“Muzej nevinosti”, nastao prema istoimenom romanu, nalazi se na adresi: Firuzağa, Çukurcuma Caddesi, Dalgıç Çk. No:2, 34425 Beyoğlu/İstanbul, Turkiye (ili jednostavno idete na Cihangir i tražite muzej, noge će vas odvesti same. :)) Muzej vizualizira radnju romana i priča priču o Istanbulu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nastao je u napuštenoj kući iz 19. stoljeća koju je Orhan Pamuk kupio maštajući da će tu jednoga dana biti muzej dotad nenapisane ljubavne priče. Na izgradnji muzeja radili su dva turska i jedan njemački arhitekta.
2. ULAZNICA
Cijena ulaznice za Muzej nevinosti je cca 4 eura, ali svi pasionirani čitaoci djela znaju da ukoliko dođu sa primjerkom knjige (na bilo kojem jeziku na koji je prevedena) mogu ući besplatno. U posljednjem poglavlju romana “Sreća” razgovaraju Kemal, glavni lik, i Orhan, pisac kojem Kemal svoju priču pripovijeda i koji je, zapravo, u njegovo ime zapisuje. Između ostalog, navodi:
“Na kraju knjige, molim vas, stavite i plan grada, da zainteresirani posjetitelji mogu sami naći put do Muzeja. Ljudi koji budu znali moju pripovijest, sjetit će se Fusun kad god, idući ulicama, bace pogled na istanbulski krajolik, kao što je se i ja sjetim. Oni koji pročitaju knjigu, imaju pravo jedanput besplatno posjetiti Muzej. Stoga je dobro staviti u knjigu i ulaznicu. Neka čuvar na ulazu ovjeri pečatom Muzeja nevinosti ulaznicu radoznalca koji dođe s knjigom, i neka ga primi u Muzej.
Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku.”
(Poglavlje 1 – Najsretniji trenutak u mom životu)
Majka je stan u Apartmanu Merhamet kupila prije dvadeset godina, dijelom zato da bi novac uložila u nešto, a dijelom da bi imala utočište gdje bi povremeno mogla naći mir; no stan je ubrzo počela koristiti kao prostor kamo je odlagala stare stvari koje su joj se činile staromodnim, ili pak nove, koje bi joj nakon kupnje brzo dodijale.”
(Poglavlje 7 – Apartman Merhamet)
MELTEM – PRVI TURSKI VOĆNI SOK (poglavlje 8)
Jedna od problematika romana jeste ženska revolucija u Turskoj i oslobađanje od tradicionalnih i religioznih okova. Da li je važno čuvati nevinost do braka i šta ako djevojka ipak odluči taj korak napraviti prije? Deveto poglavlje otvara ta pitanja…
ŞEHRiN iŞIKLARi VE MUTLULUK / CITY LIGHTS AND HAPPINESS / SVJETLA GRADA I SREĆA (poglavlje 10)
Ni otac ni majka nisu bili vjernici. Nikada nisam vidio da neko od njih klanja i posti. No za njih se, kao ni za mnoge druge bračne parove sazrele u ranim godinama Republike, nije moglo reći da ne poštuju vjeru; oni se samo nisu zanimali za nju, i tu odsutnost zanimanja objašnjavali su laicističkim republikanstvom i ljubavlju prema Ataturku, baš kao i mnogi njihovi poznanici i prijatelji. Ipak, i moji bi, kao i mnoge druge svjetovno orijentirane i imućne porodice s Nišantaša, za svaki Kurban-bajram dali zaklati ovcu, te bi meso, kako to nalaže običaj prinošenja žrtve, dijelili sirotinji.”
(poglavlje 11 – Kurban-bajram)
Kurban znači da bismo za Allaha žrtvovali najdragocjenije što imamo. Da Allaha toliko volimo da bismo za njega, mlada damo, dali ono što najviše volimo. I da usto ne očujemo ništa zauzvrat.“
TEKEL voćni likeri (TEKEL je poznata turska kompanija za proizvodnju alkohola i cigara, postojala od 1862. do 2009. godine. Dio identiteta urbanih porodica Ataturkove Turske.)
