Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Hodoljublja...

Istanbulska crtica, 22. 7. 2022.

#knjigaposvuduša 📍Maddie's Cucina

Sjedim u malom kafiću nadomak Galata tornja. Svira moderna muzika, kafić se zove Maddie's Cucina i cijeli i jeste nekako talijanski. Slatko, malo, sa drvenim stolicama i stolovima, pored prodavnice slatkiša.

Pijem espresso, ne tursku sade kahve što ovdje uglavnom pijem. Inače, bosanska kafa je bolja od turske.

Ljudi, mnoštvo njih, koračaju ka tornju s kojeg je nekoć ostvaren san o letenju. Od onih snova za koje mislimo da su nedostižni. Čelebi ga je uhvatio. Poletio, u historiju se upisao.

Letjeti. Ka onome što pišeš nedostižnim.

Posmatram sijaset raznolikih. U toj različitosti nalazim mir.

Kratke majice, istetovirane ćelave glave, hidžabi, mršavi, oni koji to nisu, influenseri, kosooki, crni, radnici, bogati i raja. Selfi štapovi, telefoni, tableti. Ja sa knjigom i fotoaparatom. U šarenilu tek boja. Svjetine neodvojivi dio. U mikrokosmosu, univerzumom ujedinjenih, svoja.

U Istanbulu najviše volim život. Atmosferu haosa u kojoj dišem.

Dišem.

Istanbul, juli 2022.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.

– MEŠA SELIMOVIĆ, “Derviš i smrt”

(proslov Maksimovićevom “Hadžiluku plemenitom snu”)

Hodoljublja...

ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE?

Hadžiluk plemenitom snu, Boris Maksimović

Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.

„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.

📍 Dolmabahçe Sarayı, #knjigaposvuduša, juli 2022.

Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka.  Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.

E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.

Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.

Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:

„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)

U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.

Na margini 113. strane stoji:

„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)

Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.

Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.

P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…

👋 #odmalogprinca
Proza

Džep mantila i poklopac od boranije, SAŠA GUBERINIĆ

Iz zbirke “O ostalima”, Izdavač: Gradska biblioteka Karlo Bijelicki Sombor, 2021.

O zbirci čitajte OVDJE.

Lokalne novine spakovane u žuti, bezbroj puta recikliran papir, ležale su na stolu ispred mene. Raširene. Dvostrano. Sa kišnog mantila sam stresao kapi kiše koje su se uvukle u nabore podlaktica i pazuha. Bio je siv i iznošen. I mantil, i dan. Nisam se nadao da će jesen tako brzo početi. Mislio sam da će biti još neki dan leta. Ali ne. Ne ove godine. Stranice novina teško su se razdvajale dok sam ih vukao na suprotne strane. Bile su ulepljene. Hrapavi papir bio je sluzav. Gotovo nedodirljiv. Ježio sam se stojeći mokar pred štampanim redovima nereda i nemira grada u kom sam živeo. Ponovo sam preleteo preko njih kao da se dešavaju negde drugde. Ne u mojoj ulici. U mojoj ulici ljudi ne umiru, ili umiru mahom od starosti. Nema da ti upadnu u kuću. Nema da ti siluju nekog u komšiluku. Nema da otmu dete. Da ti ubiju nekog. Sve se to dešava neku ulicu dalje. Ovde vole da kažu: “Dobro je kad si siromašan. Onda nemaju šta da ti uzmu.” Zato, kad me pitaju gde ste bili na odmoru, ne kažem: “U Turskoj”, nego: “Na moru”. U Tursku idu oni što imaju para, i ovdašnji svet to dobro zna.

Plastični ceger, jedan od onih što je Slavica videla da ih u Nemačkoj nose u trgovinu, stajao je mokar pored stola. Bio je to onaj isti ceger koji nikada nisam mogao da pronađem kada je trebalo u kupovinu da se ide. Nekako bih uvek završio sa useklim prstima od kesa za hleb u koje su kasirke trpale namirnice kao da je vreća bez dna. Jer su besplatne, naravno. Nekada bi kesa za hleb nestalo, pa bi nam prodavci dozvolili da uzmemo nekoliko kesa za voće i povrće. Te su bile veće i čvršće od onih za hleb i manje su kidale prste. Zato su takvi dani bili posebni za sve. U početku to nisam primećivao. Nije me bilo briga za kesu. Onda sam shvatio da bi ljudi mogli pomisliti da nismo baš siromašni, pa sam počeo da brinem.

Izvadio sam mantile koji su stajali na dnu kese i opipao ih rukom procenjujući jesu li mokri ili ne. Prvi sa gomile sam raširio držeći ga za ramena. Bio sam zadovoljan. Slavica je udarila dupli porub na mestu gde sam ga iscepao pre odmora. Slučajno. Ma ni sam ne znam kako. Slavica obično ne pada u vatru i ne drami ni zbog čega. Obično ne. Ja se nikad nisam bunio. Ni na odborima i sastancima nikad ništa nisam tražio. Ne kažem, bilo je donacija, i dobili smo mantile za komplet osoblje bolnice. To je u mom gradu ravno dodeli Nobelove nagrade za mir. Lokalne novine su, naravno, o tome naširoko pisale. Izašla mi je i slika. Slavica je strpala u debeo ram. Dobro sam ispao. Sada stoji na stolu, pored fotografija sa decom. To je bilo pre šest-sedam godina. Mantil na dnu gomile ispred mene bio je stariji od ovog novog bar tri puta. Ne kažem. Imao je sreće. Nisam varirao sa težinom tokom godina. Rupa na kaišu, gore-dole. I dalje mi je mantil koji sam obukao prvi put stajao kao saliven. Siv od godina, jer mu ni izbeljivač više nije bio od pomoći, ali saliven. Zato sam dobro razmislio u Turskoj i rešio da tražim nove mantile od onih iz uprave. Ako treba da se plati, platiću, ali da se ne priča koliko. Jer, Slavica obično ne pizdi i ne drami. Obično ne!

