sa roditeljima, neprihvatanja i potrebe za prihvatanjem te svega ostalog što nas u, možda i najtežem životnom dobu, pubertetu, stiže.
Romani YA žanra u svjetskoj književnosti su brojni i možda jednom posvetim post najpopularnijim od njih, ali to nije tema našeg današnjeg knjiškog razgovora.
Kada je Bosna i Hercegovina i taj žanr u pitanju, meni na prvi mah napamet pada Nura Bazdulj-Hubijar i njena „Ruža“, objavljena otprilike u vrijeme kad sam ja bila četvrti razred osnovne škole (aaa bilo je to poprilično davno :D). Sjećam se i to da sam tada priču o Minji i Tahiru doslovno progutala (u bolničkom krevetu pa je moje poistovjećenje sa glavnom junakinjom bilo još i veće). Kasnije su izašli i nastavci „Čekajući Tahira“ i „Više ne čekam Tahira“. Vremenom sam i ja malo narasla pa sam kreirala neko novo mišljenje o djelu i nisam mu se vraćala sve dok nisam počela raditi u osnovnoj školi. Ono što moram priznati jeste da, kad god radim analizu omiljenih lektira, evo već nekoliko godina za redom, ta trilogija bude u vrhu. Posebno djevojčicama. 🙂
Iako sam dugo bila u potrazi za nekim pandanom tom Nurinom djelu, u našoj književnosti nisam nailazila na nešto slično. A onda sam na čitanje dobila „Sasvim naopako ljeto“, roman čije prve stranice sam iščitala svojim šestašima i sedmašima. Slušali su me tako da se mogla čuti i tišina, a kad sam rekla da je dosta, oni su htjeli bis. 🙂
Kad imamo dvanaest godina sve nam je nekako… naopako, zar ne?! Idu nam na živce roditelji, nastavnici, druga djeca, često idemo na živce i sami sebi. Onda se povlačimo u sebe, rijetko razgovaramo i često bježimo u neke svoje svjetove. Nerijetko nam je najbolji prijatelj dnevnik pa samo njemu povjeravamo sve ono što nikome drugome ne možemo ili možda ne smijemo. Dnevničke je forme i roman „Sasvim naopako ljeto“, pisan u osam poglavlja u kojih je opisano sedam julskih dana.
Glavna junakinja Sana, jedna „cura sa asfalta“, dijete je razvedenih roditelja i sprema se na putovanje tamo… negdje… sa tatom, njegovom novom djevojkom Anelom i njenom kćerkom Selmom. Zvuči kao totalni smor, pogotovo što je more zamijenjeno nekim tamo Sanskim Mostom, inače tatinim rodnim mjestom. Sana s mamom živi u Sarajevu i ne vidi ništa zanimljivo u tom nekom tatinom malom gradu stoga i prva rečenica njenih zapisa glasi: „Dragi dnevniče, ovo će biti najgori odmor ikada!“ Kakve zgode i nezgode se događaju na odmoru na kojem „nema ni interneta ni televizije, a to su, svi znamo osnovne potrebe i pravo svakog djeteta“, čitat ćete u romanu pa ću ja sa prepričavanjem radnje stati ovdje.
Ono o čemu želim da pričam je savremenost romana. Krenut ću od vizuelnog dijela… Tematika svakog poglavlja dočarana je i fenomenalnim ilustracijama Edina Hasanića, a ni font Saninog dnevnika nije dosadni Times New Roman, već neki skroz šašavi i vizuelno primamljivi. Dalje, djelo je i u mnogim drugim aspektima blisko današnjoj omladini jer Sana govori žargonom, koristi anglizme, piše o društvenim mrežama i zloglasnim seen-ovima, blogovima, vlogovima i infulenserima. Dakle, pripadnicima generacije Z i Alpha klincima će sve o čemu Sana priča biti BLISKO i poznato, a to je, u godinama kad razvijamo ljubav prema čitanju, itekako važno, zar ne?
Sana piše i o svojoj najboljoj prijateljici Indi i o tome kako su mnogo različite, često se naljute jedna na drugu, ali i kako sve vrlo brzo bude zaboravljeno kad se podijeli velika kesa čipsa od paprike. Baš kao i Bakmanova Elsa, Sana nas uči vrijednostima prijateljstva i dječijem, jednostavnom, pogledu na svijet. Zašto da komplikujemo kad život može biti lijep i bez toga?
