Preporuke, osvrti, recenzije...

Uz vijest da je Jergović osvojio Frica…

Fotografija i tekst: knjige911

Dok Sarajevo naliči romanesknoj distopiji, dok kalašnjikovi, snajperi, puške i vatrena oružja svih i svakojakih vrsta, od strane bezdušnih i natjeranih ljudi potpomognute, ispucavaju beskompromisne metke i dok granate i geleri, umjesto nestale vode, kupaju stanovništvo, jedan se našao da pribilježi životne fatume mikroljudi, običnih civila što ostadoše u Sarajevu tokom opsade, da zapiše stradanja prouzrokovana ratnom rukom i ona stradanja prouzrokovana nekim drugim rukama, iako je rat (umnogome) trajao, a mislilo se kanda je sad, kako je rat u goste stigao, nemogućno umrijeti a da te ne ubije ta ratna ruka, jer normalna života u nenormalnim okolnostima nikako nema. E taj je, što se pišući spašavao, napisao dvadeset devet priča “sarajevskoratne” tematike, tu i tamo ubacivši pokoju (čisto) autobiografsku, a ostale su, mnogobrojnije, kratke storije nelakih, srcu i želucu teških životnih udesa; variti ih nije lako, u crijevima se zadržavaju, po njima se lijepe i pretvaraju u povijesne leševe razvaljenih vilica, uništenih lobanja, otkinutih nogu i/ili ruku, stvarajući osjećaj stomačne i moždane mučnine. Vaskolika zbirka nekrološki je skup tragedija, opjevanih, opričanih, obilježenih i pribilježenih sudbinskih determinacija i predodređenja; nemili smjerovi pravolinijskih tokova trajanja, da zaboravljeni, slučajno – šteta bi bilo – ne budu, zadržani su moždanim vijugama Jergovićevim i na bijelu/svijetlo žutu površinu preneseni, da bivaju za svačijeg vijeka što će doći, da novim pokoljenjima u amanet ostane, a da i mi, fizički istovremeno koegzistirajući, imamo da se naslađujemo gorkošću tekstova iz zbirke Trojica za Kartal

Prvotna priča, koja je (jedina) u sastavu pod naslovom Nezaobilazan detalj u biografiji, “Kino”, kratka je priča orijentisana prema autobiografskom/autofikcijskom načinu pripovijedanja. Ona je svojevrsna autobiografska crtica o sudbinskom izmicanju sreće, o vraćanju identitetskim korijenima, onim koji se čine promjenjivim ili moguće okajanim ukoliko im se, makar u sjećanju, vratimo, a nije mogućno, jer ti faksimili što prošlosti pripadaju, njoj se nikako ne mogu oduzeti; tinta je faksimilska venska tečnost efemernog tempusa, nepovratnog, determinirajućeg.
 
Potom slijedi drugi od tri naslova: Rekonstrukcija događaja, koji sadrži dvadeset sedam priča. Većina njih bile su (iz)vanredne, oduševljavajuće, na najvišem nivou mog afiniteta, a neke, ima ih devet, bile su manje kadre da se sažive sa mnom, ili sam ja, u datom času, bio manje kadar da se saživim s njima. Prve tri, “Učiteljica”, “Ludo srce” i “Lastavica” u preteško su rješivoj kavgi u čitaočevom umu, nikako da jedna postane, po imaginarnim bodovima, bolja od one druge, što, uostalom, nije ni relevantno; svaka je, po sebi, u superlativu impresionističke kritike. “Učiteljica” je tragična priča “peripatetičke” naravi, a “Lastavica” posmrtnička bilješka dvjema umrlim dušama i jednom umrlom tijelu, ona nije priča o umrlima, već o lastavicama što u kljunu prenose dušu ubijenog, spašavaju i odnose je na mjesto gdje ne pljušte meci, gdje granate ne padaju, gdje se ne rasprskavaju geleri, gdje je, za razliku od Sarajeva (i Bosne i Hercegovine, a onda i svih drugih ratišta), mir. “Ludo srce” je zapis o Peri Magacioneru. Pero Magacioner je (ne)spretni nesretnik, ali on nije nesretnik po sebi, nego po Slijedu; “Ludo srce”, priča o Peri, od onih je mikronarativnih jedinica, makropriča (da upriličim dozvolu prisustva patetici) “malih ljudi”. Bijaše i biće ovo moja najdraža priča, vjerujem, od svih u Trojici za Kartal.