Obukao sam mantil sa svežim porubom. Duplim. Zapeo je negde oko ramena. Ne mnogo. Tek toliko da primetim da možda i jesam dobio na kilaži. A moguće je da se samo skupio u mašini. Druge mantile ubacio sam u plakar pored prozora. Unutra je mirisao na kiselo, kao pokislo drvo pre nego što se raspadne. Nisam želeo da naiđem na tragove buđi, pa sam brže-bolje zatvorio plakar. Ostatak ručka spakovan u plastičnu posudu strpao sam u frižider. Na poklopcu je stajao papir sa mojim imenom. Slavica je vrlo dobro znala da, iako sam frižider delio sa nekoliko doktora, noćnu smenu sam uglavnom provodio sam. Možda je to bila neka amerikanizovana verzija nje, a možda je samo htela nekom da stavi do znanja da već imam nekog. Što se kaže, da obeleži teritoriju. K'o ker. Da mi se popiša u život. U ovom slučaju, boranijom.

Neseser sa žiletima gurnuo sam na dno fioke. Oslonio sam se na prozor. Visok do plafona. Zagledao sam se u ulično osvetljenje, koje bi sistemski trebalo svo da radi kada padne mrak. Epa, sistemski ovde ništa nije radilo, pa ni osvetlenje ulice ispred opšte bolnice. Zašto bi? Ovde je osvetlenje bilo sistemski ugašeno. Osim jedne svetiljke. Statistička greška! Ta je bila uporna. Titrala je u tmini bacajući pred sebe žuti krug po kom je rominjala kiša. Mogao si da osetiš težinu kapi, samo gledajući u nju. Bio sam siguran da čujem kako glasno udara u zatvoreni, limeni kontejner, premda su bolnički prozori bili zvučno izolovani. Svetlo koje je bacala titralo mi je u očima. Bilo je gotovo opominjuće. Moralo se sve smeće osvetliti kad-tad. Najzad je utihnula. Osetio sam olakšanje kada sam iz mračne ulice napokon uočio odraz sebe u prozoru. Izgledao sam nešto starije nego što sam želio da zapamtim. Sede vlasi šarale su ivice glave oko ušiju, i podočnjaci su delovali nešto izraženije nego ranije. Ali sam bez ikakve sumnje to bio ja. Na gornjem džepu mantila stajalo je rukom izvezeno moje prezime. To sam ja. Smajić Elvis. Prezime na džepu mantila i ime na poklopcu od boranije.

Okretao sam se u krug na stolici na točkiće. Nisam to mogao da radim naročito brzo, ali stolica je bila dobra. Nije škripala. Bilo je suviše tiho. Skupio sam novine. Suva hartija zagrebala je jagodice mojih prstiju. Bila je nepodnošljivo suva. Pročitao sam vic na poleđini novina. Nešto o Srbinu, Bosancu i Hrvatu. Nije bio pretjerano smešan, ali sam se ipak naglas nasmejao. Video sam oglas dragstora nedaleko od kuće. Totalna rasprodaja zbog zatvaranja. U moje mjesto bi i Alah došao samo da zatvori poglavlje. Pomislio sam da odem ujutru. Imali su dobar izbor viskija, barem se tako pričalo. Poznavao sam gazdu. Suprugu sam mu operisao od raka prošle godine. Valjalo bi ujutru poći tamo. Kakva šteta što zatvaraju dragstor. Baš velika šteta.

Novine sam ubacio u plastičnu kantu pored vrata. Zatresle su venecijaner koji se dopola spuštao unutar staklenih vrata. Skočio sam sa stolice. Savio sam se u kičmi, i pustio da mi bol prostruji kroz leđa. Gledao sam kroz staklo na vratima, oslanjajući obrve o prašnjave venecijanere. Hodnik ispred mene bio je pust. Mračan. I siv. Sve se gubilo u nijansama sive. Kazaljka se oglašavala glasno. Sekundama. A sekunde su trajale kao večnost. Pustio sam venecijaner da padne dokle je mogao. Iz fioke sam izvadio flašu. Načetu. Čašu sa police sam pomislio da operem, ali sam se brzo predomislio. Prosto sam dunuo u čašu praveći se da iz nje izduvavam nakupljenu prašinu, i u nju nalio viski. Alkohol će je ionako dezinfikovati sam od sebe. Prvu sam čašu popio na iskap. Zatvorenih očiju. Bio je taman. Ni hladan ni vruć. Opekao me je pri kraju jezika i survao se niz grlo kao talas na Havajima. Gledao sam reportažu o tim talasima na satelistskom programu, pa sam zaključio da mora da su bili baš ogromni kada se o njima pravi reportaža. Obrisao sam rukom usta, mada nije bilo šta da se obriše i ponovo nasuo viski.

Vrteo sam čašu po prstima. Klizala je ivicama po stolu i parala mi uši mešajući zvuk sa zvukom kazaljke koja se tromo vrtela. Mogao sam da se kladim da se sat zabrojao i dvaput obišao isti krug. Ništa se nije pomeralo. Čak je i kiša stala. Ostavio sam čašu i uzeo ram sa fotografijama. Na obe slike su bila moja deca. I Slavica i ja. Jedna je sa javnog časa muzičke škole. Druga je sa mora. Slavica je rešila da blizancima odmah natakne etiketu štrebera, pa smo ih upisali na klarinet čim su krenuli u prvi razred. Za slučaj da im ne ide ništa drugo. Moja starija ćerka drži plavog raka na slici sa mora. Ona je ona neustrašiva u našoj porodici. Celo letovanje donosila nam je morske nemani, kako ih je Slavica nazivala, u pansion. “Od toga ne može da se živi”, mislila je na gluposti moje ćerke. Meni one nisu smetale. Takva je bila ceo odmor. U Grčkoj, čini mi se. Davno je bilo. To se desi kada ljudima ne smeš da kažeš gde si stvarno bio na letovanju. Setiću se da pitam Slavicu zašto nemamo nijednu zajedničku fotografiju iz Turske. Voleo bih jednu da stavim na radni sto. To govori dosta o čoveku. Na primer, moj agent životnog osiguranja. Jedva se čovek video od ramova za slike. Uhvati pa pokaže. Kao trofeje. Jednu po jednu. A na njima žena, deca, pas, ribica, kuća, izolaciju stavili prošle godine, planiraju bazen. Idila. Kako da mu ne veruješ? Nisam uzeo polisu, ali su mi neke stvari postale jasnije. Moraš da plasiraš priču o sebi. Videću sa Slavicom za ram. I dalje me nije napuštala misao da nemam nijednu fotografiju sa letovanja sa svojom porodicom kada je sestra uletela u ordinaciju. Obično ih čujem kada dolaze. Uspem da sklonim čašu. Obično. Značajno me pogledala i rekla:

“Doktore, stiže nam pacijent sa ubodnom ranom. Hitno mu je potrebna operacija, misle da je isečena arterija”, stajala je sleđeno dok sam brojao uzdisaje u sebi.

“Misle da je isečena arterija?”, povikao sam i hitro ustao gurnuvši stolicu iza sebe. “Kakvi ste vi to medicinski radnici? Od kad ste vi plaćeni da mislite?”

Spustila je glavu posramljeno, što mi je dalo dovoljno vremena da gurnem čašu u fioku stola. Nisam čekao da me ponovo pogleda. Protutnjao sam pored nje kao vetar. Brzo. Da me ne oseti. Otresao sam venecijanere i izašao u hodnik koji je počeo da poprima boje. Ništa više nije bilo crno-belo.

Grabio sam suv vazduh rukama koje su mi zatezale mantil preko leđa. Trudio sam se da hodam, ne da trčim. Čuo sam svaki korak. Đon patika se uporno lepio za sveže obrisan pod. Koračao sam brzo. Barem mi se tako činilo. Tišinu koja je čučala u pustom hodniku parao sam udisajima, đonovima i rukavima. Buka je postajala sve jača. Đon, patos, rukav, mantil, udisaj, izdisaj. Mogao sam da osetim da mi se adrenalin lepi za mozak. Nakratko sam stao pred operacionu salu. Anestetičar i instrumentarka su već bili unutra. Razgovarali su dok su pacijenta pripremali za operaciju. Glava mi je pulsirala. Pustio sam buku da utihne i ušao unutra. Ćutke su klimnuli glavom u znak pozdrava. Učinio sam isto.

“Još jedna kafanska tuča”, doviknula mi je instrumentarka. “Bilo ih je bar tri prošle nedelje dok si bio odsutan.”

Slegnuo sam ramenima u stilu “šta ćeš”, i pogurio se u ramenima kako bih bolje video anestetičara koji je očigledno izbegavao moj pogled. Ona ga je gledala ispod oka, pomalo zavodljivo, ne znam samo šta je pokušavala da uradi. Bio je bar deset godina stariji od nje i bio je oženjen. Ali, to valjda ne mora da znači ništa. Nakašljao se pa pročitao podatke o čoveku koji je nesvestan ležao na mom operacionom stolu.

“Vuk Marković, godina pedeset pet, ubodna rana u predelu abdomena ispod levog rebarnog luka. Nesvestan”, pročitao je anestetičar ne preterano zainteresovano.

“Vitalne funkcije?”, upitao sam.

“Znatno oslabljene. Priključena mu je infuzija”, odgovorio je ne gledajući u mene.

Instrumentarka se za to vreme kikotala gledajući posramljeno u instrumente pred sebe. Siguran sam da nije mislila ništa loše, ali me je svejedno nerviralo to njeno ponašanje. Stiskala mi je džigericu svakim mojim kikotom, a da to nije ni primećivala. Takve su bile mlade žene danas.

“Šta je toliko smešno koleginice?”, procedio sam kroz stisnute zube. Nisam mogao da joj se setim imena, i to me bilo sramota isto koliko je nju bilo sramota što se cerekala u sali u kojoj je ležao muškarac izboden nožem. Anestetičar je hitro podigao glavu, i stao u odbranu koleginici koja je vojnički ispravila leđa i smrtno uozbiljila crte lica.

“Spreman je za uvođenje u anesteziju”, anestetičar je prekinuo moju ničim izazvanu epizodu terora, tako su govorili iza mojih leđa. Da potcenjujem kolege, da se takmičim i da terorišem. Ali to nije istina. Morali su da shvate da nekakvo spontano rivalstvo ume da deluje podsticajno. Ja sam, recimo, bio sasvim siguran da iz mojih kritika upućenih mlađim kolegama može svašta da se nauči.

Trljao sam sapun u ruke, ni sam ne znam koji put. Prevrtao sam ga po dlanovima smežuranim od vode. Burmu od žutog zlata sam zaboravio prethodno da skinem. Lagano sam je svukao sa prsta i ostavio ravni deo lavaboa. Nešto me je iritiralo. Peckalo. Trnci su mi prolazili prstima i skupljali se u njihovim vrhovima. Jagodice su mi pulsirale. Bila je to reakcija na nešto sam video ili čuo. Ali nisam znao šta. Toliko sam krvnih sudova spojio tokom svoje karijere da mi nije bilo jasno zašto sam toliko ustreptao zbog jedne ubodne rane. Pa takvih sam imao najmanje nekoliko stotina. Nije bilo razloga da me brine rana od noža. Šta onda? Šta? Premotavao sam razgovor po sećanju. Vrteo sam ga kao zupčanik audio kasete. Napred, nazad. Godina pedeset pet. Sinulo mi je! Napuniću toliko za nepuni mesec. Pitao sam se da li me je negde podsvesno razdiralo to što starim. To što je pacijent koji je čekao na operaciju izgledao bar deset godina starije nego ja, onakav kakvog sebe zamišljam da jesam. Izdahnuo sam. Ne verujem da je to. Umeo sam da se zabrinem zbog svojih godina, i to nisam krio. Nisam ništa naročito radio da bih sprečio da postanem star. Pio sam. Nije to bio najsjajniji način za održavanje tela i duha mladim, ali je za sada radilo posao. Činilo je da se osećam bolje. Snažnije. Zanosnije. Smelije. Pogledao sam u kolege kroz prozor koji me je odvajao od operacione sale. Zapitao sam se, da li su mogli da znaju da sam večeras pio. Sapunica sa mojih ruku pljuskala je po razbijenom lavabou kao nelagoda po uglovima moje svesti. Otresao sam ruke i najzad progovorio: “Vuk Marković”. Navukao sam rukavice i ušao u salu.