Za nju je ljubav bila nešto za što bi čovjek morao žrtvovati cijeli svoj život i biti pripravan na sve, upravo tako. No to se može dogoditi samo jednom u životu.”
(poglavlje 14 – Ulice, mostovi, padine i trgovi Istanbula)
Ako je muškarac pobjegao nakon što je spavao s djevojkom mlađom od osamnaest godina, gnjevni bi otac katkad došao na sud i protiv njega podigao tužbu, kako bi kćer udao za tog ženskara. Katkad su takve parnice pratili novinari, ali su oči ‘zavedene’ (izraz iz onodobnih novina) mlade djevojke na fotografijama skrivali debelom crnom crtom, kako je čitatelji ne bi prepoznali u tom sramotnom stanju. Budući da su novine na isti način skrivale oči bludnica pokupljenih u policijskim racijama, kao i oči silovanih i u preljubi uhvaćenih žena, zbog tih je fotografija čitanje novina u Turskoj nalikovalo maskenbalu fotografija na kojima su žene nosile crni povez na očima. Osim pjevačica, umjetnica i sudionica na natjecanjima za izbor miss, koje su ionako smatrali ‘lakim ženama’, u novinama su se vrlo rijetko viđale fotografije Turkinja neprekrivenih očiju, a u reklamama su se najviše pojavljivale strankinje i nemuslimanke.
Budući da se smatralo nezamislivim da razumna i čedna djevojka dođe u situaciju da se ‘poda’ nekom muškarcu koji se njome ne misli oženiti, odnosno da spava s muškarcem koji joj nije obećao brak, bilo je vrlo rašireno mišljenje da djevojka koja to učini ‘nije pri sebi’. U turskim filmovima iz tog doba, u melodramatičnom ozračju i pouke radi, vrlo su često obrađivali tužnu sudbinu djevojke koju su na nekom ‘nedužnom’ plesu omamili tabletom kriomice ubačenom u limunadu, a potom joj ‘ukaljali čast’ i oduzeli ‘njezino najveće blago’; u takvim filmovima dobre su djevojke na kraju umirale, a loše postajale prostituke.”
(poglavlje 15 – Neke neugodne antroploške realije)
Nastupila je tišina. Glave su nam bile na jastuku, a pogled uperen u cijevi centralnog grijanja, rupu za dimnjak i poklopac na njoj, karnižu, zastor, linije koje iscrtavaju zidovi i kut stropa, pukotine, oljuštenu boju na zidu, prašinu. Za ovaj Muzej restaurirali smo taj prizor sa svim njegovim realističim pojedinostima, kako bi godinama poslije tu tišinu osjetili i ljubitelji muzeja.”
(poglavlje 20 – Dva Fusunina uvjeta)
Četiri godine nisam nikoga pitao je li se doista udala, ko je taj njezin muž inženjer, ima li djece, šta radi… Bojao sam se da ću više patiti saznam li sve to, no bilo je strašno i ne moći doznati nešto o njoj. Jako me mučila pomisao da i ona živi negdje u Istanbulu, da u novinama čita vijesti koje i ja čitam, da gleda isti program kao ja, a da je nikako ne mogu vidjeti. Obuzimao me osjećaj da mi je cijeli život uzaludan.”
(poglavlje 21 – Očeva priča: biserne naušnice)
Vrijeme koje je proteklo od našeg zadnjeg susreta nije izblijedilo moje uspomene, iako sam molio Boga da tako bude, kao što ni bol nije učinilo podnošljivijom.”
(poglavlje 29 – Svake minute mislio sam na nju)
“…ponekad bih imao iluziju da bol prolazi…”
“… život, ljubav i sreća nisu tako jednostavne stvari i svako se snalazi kako najbolje zna da bi se zaštitio i bio sretan na ovome prolaznom svijetu!”
“Ruke su joj stalno bile u pokretu, kakvima ih i pamtim.”