“Džak s parama” je priča o odlasku gospođice Rajke, koja je umrla “u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan.”; pronašli je kako leži “u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.”, i nije “Džak s parama” samo o gospođici Rajki, starici kojoj je život prošao u traženju mladoženje, kojeg nikako da nađe [a na koncu ga ni ne nađe], nego i o (Muhadžirima) Džemalu i Senadi i zagonetnoj vreći koja bijaše puna petodinarki.
 
Zatim se oduševljenja bespogovorno redaju: “Lijep dan”, “Manijak” (naročito draga!), “U konvoju”, “Džoint”, “Patolog”, i druge priče koje tematizuju nacionalizam, šovinizam. Socijalni osvrt i Miljenkova sposobnost da uroni pod epidermalne slojeve (malo)građana i prikaže karaktere i živote čije neizvjesnosti i neljudske sudbine šutaju u nevjericu. Zasebno mi je zapala za zub, dok je čitah, priča “Vozač tramvaja broj 3”, storija o monstrumu iz Modriče, Anti Sirovini, silovatelju i ubici dvanaestogodišnje djevojčice, koji je vozač tramvaja trojke, iako je ubica i silovatelj, a niko ni ne zna da je to što jeste, to se tako, kako kaže, u lijepoj zemlji Jugoslaviji moglo, sve dok neko ne sazna, pa i kad sazna. Bijaše interesantna mi ova Antina rečenica o razložnosti ratnih krvoprolića: “Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava.”; a kad ga upita Lazo: “Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio?”, a on mu kaže: “Jesam, čika Lazo!”, pa kaže kako bi ponovno ubio i stoput samog sebe silovao, da se vrijeme vrati, a onda kaže da niko, pa ni on, ne zna šta time govori.

Afirmativnih utisaka, sjajnih priča nije minulo ni u nastavku Kartala, a vrijedne izdvajanja su: priča o dobrom, velikodušnom altruisti, komšiji Pašiću koji docnije biva sve samo ne ono što je prethodno bio (“Komšija Pašić”), kleptomanki koja svom mužu spašava živu glavu (“Lopovka”), priča o Željki koji je brinuo o mršavim i izgladnjelim mačkama, kôg je ostavilo “na domskom pragu” (“Željko”), o sesrtri Justi koja se nije plašila metaka i granata, ali se bojala da ostane zatvorena u kući (“Justa”), priča o mesaru samoubici kome je vrat presjekla ruka lažne istine (“Mesar”) i ostale, da sad ne nabrajam, sukcesivno, sve.
 
Da se osvrnem i na dvije autobiografske priče: “Plavi saksofon” – priča o gaćama koje donose sreću, poklonu za dvadeset i treći rođendan; kad Miljenko nije obukao bijele gaće sa plavim saksofonima na sebi dolazilo je do nesreća: raspao se Savez komunista Jugoslavije, tenkovi su, zbog toga, krenuli na Sloveniju, zbog nenošenja tih bokserica Jergović se posvađao sa majkom Javorkom. A priča “Vaze” posljednja je, stoji pod (trećim) naslovom Who will be the witness, ona nije fizički smještena u period između 1992. i 1995., ona je sinteza rađanja i umiranja; to je tragična storija o dvjema vazama čiji život nije bio, a trebao je da bude, vječan, ona je priča o umorstvu uspomene…

Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Povest o bolnim vremenima”, Ulaug Nilsen

Pišu: Lidija Nikolić i Vojislava Crnjanski Spasojević

fotografija prezeta sa: mamut.me

LIDIJA: U vazduhu zaleđeni krik, to je ova knjiga. Krik bola, i zemlji i nebu najtežeg, majčinskog. Bola majke koja se, teško i surovo, suočava i bori sa autističnošću svoga sina. Kada dobijete dete koje se do svoje treće godine razvija potpuno normalno, čak natprosečno, a onda odjednom počne da regresira – suočavanje sa teškom dijagnozom mora biti nešto najizazovnije u ljudskom iskustvu. O tome nam govori Ulaug Nilsen u svojoj knjizi “Povest o bolnim vremenima”. I to o čemu govori, govori na temelju sopstvenog iskustva.