Vuk Marković je bio moj drug iz odelenja. Bili smo na istoj strani dnevnika. On na vrhu, ja na dnu. Devet učenika delilo me od njega. U dnevniku. U učionici nas je delilo nekoliko klupa, osim onda kada je razredna rešila da nas za kaznu strpa u istu klupu, prvu do katedre. Imao je bes u očima i jake pesnice. Ranu na obrazu zadobio je one zime kada smo se preselili i kada sam se priključio razredu. Volim da kažem preselili, jer se nikada nisam osećao kao da smo prebegli iz Bosne. Uselili smo se kod oca moje majke koji je mnogo ćutao, a kada je govorio, govorio je pametno. Majka je uvek govorila da smo prebeli, iako se ona vratila svojoj kući. Meni selidba nije teško pala. U grad sam došao sa krpenim fudbalom pod miškom i torbom na jedno rame u koju sam strpao nekoliko knjiga, uglavnom nemačkih pisaca na srpsko-hrvatskom prevodu. Cela ta euforija oko preselenja bila je ideja mog oca, Admira. Odjednom se zaželeo srbijanskog dvorišta. Odjednom je sigurnije bilo da se živi daleko od naše kuće. Odjednom je bolje bilo da učim drugu školu. Istina je da nije sve to odjednom bilo. Neposredno pre nego što smo otišli, Admir je umeo da lupa šakom o sto i viče da će sve otići u pičku materinu. Bilo me je sramota zbog majke. Ali bio je u pravu. Onog dana kad nas je spakovao u kombi za Srbiju stvarno je sve otišlo u pičku materinu. Admira više nikada nisam video.

“Priključio sam ga na ventilaciju. Pristisak osamdeset sa pedeset. Puls blago ubrzan”, anestetičar je glasno žvakao žvaku. Očekivao sam da će svakog trenutka da napravi balon i raspukne ga ispod hirurške maske. Nervirao me je. Operativno telo bilo je spremno, a ostatak tela prekriven hirurškim platnom. Želeo sam da pogledam lice, ali nisam znao kako to da uradim. Nikada me ranije nisu zanimala lica? Ona su za mene bila samo lica pacijenata, a ovo lice je pripadalo nekom koga poznajem, mom školskom drugu. Barem sam mislio da je njegovo. U to nisam mogao da budem sto posto siguran. Mora da postoji nekoliko ljudi koji imaju isto ime i prezime. Nije to nikakva retkost danas. Treba da podsetim sebe koliko Elvisa Smajića postoji na ovom svetu. Jesam li ja jedini? Da li bi ljudi kada bi pročitali da je Elvis Smajić ubio nekoga, pomislili samo na mene, ili na nekog drugog sa istim imenom. Kada bih mogao samo na trenutak da vidim onaj ožiljak na obrazu. Samo na momenat.

“Da počnemo”, instrumentarka mi je pružila skalpel koji sam duboko zario u Vukov stomak, zaranjajući ga kroz nivoe kože.

Vuk i ja smo više vremena proveli u kancelariji direktora škole nego u učionici. Ja sam bio od onih koji su ćutali i primali pesnice. Što? A što da ne? Vukovi roditelji bili su jedni od imućnijih u gradu, i Vuku je, pošto je imao sve, trebao i neko da se na njemu iživljava. Bio sam nov u razredu, nisam se branio, nisam imao oca i bio sam musliman. Vuku je to bilo dovoljno. Bio sam siguran da je to neka moja vrsta iskupljenja koju moram da istrpim. Zato sam radio šta je trebalo.

Imao sam dobar pogled na ranu. Nešto krvnih sudova trebalo je spojiti, ali ništa što bi moglo mnogo da se zakomplikuje. Žilav je Vuk bio. Oduvek.

Jednom mi je majka rekla da moram da se branim. Da bi to Admir uradio na mom mestu. Nisam bio voljan. Nekako mi je lakše bilo da ga pustim da me izlema. Već sam se bio navikao, a i trajalo je sve kraće i kraće. Dok me šutirao, u sebi sam brojao i nadao se da će jednog dana da me ostavi na miru.

Peanom sam zaustavio krv dok sam ušivao isečeni krvnu sud. Bilo je dosta krvi. Sisaljka se usisavala bez prestanka. Nisam mogao da ne pomislim da ne bi bila nikakva šteta ako bi iskrvario tu, na mom operacionom stolu. Ne verujem da bi njegova smrt ikoga nasekirala. Ako ima ženu, verovatno je bije. I decu, verovatno i u njima Boga ubija. Ne bi bilo šteta da iskrvari baš tu i baš sad. Pogledao sam na trenutak u pravcu njegovog lica. Morao je da zna da ja odlučujem da li će živeti ili ne. Bilo bi dobro kada bi otvorio oči i video kako mu smrt stoji nad glavom. Ugledao sam ožiljak. Debeo, beo. Mora da je boleo kad se vreme menja.

