Proza

“Pročitati sebe” – O književnosti… životu… i tako to…

DNEVNIK JEDNOG NOMADA, Bekim Sejranović (citati)

“Dnevnik jednog nomada”; Bekim Sejranović, IK Buybook, 2017.

“…ono od čega se sastoji moje bivstvovanje: čitam, skitam, ponekad nešto zapišem. Čitam sve što mi iskrsne pred očima, skitam kako me vjetar odnese, a pišem kad i gdje stignem. Kad čitam, putujem, a kad putujem čitam.”

  • “Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi objektivno. Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Neko to možda ne vidi ovako i to je u redu.”
  • “Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige… Pišući.”
  • “Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani, diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.”
  • “Ponekad se pitam postojim li uopće osim na stranicama vlastitih knjiga.”
  • “Pisac piše o onome što ga opsjeda, ne bira on teme nego teme zaskoče njega. Pišeš o onome što te muči ili raduje, o ljudima i događajima koji ti noćima ne daju spavati, o stvarima od kojih gubiš tek ili o onima zbog kojih ti se bljuje. Svaki pisac ima to ‘nešto’ što ga čini posebnim. Istina, ponekad se mora pisati i na zadanu temu, ali to ‘nešto’ uvijek nađe rupu kroz koju pokulja van i razlije se po stranicama papira. Ili, ako ćemo biti precizni – po ekranu laptopa.”
  • “Nemojte pisce upoznavati osobno, piti s njima kave, piva, loze ili s njima (pogotovo to ne) raspravljati o njihovim djelima. Razočarat ćete se i vi i oni, a razočarenje će biti tim veće ako je riječ o piscima čije knjige volite.”
  • “Jer ne može jedan autor svojim romanom predstavljati nikoga, pa ni svoj kvart, ni svoje prijatelje, sunarodnjake, pa čak niti samoga sebe. Čitatelji su ti koji daju značenja tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš.”
  • “U jednom od nebodera na Zametu sam posljednji put vodio ljubav s djevojkom kojom sam se trebao oženiti, ali ipak nisam, iako sam je jako volio. Iz straha od ljubavi. Ta vrsta straha te najviše uništi. Učini da se oženiš nekom drugom, koju ne voliš, samo zato što se ne plašiš.”
  • “Ako neka knjiga na nas ostavi snažan dojam, to je zato što smo se u njoj uspjeli prepoznati, odnosno stvara se osjećaj kako knjiga piše upravo o stvarima koje smo i sami proživjeli ili upravo proživljavamo.”
  • “…Nele je velike događaje čiji je bio dio svojim opisima nekako srozao, a Pamuk je od malih događaja iz svog života stvorio mit. I to je sve, to je razlika između dobre i loše knjige, nebitno o kojoj književnoj formi se radi.”
  • “Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu.”
  • “Ne mora se sve znati, nedorečenost tjera čitatelja na razmišljanje, ne da mu da se uljuljka u jednostrano tumačenje teksta. Pisac ne želi uvijek biti shvaćen, on također želi biti i neshvaćen, pisao je Viktor Šklovski, ruski književni teoretičar.”
  • “Tako je to s knjigama, nije bitno šta je pisac htio reći, nego ono što ti kao čitatelj shvatiš. Drugim riječima, knjiga sama po sebi tek je hrpa papira na kojem su otisnuti znakovi koje nazivamo slovima. Ona postaje umjetničko djelo tek kad je netko pročita. Ako sve zavisi od toga tko čita. I kada. Zato volim čitati iste knjige više puta. Svaki put doživljaj bude drugačiji, iako znam da se knjige ne mijenjaju.”
  • “Sad znate, ako sve ode u krasni krastavac, popnite se na neko brdo. Odatle se svi problemi ovog svijeta čine manjima.”
#odmalogprinca #knjigaposvuduša 📍Barcelona, mart 2022.
  • “To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom. Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.
  • “Objektivnost postoji samo ako si i sam poput objekta. Kažu neki i to kako je u modernoj poeziji lirski subjekt izlišan, nezanimljiv i treba ga izbrisati. Što sve to uopće znači i koga je to zapravo briga? Daj mi priču. Daj mi osjećaj. Ili bar nešto što puca. Subjekt i objekt nek si traže predikat.”
  • “O piscima, čini mi se ponekad, bolje je ništa ne znati prije nego kreneš čitati njihove knjige, ali s pjesnicima mi se pak čini drugačije. Poznavanje pjesničke biografije i njegovog razvoja kao ‘mladog umjetnika’ pomaže pri ‘osjećanju’ njegove poezije.”
  • “Kao što će u jednom intervjuu reći Meša Begić, nema smisla prepričavati poeziju, jer je to nemoguće, nedostatno i beskorisno.”
  • “Kad imaš priliku nekamo otputovati – putuj! Bar dok si još mlad i može ti se!”
  • “Volimo pričati o stvarima o kojima maštamo. Ljudi trebaju nadu, makar i lažnu.”
  • “Možeš bježati cijeloga života, no ne možeš pobjeći od onog što nosiš u sebi, a u sebi nosiš baš sve.” (TUGOMIR MATIĆ)
  • “Čim me netko počne nagovarati kako naprosto moram pročitati neku knjigu koji svi proglašavaju remek – djelom, iskoči neki vrag u meni koji mi to ne dopušta.”