5. SPRAT DRUGI – OD 52. DO 79. POGLAVLJA
njemačko izdanje romana
FUSUNINA VOZAČKA DOZVOLA (poglavlje 73)
Fusun je obukla bijelu haljinu s narančastim cvjetovima i zelenim listovima. Prelijepo joj je pristajala. Tu dražesnu haljinu s V-izrezom, koja joj je prekrivala koljena, nosila je svaki put kad smo išli na obuku, baš kao sportaš koji je na treningu uvijek u istoj trenerki. Na kraju sata vožnje njezina je haljina, baš kao i trenerka, bila mokra od znoja. Tri godine nakon što sam Fusun počeo podučavati vožnji, kad god bih tu haljinu vidio na vješalici u njezinu ormaru, rado bih se prisjetio naših zanosnih sati, ispunjenih napetošću i srećom, koju smo proživjeli u parku Jildiz, nedaleko od palače sultana Abdulhamida; vođen unutarnjim porivom, mirisao sam rukave i prednjicu te haljine u želji da osjetim Fusunin jedinstveni miris i iznova proživim te trenutke.”
“Zapravo bih te željela ubiti, reče i ustade.”
“Zato što znaš koliko te volim.”
6. PENTHOUSE: OD 80. DO 83. POGLAVLJA
Imao sam osjećaj da će moja bol postati lakša ako ispripovijedam priču.”
(poglavlje 80 – Poslije nesreće)
Na trećem spratu nalazi se Kemalova soba, manuskript romana te kolekcija izdanja na različitim jezicima na koje je djelo prevedeno.
“…prošlost postoji u predmetima kao njihov duh…”
Roman je pisan u periodu od 2002. do 2008. godine kada je objavljen, dvije godine nakon što je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pretpostavlja se da je novac od nagrade uložen u izgradnju muzeja.
Fusun i Kemal bili su dvoje veoma dobrih i časnih ljudi, i bili su krasan par, ali ih dragi Bog nije sastavio, pa ni ne treba pitati je li sve tako moralo biti.
(…)
Ljudi koji ga budu posjećivali (muzej) osjećat će poštovanje prema mojoj i Fusuninoj ljubavi dok budu gledali te predmete, i našu će ljubav uspoređivati sa svojim uspomenama.
(…)
Posjetitelji koji s poštovanjem i skrušeno budu mislili o ljubavi Fusun i Kemala dok budu gledali izloženu građu, shvatit će da ta pripovijest nije samo kazivanje o zaljubljenima kao što su Lejla i Medžnun ili Husn i Ašk, nego o cijelom jednom svijetu, to jest o Istanbulu. Jeste li za još jednu rakiju gospodine Orhane?”
Sjedim u malom kafiću nadomak Galata tornja. Svira moderna muzika, kafić se zove Maddie's Cucina i cijeli i jeste nekako talijanski. Slatko, malo, sa drvenim stolicama i stolovima, pored prodavnice slatkiša.
Pijem espresso, ne tursku sade kahve što ovdje uglavnom pijem. Inače, bosanska kafa je bolja od turske.
Ljudi, mnoštvo njih, koračaju ka tornju s kojeg je nekoć ostvaren san o letenju. Od onih snova za koje mislimo da su nedostižni. Čelebi ga je uhvatio. Poletio, u historiju se upisao.
Letjeti. Ka onome što pišeš nedostižnim.
Posmatram sijaset raznolikih. U toj različitosti nalazim mir.
Kratke majice, istetovirane ćelave glave, hidžabi, mršavi, oni koji to nisu, influenseri, kosooki, crni, radnici, bogati i raja. Selfi štapovi, telefoni, tableti. Ja sa knjigom i fotoaparatom. U šarenilu tek boja. Svjetine neodvojivi dio. U mikrokosmosu, univerzumom ujedinjenih, svoja.
U Istanbulu najviše volim život. Atmosferu haosa u kojoj dišem.
Dišem.
Istanbul, juli 2022.
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
Knjiga koju čitam u trenutku uhvaćenom fotografijom počinje ovako naslovljenim poglavljem: ŠTA JE UOPŠTE PUTOVANJE I OTKUD MENI PRAVO DA NA TO PITANJE ODGOVARAM? To je ujedno i knjiga o kojoj ću vam pisati u sljedećoj objavi, ali sada želim da se osvrnem na momenat nastanka slika jer, ako bih morala odgovarati na gore postavljeno pitanje, vjerovatno bi jedan od odgovora bio: Ovo je putovanje.
„Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u hramoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta“, citiram opet autora sa čijim sam se redovima nedvojbeno poistovjetila.
Odlazim da bih se vratila. Sebi, pa onda i drugima. Godinama već izlazim na tu široku pozornicu i očima, rukama, ušima, svim čulima upijam različitost. Od onih sam neizlječivo zaraženih putovanjima. Ono nešto u meni željno otkrivanja novog i brisanja granica, stalno je žedno. I napaja se jedino odlascima, odlascima i vraćanjima do novih odlazaka. Čitati knjigu na ovom mjestu nekoliko sati, disati, upijati, gledati i slušati, neprocjenjivo je. Mislim da ne mogu dovoljno dobro riječima ocrtati to iskustvo. U Dolmabahče, posljednjoj i najraskošnijoj palati osmanskih sultana, prvi put sam bila mjesec dana prije nastanka ovih fotografija. U sat i pol vremena koliko smo imali za obilazak, kolegica i ja smo se trudile zaviriti u što više ćoškova raskošnog zdanja koje je Abdulmedžid dao izgraditi po uzoru na evropske Versaje, Bakingeme i Luvre jer valjalo je pokazati da je završeno s osmanskom orijentalistikom. I uspio je jer saraj je uistinu impresivan i malo šta ga veže za dotadašnji sultanski Topkapi (koji je svejedno meni zbog drugih obilježja poseban). Dolmabahče je bila sjedište posljednjih šest sultana, služila je kao Uprava Osmanskog carstva do 1922, a u njoj je i 1938. godine preminuo otac Republike, Ataturk. U sobi u kojoj je preminuo sat je i danas namješten na vrijeme njegove smrti, 9:05, a fotografisanje je u cijeloj palati strogo zabranjeno. Cijena ulaznice je otprilike 30ak eura, ali za ono što ćete vidjeti u i oko palače usitinu vrijedi.
E sad… slike u koje gledate i ispod kojih pišem ovaj tekst nastale su krajem jula, dakle mjesec nakon mog prvog obilaska palače. Opet sam tu, u malo drugačijem okruženju. S obzirom da sam unutrašnjost saraja prostudirala mjesec dana prije, ovaj put sam pustila saputnike da šeću velelepnim odajama, a ja sam ostala vani. Ispred sata, pila sam vodu i čitala. Posmatrala ljude. Prolazili su, izlazili iz palače u grupama, parovima, sami, sjedali u kafić s pogledom na Bosfor, sjedali pored mene, svako u svom elementu.
Biti svoj u krugu tuđih osjećaj je koji življenju daje smisao.
Na margini strane 99 Borisove knjige napisala sam:
„Sjedim ispred Dolmabahče sata. Pored mene spava čovjek. Ja čitam.“ (23. 7. 2022.)
U te tri proste rečenice stane cijeli univerzum osjećaja po kojima ću pamtiti Dolmabahče.
Na margini 113. strane stoji:
„Čovjek se probudio. Oni koje čeka još nisu završili obilazak. Nisu ni moji. Dolmabahče je impresivna.“ (4:40 PM)
Znate onaj izazov #upoznajbukstagramera. Umjesto svega onoga što sam nekad pisala da vam se predstavim, sada bih vam pokazala samo ovu sliku.
Eto, to što vidite, to sam. I sve što sam tu osjetila, to je.
P.S. Prva slika nastala je na sarajevskom aerodromu. „Hadžiluk plemenitom snu“ preporučujem svima koji srcem i dječijom radoznalošću hodoljube. Ali o tome riječ više u narednom postu…
Dragi ljudi, svi vi koji ste željeli čitati Recidiv, a niste uspjeli doći do primjerka… ostavljam vam ispod link za čitanje. Nadam se da ćete u rijeci davno ispisanih redova pronaći neki svoj… Hvala za pažnju koja je zbirci poklonjena prethodne dvije godine! ❤️
Makova hiža, Stolac – rad Fondacije Mak Dizdar pratite na makdizdar.ba
PUT PREMA KUĆI… (5 minuta od stolačke čaršije)
U AVLIJI…
Motivi sa stećaka; Adis Fejzić, bosanskohercegovački skulptor, radio je eksterijer objekta. Hercegovina: u avliji šipak.
