Oznaka: blog

O svemu pomalo...

KOJIM JEZIKOM GOVORIŠ?

Bea Balta-Manjgo

Briga o maternjem jeziku jedan je od osnovnih zadataka u misiji očuvanja identiteta svakog čovjeka, a time, naravno, i naroda. Imati svijest o maternjem jeziku, dakle, znači imati svijest o sebi, o svom porijeklu i imati garanciju za budućnost. Usložnjena društveno-politička situacija u Bosni i Hercegovini otvara slobodan prostor jezičkim manipulacijama čime se dokida jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na korištenje maternjeg jezika u svim sferama života. Naučne istine koje bismo u našoj domovini, tradicijski bogatoj i multikulturalnoj, trebali poštovati, ovdje su čest kamen spoticanja i predmet neutemeljenih i tendencioznih diskusija.

Znamo čime je neznanje rezultiralo u prošlosti. Ono što se u prošlosti dozvolilo i dogodilo našem maternjem jeziku ne smije se ponoviti nikada više, a jedini način da se to ne dogodi jeste znanje. Trebamo učiti i isključivo na temeljima znanja, poštujući i drugog i drugačijeg, cijeniti i voljeti svoje.

A šta je to naše? Kojim jezikom govorim ?

Jezikom Bosne. Onim jezikom koji su preci naši, Bošnjani, nazivali bosanskim.Govoriš i govorim jezikom zemlje svoje, jezikom Bosne. Priča o bosanskom jeziku je priča o Bosni, o njenim ljudima.

Sudbina bosanskog jezika je sudbina svih ljudi koji njime govore, a to nisu, kako se pogrešno misli, samo Bošnjaci. Citirat ću riječi bosanskohercegovačke kolumnistkinje Nataše Gaon – Grujić koje često u sličnim prilikama citiram:

Nakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jednako neistinita tvrdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski.

Slično je govorio i Dževad Karahasan kazavši da su pokušaji da se bosanskom jeziku nametne nacionalno ime Bošnjaka apsolutno krivi i utemeljeni na neznanju, zlim namjerama, aroganciji ili gluposti.

Najveći problem zapravo leži u nominovanju jezika, a ja se uvijek sjetim cijenjenog profesora Josipa Baotića i njegovog odgovora na pitanje: Da li su bosanski, srpski i hrvatski tri jezika. „Nisu“, kazao je, „to su tri varijante jednog te istog jezika“.

Stoga, ne smijemo dozvoliti da se pravo na postojanje jedne od tih triju varijanti negira. Bosanski jezik postoji, jednako kao i druga dva. Ono što je sporno kod prvog, a nije kod ostalih, zapravo je bilo, a u svijesti pojedinih još uvijek jeste, ime.

Bosanski jezik je kroz historiju mijenjao i sadržinu i naziv, ali jezik jeste živa kategorija, on raste, mijenja se i razvija konstantno pa su, na prostoru kakav je ovaj naš, njegove mijene neupitne, jednako kao što je neupitno i da postoji te da je postojao. Matija Divković, Muhamed Hevaji Uskufi, Mula Mustafa Bašeskija, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, tek su neki od njegovih čuvara iz prošlosti.

Ako su u 16. i 17. stoljeću, ali i mnogo ranije, stanovnici Bosne svoj jezik nazivali bosanskim, zašto bismo se mi, danas, mislili nad tim nazivom. Zadaća svih nas treba biti razbijanje takvih nametnutih nam tabua. Trebamo, bez kompleksa i nametnutog osjećaja niže vrijednosti, jasno iskazivati ko smo, glasno, na jeziku kojim govorimo, ne smijemo ignorirati sami sebe niti jezik svoj, bosanski, zaobilaziti i zapostavljati. Odlično je to Senahid Halilović zabilježio: Zvuči pomalo paradoksalno, ali sami smo sebe zaobilazili.

Jesmo. I zato je danas važnije no ikad ponovo ne dozvoliti takvo nešto. Ne smijemo bježati od vlastitog bića, ne smijemo odlaziti u samozaborav, ne smijemo tuđe stavljati ispred vlastitog.

O vlastitom jeziku trebamo brinuti i, da se vratim na početak, znanjem moramo znati vlastite interese zastupati.

Bosanski jezik je tu, među nama i u nama. Neka više nikada ne bude skrajnut.

Ja govorim bosanskim jezikom.

A ti? Kojim jezikom ti govoriš?  

Preporuke, osvrti, recenzije...

Velike, sjajne, zelene kruške koje niko ne dira…

Bea Balta-Manjgo

Polje kruški, Nana Ekvtimishvili

„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“

„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“

„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“

„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“

                                                             

Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.

Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.

Izvor fotografije: Peirene Press, Twitter

Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.

Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive. 

Nana Ekvtimišvili (izvor fotografije: Goodreads)

Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.

Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…

IK Buybook, 2022.

Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:

„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“

„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.

I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.

#odmalogprinca

Proza

Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 43 – 45)

Bea Balta-Manjgo

“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”

Proza

Nedžad Maksumić: “Treće lice jednine” (odlomak, str. 392 – 395)

Bea Balta-Manjgo

“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.

(…)

Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!

Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

???

Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.

(…)

‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”

Književnost, Proza

Slavenka Drakulić, “Tijelo njenog tijela”, (odlomak)

Bea Balta-Manjgo

Iako je rat službeno završio 1995, još nije bio gotov. Mučilo me pitanje koje je vapilo za odgovorom: tko su počinitelji? Tko su ti ljudi koji su sposobni počiniti neizrecive zločine, masovna silovanja i etničko čišćenje – ljudi koji su do jučer jedni drugima bili susjedi? Jesu li oni čudovišta? Naravno da to pitanje nije bilo novo, ali željela sam se uvjeriti vlastitim očima. Otišla sam u Den Haag na Međunarodni sud za ratne zločine i promatrala suđenja. Što sam više gledala, to sam sve više shvaćala da su optuženici posve obični ljudi. Promatrala sam njihova lica i geste; slušala njihove riječi; čitala njihove biografije i gledala kako se brane. Bili su to konobari, vozači, učitelji, vojnici, radnici – ljudi kojima smo svakodnevno okruženi. Takva spoznaja ostavlja zastrašujuće posljedice: ako su ratne zločine doista počinili obični ljudi, a ne čudovišta – ako je zlo banalno – to znači da svatko od nas u sebi nosi mogućnost da pod određenim okolnostima i sam postane kriminalac. Nitko od toga nije siguran. Nitko ne može unaprijed garantirati kako će reagirati u određenoj situaciji.”

Preporuke, osvrti, recenzije...

O daru života… ili “Tijelo njenog tijela”, Slavenka Drakulić

Bea Balta-Manjgo

Zbirka eseja „Tijelo njenog tijela“ hrvatske književnice i novinarke, pripadnice prvog talasa hrvatskih feministkinja, Slavenke Drakulić bazirana je na ličnom iskustvu i progovara o nečemu što je na našim prostorima još uvijek poprilična nepoznanica – o doniranju organa, u ovom slučaju konkretno bubrega. Nakon druge transplatacije, 2004. godine, ovaj put od nesrodne i nepoznate živuće donorke, Drakulić kreće na put pronalaska potencijalnih razloga zbog kojih se neko odluči na takav, neosporno human i nadasve altruističan čin.

Zbirka je koncipirana kao niz razgovora autorice i živih donora. Posvećena je Christine Swenson, Slavenkinoj donorki, a tematizira različita pitanja, od psiholoških, preko etičkih i moralnih pa sve do filozofskih. Ono što autorki predstavlja najveću nedoumicu jesu upravo razlozi koji nekoga upućuju na doniranje vlastitog dijela tijela nekome koga ne poznaje niti ga je ikad u životu sreo, a potom i odgovornost koju primatelj ima nakon prihvatanja takvog „dara“ jer uistinu jeste riječ o najvećem daru – daru života. Kako nekome zahvaliti što ti je produžio život, skratio muke i vratio ga u normalan kolosijek na kojem godinama nisi bio? Kako zahvaliti nekome ko za takav postupak nema nikakav razlog osim „čiste dobrote“?

 „Tijelo njenog tijela“ ili „priče o dobroti“ su zapravo priče o susretima s ljudima koji su „voljni činiti dobro“. One nam vraćaju vjeru u čovjeka, u ono dobro u njemu i čine da povjerujemo kako nije sve izgubljeno iako nam se često čini suprotno. Ujedno je i djelo koje (a prema mom mišljenju to i jeste funkcija eseja) potiče na razmišljanje, upoznaje čitaoca sa bolešću bubrega, osvješćuje i ostavlja nas zapitanima – da li sam i sam u stanju učiniti nešto takvo? Šta je to što upućuje na doniranje? Da li altruizam, vjera u Boga ili možda želja za osjećajem moći koju dobijaš saznanjem da si nekome spasio život?