Sećam se da sam ga udarao dokle god sam imao daha. Niz ruku mi se slivala krv, dok sam stezao kamen i vilicu od besa. Imao sam petnaest godina. Sećam se dečije vriske i Miličinog pogleda. Bila je prva devojčica koju sam poljubio. Stajala je pored mene survana u suze. Nije htela da ode od mene takvog. Vuk je ležao ispod mene. Lice mu se više nije videlo od krvi. Tada sam umro od straha u sebi. Vrlo brzo se skupio narod, milicija i hitna pomoć. Njemu nije bilo ništa. Ožiljak. Šta je sa mojim ožiljkom koji je pravio svih tih godina? Nisu me strpali u zatvor. Sažalili su se na izbeglicu prebeglu iz Bosne. Mada sam se ja tu doselio, a ne prebegao. To nisu znali.

Samo kada bih ga pustio da iskrvari. Toliko. Ne bi trebalo ništa drugo da uradim. Samo da pustim da se to desi. Skinuo sam hvataljke i krv je počela da šišti.

Nagnuo sam flašu i ispio poslednje kapi viskija. Udarao sam pesnicama od sto dok me nisu zabolele. Onda sam počeo da plačem. Istresao sam se u gomili suza sve dok nisam imao više ni kap vode u sebi.

Bilo je svanulo kada sam pošao kući. Oči su mi bile otečene od plakanja. Ili od viskija. Nisam više primećivao razliku. Na rampi se portir prepirao sa ženom krive kičme i iskolačenih očiju. Nosila je crno. Milica.

“Nisu hteli da me puste”, govorila je dok sam se približavao. Potapšao sam portira po ramenu i rekao mu da je u redu. Izgledala je bar deset gpdina starije od Vuka i mene. Plačljivo me je obgrlila i lice zarila u moj kišni mantil. Stajao sam nem.

“Znam da misliš da je on loš čovek, ali…” Hteo sam da kažem da baš to mislim. Hteo sam i da je pitam šta radi sa tom propalicom. Hteo sam i da je gurnem od sebe. Ali nisam. Umesto toga sam ćutao i pustio je da mi vlaži kišni mantil, jer mogao je on još štošta osim kiše da upije.

“Hvala ti, Elvise. Hvala što si mi spasio muža”, iz trošnog cegera za pijac je izvadila viski umotan u stare novine i otrčala u pravcu bolničkog krila gde je Vuk ležao. Živ. Zdrav. Žilav. Kao boranija.

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

KNJIŽEVNO DJELO TVRTKA KULENOVIĆA: ROMAN “KASINO”

Ponešto o ovom bosanskohercegovačkom autoru pisala sam nedavno u postu na Instagramu uz najavu čitanja kompleta njegovih djela, izdanja objavljenog u saradnji Međunarodnog centra za mir i izdavačkih kuća Connectum i Planjax.

Plan je da o svakom od tih romana napišem ponešto, prije svega što se i sama tek upoznajem sa djelom autora (prethodno sam čitala samo Istoriju bolesti o čemu možete čitati OVDJE), ali i zato što mislim da njegovo djelo zaista zaslužuje više pažnje. Muhidin Džanko na početku teksta Tvrtko Kulenović kao lektirski pisac?! navodi:

Iako iza sebe ima zamašno književno kritičko djelo (romane, pripovijetke, putopise, eseje, kritičke i kulturne studije) Tvrtko Kulenović je didaktički skrajnut pisac. Njegovih djela, niti u jednome slovu, nema u nastavnim programima književnosti, nema ga niti u čitankama, niti u školskoj književnoj lektiri.”

Postavlja se pitanje zašto. Možda što njegovo jukstaponirano pripovijedanje razbija klasičnu romanesknu formu i u mnogome se odvaja od klasične definicije romana. Njegovi romani su i eseji i književne kritike  i fragmenti priča pa ta proza predstavlja gradnju labirinta pisca i misli s kojima Kulenović duhovno razgovara i sve skupa doprinosi ogromnoj Babilonskoj borhesovskoj biblioteci.[1]


Moram biti iskrena pa reći da ni ja nisam znala za djelo Tvrtka Kulenovića sve do Master studija gdje sam se i susrela sa romanom Istorija bolesti u kojem me fascinirao spoj različitih književnih postupaka uklopljenih u okvirnu priču o opsadi Sarajeva. Na ispitu iz Južnoslavenske književnosti dobila sam pitanje Pekić/Kiš. Na kraju izlaganja profesorica me upitala kojeg bh. autora bih mogla poistovijetiti sa navedenom dvojicom. Odgovor je glasio Tvrtka Kulenovića. Odgovorila sam na osnovu zapažanja tokom čitanja Istorije bolesti, ali poslije sam, iščitavajući kritiku naišla i na podatak da su Kulenovićevi romani zasnovani na filozofskom konceptu, da spadaju u poetiku novog historicizma i da svakako nastavljaju Kiševu filozofiju povijesti. Dakle, za početak razumijevanja njegovog djela krenimo od tačke da je riječ o piscu čije pisanje bismo mogli posmatrati u okviru poetičkih načela postmodernizma.

Djela o kojima ću u narednom periodu pisati čitat ću hronološkim redom objavljivanja (sa izuzetkom pomenutog pročitanog romana), i to:

  • Kasino, roman, 1987.
  • Mehanika fluida, putopis, 1987.
  • Čovekova porodica, roman, 1991.
  • Istorija bolesti, roman, 1994. (klik na gore navedeni link na početku posta)
  • Jesenja violina, roman, 2000.
  • Trag crne žuči, pripovijetke, 2005.
  • Vrata koja se njišu, 2008.

Izabrana djela možete poručiti putem online knjižare knjiga.ba.

Krenimo, dakle, od romana Kasino, objavljenog 1987. godine.  Riječ je o postmodernističkom, novohistorijskom romanu čiji tematski okvir čini bitka koja se u Drugom svjetkom ratu odigrala kod Monte Cassina. Međutim, to je tek bazni događaj koji čini tek jedan sižejni tok i od kojeg nije stvorena nikakva velika priča (što bismo od tako velike teme očekivali). Bitka na Monte Cassinu tek je ram, historijski događaj, u koji je uvršteno mnoštvo drugih malih priča poput priče o naratorovom odrastanju, stvarnom i književnom, zapisa sa proputovanja kroz Italiju i Njemačku, priča o ljudskim sudbinama poput one njegovog prijatelja Poljaka Jože itd. Jednu od tematski jednako važnih priča čini ona o propitivanju pisanja književnog djela. Cijelo vrijeme paralelno teku ratna i umjetnička priča i stapaju se sa ostalima.