I još… čitajući „Sasvim naopako ljeto“ naići ćete i na prijedloge nekih dječijih klasika koje biste trebali čitati jer oni nisu samo “dosadna lektira”. “Robinson Kruso”, “Putovanje plave strijele” ili “20 000 milja pod morem” itekako kriju svoje male, slatke tajne.
Moram priznati da je mene Sana nasmijala. Jako mi je prijalo druženje sa njom, i kao nastavnici, mi možda pomoglo da bolje shvatim postupke nekih mojih Sana iz škole. Drago mi je i što je bosanskohercegovačka dječija književnost dobila novo djelo iz kategorije „tinejdžerski roman“, za koje se nadam da će vremenom ući u osnovnoškolsku lektiru jer sam sigurna da će naići na odobravanje male raje. Ako ništa djevojčica, ubijeđena sam, jer će se one zasigurno poistovijetiti sa buntom i vragolijama njihove savremenice koja „komunicira pisanjem“.
Dok knjiga ne stigne u školske biblioteke, sve mame i tate mogu je svojim malim knjigoljupkama i knjigoljupcima naručiti ovdje ili se možete raspitati na Facebook ili Instagram stranici izdavača na čijem webu stoji da je knjiga „prvi poklon, prvi oslonac, prva riječ, prvo slovo, prvi prijatelj, prva ljubav. S njom spavamo i budimo se, afirmišemo, popularizujemo, plačemo i smijemo se. Svaka knjiga je posebna, samo svoja, vaša i naša.“
“Sasvim naopako ljeto” dostupno je i u knjižarama “Kalem” u Sanskom Mostu i “Buljubašić” u Tuzli.
Nađoh ispred sebe komad čiste hartije. I dok svoje ruke nisam još uprljao krvlju, pored ovih raskrvavljenih bića što se sapliću oko mene, ruke su mi još uvijek čiste. Čistim rukama, na čistom bijelom papiru u naletu moranja, pišem ti odgovor. I dok mi se ova slova kovitlaju i kotrljaju, pitam se da li će te isto ovo pismo ikad sresti? Moram ti opisati ironiju i samog nastanka pisma. Um mi i dohodi i pohodi. Sa svakim trzajem topa i ispaljenim metkom, nešto ode od mene, dok se vrati budem već u drugom kovitlacu, leš, metak, pa drugi leš, pa vrisak, jauk, pa muk. Rastrojen sam, Prijatelju, i ovo mi je pisanje jedina razumna osovina. Na ogavnom mjestu, u rovu, ispred prljavog lica, čista bijela hartija. Moj brate poetike i patetike.
Nejse. Garda nam je doprtljala do Ljubljane. Šta se čudiš? Iz Bosne pješke, preko Hrvatske vozom pa ponovo pješke i kucaš o mandalu Ljubljane. U sjećanju sve izgleda ko prepišaj hoda. Raspale mi se kundure u putu. Ovdje su sva lica i naličja gladi i žeđi. Mada, insanu obiknutom na post i nije nekakva novina ni tragedija, ali ovi s bečkom školom se prije smrti od života rastavljaju. Haman im crijeva ašikuju s leđima. Ima jedan komandirčić, Špicom ga svi zovemo, žalio se što mu vojnici nemaju večeru. Rekoh mu doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, a večeru podaj neprijatelju. Kaže mi što bih davao večeru neprijatelju. Rekoh, ništa kad vidiš kakvog Švabu na vidiku gađaj ga večerom, jerbo ko tebe kamenom ti njega hljebom, je l’?
Stojim i sam se smijem, a Slovenac ozbiljan. Buržoazija bi da večera. Da nije Božijeg nimeta u onoj riječi večera, ugušio bih ga onim hljebom, oproštajnu večeru bi on meni jeo. Da Bog prosti.
Koliko su mi puta samo noge poželjele posjetiti ovaj dio svijeta, naravno prije ovog mraka što se stuštilo na nas. Sve sam to negdje u njedrima zazivao našim svijetom. Svi bjehosmo ‘mi’. Kakva lakrdija u naivnom biću. U mnogome se razlikujemo. Kunem ti se da više nikad u Ljubljanu neću doći, ma kakav god kraj našao. Ja l’ dočekao sabaha ili ne, ovdje više moja noga kročiti neće.