Interesantno je i to da su neki davatelji željeli upoznati svoje primaoce, a neki pak ne, što također otvara prostor za diskusiju. Jedna davateljica izjavila je da je dala bubreg jer želi biti svjesna da je na konkretan način nekome promijenila život i da joj je to saznanje sasvim dovoljno, nije joj potrebno da zna kome niti da se na bilo koji način veže za tu osobu. Za razliku od nje, Drakulić je upoznala Christine i obje su osjetile posebnu povezanost saznanjem da je dio jedne sada dijelom druge.

Priča oca Sullivana, najvažnijeg i najkorisnijeg sudionika u nastanku ove knjige, interesantna je jer se on zalaže za davanje publiciteta ovakvim pričama. Sullivan smatra da medijski prostor i eksponiranost koju danas živimo treba iskoristiti za priče koje moraju biti ispričane, i to glasno, kako bi što više ljudi za njih čulo i o njima počelo razmišljati jer kako jedna druga davateljka navodi „pravo pitanje nije zašto ljudi daju bubreg, već – zašto ne daju?“ U konačnici, zaista, sa jednim bubregom možemo funkcionirati sasvim normalno. Ja jesam, priznajem, ostala zapitana nad sobom. Da li bih i sama bila spremna na takav način pokloniti nekome sebe? Nisam sigurna da sam spremna na potvrdan odgovor i zbog toga je moje divljenje prema ljudima koji pozitivno učestvuju u takvim podvizima ogromno.

Svakako treba spomenuti i pitanje trgovine organima. Doniranje bubrega od živućih ljudi sa sobom nosi i breme trgovine istima, međutim, Drakulićka nas, na kraju subjektivnim stavom primateljice, opet stavlja pred dilemu da li je i takav čin moralniji od puštanja nekoga da umre uz saznanje da mu možeš pomoći ne čineći to. 

Transplantacija bubrega živih donora u SAD-u se izvodi od 1998., a za takav postupak je šira javnost prvi put saznala 2002. godine nakon što je bubreg zatrebao poznatom košarkašu Alonzu Mouringu. Ujedno je i, do tada praktikovani, „klasični“ rez zamijenjen malim, laparoskopskim. Od 1998. do 2004. u SAD-u je obavljeno tristotinjak takvih zahvata, a u Evropi tek tri.        

Na kraju:

„Ljude se poznaje po djelima ne po plemenitim mislima ili dobrim namjerama. Ja sam odgovoran za ono što sam učinio, ali i za ono što sam propustio učiniti.“

Preporuke, osvrti, recenzije...

YA ALI MEDED! (Da Uzvišeni pomogne!)

Bea Balta-Manjgo

Roman iranskog autora Reze Amirkhanija odvodi nas u Teheren u vrijeme dinastije Pahlavi, vladajuće dinastije sve do 1979. godine, tj. do osnivanja Islamske Republike Iran.

Priča je ispričana u jedanaest sekvenci podijeljenih na „ja“ i „on“ poglavlja te posljednje – poglavlje Njen ja. U fokusu je bogata hadži Fetahova porodica i ljudi oko njih. Njihovi životi postavljeni su u kontekst jednog historijskog vremena čije ih mijene neumitno uvjetuju. „Ja“ poglavlja hronološki donose priču Fetahovog unuka Alija (čije ime, vjerujem, nije slučajno – šiiti „Alijeva stranka“, tj. sljedbenici Alije Ibn Ebu Taliba) i ispričana su er formom, dok naporedna, „on“ poglavlja, donose retrospektivni, distancirani, prepričani pregled u ih formi. Pored Fetahovih pratimo i priču njihovih sluga, Skenderovih. Sudbine likova se neumitno isprepliću, a njihova neodvojivost ogleda se i u naslovu romana (ili u njegovom prevodu; originalni naziv glasi „His Ego“).

Amirkhani, dakle, tka priču unutrašnjeg svijeta protagonista, ali i širu, priču o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju, o sudaru Istoka i Zapada, o vlasti, nikad prevaziđenu temu odnosa pojedinca i vladajućih struktura i nikad dovoljno ispričanu priču o slobodi. Njegov roman ukazuje na neke malo drugačije (upravo suprotne) iranske borbe od ovih trenutnih. Ukazuje na ono što bi trebala biti suština, a to je  PRAVO IZBORA. Bilo ovakvo ili onakvo, ali pravo da biramo, a ne da budemo stigmatizirani samo zato što je neko tamo rekao da naš izbor nije dobar. Ovo je i roman koji nam donekle objašnjava trenutno stanje u Iranu i ukazuje na višegodišenje razloge zbog kojih je do ovakve situacije uopće došlo.