KAMENI SPAVAČ I DRUGE ZBIRKE…
O Plivačici je za magazin Dunjalučar pisala dobitnica nagrade Slovo Gorčina za 2020. godinu, pjesnikinja Azemina Krehić. Tekst pročitajte ovdje. “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema – i nema kraja…”
ČETVRTO (Slovo o čovjeku)
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?(MAK DIZDAR)
„Napuljska tetralogija“ italijanske autorice Elene Ferrante (čiji pseudonim izaziva jednaku količinu intrige koliko i njeno djelo) priča je smještena u Italiju (Napulj, a kasnije i ostale talijanske gradove) neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 2005. godine u kojoj završava posljednji dio – „Priča o izgubljenoj djevojčici“.
„Genijalna prijateljica“, „Priča o novom prezimenu“, „Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju“ i „Priča o izgubljenoj djevojčici“ objavljene su u periodu od 2012. do 2015. godine i prašina koju je njihovo objavljivanje izazvalo još ne jenjava. Prema istoimenim romanima su, u HBO produkciji, 2018. godine snimljene i prve dvije sezone serije.
prvi i drugi dio
Prvi dio romana (pod terminom roman tumačit ću cijelu tetralogiju) otvara se Prologom, nakon kojeg slijedi i prvo poglavlje nazvano Djetinjstvo. Retrospektivnim pripovijedanjem upoznajemo protagonistice Lilu i Lenu (Raffaelu Cerullo i Elenu Greco) i osjećamo užurbanu i šaroliku atmosferu Napulja 50-ih godina. Vrtlog preplitanja sudbina dviju prijateljica, ovisnosti jedne o drugoj i manipulativnosti jedne nad drugom pratimo do kraja. „Genijalnu prijateljicu“ otvara citat iz Geteovog Fausta, a zašto kazat će se svima koji s upornošću isprate tu italijansku avanturu.
Pored Lile i Lenu upoznajemo i mnogo drugih likova čiji životi su, na interesantan način, isprepleteni. Ovo jeste roman likova i roman atmosfere koji nam dozvoljava da voajerski zavirimo iza zavjese, tamo gdje se ne zaviruje i koji nam pruža pogled u živote plejade stanovnika napuljskog kvarta, što ga vjerovatno i čini toliko popularnim širokim narodnim masama. To je i, ukoliko ga tumačimo laički, roman o ženskom prijateljstvu. Međutim, odnos dvije žene baza je na kojoj se razvija alegorijski plan priče o tranzicijskom vremenu jednog grada i države. Shodno tome, identitetska priča je prisutna u različitim poimanjima, od potrage za identitetom pojedinca do izgradnje identita toposa u kojem se živi i postaje.
…u trenucima najvećeg nezadovoljstva sam imala utisak da su se mane Napulja nastanile i u moje tijelo…
Pitanje obrazovanja, nadasve ženskog, jedno je od ključnih koje Ferrante pokreće već u prvoj knjizi, a koje se u ostalim knjigama, kroz prizmu njenih likova produbljuje. Lila i Lenu su djevojčice kojima učiteljica na čitanje daje „Male žene“ i koje žele biti poput Jo. Ono što zasigurno ne žele jeste živjeti živote svojih roditeljki, žena onespobljenih za bilo što osim za ulogu nezadovoljne i nesretne supruge i majke, kojima je oduzeto svako pravo glasa, žena utihnutih i na sve oblike nasilja naviknutih.
Da li će njih dvije uspjeti u svom naumu iz osnovnoškolskih dana ostaje da se vidi do kraja kvarteta te, uprkos povremenom bespotrebnom odugovlačenju i predugim opisima koji djelo u određenim segmentima čine napornim, završetak svake knjige tjera nas na još.
Rođene smo i odrasle u malim kućama, bez vlastite sobe, bez mjesta za učenje. Ja sam još uvijek tako živjela, ona uskoro neće.