Stil Tvrtka Kulenovića je pročišćen, lišen suvišnih ukrašavanja, jednostavan, negdje publicistički, esejistički. Sintezu esejističkog, narativnog, putopisnog, dramskog, poetskog i niza drugih diskursa u predgovoru romanu Kasino, Enver Kazaz naziva „montažnom orkestracijom“[2]. Ta sintagma jasno označava stil i način pisanja autora, a sve nabrojano prisutno je i u romanu koji je, zbog međunarodne teme i morala nepripadanja, Marko Vešović nazvao međunarodnim romanom. [3]

Historiografija u romanu služi kao interpretacija prošlosti i tek je jedno od mogućih tumačenja historijskih događaja. Na njoj Kulenović gradi svoj metatekst u koji usađuje autobiografsku notu, ali i prespektive marginaliziranih. Aspurd rata jedna je od Kulenovićevih opsesivnih tema pa možemo reći da je bazna i ovdje:

“Dok je neko pucao, i padao pogođen, neko drugi je sjedio i kombinovao, izmišljao budućnost: ne želim time da ukažem na nepravdu, koje uvijek i svuda ima, nego na apsurd.[4]


Monte Cassino je jedan od najpoznatijih katoličkih samostana na svijetu, datira u 6. stoljeće. U taj kulturološko-religijsko-historijski fakt Kulenović „upliće“ poznatu bitku iz 1944. godine inkorporirajući i stavove o postojanju Boga tumačeći ih i čestim intermedijalnim spominjanjem crkava, građevina, arhitektonskih čuda poput Santa Maria della Salute ili  bazilike Svetog Petra u Vatikanu. Njegov glavni lik je student medicine, intelektualac, uz to i književnik, vojnik i sin palog partizana nestalog u njemačkom koncentracionom logoru. Svaka od tih uloga suptilno je naznačena u sedam odlomaka romana, nazvanih godinama: 1971, 1953, 1960, 1953. (nastavak), 1982, 1994, 1982 (kraj!).  Otac (a djelo je ocu i posvećeno) koji je pokojni je indirektni pokretač radnje, ali i razlog zbog kojeg je potrebno ispričati priču o Drugom svjetkom ratu. Naš junak želi pisati o Poljacima ili pak o bici na Monte Cassinu jer sudbina koja je upravo tu zadesila Poljake podsjeća na sudbinu Srba na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu, a uz to su u Poljskoj najbrojniji i najstrašniji logori. Narator je Jugosloven pa je neosporno da je djelo i slika Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata u kojem su također nestajali očevi:

„Ti si bitanga. I moj otac te je maločas nazvao bitangom. Žrtvovao si sina za krst. Kao što je i moj otac mene žrtvovao. Sve bi dao za petokraku… Žrtvovao me je tako što me ostavio bez oca, bez one ruke što pravedno kažnjava i bezgranično štiti.“[5]


Primjećujemo u podnaslovima godinu 1994. što znači da je jednim dijelom Kasino i distopijski roman. Bitka na Monte Cassinu iskorištena je kao metafora kasina, kockarnice u kojoj se gube ljudski životi.

„Zajednički zločini učvršćuju zajednicu, a ona kad shvati šta je to što je učvršćuje, ponovo zlo čini, sve dok zločin ne postane navika, potreba, neophodno piće koje se traži, a o kome se više ne misli. U takvu jednu zajednicu uletjeli su moji Poljaci, da bi se osvijestili tek na Haitima, gdje su za ljubav imperatora gazili crnoputi narod o čijem postojanju prije toga nisu ništa znali.“[6]


Karakteristika romana je i intertekstualnost pa se glavni junak student, u svojim htijenjima da napiše knjigu i postane pisac, napaja Erenburgom, Šolohovom, Barbusseom i mnogim drugima, često angažiranim piscima ili onima koje su okupirale iste teme kao i njega (i lika i njegovog autora). Također, u jednom trenutku naglašava da ponovo počinje pisati dnevnik iz želje i potrebe za pisanjem koja u njemu sve više raste. Interpretirajući npr. život i djelo Knuta Hamsuna autor nas dovodi pred dilemu da li se književnikov život može odvojiti od njegovog djela te nas nagovara da razmišljamo i o toj, i danas, aktuelnoj temi.

Putopisni dijelovi romana su pisani Ih-formom, mnogo su poetičniji od historiografskih, prožeti  čežnjom i sjećanjima, a Italijanka Nena podsjeća nas da je putovanje bolje od svake škole[7].

Glavni junak je na kraju romana pomiren sa svijetom i sobom, usvaja filozofiju mudrosti mirenja sa onim što se promijeniti ne može. Pojavljuje se kao svijetla tačka i jedna Ana, na 40. godišnjicu bitke na Monte Cassinu.

Bilješka koju ostavih na zadnjoj stranici romana glasi: autor – djelo – istina – činjenice – stvaranje – pisanje knjige – PRIČA.


Ciklus je završen saznanjem da je historija živi pjesak, grobište, smetljište, kockarnica – Kasino. [8]


Iako je Vešović izjavio da je Kasino knjiga koja se piše jednom u životu sastavljena od Kulenovićevih iskustava i da će to ostati čak i ako iz Kulenovićevog pera izađe i bolje djelo, ja moram priznati da sam ipak malo više uživala čitajući Istoriju bolesti. Mislim da razlog tome leži u činjenici da mi je historija tog romana poznata i bliža, a da je čitanje ovoga zahtijevalo malo pripreme i istraživanja. Neosporno je da je i strukturalno i tematski riječ o dobrom djelu, samo što je moj subjektivni osjećaj više na strani prvog pročitanog. Negdje na jednom od svojih post it papirića zabilježila sam da je ovo knjiga iz koje se uči, ali koja ne izaziva emocije, a na drugom poput Pekića, ne izaziva emocije, ali traži da nastaviš čitanje. Stoga, neka to bude moj finalni, ponavljam isključivo subjektivni dojam, koji ni u jednom trenutku ne spori umijeće autora.