Da ne bude da vas i ja nagovaram da čitate Sejranovića 🙂 evo nekoliko citata pa procijenite sami je li za vas ili ne. A evo i moj utisak za svaki slučaj. 🙂

do sljedećeg čitanja, budite pozdravljeni!
Preporuke, osvrti, recenzije...

UČMALOST I BESMISAO NAŠEG POSTOJANJA ili “Sandale” Bekima Sejranovića

UČMALOST I BESMISAO NAŠEG POSTOJANJA

dio je rečenice koja zatvara zbirku Bekima Sejranovića „Sandale“. Izdvajam je za početak osvrta jer je u njoj sublimirano sve o čemu autor, onaj u čijoj je biografiji dok je živio stajalo da „živi i radi gdje stigne“, pisao. Od te učmalosti i besmisla bježao je prelazeći tačke Planete bez cilja i razmišljanja. Bježao je od svega što ga plaši, stvara mu nesigurnost, guši ga. Od sebe. Bekim. Možda. Protagonista njegovih priča sigurno.

Scenografija na koju je postavljena zbirka od 15 kratkih priča identična je onoj u romanu „Nigdje, niotkuda“. Ista mjesta, vrijeme, likovi. Isto se na samom početku, u uvodnoj priči, upoznajemo sa majkom, mamom od njegove mame, bogom avlije u kojoj taj neimenovani junak odrasta. Isto se upoznajemo i sa djedom i isto ih zavolimo jednakom snagom. Zapravo, ne znam da li uopšte mogu reći da ih ovdje upoznajemo jer čitajući „Nigdje, niotkuda“ mi smo njih već upoznali. To poznanstvo sada produbljujemo. Znamo iz romana i zašto su oni gojili tog junaka, znamo i za mamu i tatu, ali ono što tamo možda u potpunosti ne osvijestimo, a ovdje sigurno hoćemo, jeste koliko su oni – stara koja je odustala od ljubavi prema sinu i stari koji je bio razočaran svojim sinom – zaslužni (čitaj: krivi) za sve mučno o čemu se pripovijeda. Toliko mučno da ponekad ta količina (samo)destrukcije guši, ali mi i dalje pokušavamo razumijeti, i dalje se nadamo svjetlu i nekom sutra koje je ljepše.

Oni. Žele to. Toga nema. Postoji samo njihova nostalgija. Za idiličnim obiteljskim susretom. Gluposti naroda svijeta. Nisam čuo da je netko napisao knjigu o tome. A trebao bi. Opisati lažnu ljubav. Matera i očeva. Prema sinovima i kćerima. I uvijek ljubav. Uvijek poštovanje. Zajednički ručkovi. I primitivni religijski obredi.  