Ona više neće jer je udaju u „vjenčanici koja liči na mrtvo tijelo“.
Bračni odnosi, kao i generalno bilo koji vid vezivanja, tematizirani su također kroz nekoliko različitih prizmi. Položaj žene je, dakle, kontekstualiziran i kroz instituciju braka njihovih majki, njih samih, ali i njihove djece, kćerki 21. stoljeća. Vjerski ili institucionalni brak? Brak uopće ili bez njega? Preljuba i šta poslije nje? Samo su neka od pitanja apropo te problematike.
Paralelno s tim pitanjima, otvaraju se i pitanja tijela i pitanja seksualnosti. S djevojčicama, kasnije djevojkama i odraslim ženama prolazimo tjelesne mijene, od pubertetskih preko djevojačkih, trudničkih, postporođajnih… Posebno je tematizirano pitanje trudnoće koja nije uvijek prikazana kao blagoslovljeno žensko stanje, već je oslikana i njena druga strana, ona kad trudnoća predstavlja prazninu, depresiju, ravnodušnost i nesnađenost. Pravo izbora žene da bude majka zato što hoće, a ne zato što mora simbolično je prikazano pojavom kontracepcijske pilule i izborom naše protagonistice da je uzima zato što tako želi. „Postajemo li naše majke“, konstantno je pitanje. Ni Lenu ni Lila, kao ni ostale junakinje djela, ne žele odraze svojih majki vidjeti u vlastitim, ali da li uistinu uspjevaju pobjeći „majci progoniteljki“?
Moram li obuzdati ovu sjenku – svoju majku, sve naše pretke – ili je moram osloboditi?
Stalni skokovi sa tradicije na moderno prelamaju se kroz njihove živote, a promjene koje Italija zajedno s njima prolazi ogledaju se u dotad neviđenim cipelama, buticima, televizoru, kompjuteru i ostalim modernim „čudima“ tehnološkog doba. Kako svako vrijeme ima svoje „junake“ tako i vrijeme poslije II sv. rata na scenu dovodi neonaciste, fašiste, ljevičare, komuniste, socijaldemokrate, ali i ratne oportuniste, a o svima njima, kroz svoje likove, piše Ferrante. Sve to svakako nisu minorne teme i jasno je zašto djelo pretenduje da bude „klasik 21. stoljeća“, što je, prema mišljenju ove čitateljice, ipak diskutabilna tvrdnja.
treći dio
Psihološki segment romana iskazan je, prevashodno, u odnosu Lile i Lenu koji stalno tjera na pitanje „ko je ovdje manipulator, a ko opsjednut“ ili pak na konstatacije poput „ovo nije prijateljstvo“. Taj osjećaj imala sam kroz sve četiri knjige i uvijek bi se iznova desilo nešto da razuvjerim samu sebe. Lenu je Lilin projekat, njeno izgubljeno drugo ja, njena dobra strana? Ili je pak obrnuto? „Ja sam bez tebe potpuno nesposobna“, jednom prilikom govori Lenu, a Lila se njoj obraća riječima: „Jer ko sam ja ako ti nisi izvrsna?“ Na razvoj njihovog odnosa značajno je utjecao i centralni muški lik Nino Saratorre, obrazovan, visok, crn, elokventan, s manirima… oličenje djevojačkog sna. Zapravo, tek beskrupulozni i sebični konformist bez kojeg bi, istini za volju, obje bile sretnije.
Srednje doba ili zrelost u „Priči o onima koji bježe i onima koji ostaju“ u fokus stavlja teme ženskog spisateljstva i fiktofaktalnosti. Počinje u 2005. godini, nakon čega opet retrospektivno, odlazimo u prošlost. Lenu, (Elena kao autorica?) se uspinje spisateljskim stazama i postaje svjesna snage spisateljskog pera. Više no u prethodnim knjigama fokalizirani su društveni problemi: kapitalizam, „revolucija, radnici, novi svijet i ostale pi*darije“. 80-e godine u kvart donose drogu, a seksualnost se ispituje do dotad neispitanih granica pa se, iako prešutno, pojavljuju i prve homoseksualne ljubavi.