Voljela bih da mu se pokloni više pažnje te ovi postovi donekle i imaju to za cilj.

Sljedeća je Mehanika fluida pa se čitamo ponovo!


FUSNOTE:

[1] Buturović, Lada, Naučni skup „Čovjekova porodica“, Književno djelo Tvrtka Kulenovića, specijalni prilog, Imaginarni svijet i poetika fragmentarnosti u Kulenovićevom djelu, str. 34

2 Kazaz, Enver, Kulenovićevska postutopijska osjećajnost, predgovor romanu Kasino, str. 7, Izabrana djela, Sarajevo, 2008.

3 Ibid, str. 8

4 Kulenović, Tvrtko, Kasino, str. 57-58, Ibid

5 Ibid, str. 76

[6] Ibid, str. 54

[7] Ibid, str. 141

[8] Ibid, str. 309

#odmalogprinca

Proza

“Otkako sam kupila labuda”, odabrani citati

Autorica: Tanja Stupar – Trifunović

Izdavač: Arhipelag

Godina izdavanja: 2019.

Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji. Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.”

Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.”

Čarolije su kratkotrajne. Mađioničari trikove prodaju skupo.”

Zašto se to sve dogodilo nama? Ne znam. Neka pitanja su bumeranzi koji te svaki put tresnu u glavu i ostave istoj zapitanosti.”

Ne viri nazad. Kapije su zatvorene. Oštri šiljci uspomena bodu oči. Hodaj po svijetu sa svojim bolnim posjedom u sebi. Otuđen. To se naziva životom.”

Mislim da istine spavaju u sporednim riječima.”

Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.”

Nisam odgovarala na pisma. Mislila sam da će tišine i daljine biti ljekovite. Zapravo, strastveno sam odgovarala u mislima, nastavivši voditi naše razgovore. Ništa se više nije moglo podijeliti osim već proživljenih uspomena na jednu divnu ludost. Svijet će ostati isti i poslije nje. Nijedna ljubav neće promijeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane. Prvo se stvori meka pokožica, potom krv ogrubi i poploča kožu. Ne teče ništa. Riječi su ostale unutra, u mom krvotoku. Riječi namijenjene tebi. Ili je to bio izmišljen neko ko se rodio iz moje glave kao Atena. Sada svoje božanske moći podastireš drugima. “

Lomna su moja nastojanja da uhvatim život. I pošaljem ti ga kao prepariranu bubu. Zapinjem o sve one stvari koje sam ti htjela govoriti, a nisam mogla jer je grlo grobnica riječi, nepremostiva prepreka u kojem se stežu i guše.”

Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi.”

Često te sanjam. Nekad plačeš. Nekad se smiješ. Nekad te ljubim po licu, kosi, prstima. Onima od kojih svaki ima svoje ime. I sa svakim od tih prstiju pričam jer ti ćutiš i nećeš ništa da mi kažeš.”

Prestani. Ne brkaj život i književnost. To su različite stvari.”

‘Ostavi tuđe nesreće na miru. I sreće. Ne možeš to razumjeti. Vireći u Virdžinijine gaće, nećeš pronaći sopstvenu pičku. Vjeruj mi. Što te briga s kim je spavala. I što to pojedini biografi prenaglašavaju, a drugi kriju. To više govori o njima nego o njoj.’

‘Hoću da pišem roman o njoj kad završim fakultet. O ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom. Šta misliš mogu li takve žene biti i srećne?’

‘Ne znam. Svako je u nekoj mjeri srećan i nesrećan.’

‘Možda je društvo taj grom. Koji ne dopušta da se nešto izdvaja. Da ima sopstvene nakane neuklopljive u opšti ples.'”

Ti me rastužuješ stalno. Ti si kao bolest.”

‘A što tebe pali?’

‘Volim te. Eto. To. Sto puta sam ti rekla.’

‘Pa što ne pobjegneš sa mnom?’

‘Ljubav ne bježi nikud. Tu je uvijek.'”

Želim da pišem o svijetu baš onakvom kakav jeste. Ne zanima me umjetnost kao puki artizam nego kao svjedočanstvo i nešto što ima konkretan efekat. Što mijenja ljude.”

Kad bi se barem svi naučili samo uzajamnom podnošenju. Razumijevanje je previše tražiti. Podnosimo se. To je dovoljno.”

Tanja Stupar Trifunović; izvor: lolamagazin.com

Kratki osvrt na roman “Otkako sam kupila labuda” možete pročitati ovdje.

do sljedećeg čitanja,

Preporuke, osvrti, recenzije...

GOLOTINJA TIJELA I DUHA U PRIČAMA ISAKA SAMOKOVLIJE

Samokovlija nastoji da spozna čovječju golotinju tijela i duha.”

(MIDHAT BEGIĆ: I. Samokovlija – sarajevski književnik; Raskršća II, Svjetlost, Sarajevo, 1969.)

Veliki park Mostar, novembar 2020.

Ako ti se ponekad čini da je prozni iskaz savremene književnosti prekoncizan i da je upravo to jedna od najupečatljivijih osobina savremenog stvaralaštva i ako si se zbog toga poželio/la starinskog pletenja riječi i pripovijedanja takvog da ispred sebe imaš jasnu sliku onoga o čemu autor piše, onda su pripovijetke Isaka Samokovlije tvoje parče kolača.