Pitao si me prošli put o bitkama. Potiskujem ih u zaborav, u suprotnome, Prijatelju, bojim se da bih ko ludi pjesnik tumarao balkanskim planinama. Nema sjaja u otkinutoj ruci, nozi i krvavom licu. Sve sama smrt, vreba sa stotinu očiju, a imam samo dva svoja da joj uzmaknem. Nejednaki smo, Prijatelju, nadmoćnija je i spretnija. Kad pukne ono đule, lete ljudi ko behar, hej, Bože, ko ljudski behar. Čiji li su i šta su ostavili iza sebe? Pamtit ću ih ko behar. Bolje je.
Prijatelju, kome je do jela sa ovakvom slikom pred očima?
Rekao si mi da je došlo grdno vrijeme i da se ne snalaziš u njemu. Mislio sam o toj tvojoj rečenici. Kako god okreneš, život nam je uokviren vremenom. Vrijeme je isto, u ova dvadeset i četiri vakta, koja su svuda ista, teku naši životi i naši izbori. Našim izborima činimo grdosti, opoganjujemo vrijeme i prišivamo sva zvjerstva vremenu, a dobro se zagledaj i vidjet ćeš da te zvijeri imaju ime i prezime, a vjeruj mi, Prijatelju, to nije vrijeme o kojem ti govoriš. Čovjek je odrednica koja ti prošlo, sadašnje ili buduće oplemeni ili opogani. Čovjek.
Pih, ta velika riječ čovjek. Izasere se ko i svaki hajvan ali što se umije usrati u tuđi život, hajvanče ti ga ispadne za pijadestala.
Oprosti, Prijatelju, znam, reći ćeš osaburaj. Ali na ovakvom mjestu, najveće strpljenje je ostati živim.
Nisam ti pričao da u toku ovih putešesvija, nazvat ću ih tako, umalo nas vaške ne pokosiše. Da ne bi onog engleskog praha, ko zna šta bi bilo s nas.
Zovu me da idem na stražu. Stražariti nad razumom i u bunkeru, dvije nespojive radnje u spojivom momentu. Prijatelju, izludih i tebe, a i sebe. Kako kažu velike stvari zahtijevaju velike žrtve.
Upitat ćeš za sve one do kojih mi srce haje i poslati glas o njima, kao i o sebi. Obraduj me. Radost još nije napustila moje oko, makar se i sam smijao u društvu Slovenca. Kažu mi da sam alčak. Velim bolje i alčak nego hrsuz. Ipak, Ti me ponajbolje poznaješ.
Tvoj ahbab, Džano.
Ljubljana,
29. hercegovačka divizija.
Savio je požutjelu hartiju na već prepoznatljiva četiri dijela.
Godinama je odvijao i brižno, staračkim i drhtavim rukama držao. Lagano bi dodavao svom potomku da mu i ove godine pročita ono što je napamet znao. Svaku riječ bi ponavljao, tiho, religiozno. Sve te slike su živo lebdjele, kao da je prošao jedan tren, tren onog vremena, kojeg mu je ahbab tad ‘branio’ pred Ljubljanom.
‘Alčak’ – osmjehnu se.
Pojačao je tranzistor sa kojeg su dopirali zvukovi.
‘Ako pitaš gdje sam sada,
Ne idem iz ovog grada,
Sve je moje ovdje ostalo.
Ako pitaš kako mi je,
Da ti roknu samo dvije,
Sve bi ti se samo kazalo,
Nikome se ne ponovilo.’
‘Nikome se ne ponovilo’ – uzdahnuo je Prijatelj, bješe to posljednja godina njegova puta, devedeset i druga.
(književno djelo Tvrtka Kulenovića – roman Čovjekova porodica)
Čovjekova porodica je hronološki treće djelo iz opusa Kulenovićevih sabranih djela (Međunarodni centar za mir, Connectum i Planjax), prvi put objavljeno 1991. godine.