Lenina prva objavljena knjiga nailazi na različite reakcije javnosti i ima veliki odjek. Postavljaju joj pitanja da li joj se uistinu dogodilo to o čemu je pisala, a ona se brani odgovorima da stvari iz romana ne čini ona, nego njen lik. Ljudima iz kvarta posebno su interesantni „škakljivi“ dijelovi:
Kakav sam utisak ostavljala o sebi, kakva sam to osoba bila… Je li to proisticalo iz fame o slobodnoj ženi koju mi je dala moja knjiga? Je li proisticalo iz političkih stavova koje sam izgovorila, a koji očigledno nisu bili samo dijalektički ringišpil, igrica kojom bih dokazala da sam jednako sposobna koliko i muškarci, već su definirali cjelokupnu osobu, uključujući i spremnost na seks.
#knjigaposvuduša – mali park na Luci (pored Šantićevog parka)
Starost ili Priča o zloj krvi, odnosno “Priča o izgubljenoj djevojčici”, tematska je okosnica posljednje knjige u kojoj objavljivanje zadnjeg Eleninog djela Jedno prijateljstvo označava uistinu i kraj njene sage sa Lilom. Priča se zaokružuje i zatvara epilogom koji označava povratak. „Gubitak fiktivnih kćeri iz djetinjstva“ (prva knjiga) zatvoren je gubitkom stvarne kćeri u odraslom dobu (četvrta knjiga). Pripovijedanje je, barem prema mom sudu, nauspjelije upravo u posljednjim poglavljima. Napulj je u cjelini ispisan u nikad pročitanoj Lilinoj priči, a Lenu spoznaje da biti rođen u Napulju ima samo jednu prednost: oduvijek, skoro instiktivno, znati ono što danas s hiljadu distinkcija svi počinju tvrditi: san o neograničenom napretku u biti je noćna mora puna svireposti i smrti.
Suština cijele napuljske priče (a i priče bilo kojeg grada koji postoji danas) se ogleda upravo u tim redovima. Svaki napredak neminovno sa sobom nosi i gubitke.
#odmalogprinca
Naposljetku, ko se to izgubio, a ko je koga pronašao ostaje na nama, čitateljima, da interpretiramo kako želimo. U 21. vijeku, vijeku mita i korupcije i, uostalom, svake pretjeranosti, ostaje nam da pokušamo ne izgubiti sebe.
Ili svoje drugo ja.
Voljela sam Lilu. Htjela sam da ona potraje. Ali sam htjela ja biti ta zbog koje će potrajati. Mislila sam da mi je to zadatak. Bila sam ubijeđena da mi ga je, kad smo bile klinke, lično zadala.
„Recidiv“ je nastajao deset i više godina. Rastao je zajedno s autoricom i u njega su utkana njena iskustva, snovi, nadanja, strahovi, boli, ali i ljubavi – kako i sama navodi na kraju zbirke.
Zbirka je podijeljena u cikluse koje možemo posmatrati kao specifične tematsko-motivske cjeline. Prvi ciklus nazvan je „Lovi ribu, Ahmete Šabo“ i objedinjuje dvije vrste pjesama. Prve su one koje ulaze u dijalog s drugim tekstovima poput „Don Kihota“, „Tvrđave“, „Malog Princa“, a druga skupina su pjesme koje otvaraju egzistencijalna pitanja, pitanja prolaznosti života, poezije, stvaranja, shvatanja i prihvatanja sebe i svijeta oko sebe. Pjesnikinjina razmatranja života jako su široka, u ovom ciklusu, ali i u cijeloj zbirci. Motiv traganja i lutanja usko je povezan sa smislom postojanja, susretom sa sobom u ogledalu. Pa se lirski subjekt pita „kad si iz mojih peta otišlo djetinjstvo?“, ali prikazuje i konstantnu borbu u stihovima poput sljedećeg: „dok Ja i Ja grčevito se tuku“. Drugi ciklus ili „Beskonačnost“ sadrži pjesme poput „Tebi“, „Kad volim te tako“, „Jedna šolja iz Pariza“, „Jedini“ u kojima čitamo ljubav i iskrene emocije koje preplavljuju cijelu zbirku i potvrđuju ono autoricino „sve je ovdje ljubav“. Čitalac je u prilici da iščita i doživi širok raspon osjećaja ljubavnog zanosa, nemira, tuge, boli, sjete i čežnje.