Simboliku trošnih sandala djevojke iz Latvije nije teško odgonetnuti, ali ću vas ipak pustiti da je otkrijete sami. Reći ću samo da je sva potresnost (jer bolju riječ u ovom trenutku ne mogu naći) zbirke upravo u istoimenoj priči. Taj emocionalno hendikepirani, histerični, paranoični, nesigurni, usamljeni i tužni (ali kako sam navodi i prema sebi prestrogi), glavni lik svih priča otkriva nam se bez zadrške, a mene posebno pogađa, ulaskom u vlastiti stan, sljedećim:

Stajao sam na vratima i gledao u unutrašnjost svoje duše. U tom stanu najviše su mi nedostajale zavjese. Samo zato je sve izgledalo tako ogoljelo i prazno. Samo zato.

Od te ogoljelosti i praznine stalno nekud bježi. Najčešće u tjelesna (samo)zadovoljstva u kojima tjelesno pražnjenje treba da bude nadomjestak unutrašnoj, duševnoj, boli.

Čovjek bez porodice i uporišta, sveden na nagone. Kao životinja.

Životinja.

Alkoholizam je također bijeg. Kao i droge. Naš junak ekperimentiše sa svime. Uživa.

Misli da uživa.

Živi.

Misli. Da. Živi.

Slike su, kao one npr. u priči „Nestanak“, potpuno naturalne, toliko da jasno vidimo i osjetimo to potonuće o kojem nam se cijelo vrijeme pripovijeda introspektivnim ja, posebno naglašenim u istoimenoj priči (jednoj od onih koje su me dirnule) u kojoj spoznajemo i tjelesno i umno i emocionalno i pod utjecajem alkohola i lakih droga i seksualno i nacionalno i reliogiozno i političko i kulturno. Ja.

On. Junak svih priča.

Anti. Junak.

Od ostalih priča izdvajam: „Fasung“i „Katil“. Zanimljiva mi je i pomalo džamonjovska „Vratiće se Valter. Jebaće vam mater!“ te formom drugačija „Indija“, koja je ustvari putopis u kojem se otkriva ključ svega, a to je, citirat ću i ja, kao i Sejranović, nekog pisca „da je svaki čovjek uvijek na gubitku“.

Zbirka je završena likvidacijom u 6 slika.

Toliko.

#odmalogprinca

Proza

Dva odlomka iz romana “Nigdje, niotkuda” Bekima Sejranovića

Ulica bratstva i jedinstva

Koračam, eto, nakon svega tom ulicom. Jedinom ulicom koju sam nekad mogao nazvati svojom. Ali ništa više nije isto, ni ja ni ulica. Ulica je promijenila i ime, a meni još jedino ime ostalo isto. A možda se ništa nije promijenilo, možda je uvijek sve i bilo baš ovako, možda se moje sjećanje opire istini. Ne znaš ni sam što te više boli: sjećanje ili istina.

Sjećanju ne vjerujem, a istinu ne mogu podnijeti.

Prolazim pored osnovne škole koju sam nekoć pohađao. I ona je promijenila ime. Pred njom je uvijek pješački prelaz gdje me, kad sam imao šest godina, udario jedan svjetloplavi „Fićo“. Skoro se osmjehnem. Čovjek koji je vozio „Fiću“ bio mi je došao u posjet dok sam ležao doma sav u zavojima. Vidjelo se da mu je bilo istinski žao, nije znao šta reći. I meni je bilo žao njega. Nakon nekoliko minuta tišine, čovjek progovori.

„E, da si se barem uspio uhvatiti za brisače kad sam te udario“, rekao je ozbiljno, više sam za sebe.