U osnovi romana je Španski građanski rat, u historiji poznat kao internacionalni rat ljevice i desnice, rat intelektualaca. Svoju opsesivnu temu, besmisao rata, Kulenović je interpretirao i ovom djelu, i to na dva fona: kolektivnom i individualnom.
Roman je pisan u 1. licu jednine i već u prvoj rečenici ima naznake autobiografskih elemenata:
Pisac sam i znam da pisanje nastaje iz knjiga koje smo pročitali, iz pjesama i priča koje smo zimi uveče slušali pored ognjišta, ili pored velike kaljave peći koja je ličila na luksuznu palatu, ili pored male tucane koju je narod zvao bubnjara, a jedna se čak zvala kraljica, kraljica peći.“
Dakle, narator je pisac i piše priču (roman) o stricu Irfanu, jednom od najdivnijih ljudi, dobrovoljcu koji je stradao u Španskom građanskom ratu. Okvirna priča kostur je za pregršt eseja o Španiji, umjetnosti, fašizmu, ratovima, religiji, ideologiji.
Uz strica se pominje i otac slikar što je također autobiografski elemenat. Autobiografski su i podaci da je protagonist dijete miješanog braka, dijete muslimana (uz to i komuniste i socijaliste) i pravoslavke.
Mogli bismo roman Čovjekova porodica u jednom segmentu okarakterizirati i kao bildungs roman jer naratorova sjećanja idu do najranijih dana djetinjstva u kojima su prisutne porodične slike i sjećanja. Preko tih prvih porodičnih slika, u četiri poglavlja: Švambranija, Led, Španija i Čovjekova porodica (+ Prolog i Epilog), razvija se „film“ univerzalnih slika i općeljudske porodice.
Kulenović se igra intertekstualnošću i intermedijalnošću kao i u prethodnim svojim djelima. Možda je ovdje posebno izražena intermedijalnost koja u vidu (očevih) slika, a posebno fotografije (kojom se i narator počinje baviti dolaskom u Sarajevo) postaje jedan od ključeva djela. Naslov ne tumačimo samo kroz Irfanovo nastojanje da bude „dijete svijeta“ i ide u odbranu crvene boje, već i kroz fotografiju. Na samom početku spominje se izložba Family of Man Edwarda Steichena iz 1955. godine kao polazište i pitanje šta je to što je svakom čovjeku zajedničko pa saznajemo da je to svakodnevna priča o čovjeku, njegovim nadama, borbi, ljubavi, slabostima, svirepostima.
Shvatamo da je riječ o višeslojnom romanu što biva jasno već i prilikom čitanja. Bitno je napomenuti da ako u romanu očekujete radnju ili bilo kakvu akciju, ovdje je nećete pronaći iako su brojne problematike unutar tih stranica. Kulenović naprosto nije takav pisac koji stvara akciju od svojih djela. On je neko ko iznosi stavove, istražuje, putuje. Sa njim sve to radi i njegov čitalac. Prije svega, uči, jer su njegova djela ogromni izvori činjenica i znanja za one koji žele da ih upiju. Na kraju krajeva, autor je i profesor te je ta akademska crta itekako prisutna u njegovim djelima.
Humanistička potka Čovjekove porodice je sveprisutna jer je želja da među ljudima zavlada mir veća i jača od svega:
To je bio jedan tračak nade. Jedno moralno ohrabrenje. Jedan dokaz da u dubini ljudske duše tinja žar humanizma, da nije sve izgubljeno, da treba stvoriti uslove da se taj žar rasplamsa i postane žar u kome bi sagorjele sve antiljudske deformacije. Da zavlada mir među narodima i ljubav među ljudima.“
Sve je povezano. Niti među ljudima su, čak i kad su nevidljive, čvrste.
Ni u ovom romanu nije izostavljena za autora karakteristična putopisna nota o čemu je odlično u predgovoru pisala Jasmina Musabegović. Njegovi opisi Španije, prožeti ličnim doživljajima, posebni pasaži posvećeni Gaudijevoj Sagrada Familia, hodopisi stopama španskih umjetnika i pjesnika, čak i cijeli inkorporirani fragmenti iz prethodnih putopisa, svjedoče o postojanosti autorovog narativa.