Buntovne pjesme su svoje mjesto našle u ciklusu „Vučje doba“. Zanimljiv je ovdje autoricin raskorak između nezadovoljstva, očaja, snažnog bunta pojedinca zarobljenog u trulom sistemu države i istinskog patriotizma, ljubavi prema svojoj domovini. Izražavajući svoje nezadovoljstvo poziva i nas na pokret: „ne idi za masom, budi svoj!“ , „molim da mijenjaš svijet počevši od sebe“. Izraziti gnjev i nezadovoljstvo lirskog subjekta čitamo u pjesmama poput „Vučje doba“ ili „Floskule“, dok u onoj „Osam hiljada tristo sedamdeset dva više“ koja tematizira genocid u Srebrenici ili „Sretan ti Dan državnosti“ čitamo maloprije spomenuti patriotizam i njegovanje kulture pamćenja i sjećanja, koja je izrazito važna za modernu književnost u BiH.
U četvrtom ciklusu pod nazivom „Iluzionist“ vraćamo se na emocije probuđene u „beskonačnosti“. Za razliku od beskonačnosti nešto su tužnije, s izrazima duboke sjete i melanholije, traganja za izgubljenim.
📸 Enida Husnić, IG svijetknjiga4
Posljednji ciklus nosi naziv „Gradskom kaldrmom na putu do sebe… i voljenih“ i u njemu su pjesme posvećene autoricinom rodnom Mostaru. Kao pandan njima nalaze se pjesme poput „Preseljenje“, „Posljednji pozdrav, jedina“ ili „Jalovost“ koje su emotivno možda i najsnažnije u cijeloj zbirci. U ovom ciklusu čitamo jedan patos, ono neizrecivo što rastače i slama, ali i snažan antiratni stav u pjesmama „A voljeli smo se“ ili „Vratite mi Mostar“.
U zbirci „Recidiv“ autorica je podijelila s nama, svojim čitaocima, izazove odrastanja, sazrijevanja, prihvatanja sebe i neprihvatanja svijeta koji nije po njenim mjerilima. Podijelila je s nama ljubav prema Mostaru i Bosni i Hercegovini, ljubav prema pisanoj riječi. Teme kojih se dotakla su aktuelne, moderne, motivi specifični. Njene pjesme su razgovor s historijom i s drugim tekstovima, a u njima su uz pomoć jednostavnog i direktnog izraza pretočene najdublje emocije.
Kratko ću se osvrnuti i na jezik, odnosno stilističke i metričke postupke kojima se autorica poslužila u gradnji svojih pjesama. Vanjski izgled, tj. forma pjesama je često povezana s tematikom, pa u zbirci nalazimo cijele pjesme sastavljene od dvostiha, samo jedne strofe, ali i tekstove koje možemo okarakterisati kao lirske zapise, tj. tekstove u formi proze, ali u potpunosti lirske sadržine. Rima je rijetka u zbirci, ali ritmizacija i eufonija stihova često je postignuta opkoračenjima, anaforama, retoričkim pitanjima i paralelizmima (mojom tugom preboli svoju/mojom radošću proživi svoju/mojom nemoći otkini okove). Vjerovatno najzanimljivija sa stilskog aspekta je pjesma „A voljeli smo se“ gdje autorica asonancom i aliteracijom naglašava značenje riječi, tvori atmosferu ništavila i pomnim izborom leksike uspijeva „kazati što se šuti“.
„Recidiv“ je zbirka koju ćete osjetiti svim čulima. U njoj se grle oblaci, nijemo se vrišti, pleše se stiskavac u moru, briše se sol iz oka, sreće se čovjek iz čijih očiju sviraju molovi, utvara koja donosinesreću, nebo je plavo i mirišu polja lavande.
Od Malog princa... 