“HADŽILUK PLEMENITOM SNU”, Boris Maksimović
Putopis je granična književna vrsta koja se u novije vrijeme više pronalazi na internetskim stranicama, nego unutar korica knjige. Tako je nastao i „Hadžiluk plemenitom snu“ čija primarna intencija nije bilo ukoričenje, ali koji je, posredstvom ljudi koji su u tim redovima vidjeli ono vrijedno trajanja, dobila takav oblik i naposljetku i put samog autora odredila u nekom dotad neutabanom pravcu…
Boris Maksimović (1988.) je profesor italijanskog i srpskog jezika i književnosti, Banjalučanin, osnivač izdavačke kuće Imprimatur i hodoljub. Da nije #odmalogprinca možda se naši putevi nikad ne bi ni ukrstili, ali zahvaljujući Princu, upoznala sam jednog dana Borisa i Sonju, Imprimatur ljude, i ono kako sam ja tada doživjela autora redova o kojima ću pisati skoro pa stoprocentno se poklapa sa onim što je Lazar Pašćanović napisao pišući o Hadžiluku: „rumen, vedar, prepun pitanja i oduševljenja.“
Zašto je uopšte bitno kakav je Boris kad smo tu da čitamo o njegovom putopisu? Zato što je i njegov putopis upravo takav – vedar, prepun zapitanosti i oduševljenja. U Maksimovićevim putopisima zrcali se mladalačko nastojanje da se uhvati, ulovi sve, sada i odjednom, da se obgrli što više, da se razumije, da se pronađe. Svakako da to možda sa sobom nosi i dozu književne nezrelosti, ali prema onome što čitaocu – čovjeku željnom zavirivanja u novo i nepoznato – ili samo čovjeku – ti tekstovi pružaju je apsolutno zanemarivo. A to što nam pružaju je, ne samo želja za drumovima, već i želja za nepatvorenim razumijevanjem drugog i drugačijeg, ali i sebe i svog.
„Hadžiluk plemenitom snu“ je djelo koje se sastoji od tridesetak putopisnih tekstova uslovno tematski podijeljenih na tri sekvence: strani gradovi i države, Balkan (ili Jugoslavija) i ljudi. U prvom dijelu (ponavljam – ovdje tako uslovno nominanovanom jer to u djelu nigdje nije granično razdvojeno) odlazimo u Andaluziju (gdje u Alhambri gitara „krvari zvukom“), Italiju (pa uživamo u hedonizmu koji samo ona može ponuditi), Berlin (tetovirani grad, muzej na otvorenom ili alternativnu prijestolnicu Evrope), Kopenhagen (čije uređenje poredimo sa bosanskim pa nam se neminovno postavlja pitanje zašto je kod nas uvijek sve tako komplicirano – što nam opet autor dodatno objašnjava u crtici nazvanoj „Kako putovati bez kompleksa i frustracija“), Amsterdam (od kojeg ovaj putopisac ne dobije ono što neki drugi jesu), Pariz (koji mu je pak grad snoviđenje)… Prolazi mladi Maksimović kroz te gradove kao da ih niko prije njega nije posjetio, konstantno čitaocu aludirajući na to da su to njegove impresije, da je „svaki putopis mala, dobronamjerna laž koja treba da nas uvjeri da postoji neka zajednička ljepota“, da je (referirajući na Selimovića) svako putovanje hadžiluk nečijem plemenitom snu, da je „ljudi bezbroj i utisaka još toliko“ i da je njegov putopis kretanje „jer čovjek nije drvo“ .
„Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apsktraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.“
Nakon što se autorove oči napoje Evropom, stopamo Balkanom. Da li je Balkan iluzija satkana od krvi i meda, zašto je od njega nemoguće pobjeći, zašto mu se uvijek vraćamo i šta je ta Jugoslavija, zemlja bez granica… Prolazi Vojvodinom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i pokušava rekonstruirati zemlju koje se i ne sjeća, koju poznaje samo iz roditeljskih priča, iz knjiga… Makondo kojim mi, odrasli poslije nje, nikad prošetati nećemo.
„A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za kakvu granicu.“
U manastirima, čiji zidovi mirišu na vijekove, ovaj putopisac, „ne pretjerano religiozna osoba“, promišlja o religiji mijenjajući se, shvatajući da „samo mali ljudi od vjere načine jaram, veliki ti otvore prozor u vječno i beskonačno“.