Kad je čovjek otišao, ja sam počeo plakati. Majka me upitala zašto plačem, a ja sam rekao da je to zato što se nisam uspio uhvatiti za brisače. Majka nakon kraće stanke prosikta:

„Ma, jebali mu brisači mater!“

Koračam dalje niz nekadašnju Ulicu bratstva i jedinstva prema našem sokaku. Pokraj mene promiču ljudi, djevojke, mladići. Nikog ne poznajem i drago mi je zbog toga. Zapravo, umirem od straha da bi neko mogao zastati i pozdraviti me. Prolazim uz izloge prodavaonica i zatamnjena stakla kafića. Ponekad bacim pogled na neko staklo i vidim svoj odraz u njemu.

Čudim se što još uvijek prepoznajem to lice.


Problemi, bedovi, sranja

(…)

Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.

„Pa zato što su Hrvati, logično je“, odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugosloven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugosloven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik“, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće neko i mario za tu razliku.

E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi hemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova hemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman“, a pogotovo od onog „Jugosloven“.

Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvatao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijelip, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog propalog genija.

Kažem nadmeno: „Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati?“ i pokazujem mu šta sam napisao.

On me gleda, odmiče naočake od nosa.

„Što? Kako? Što to znači, molim vas, kolega…?“

„Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?“

„Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako…“

„Nego kako?“

„Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom“, reče smješkajući se.

„A zašto ne?“

„Pa ne postaje se tako Hrvatom.“

„Pa dajte mi recite kako se postaje?“

„Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena sa vama prepucavati“, reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog dedice.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom“. Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslovenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno- državno- kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim masama od strane:

  1. pohlepnih i priučenih političara,
  2. poduzetnih i bahatih kriminalaca,
  3. ograničenih kvaziintelektualaca.

Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1,2,3.

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

ZA UŠLJIVA STARA VREMENA, ŠUGAVU SADAŠNJOST I CRVLJIVU BUDUĆNOST

“Nigdje, niotkuda”, Bekim Serjanović

“Nigdje, niotkuda”, Bekim Sejranović (Profil, Zagreb, 2008.)

Roman „Nigdje, niotkuda“ prvijenac je Bekima Sejranovića ovjenčan laureatom „Meša Selimović“ za 2009. godinu. Ujedno je i prvo autorovo djelo koje je ova čitateljka čitala jer je prosto htjela sebi dati malo vremena nakon iznenadne popularizacije Serjanovićevih romana uzrokovane, nažalost, njegovom preranom smrću.

Intermedijalnost u naslovu romana (riječ je o naslovu pjesme riječke skupine „Let 3“, bitne i za period odrastanja glavnog junaka) upućuje na to o čemu se u romanu radi. Pojednostavljeno, riječ je o potrazi za „svojim mjestom“ pod ovim nebom. Potrazi koja traje, na kraju romana vidimo i ne prestaje, koja je kontinuirana i utoliko ujedno i tužna. Priča autobiografske provenijencije, ispričana u 1. licu, govori nam o životu i odrastanju glavnog junaka i njegove porodice. Počinje dženazom amidže Alije te tako motiv smrti, umiranja i nestajanja postaje zapravo lajtmotiv cijelog djela.

„Svi samo umiru i raspadaju se. Cijeli je život jedna duga dženaza. Pokopaš ljude koje poznaješ, a i one koje ne poznaješ, i na kraju umreš sam. Uvijek umreš sam.“

Retrospektivno, ali i sa stalnim vraćanjem u sadašnjost, pratimo jedno djetinjstvo i odrastanje, život jedne porodice, prije, u toku i nakon rata 90-ih. Glavni junak je jugonostalgičar koji je u onoj državi bio dijete, ali koji se ni u jednoj od ovih poslije, ne snalazi i ne pronalazi. Zbog toga odlazi u Norvešku nadajući se da će se možda tamo osjećati kao Norvežanin. Pripadnik nečega. Nažalost, ne uspijeva, te se ponovo pokušava vratiti svojim korijenima. I taj posljednji put suočavanja sa sobom i onim što jeste (ili bi trebalo da jeste), to „opraštanje od samog sebe“, opet biva neuspješno. Tragizam  (anti)junaka je konstanta, a njegovo uporište seže daleko u prošlost, u živote djedova, amidža i, naravno, roditelja. Protagonist je napušteno dijete čiji roditelji su razvedeni. Odrastao sa djedom i majkom (nenom) noseći od najmanjih nogu na svojim plećima teret nesređenog roditeljskog odnosa. „Klica propalog braka“ u svemu što ga je poslije zadesilo uzrok vidi i traži upravo u njima – majci koju zovu Zada i ocu za čiji ni grob ne želi da zna.