Niko kao Španija nije umio da proizvodi smrti tako vječito tužne, bezumno raskošne, beskrajno dostojanstvene, smrti koje preziru smrt mada se i rugaju životu, živote koji prkosno srljaju u propast samo da bi iskazali svoje nipodoštavanje i trivijalnosti, da bi uputili svoj odgovor prolaznosti.“
Poznatim postupkom „objašnjavanja“ kako to piše neko djelo autor (zapravo njegov narator) priča priču o nastanku priče. Nastojeći da napiše roman o Španskom građanskom ratu, narator ujedno i pojašnjava način nastanka djela. U taj esejistički segment on vješto infiltrira oštru kritiku fašizma. Pomoću umjetnosti kao najuzvišenije djelatnosti pomaže nam da shvatimo historiju.
Možda on nije kao njegov stric Irfan mogao dati život braneći ideale, ali dug vraća na drugi, njemu svojstven način.
Nisam, kao ni Jean-Luc Godard, imao dvadeset godina kad je počeo Građanski rat u Španiji, nisam imao ni pet. Ali sam mogao da pjevam, da pišem, da na taj način odužim dug koji me je pritiskao, dug ne samo prema ovom ratu nego prema čitavoj generaciji naših roditelja i prema njenim krvavim borbama i patnjama, dug prema vremenu u kome su gorjele vatre.“
U eseju o najpoznatijem ratnom fotoreporteru, poznatom po svom angažmanu u Španskom ratu, Robertu Kapi, između ostalog, navodi se da Kapa svojom fotografijom hvata život i priča priču. Isto to radi i Kulenovićev protagonista slovom.
Na kraju, jednako kao i romanu Kasino, suptilno je u ratnu priču uveden i motiv ljubavi između Irfana i anarhistkinje Romane. Bez obzira na crnilo i krvavu rijeku Manzanares, crvena je i ljubav i njome se zatvara kolo.
Odgovorila mu je: „Mili moj, ne mogu ja da odlučujem o svojoj sudbini, mora da ti bude dovoljna moja ljubav. A ljubav poznaje samo jedan zakon, onaj Danteov AMOR CHE A NULLO AMATTO AMAR PERDONA, ljubav što ljubit ljubljenom veli: Ko je voljen mora da voli. Nije važno kada, gdje, kako, važno je da postoji to kolo struje i da smo oboje u njemu. Kad ono postoji, postoji sve, kad ono ne postoji, ništa ne postoji. Kad budeš sam, daleko od mene, kad me poželiš treba samo da se uključiš u njega i osjetićeš da sam ja negdje na drugom kraju.“
Ovo je priča o univerzalnom i nepromjenjivom fenomenu zla koji pogađa uvijek i svakoga. Ipak, neophodno je ne posustati u borbi protiv istoga jer na pozornici kakva je svijet mi možda jesmo tek sićušne lutke, ali smo i djeca tog istog univerzuma, velike čovjekove porodice.
Zlo je univerzalno. Kulenović nas uči da i dobro mora biti ekvivalent.
I da, slovom, slikom, zaustavljenim pokretom, riječju i pjesmom protiv smrti inteligencije!
“Veliki doprinos Mađara likovnoj umjetnosti XX vijeka, posebno fotografiji, objašnjava se i činjenicom da Mađari teško uče strane jezike, pa kad se jednom nađu u tuđem svijetu ne mogu ništa drugo da rade do da „slikaju“. Moholi-Nagy, Kertezs, Kapa – spadaju u sam vrh svjetske fotografije, mada za ovog posljednjeg, najpoznatijeg i najpopularnijeg, malo ko i zna da je bio Mađar. Rođen je 1913. u Budimpešti, u jevrejskoj porodici: roditelji su mu držali krojački salon koji je prije Prvog svjetskog rata bio veoma ugledan, da bi zatim u ratnim godinama počeo da siromaši, a poslije rata je, naročito za vrijeme velike ekonomske krize, potpuno propao.