VOJKA: Moja prijateljica B. ima dete s autizmom. Devojčicu daleko sitniju od vršnjaka, plavu, bledoputu, krhku, nalik nekoj starovremenskoj princezi iz bajke. Devojčica briljantno uči jezike, neverovatno brzo pliva i trči. Ali, kad uđe u bazen, na takmičenjima, počinje da vrišti, pa majka, moja prijateljica, mora da uđe sa njom i smiri je. Ne ume da prelazi ulicu, ne druži se sa decom, ne može da brine sama o sebi. S vremena na vreme naiđu “oni dani”,  pa je moja prijateljica potpuno izmoždena. Tokom “tih dana”, nagađam, puno je vrištanja, suza, negacije, nesaradnje. Gotovo ju je nemoguće naterati da uradi makar i najjednostavnije zadatke.
Ipak, ova devojčica ne grize moju prijateljicu za lice ili ruku, ne juri nezaustavljivo po celoj kući gonjena demonima ADHD-a, ne beži napolje, ne penje se po ormanima i ne baca i ne cepa sve stvari koje može da dohvati. Ne pije ni kućne hemikalije. Ili nam bar prijateljica to nikad nije pričala.
Sin norveške književnice Ulaug Nilsen radi upravo to. Njegova eksplozivna energija, bliska snazi uragana, ostavlja Nilsenovu skrhanu kao polomljenu letinu posle oluje. Nesposobnu za bilo šta, osim da pozove muža da se vrati s posla i pomogne joj.
U romanu “Povest o bolnim vremenima”, koji su odlično prevele Jelena Vojinović i Sofija Bilandžija, Ulaug Nilsen piše o svom iskustvu majke deteta sa smetnjama u razvoju. Piše o sinu i za njega. Pitkost njene knjige i iskrenost – poražavaju. Pokušaji da bukvalno iskamči od sistema ono što joj, po slovu zakona, pripada, navode nas na samo jednu misao: ako je ovako teško u Norveškoj, kako li je u Srbiji?!

LIDIJA: “Društvo je opsednuto dijagnozama. Pa zar sve mora da ima neko ime? Šta se desilo s dobrom, starom nestašnošću i pundravcima u dupetu? Zašto ne možemo prosto da budemo ono što jesmo, a da to ne mora da se po svaku cenu nekako zove?”. Društvo jeste opsednuto dijagnozama. Ali kod Danijela, sina Ulaug Nilsen, dijagnoza je nažalost više nego jasna. Odnosno postaje to vremenom. Kada gleda njegove snimke iz ranog detinjstva, nemoguće joj je da poveruje da njeno natprosečno inteligentno dete ima dijagnozu ADHD-a. Knjiga zapravo predstavlja ispovest o postepenom i bolnom prihvatanju dijagnoze dok se sa administracijom bori da dobije 50 dana boravka za Danijela u ustanovi za decu sa smetnjama u razvoju. Kruta birokratija traži striktnu dijagnozu. Ulaug nije spremna da se dijagnoza postavi. Ali Danijel je sve veći i snažniji, njegovi ispadi sve agresivniji, a Ulaug sve umornija. Odzvanjaju reči: “Ne traže pažnju drugih… Moraju da kategorišu stvari u svom okruženju da bi ih držali pod kontrolom… Deluje kao da vas gledaju, ali u stvari gledaju kroz vas…”.  I stari Danijelovi snimci polako počinju da dobijaju drugu, majci razornu dimenziju… 

VOJKA: Nilsen je majka koja otvoreno priznaje da nije u stanju 24 sata, sedam dana nedeljno, da se bori sa zlodusima svog deteta, koje je toliko obećavalo kao sasvim malo. Koje je sklapalo rečenice neshvatljivo zrele za taj uzrast, “ludo” pamtilo i neuobičajeno povezivalo činjenice sa samo dve godine. A onda je, odjednom, počelo da tone u sebe, a zatim i da ispoljava nekontrolisanu energiju i agresivnost. Lovila je u njegovom pogledu zainteresovanost i ljubav, ali on je gledao kroz sve njih.
Ulaug Nilsen je hrabra žena koja ima snage da prizna da ne razume šta se desilo, da prizna da godinama odbija da se pomiri sa tim, da prizna da je umorna i da joj je potrebno 50 dana u šest meseci odmora, kada će dečko biti pod posebnom negom. Priznaje da ponekad ne može da ga savlada, jer je jači od nje, i da često nosi čepiće za uši da bi u tolikoj buci mogla iole da spava, vozi i funkcioniše. Ali, uvek na oprezu, uvek pogleda uprtog u retrovizor, uvek lakog sna.
Kako je biti majka dečka sa posebnim potrebama, agresivnog ne svojom krivicom, uvek najbolje zna okolina – ona koja voli da se hvali sopstvenom decom, da deli savete poput “ne bi trebalo da mu daješ hranu kao motivaciju tako često” ili da se olako razbacuje konstatacijama tipa “uvek se više zavole deca koja su drugačija…” Okolina koja je tera da u apoteci objašnjava zašto uzima tablete za smirenje (koje je lekar prepisao) za dete, kao da je majka-monstrum, ili u radnji zašto želi veću (i skuplju) kantu za đubre od standardne, da bi u nju mogla da spakuje sve pelene.