„Njezine odlaske, međutim, nosim u sebi cijelog života i zbog njih mučim sve žene koje u životu srećem.“

„Od svega ovoga zanimljivo je samo to što sam pod utjecajem majčinih odlazaka sve više sličio ocu, a zbog njegova tlačenja i prigovaranja postajao sam nalik njoj.“

U romanu su, između ostalog, tematizirani i ljubavni odnosi. Niti se prvo pletu oko Sare, a potom i Selme. Obje upoznaje u Norveškoj i nijedna veza ne uspijeva. Priča o Selmi pomalo i šokira, ali s obzirom da je riječ o romanu u kojem su motivske preokupacije seks, droga i alkohol, i ne toliko koliko bi možda šokirala u nekoj drugoj postavci stvari.

Autor romana je u Rijeci studirao kroatistiku i komparativnu književnost, a u Oslu je i magistrirao istu oblast te radio kao profesor južnoslavenskih književnosti pa je i taj autobiografski segment inkorporiran u tekst. Nakon konačnog razvoda sa Selmom, protagonist, kontemplaciju pokušava pronaći na otoku S., najsjevernijem norveškom otoku (guglala sam! :D), gdje radi kao bibliotekar, prevodilac za azilante s naših prostora i drži kurseve književnosti. I to je tek jedan pokušaj bijega, odmora, otriježnjenja.

Ukratko, ovaj roman-dnevnik jasnog stila, žargonima (i pluskvamperfektima!) bogat, moderna je priča o potrazi za identitetom, nezadovoljstvu, bijegu, egzilu.

Sam autor je u intervjuu povodom nagrade Meša Selimović izjavio da je, pojednostavljeno ovo roman čija glavna tema je „traganje za identitetom, ne samo za nekim korijenima, nego kuda dalje. Glavni junak, koji je istovremeno pripovjedač u romanu, se ne snalazi baš dovoljno jer često mijenja mjesto boravka, često se seli, odlazi. Opisano je njegovo odrastanje u rodnoj Bosni, zatim tinejdžerske godine u Rijeci i napokon odlazak u Norvešku i život u egzilu u Norveškoj. Zatim slijedi pokušaj povratka nazad, u Hrvatsku, u Bosnu, u čemu ne uspijeva. Otkriva da ne pripada ni jednom od tih svjetova. Nije se uspio prilagoditi u Norveškoj, a istovremeno ne može više da se vrati nazad jer osjeća da mu je to nekako pobjeglo.“ (www. slobodnaevropa.org, intervju sa Budom Vukobratom, 13. 9. 2009.)

Bekim Sejranović (Fotografija preuzeta sa: http://www.jutarnji.hr)

Konačna impresija čitateljke romana: čitat će se B.S. opet, to je sigurno, ali nakon „Nigdje, niotkuda“ još uvijek je Sejranović, ne Bekim. 🙂

Usput, na koricama ovog izdanja romana je fotografija autorovih djeda i majke po kojima su kreirani i djed i majka u djelu. Majka – kraljica. Lik koji bi se dao analizirati u kontekstu ženskih likova s prostora Balkana. Domaćica, majka, žena, stamena, izdržljiva, duhovita, hrabra. Ona se, ovoj čitateljki, izdvojila kao najimpresivniji lik romana.

Dva interesantna odlomka, o Ulici bratstva i jedinstva i o tome ko smo ako nismo Hrvati, Bošnjaci, Srbi… Ostali, ostavljam vam u sljedećem postu.

Do nekog novog čitanja,

ostajte zdravo

#odmalogprinca