Možda su i to bili razlozi koji su natjerali Andreja Friedmana, kasnijeg Roberta Kapu, da se još sasvim mlad počne baviti politikom, da ne samo ispovijeda ljevičarske ideje nego i da se za njih aktivno bori. Zbog toga je u sedamnaestoj godini morao napustiti Budimpeštu: dospio je u zatvor, ali ga je otac mangup, sanjar, pjesnik i šarmer, za razliku od trezvene majke, odande izvukao. Posluživši se jednom šnajderskom vezom, došao je u zatvor, predstavio se kao tajni agent, rekao sinu: „Pođi sa mnom jevrejska svinjo!“, i izveo ga iz zatvora. Majka mu je za put u izgnanstvo sašila pumperice, jer je smatrala da još nije dovoljno zreo da nosi prave muške pantalone. Zbog opasnosti od fašizma prešao je iz Berlina u Pariz gdje je sreo ljubav svog života, njemačku Jevrejku jugoslovenskog porijekla Gerdu Pohorylles, koja je uzela umjetničko ime Taro. Gerda je također bila fotoreporter, i takođe ljevičar, mada uzdržanija od Andreja koji je bio blizak komunistima. Kapa je kasnije imao ljubavne avanture s mnogim poznatim ženama. Ingrid Bergman je zbog njega raskinula jednu svoju vjeridbu. „Na spisku“ je imao i dvije američke glumice, sestre Dowling, od kojih je jedna, Constance, bila neposredan povod samoubistvu italijanskog pjesnika Cezarea Pavezea koji se ubio u istoj životnoj dobi u kojoj je Kapa poginuo, u četrdeset prvoj godini.
Robert Kapo, Gerda Taro; izvor: Pinterest.com
Tražeći sebi umjetničko ime, Andrej je zbog Gerde uzeo riječ „kapa“, koja na mađarskom znači motika, a ovdje je u vezi s mađarskom poslovicom: „Ni ašov ni motika, dakle ni smrt, ne mogu me (od njega – od nje) odvojiti.“ I kao što mu je Gerda bila najveća ljubav među ženama, tako je to bio Pariz među gradovima: time se vjerovatno može objasniti činjenica da je Kapin posljednji profesionalni angažman bilo praćenje francuske vojske koja se borila protiv oslobodilačkog pokreta u Vijetnamu.
Kad je u Španiji izbio građanski rat, Robert i Gerda su pohrlili tamo. Gerda se nije odande vratila živa: za vrijeme velike bitke kod Brunete vozač republikanskog tenka, zahvaćen panikom, u povlačenju, naletio je na auto u kome se ona nalazila.
Bilo mu je teško, ne samo u početku, ali on se kroz sve probijao, ili, tačnije, sve je savladavao svojim neodoljivim šarmom. U jednom hotelu dozvolili su mu da besplatno stanuje jer ga je zavoljelo gazdino unuče koje je izveo u šetnju. Jedna stara gospođa, simpatizerka ljevice, i sama vrlo siromašnam pripremala mu je ogromne činije pasulja kojima se on danima hranio, izlažući joj usput svoje političke teorije. Žene su ga naročito voljele, kao što je i on volio njih. Volio je naročito cirkuske igračice i kelnerice, koje je mogao da pljesne po stražnjici. Osvajao je sve koje je htio da osvoji. Ali volio je jedino mene. Kasnije je imao burnu i za njega dugu vezu sa Ingrid Bergman, ali joj nikada nije ponudio brak. Meni jeste.
Ko zna zašto sam ga odbila. Zašto sam ga ustvari odbijala kad je toliko puta navaljivao. Zbog ljubomore prema tim njegovim ženama svakako ne. Zbog ljubomore prema fotografiji – da. Nisam bila stvorena da budem tek žena. Bila sam stvorena da brzo sagorim, ali ne kao žena. Htjela sam da budem slavan fotoreporter, i nisam mogla da budem njegova žena prosto zato što sam mu zavidjela. Bila sam privlačna, muškarci su me jurili, bila sam prodorna, sva vrata su se otvarala preda mnom, govorila sam svjetske jezike, a on je osim mađarskog i njemačkog ukupno znao još trista riječi svih jezika i sjajno se pomoću njih sa svima sporazumijevao, svi su ga razumjeli. Ja sam čitala i poznavala svjetsku literaturu, a on je obožavao krimiće i čitao ih zavaljen u kadi punoj vode po cijelo jutro. Ali najpoznatiji svjetski pisci su tražili njegovo društvo. Kad je čuo za njegovu smrt, John Steinbeck je bez prekida četrnaest sati hodao ulicama Pariza ne bi li sebi olakšao.