Radnja teče postepeno, glavne junake pratimo od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti. Iako sudbinu Irana pratimo iščitavajući sudbine likova oni nisu razrađeni do te mjere da stičemo neki istinski uvid u njihove ličnosti, već su osvijetljeni u duhu filozofskih i duhovnih sentenci kojima djelo obiluje, a na fonu kojih bismo ga i trebali čitati. „Njen ja“ je riznica sufijske, duhovne mudrosti, traktat o postojanju, prolaznosti, Bogu, pronalasku sebe u Njemu i Njega u sebi.

„Kleknuo sam. Obuzelo me čudno stanje, došlo mi je da zaplačem. Nisam se imao koga sramiti. Zaridao sam poput malog djeteta. Jako mi se sviđao Bog jednostavnih i lijepih mjesta. Bog skromnih džamija, husejnija, crkvica, planina, čak i jednostavnih trgovina. Za razliku od boga velebnih i raskošnih bogomolja, onih bogova koji se inate poput magaraca. Mislim da tu i nema nikakvog boga. Sva njihova svrha jeste da zadive sirotinju, da ih zavedu zdanjem i njegovim imanjem.“

Prethodno je spomenuta neuobičajena naratorska forma romana, što ga svakako svrstava u postmodernistički kanon. Takvom pripovjedačkom strukturom preispituje se i književnost, njen postanak, proces stvaranja, a, ako uzmemo u obzir da u djelu postoje i historijske reference, svakako i njena istinitost. Ko sam ja, a ko on i koji je od nas stvaran? Da li je uopće ijedan?

„Sad ćeš sigurno reći kako je ovo sve samo fikcija… Pa dobro, neka je! Kako je samo ironičan posao ova književnost…“

Također, cijelo jedno poglavlje (Deveto on) sastoji se od nekoliko praznih stranica, nakon kojih Deseto ja donosi teoriju i kritiku savremenog spisateljstva, a Deseto on ispisano je potpuno drugačijim fontom od ostalih. Naravno da sve to ima za cilj da skrene čitaočevu pažnju na suštinsko, a ono se ogleda u protagonistinim riječima: „Šta to pišem? Izgleda da je ja postalo on!“

Roman završava smrću, i to začudnom, što nije i jedini začudni momenat. Poseban akcenat je stavljen na lik derviša Mustafe i „sedmoricu slijepih“ u kojima je sublimirana idejna nit djela: ovaj svijet je tek tren, treptaj oka, a dok smo tu, jedini spas, lijek i vodilja je ljubav. Možda se cijela filozofija Amirkhanijevog djela ogleda upravo u rečenicama: „Život je prolaz sedmorice slijepih. (…)

                                                   Život je prolazna stanica.“                                                                  

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Bea Balta-Manjgo

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Hodoljublja...

Istanbulska crtica, 22. 7. 2022.

Bea Balta-Manjgo
#knjigaposvuduša 📍Maddie's Cucina

Sjedim u malom kafiću nadomak Galata tornja. Svira moderna muzika, kafić se zove Maddie's Cucina i cijeli i jeste nekako talijanski. Slatko, malo, sa drvenim stolicama i stolovima, pored prodavnice slatkiša.

Pijem espresso, ne tursku sade kahve što ovdje uglavnom pijem. Inače, bosanska kafa je bolja od turske.

Ljudi, mnoštvo njih, koračaju ka tornju s kojeg je nekoć ostvaren san o letenju. Od onih snova za koje mislimo da su nedostižni. Čelebi ga je uhvatio. Poletio, u historiju se upisao.

Letjeti. Ka onome što pišeš nedostižnim.

Posmatram sijaset raznolikih. U toj različitosti nalazim mir.

Kratke majice, istetovirane ćelave glave, hidžabi, mršavi, oni koji to nisu, influenseri, kosooki, crni, radnici, bogati i raja. Selfi štapovi, telefoni, tableti. Ja sa knjigom i fotoaparatom. U šarenilu tek boja. Svjetine neodvojivi dio. U mikrokosmosu, univerzumom ujedinjenih, svoja.

U Istanbulu najviše volim život. Atmosferu haosa u kojoj dišem.

Dišem.

Istanbul, juli 2022.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.

– MEŠA SELIMOVIĆ, “Derviš i smrt”

(proslov Maksimovićevom “Hadžiluku plemenitom snu”)

Hodoljublja...

ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE?

Bea Balta-Manjgo
Hadžiluk plemenitom snu, Boris Maksimović

Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.

„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.

📍 Dolmabahçe Sarayı, #knjigaposvuduša, juli 2022.

Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka.  Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.

E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.

Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.

Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:

„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)

U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.

Na margini 113. strane stoji:

„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)

Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.

Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.

P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…

👋 #odmalogprinca