„Zid svake svetinje bi trebalo da miriše na vijekove, a ne na svježe osušeni malter napravljen od cementa, pijeska, kreča i deviza nekog gastarbajtera. Ali na Balkanu stvari tako ne funkcionišu. Na Balkanu svaki dan se istorija neumitno prelama i preokreće i često, ni krive ni dužne, najviše stradaju svetinje, koje upravo treba da budu dokaz vjekovnog trajanja.“
Treći dio knjige su priče o ljudima (meni ujedno najupečatljivije). O Marinu, čiju sudbinu sigurno nećete tek tako zatomiti nakon čitanja. Njegova rečenica: „Nema toga na šta se čovjek ne može navići“ će vas nemilosrdno šamarati kad krenete jadikovati kako je npr. danas vruće, o Klubu putnika (guglajte ih i tražite na Fejsu, fascinantno je šta rade), o Takahiru koji ne odustaje i koji svoj život mijenja iz korijena ne dozvolivši ispraznosti i rutini da ga pobijede niti porazima da budu jači, o Želimiru Šeriću, moreplovcu, pilotu i novinaru koji je najljepše poslovne godine proveo na sarajevskoj televiziji i banjalučkom radiju, a čija je karijera, zato što nije bio od ovih ili onih, prekinuta u najljepšim godinama i kojeg je spasilo more… To su priče koje ostaju, koje se pamte, o kojima misliš.
„Putujemo i zbog ljudi. Oni koje upoznajemo na putovanjima vječno ostaju dio nas. Postoji i ta vrsta ljudi od kojih možemo biti razdvojeni godinama, zbog udaljenosti, zbog života, zbog obaveza, ali svaki put kad se sretnemo, kao da su samo trenuci prošli.“
Autor ovih putopisa je profesor i književni znalac, stoga nimalo ne čudi to što su i njegove priče prepune intertekstualnih referenci. Odajući spomen najvećem bosanskohercegovačkom putopiscu, Maksimović putuje po Španiji (kao i Zuko 70-ih), „pije i piše“ i čita „Nekrolog jednoj čaršiji“. I cijeli niz drugih autora našao je svoje mjesto (reklo bi se usputno, ali nimalo nije) na stranicama Hadžiluka: Cesarić, Petrović, Lorka, Kapor, Dučić, Andrić, Stendal, Šekspir, Bandelo, Sidran, Jakšić, Džubran, Bukovski, Popa, Menčetić i drugi… Putuje Boris njihovim impresijama, prolazi njihovim mislima i uvjerenjima i u njih utkiva svoj, vlastiti intimni, svijet. Piše u 1. licu ili se čitaocu obraća sa ti pa sve odaje dojam nekog laganog razgovora o pređenim kilometrima, uz kafu ili pivu. Intermedijalno koketira i sa različitim vidovima umjetnosti, preko ulične do filma i muzike, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je, zapravo, smisao putovanja. Jesu li to građevine ili utisci i iskustva? Geografski fakti ili asfalt pod golim nogama?
Važno je napomenuti i to da su svi putopisi, posebno oni iz prvog dijela, potkrijepljeni i historijskim činjenicama, da bez obzira što je subjekt više na strani saživljavanja s gradom i njegovim ljudima, ipak zna i da smo bogati onoliko koliko o nečemu znamo.
Putovanja su neotuđivo bogatstvo. Idemo da bismo se vraćali.
I to je ono o čemu progovara Maksimovićev rukopis. Gdje god da odemo, vraćamo se odakle jesmo, korijenima. „Novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno naše.“ I to je, barem što se mene tiče, suština ove priče, ali i svakog odlaska.
U tom smislu, nisam mogla da ne primjetim i onaj dio u kojem Maksimovića Granada podsjeća na Mostar, ali i ovaj, kojim ću pisanje završiti:
„Sunce se smiruje nad Mostarom, Neretva miriše na sevdalinke, klišeizirane predstave Bosne i Hercegovine, Aleksu Šantića, rat i podjele. Ja i Cigo pjevamo Tomu Zdravkovića.“
Od Malog princa... 