Sa 25 godina bio je proglašen najvećim ratnim fotoreporterom svih vremena, a bio je onaj isti gamen koji se penjao na banderu da poklicima bodri svoje drugove koji su se tukli s fašistima. Imao je samo jedno objašnjenje zašto neka ratna fotografija nije dobra: „Zato što niste bili dovoljno blizu“, govorio je. S druge strane, dajući savjete početnicima, volio je da kaže: „Treba ići tamo gdje je slika, a ne tamo gdje je paljba.“
Voljela sam ga. Nikad nikog drugog nisam voljela ni izbliza toliko, možda za to nisam ni imala vremena. Nisam umjela da osciliram kao on, sve sam stavila na kartu hrabrosti, a ona mi nije pošla. Voljela sam njega i voljela sam njegove fotografije zbog kojih sam mu zavidjela. Proći će vrijeme i proći će vječnost, a nikad niko više neće snimiti fotografiju kakava je njegova fotografija smrti milicionara Španske republike u jurišu.
Sudeći po načinu na koji je zaustavljen, metak ga je pogodio u grudi, u gornji dio tijela. Desna cipela, na samom dnu slike, prednjim dijelom se odvojila od tla, đonom gleda u nas. Čovjek je izgubio ravnotežu, ali izgleda kao da sjeda. Grudi mu nisu grudi junaka, ispod one tijesne košulje s kratkim rukavima izgledaju još tanje nego što su, jedan neuhvatljivi, nespoznatljivi, ali na slici vidljivi djelić sekunde one još jure naprijed, zatim staju. Glava je već, ne mnogo, zabačena unazad.
(…)
Poslije su ozbiljni analitičari rekli da je fotografija bila namještena, inscenirana, učinilo im se da su na razvijenom negativu vidjeli istog milicionara da se kasnije ponovo pojavljuje. Znam, kao što i oni znaju, da to, sve i da je tako, ne bi moglo velikoj slici nimalo nauditi, ali se pitam kako oni, koji se fotografijom bave, ne razumiju u čemu je strast fotografa, strast da škljocaš dok svijet prolazi, da ga slikaš jednom, drugi put, treći put, peti put, pedeseti put, i da zatim, kad razviješ film, utvrdiš da je na jednoj od tih tvojih slika svijet zaista stao, da je uhvaćen.
(…)
U Španiji je vladala apokalipsa bratstva, a apokalipsa hoće sve odmah, ona nema budućnost. Ljudi zamišljaju revoluciju kao provalu gnjeva, a u Španiji je iznad svega vladalo dobro raspoloženje, ponekad su crkve i manastiri paljeni baš u znaku tog dobrog raspoloženja. Borci su s fronta dolazili kući da večeraju i prenoće, vraćali su se na položaj rano ujutro. Žene i djevojke posjećivale su ih na frontu.
(…)
Španija je oduvijek bila zemlja strasti, strasne smrti i strasnog života, strasne mržnje, surovosti i strasne ljubavi. Ali u svemu tome je bilo mnogo stila, mnogo osjećanja za stil koje je umjelo da obuzda, da kultiviše strasnost. Španija je možda više bila zemlja stila nego zemlja strasti.
(…)
Nijedan narod nije umio o smrti da govori s toliko stila kako su to umjeli Španci: „Smrti, smrt ti se dogodila!“, kaže pjesnik Huan Ruis. Smrt je stavila jaja u ranu, La muerte ha puso huevos en la herida, kaže Lorca. Tim govorom, na taj način, stvorena je Kapina fotografija, ta „Smrt milicionara“ na kojoj mu zavidim. Bilo je divnih primjera tog španskog stila u ovom ratu: pamtim milicionara koji je u baru prišao sasvim blizu čarobno lijepoj polugoloj plesačici, prešao otvorenim dlanom preko njenog tijela, zatim je to što je „uhvatio“ stisnuo u šaku, pa se okrenuo publici i, zatvorenih očiju, ponovo otvorio šaku naglo kao da baca nešto u publiku. Dijelio je uhvaćenu ljepotu, svima, svima, svima.
