Ako bi me neko pitao otkad pišem, vjerovatno bih odgovorila oduvijek. Fazon je što ja tom svom pisanju nikad nisam pridavala važnost… to je prosto bilo nešto moje, način da izbacim kuglu od koje ne mogu da dišem. I tako do momenta u kojem počinju da govore „pa ovo nije loše“, „dobro je“, „ovo bi samo trebalo malo doraditi“… Tad i ja na pitanje imam li neki hobi stidljivo odgovaram: „Pa… pišem poeziju.“ U periodu od 2013. do 2016. olovka radi intenzivno… Desili su se tada „Književnost uživo“ i „Društvo živih pjesnika“ gdje sam predstavljena kao „mlada mostarska pjesnikinja“ (2014). Iste godine dogodili su mi se i Sarajevski dani poezije, zajednička zbirka mladih pjesnika BiH „Antikvarnica stihova“, a nekoliko godina kasnije i zbornik „Luka osjećaja“.
Onda je nastupila blokada.
Krajem 2019. godine i tokom 2020. olovka ponovo radi… Pišem. Događa se „Avlija“ iz Rožaja i „Bludni stih“ iz Beograda. I prestaje da bude stidljivo, a postaje stvarno.
„Tragovi pjesme“ su mi važni. Riječ je o zbirci koja briše granice, a u kojoj se našlo nešto moje. U drugom ciklusu konkursa “Balkanska pjesnička unija: poezija godine 2020” pjesma „Kundak“ pronašla je svoje mjesto. U zbirci je 258 pjesnika iz regiona (i šire) i ponos je biti jedan od njih.
Kaže mama neki dan: „Oduvijek si htjela da budeš pjesnik.“ Jesam. Zapravo, ja to oduvijek i jesam. Samo, eto, dugo nisam znala.
KUNDAK
Ne volim riječ kundak
obilježeno je njome odrastanje
užegli bol joj obličje
udarali su ga kundakom
i nogama
i rukama
kundakom
po nogama
i rukama
i glavi
Ne voli proljeća i aprile
budi se u isti sat
isti dan
godinama proživljava
kundak
iznova
povlači se u svoje svjetove
jutrima
noćima
trzajući
smrtni čas je tada propisan im bio
al’ utekoše kijametu
ljudskom rukom krojenom
sestrin prvi rođendan došao je da slavimo
život
devedeset druge
ima jedna slika
na stolici sjedi modar
jedva
preživio
otac
samostrijela
kundak
usadnik drveni
karabinke bojim se
i dok mi živi živim mu bol
Od Malog princa... 