LIDIJA: Ulaug Nilsen svoju ispovest najčešće piše u drugom licu, obraćajući se direktno Danijelu – Danijelu od koga odgovor nikada neće dobiti. Da li se dovoljno trudi, da li mu pruža potrebnu sigurnost, da li oseća svu snagu njene ljubavi? Sve ono što se svaki roditelj pita, i na šta, posredno ili neposredno, tokom godina dobija odgovor, Ulaug će zauvek ostati uskraćeno. Ta nemogućnost komunikacije, rupa koja između nje i njenog deteta zjapi, nikada i ničim popunjena, ta vrišteća jednosmernost – najsnažniji su utisak koji knjiga ostavlja. Briga o Danijelu usisava sve resurse porodice, to je jednostavno tako i tu pomoći nema – dok su jedini odgovori dečaka agresija, hiperaktivnost i bes. “Dugo nisam znala šta da radim kada me udaraš i grizeš. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti skonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti sklonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne” i smireno ti sklonila ruku. Udario si me, zaurlala sam. Ugrizao si me, udarila sam u zid”. 

VOJKA: Ulaug Nilsen je hrabra i zato što se suprotstavlja svim stereotipima, zato što nikoga ne otera na jedno mesto, zato što ima snage da nebrojeno puta zove Sekretarijat za decu i mlade ne bi li se izborila za “njihov slučaj”, zato što strpljivo objašnjava psihološkinji kako se boji da će izgubiti kontrolu i udariti ga, a onda će to postati njihov neželjeni model života. A psihološkinja na to ume samo da odgovori: “Ne znam šta da vam kažem” i “Zaista vam je teško.” U početku joj je i to bilo dovoljno, jer oseti sitnu nadmoć.
“Ali osećaj da vladam situacijom raspao bi se svakog puta kada ipak ne bih uspela, svakog puta kada udarac u lice nisam mogla smireno da podnesem, već sam udarala glavom o zid i urlala o svim svojim povređenim osećanjima:
– Zašto me ne voliš?”
Nilsen je hrabra i zato što svaki put uspe sve to da prevaziđe, da smogne snage i sina ubaci u kola, pusti muziku, pa vozi u prirodu da se on istutnji i bar malo smiri. Ili skače na trambulini dok ona lagano ispija kafu. Privremeno “kupljen” mir.
“Naučila sam da dišem. Naučila sam da dođem k sebi. Takođe sam naučila i da koristim bes kada je to potrebno, prvenstveno u žalbama i zahtevima.”

LIDIJA: “Ali onda odjednom ipak mogu, ne samo da mogu, nego moram, puštam da iskulja iz mene kao kakva gromka, ispre-kidana sirena, ISKALJIVANJE SAMOPOVREĐIVANJE IZMET, uvek neumesno blizu pucanja, uvek neartikulisano, SATI I SATI ZVUKOVA DANJU, NOĆU. Moji prijatelji beže, SVE U USTA, OTROV, OPUŠCI, KAMEN uplašeno odjure u bezizražajno lice SVE STVARI BIVAJU UNIŠTENE i ne izlaze”.
Ovo je knjiga napisana sopstvenim životom, krvlju i suzama, razorna u svom jasnom i sugestivnom izrazu, a opet dirljiva, topla i nežna. Za neku decu sa autističnog spektra, inkluzija nažalost nije rešenje, i to Nilsen neumoljivo dokazuje i sebi i nama.
Ovo je knjiga o svakodnevici majke sa autističnim detetom, o kojoj uglavnom znamo malo ili ništa, i koja je u toj svakodnevici neumoljivo sama. Ne zakazuje tu samo društvo i institucije, neretko zakažu i prijatelji i rođaci – okrenuti pogled od te svakodnevice daleko je udobnije, ne remetiti sopstveni mir i mit “normalnosti” pruža iluziju o sopstvenoj nedodirljivosti. A može se desiti baš svakome od nas – ova, poput bilo koje druge bolesti. I ono što neverovatno često i olako zaboravljamo – ne pogađa samo obolelog, već neumoljivo crpi resurse cele porodice, fizičke, emotivne i mentalne, i porodica je ta kojoj je pomoć potrebna, da bi svom posebnom detetu prižila svu pažnju, ljubav i bezbednost koju zahteva i zaslužuje.