Samokovlija pripada bosanskohercegovačkoj jevrejskoj tradiciji, rođen je 1889. godine u Goraždu, a umro 1955. u Sarajevu. Po profesiji doktor, cijeli život je balansirao između tog poziva i onoga kojim se počeo baviti tek u 38. godini – pisanja. U književnosti se, dakle, javio na polovini života ozbiljnom i zrelom pripovijetkom „Rafina avlija“ koja je donekle i isprofilirala njegov dalji spisateljski put. Iako se okušao i u drugim književnim vrstama, ipak je svoj najpotpuniji izraz imao u pripovijetkama po kojima je i ostao najprepoznatljiviji.

Izdanje koje sam čitala je Veselin Masleša iz 1984. godine i čine ga odličan predgovor i izbori iz kritika (ovim putem apeliram na nove izdavače da ne preskaču predgovore i pogovore J). Knjigu sam kupila nedavno kod uličnog prodavača za 5 KM, a o njenoj stvarnoj vrijednosti ne treba mnogo. Više puta sam govorila o tome koliko volim stare knjige – „knjige s dušom“ – a ovo je jedna takva. I ne samo zbog godina koje ima, već i zbog onoga što je čini.

Pripovijetke Isaka Samokovlije su priče o bosanskohercegovačkim jevrejima, njihovim nadanjima, životu i željama. Svi Samokovlijini likovi pripadaju jevrejskoj zajednici (usputno osjetimo miris muslimanskih mahala iz naporednog komšiluka, a ponegdje imamo i nekog sporednog lika iz kršćanskog miljea).

„Gore na vrhu sokaka muslimanska djeca pište na vrbove pištaljke, a dolje pred Sadinom česmom hrpa jevrejske djece spliće se u klupko i raspliće sva u živom pokretu, vrišti u stotine glasova. Prvi su put, eto, osjetila ta dječica, bosonoga, iz malih memljivih kućica, toplu kaldrmu pod tabanima i na oči im udario sjaj. A s njima i sva mahala oživjela. Kao da dodaju usta ustima jedan te isti poklik, tako se izlijeva po njoj proljeće i sve se u njegovoj bujici utapa.“ (OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA)

Njegovi likovi su jasno i detaljno karakterizirani. Likovi su to koji su mahom obilježeni nekim nesretnim događajem ili sudbinom. Nesretni su, ali u njihovim (ne)običnim životima zajedničko je jedno – potraga za smislom i srećom. Saruču, Samuela, Rafu ili Hanku zasigurno nećete zaboraviti kad se jednom sretnete s njima. Ne znam koji mi je ovo put da čitam te priče, ali znam da su mi, od prvog čitanja, drage. Različita su čitanja u različitim životnim dobima pa ako sam u osnovnoj školi razmišljala o težini posla koji obavlja Samuel, sad mi je pak njegova moralna dilema bila predmet razmišljanja, a opet sam najviše sebe dala Hanki, nesretnoj Ciganki koja zbog ljubavi i prkosa umire, svjesno se šalje pod Sejdin nož, odlazeći s osmijehom, ali ne priznajući sebe kao drugu.

Ljubav, egzistencijalni problemi, jalovost, beznađe… muke su Samokovlijinog čovjeka koji uprkos svemu ipak pokušava pronaći smisao i u stalnom je nastojanju brisanja vlastitog besmisla. Sudbinom obilježeni sve što žele je „svoj maličak sreće“ koji im često izmiče tik pred posljednjim zamahom, presudnim da ga ulove. U svakom njegovom liku odvija se unutarnja drama zbog uskraćenih ljudskih prava i neuhvatljive radosti.

„Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar, ovaj tužni udovac, ovaj čovjek koga je sudbina gazila na svoj način, bijedan i udaran sa svih strana, preplašen i povučen u se, pun snova i nekih želja, a uvijek bijedan kao da se bijeda hvatala njega gotovo samo i jedino stoga što nije imala nikog drugog za koga bi se zakačila.“ (SIMHA)

Samokovlija je pripovjedač čije priče su prepune bogatih zapažanja, detalja i impresija pomiješanih sa čistom i nepatvorenom emocijom za čije je pripovijedanje Jovan Krišić izjavio da je to „hleb potkvašen jevrejskim duhom, mističnim i vitalističkim, ali od brašna slovenskog, od belice – pšenice što je rasla negde kod Goražda ili na Sarajevskom Polju“. Odavno nisam naišla na opis nečijeg pripovjedanja koji mi se više svidio i sa kojim bih se više složila.

Mnogo je panteizma i suptilne strasti prožeto tim pričama, pejzaž je često u službi opisa lika, česti su motivi ženidbe i udadbe, potrebe za drugim i ljubavlju i uprkos zloj sudbini u svim pričama pulsira život, kao pjesma. Samokovlijini likovi su pred nama ogoljeni do onog najtanjeg i najintimnijeg. Nemoguće je ne misliti o njima nakon što se korice zatvore.

Završit ću citatom iz meni omiljene priče, one o ciganki Hanki.

„Sanjam: ko ležim ja u zabranu, pa se ujutro budim. Istom je progledao dan. Mokri mi obrazi od rose. Protežem se. Pružam ruku da napipam tvoju, a ti još spavaš. Neka ga, nek spava, govorim ja, pa skočim da naberem suharaka, pa ložim vatru. Otrknem pod čergu pa ubacim u njedra pregršt šećera, dohvatim džezvu i fildžane i mlin s kavom, pa letim, letim da te sačekam sa cigarom kad se razbudiš, da uzmem pramen svoje kose pa da ga spalim nad tobom da te niko drugi ne mogne obajati.

Zadihala sam se od trčanja – ko zna kad sve to svršim, pa se probudiš, poljubićeš me za uhom, za vratom, u njedra, pod dojkom, pa pripalit ćeš cigaru s mog ugarka u koji ću pljunuti tri puta, ne bi li mi i dušu uvukao u se, pa da crknem od radosti što sam tvoja.

Tako sanjam ja.“

do sljedećeg čitanja,