Ovo nema veze sa knjiškim sadržajem, ali mi od sinoć okupira misli pa ne mogu izdržati. Naime, listajući storije naiđoh na jedan nutricionistički u kojem nutricionistica (koja mi je inače interesantna) postavlja piramidu ishrane, onu koju smo svi učili, a u narednom storiju novu u čijoj bazi je kretanje (što apsolutno podržavam), ali uz komentar: “Kad već neće škole, onda je na nama roditeljima da mijenjamo svijest.” ⠀
Ma stanimo malo! Ok, hoćemo li za sve okriviti škole?
Da, obrazovni sistem je danas loš, ima kadra ovakvog i onakvog i treba mijenjati štošta, ali nije istina da baš niko od nas ništa ne radi. Evo ja odgovorno tvrdim da na posao ne idem čekajući da mi prođe 45 minuta časa i tako pet puta pa da mogu ići kući. Odgovorno tvrdim i pozivam bilo koga da dođe, sjedne na moj čas i uvjeri se sam. A znam i to da nisam jedina. I zato me ovakve izjave, ne samo zabole, nego i užasno naljute.
Danas je svako kompetentan za problematiku nastave i nastavnog procesa?! Ja ne znam matematiku i nikad se ne miješam ni bankaru ni računovođi u ono što rade. Ne miješam se fizičarima u posao niti se pravim pametna kad neko gradi zgradu, iako možda i imam neki osjećaj za prostor! Osjećaj nije dovoljan. Ja nisam stručnjak za takve stvari. I zato, molim vas, ne generalizujte školstvo!
Da, svakako sam za saradnju roditelja i nastavnika i Bogu hvala mogu se istom uglavnom i pohvaliti, ali tražim uvažavavanje. Jednako kao što drugu stranu uvažavam i ja. Tražim uvažavanje profesije, prosvjetnog radnika, onoga ko je tu da djecu nečemu nauči, onoga kome je to smisao svakog odlaska na posao. Nikad i nikome neću dozvoliti da me u tom smislu ponižava (a da se razumijemo, bilo je slučajeva kad je pokušano, ali sam znanjem i stavom objasnila zašto sam tu gdje jesam) i ne želim zatvarati oči na istupe: “Kriva je škola, kad neće škola…” Krivi smo svi pomalo, a krivi su najviše oni koji u škole puštaju one koji ne znaju ili one koji znaju, ali su beskičmenjaci.
Ovo je tema koja je, čini mi se, u posljednje vrijeme goruća i o kojoj se uistinu može govoriti mnogo. Tužno je što se najslabije čuje glas onih koji jesu u učionici.
Zato ja, za ime struke, više šutjeti ne želim.
Od Malog princa... 