VOJKA: Ovo je knjiga uz koju morate da plačete jer je sudbina roditelja, kao što je autorka, i dece, kao što je njen sin, prikazana potpuno ogoljeno u svim iskušenjima kroz koja prolaze, ali i u ljubavi koju osećaju – s njene strane strpljivoj, a s njegove divljoj. Bićete ujedno besni na sistem koji guši procedurama i zarobljava dijagnozama, koji je baziran na šiframa, koji, umesto da pomaže, kao da dodatno odmaže onima kojima je ionako teško.
A onda ćete se raznežiti:
” Smeješ se kad ti priđem, kad se nagnem iza tebe, pružaš ruke ka meni. I ja se tebi nasmešim, krenem da te zagrlim, ali onda mi daješ ruku. Znam da hoćeš da te ugrizem, kao što i ti mene grizeš. Bojažljivo radosna, a svojski isfrustrirana, ipak ti umesto toga ustima proizvedem zvuk prdeža na ruci, to je dovoljno, zadovoljiš se time, iskolačiš oči, zakreštiš i ponovo mi daješ ruku…”
Ovo je knjiga o umoru, borbi i ljubavi. Tu ljubav je verodostojno koricama dočarala @draganaxnikolic .
Treći trg @treci_trg je ovu knjigu, za koju je Nilsenova dobila norvešku književnu nagradu Brage, izdao u biblioteci “Buka i bes”. Kako joj samo ime edicije pristaje! 

 LIDIJA: Znam koliko nam svima nedostaje Vojkino pisanje. Znam koliko nas je obradovalo njeno “uključenje” na profilu @knjige_komentari 😍. Iz tog razloga, a dok čekamo da nam se, na ovaj ili onaj način vrati, priredile smo vam ovo malo iznenađenje – zajednički prikaz sasvim posebne knjige norveške književnice Ulaug Nilsen. Nadam se da vam se dopalo ovo naše “sinhrono plivanje”, iz kog sledi – verujem da ste shvatili – ogromna preporuka za ovu knjigu. Kao što je i Vojka pomenula, cela edicija “Buka i bes” izdavača @treci_trg i @srebrno_drvo , više je nego vredna naše pažnje. Samim svojim sugestivnim nazivom, kojim nas upućuje na Foknera, a još dalje na Šekspirovog “Magbeta”, implicira da u njoj s pravom možemo očekivati vrhunska dela savremene književnosti.


//Prikaz je preuzet uz dozvolu autorica. Originalna objava je na ovom linku.//

#odmalogprinca
Hodoljublja...

ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE?

Hadžiluk plemenitom snu, Boris Maksimović

Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.

„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.

📍 Dolmabahçe Sarayı, #knjigaposvuduša, juli 2022.

Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka.  Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.

E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.

Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.

Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:

„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)

U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.

Na margini 113. strane stoji:

„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)

Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.

Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.

P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…

👋 #odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

ZA UŠLJIVA STARA VREMENA, ŠUGAVU SADAŠNJOST I CRVLJIVU BUDUĆNOST

“Nigdje, niotkuda”, Bekim Serjanović

“Nigdje, niotkuda”, Bekim Sejranović (Profil, Zagreb, 2008.)

Roman „Nigdje, niotkuda“ prvijenac je Bekima Sejranovića ovjenčan laureatom „Meša Selimović“ za 2009. godinu. Ujedno je i prvo autorovo djelo koje je ova čitateljka čitala jer je prosto htjela sebi dati malo vremena nakon iznenadne popularizacije Serjanovićevih romana uzrokovane, nažalost, njegovom preranom smrću.