Ali, naročito kad je smrt u pitanju, strast je u ovom ratu nadvladala stil, potisnula ga, izbile su na površinu ne samo surovost i mržnja, koju su oduvijek bile tu, nego je došao apsurd, to ružno dijete dvadesetog vijeka. Toliko mnogo apsurdnih smrti sam vidjela za tako malo vremena, a nisam ni znala da je jedna od njih čekala i na mene.
Republikanski radio je javio: „Na frontu kod Brunete gdje se šestog jula 50 000 naših neustrašivih boraca sjurilo na fašističke položaje, poginula je herojskom smrću Gerda Taro, fotoreporter, komunista, 26 godina, pequena rubia, mala crvenokosa koju su borci kao rođenu sestru voljeli.
(…)
Nacionalistički radio odgovara: „Trupe generala Franka krenule su u kontraofanzivu na položaje koji su crveni zauzeli u nedavnom napadu na Brunete. Haos koji u njihovim redovima nastaje čim počnu da gube, a koji je normalna posljedica njihove nediscipline i odsustva pravog ideala, uzeo je još jednu nevinu žrtvu. Gospođica Gerda Taro, francuska fotoreporterka, i američki novinar Ted Allan, vraćajući se sa zadatka, zaustavili su jedna kola s ranjenicima koja su išla u pozadinu i, pomalo imitirajući američke gangstere iz filma, popeli su se na papučice tog auta, svako sa svoje strane. U tom trenutku vozač jednog tenka, čiju je posadu uhvatila panika i koji je bježao sa linije fronta, izgubio je kontrolu nad upravljačem i poletio pravo na auto na čijim papučicama su stajali Taro i Allan. Uspio je ipak toliko da pomjeri kola da Allanu bude spašen život, mada mu je razmrskana jedna noga. Međutim, Gerda Taro, mala crvenokosa ljepotica za kojom su se kao po komandi okretale glave muškaraca po pariškim kafeima, životna saputnica i možda uskoro supruga proslavljenog ratnog fotoreportera Roberta Kape, nije stigla živa do bolnice. Ova vijest može da posluži kao još jedno upozorenje novinarima i fotoreporterima svih zemalja, upozerenje od naše strane već više puta ponavljano, da im život kod crvenih uopšte nije bezbjedan.“
(…)
Kažu da je Hitler lako mogao da dobije rat, a ja sve dublje i sve crnje osjećam da ga je on dobio. Niko nikad nije ostvario sve svoje ratne ciljeve, ali on je uspio da ostvari dva glavna. Rekao je da će iskorijeniti evropske Jevreje i iskorijenio ih je. Ne zanimaju mene američki divljaci koji jednako znaju da prave pare, kao što me ne zanimaju palestinski divljaci koji jedino znaju da kopaju rovove. Mene zanimaju oni Jevreji koji su stvorili Evropu i koje je Evropa stvarala u vječitom međusobnom trvenju. Zanimaju me Jevreji muzičari i matematičari, zanimaju me oni profesori Bečkog univerziteta koji su svi zajedno iščezli u jednom jedinom loženju krematorijumske peći. Moj otac, onaj divni mađarski gospodin i mangup koji me je izveo iz zatvora tako što se predstavio kao agent tajne policije i rekao: „Pođi za mnom, jevrejska svinjo!“ nije htio da napusti Budimpeštui i završio je u logoru. Moja majka, ona što mi je, kad sam morao da emigriram, sašila pumphozne jer je smatrala da za duge muške pantalone nisam još dozreo, otišla je u Ameriku i postala Amerikanka. Gerda, zbog koje sam uzeo ime Kapa, leži na groblju Per-Lachez u Parizu. Odvojili su me. Ovih sedamnaest godina poslije njene smrti ja sam samo sjenka, ili još gore, ja sam laboratorijska životinja koja se refleksno trza i, kad je prenadražena, štrca spermu.
Drugi njegov veliki cilj je bio dokrajčiti komunizam, uništiti snagu evropske ljevice. I šta se desilo: desilo se ogromno Rusko carstvo, ono isto koje je u prošlom vijeku ugušilo najveći oslobodilački ustanak moga naroda, samo sada mnogo veće nego što je bilo prije rata.
(…)
Drugi svjetski rat bio je borba za opstanak, sukob velikih sila. Španski građanski rat bio je sveta porodica ljudi koji su iz cijelog svijeta došli da se bore za svoje ideale.
Od Malog princa... 