Intermedijalnost u naslovu romana (riječ je o naslovu pjesme riječke skupine „Let 3“, bitne i za period odrastanja glavnog junaka) upućuje na to o čemu se u romanu radi. Pojednostavljeno, riječ je o potrazi za „svojim mjestom“ pod ovim nebom. Potrazi koja traje, na kraju romana vidimo i ne prestaje, koja je kontinuirana i utoliko ujedno i tužna. Priča autobiografske provenijencije, ispričana u 1. licu, govori nam o životu i odrastanju glavnog junaka i njegove porodice. Počinje dženazom amidže Alije te tako motiv smrti, umiranja i nestajanja postaje zapravo lajtmotiv cijelog djela.

„Svi samo umiru i raspadaju se. Cijeli je život jedna duga dženaza. Pokopaš ljude koje poznaješ, a i one koje ne poznaješ, i na kraju umreš sam. Uvijek umreš sam.“

Retrospektivno, ali i sa stalnim vraćanjem u sadašnjost, pratimo jedno djetinjstvo i odrastanje, život jedne porodice, prije, u toku i nakon rata 90-ih. Glavni junak je jugonostalgičar koji je u onoj državi bio dijete, ali koji se ni u jednoj od ovih poslije, ne snalazi i ne pronalazi. Zbog toga odlazi u Norvešku nadajući se da će se možda tamo osjećati kao Norvežanin. Pripadnik nečega. Nažalost, ne uspijeva, te se ponovo pokušava vratiti svojim korijenima. I taj posljednji put suočavanja sa sobom i onim što jeste (ili bi trebalo da jeste), to „opraštanje od samog sebe“, opet biva neuspješno. Tragizam  (anti)junaka je konstanta, a njegovo uporište seže daleko u prošlost, u živote djedova, amidža i, naravno, roditelja. Protagonist je napušteno dijete čiji roditelji su razvedeni. Odrastao sa djedom i majkom (nenom) noseći od najmanjih nogu na svojim plećima teret nesređenog roditeljskog odnosa. „Klica propalog braka“ u svemu što ga je poslije zadesilo uzrok vidi i traži upravo u njima – majci koju zovu Zada i ocu za čiji ni grob ne želi da zna.

„Njezine odlaske, međutim, nosim u sebi cijelog života i zbog njih mučim sve žene koje u životu srećem.“

„Od svega ovoga zanimljivo je samo to što sam pod utjecajem majčinih odlazaka sve više sličio ocu, a zbog njegova tlačenja i prigovaranja postajao sam nalik njoj.“

U romanu su, između ostalog, tematizirani i ljubavni odnosi. Niti se prvo pletu oko Sare, a potom i Selme. Obje upoznaje u Norveškoj i nijedna veza ne uspijeva. Priča o Selmi pomalo i šokira, ali s obzirom da je riječ o romanu u kojem su motivske preokupacije seks, droga i alkohol, i ne toliko koliko bi možda šokirala u nekoj drugoj postavci stvari.

Autor romana je u Rijeci studirao kroatistiku i komparativnu književnost, a u Oslu je i magistrirao istu oblast te radio kao profesor južnoslavenskih književnosti pa je i taj autobiografski segment inkorporiran u tekst. Nakon konačnog razvoda sa Selmom, protagonist, kontemplaciju pokušava pronaći na otoku S., najsjevernijem norveškom otoku (guglala sam! :D), gdje radi kao bibliotekar, prevodilac za azilante s naših prostora i drži kurseve književnosti. I to je tek jedan pokušaj bijega, odmora, otriježnjenja.

Ukratko, ovaj roman-dnevnik jasnog stila, žargonima (i pluskvamperfektima!) bogat, moderna je priča o potrazi za identitetom, nezadovoljstvu, bijegu, egzilu.

Sam autor je u intervjuu povodom nagrade Meša Selimović izjavio da je, pojednostavljeno ovo roman čija glavna tema je „traganje za identitetom, ne samo za nekim korijenima, nego kuda dalje. Glavni junak, koji je istovremeno pripovjedač u romanu, se ne snalazi baš dovoljno jer često mijenja mjesto boravka, često se seli, odlazi. Opisano je njegovo odrastanje u rodnoj Bosni, zatim tinejdžerske godine u Rijeci i napokon odlazak u Norvešku i život u egzilu u Norveškoj. Zatim slijedi pokušaj povratka nazad, u Hrvatsku, u Bosnu, u čemu ne uspijeva. Otkriva da ne pripada ni jednom od tih svjetova. Nije se uspio prilagoditi u Norveškoj, a istovremeno ne može više da se vrati nazad jer osjeća da mu je to nekako pobjeglo.“ (www. slobodnaevropa.org, intervju sa Budom Vukobratom, 13. 9. 2009.)

Bekim Sejranović (Fotografija preuzeta sa: http://www.jutarnji.hr)

Konačna impresija čitateljke romana: čitat će se B.S. opet, to je sigurno, ali nakon „Nigdje, niotkuda“ još uvijek je Sejranović, ne Bekim. 🙂

Usput, na koricama ovog izdanja romana je fotografija autorovih djeda i majke po kojima su kreirani i djed i majka u djelu. Majka – kraljica. Lik koji bi se dao analizirati u kontekstu ženskih likova s prostora Balkana. Domaćica, majka, žena, stamena, izdržljiva, duhovita, hrabra. Ona se, ovoj čitateljki, izdvojila kao najimpresivniji lik romana.

Dva interesantna odlomka, o Ulici bratstva i jedinstva i o tome ko smo ako nismo Hrvati, Bošnjaci, Srbi… Ostali, ostavljam vam u sljedećem postu.

Do nekog novog čitanja,

ostajte zdravo

#odmalogprinca
Proza

“Otkako sam kupila labuda”, odabrani citati

Autorica: Tanja Stupar – Trifunović

Izdavač: Arhipelag

Godina izdavanja: 2019.

Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji. Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.”

Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.”

Čarolije su kratkotrajne. Mađioničari trikove prodaju skupo.”

Zašto se to sve dogodilo nama? Ne znam. Neka pitanja su bumeranzi koji te svaki put tresnu u glavu i ostave istoj zapitanosti.”

Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. Oštri šiljci uspomena bodu oči. Hodaj po svijetu sa svojim bolnim posjedom u sebi. Otuđen. To se naziva životom.”

Mislim da istine spavaju u sporednim riječima.”

Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.”

Nisam odgovarala na pisma. Mislila sam da će tišine i daljine biti ljekovite. Zapravo, strastveno sam odgovarala u mislima, nastavivši voditi naše razgovore. Ništa se više nije moglo podijeliti osim već proživljenih uspomena na jednu divnu ludost. Svijet će ostati isti i poslije nje. Nijedna ljubav neće promijeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane. Prvo se stvori meka pokožica, potom krv ogrubi i poploča kožu. Ne teče ništa. Riječi su ostale unutra, u mom krvotoku. Riječi namijenjene tebi. Ili je to bio izmišljen neko ko se rodio iz moje glave kao Atena. Sada svoje božanske moći podastireš drugima. “

Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše.”

Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi.”

Često te sanjam. Nekad plačeš. Nekad se smiješ. Nekad te ljubim po licu, kosi, prstima. Onima od kojih svaki ima svoje ime. I sa svakim od tih prstiju pričam jer ti ćutiš i nećeš ništa da mi kažeš.”

Prestani. Ne brkaj život i književnost. To su različite stvari.”

‘Ostavi tuđe nesreće na miru. I sreće. Ne možeš to razumjeti. Vireći u Virdžinijine gaće, nećeš pronaći sopstvenu pičku. Vjeruj mi. Što te briga s kim je spavala. I što to pojedini biografi prenaglašavaju, a drugi kriju. To više govori o njima nego o njoj.’

‘Hoću da pišem roman o njoj kad završim fakultet. O ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom. Šta misliš mogu li takve žene biti i srećne?’

‘Ne znam. Svako je u nekoj mjeri srećan i nesrećan.’

‘Možda je društvo taj grom. Koji ne dopušta da se nešto izdvaja. Da ima sopstvene nakane neuklopljive u opšti ples.'”

Ti me rastužuješ stalno. Ti si kao bolest.”

‘A što tebe pali?’

‘Volim te. Eto. To. Sto puta sam ti rekla.’

‘Pa što ne pobjegneš sa mnom?’

‘Ljubav ne bježi nikud. Tu je uvijek.'”

Želim da pišem o svijetu baš onakvom kakav jeste. Ne zanima me umjetnost kao puki artizam nego kao svjedočanstvo i nešto što ima konkretan efekat. Što mijenja ljude.”

Kad bi se barem svi naučili samo uzajamnom podnošenju. Razumijevanje je previše tražiti. Podnosimo se. To je dovoljno.”

Tanja Stupar Trifunović; izvor: lolamagazin.com

Kratki osvrt na roman “Otkako sam kupila labuda” možete pročitati ovdje.

do sljedećeg čitanja,