Treće lice jednineili „razdrndani vremeplov“ Nedžada Maksumića (rođenog 1961. godine u Mostaru) glasan je i promišljen vapaj za onim što se obara i za čime se žudi u gore navedenim parolama. Oni koji su živjeli u vrijeme kada su one izgovarane ni sanjali nisu da decenijama poslije ni najglasnije neće biti dovoljno glasno i da će sloboda biti tek nedostižni ideal. O tome koliko u sistemu u kojem generacijski postojimo nismo i teško da ćemo ikada biti slobodni govori Maksumić svojim faktografskim romanom, navodeći glasom svojeg istoimenog junaka, da je krajem 2010. godine, kad je osvijestio da stari i kad je shvatio da je prijatelja sve manje, odlučio pisati „jedno neobično djelo“ koje će mu, vjerovatno, podariti neprijatelja više. I, vjerujem, da je takvih ustinu bilo. Vjerujem da nije svačijem uhu i oku odgovaralo ono što je Maksumić pisao, u trećem licu, „kao da je on – on“. Distancirajući se od vlastitog ja, Maksumić stvara Maksumića čiji literarni život se apsolutno poklapa sa životom onog koji olovku u ruci drži, a ta olovka ispisuje jednu porodičnu historiju, ali i historiju grada i države. Ili država, ako jednu veliku rasparčamo na pregršt malih.
Kako smo došli tu gdje jesmo? Šta je prethodilo, a šta čak i onome prije toga piše nam se ovdje. Protagonista (obrazovan i načitan čovjek, ali donekle iščašen i u vlastitom svijetu stranac, kako i sam navodi, čak i vlastitoj porodici) ne preza od nominovanja gradova, predijela, ljudi stvarnim imenima, bez zadrške. Niko nije pošteđen. Ustaše su ustaše, četnici četnici, balije balije, a i komunistima se nađe mana. Niko nije čist i niko nije potpuno prav.
Ovo je, rekla bih, savršeno djelo za moju generaciju. Generaciju koju je protekli rat dodirnuo, kojoj su pričali priče o sjajnom prošlom životu u „onoj državi kakve više nikada neće biti“, čiji djedovi, nene i bake su svjedoci onih svjetskih ratova. Za generaciju koja jedino želi normalan život koji priječi prošlost čiji čak ni učesnici nisu bili. Za nas, da shvatimo da je fašizam FAŠIZAM i da se na svakoj strani isto piše i da shvatimo da savršene ideologije nema koliko god se predstavljalo drugačije. Idealan je mir, a Balkan plodno tlo za takvo nešto nije.
Ovaj Maksumićev Nedžad Maksumić, „klasični heroj koji mrzi nepravdu i koji je svoj život posvetio borbi protiv kriminalaca i zlikovaca“, ispisuje, dakle, prošlost države pišući historiju porodice. Sve je začinio mostarlukom, humorom, ironijom, pa i cinizmom kakav samo Mostar zna. Skrenut ću pažnju na centralni ženski lik – Dudu Ovčinu – protagonistinu majku – tipičnu Mostarku, „uvijek spremnu na klasnu borbu“, „naviknutu da bez nje ništa ne može početi, a ni završiti“. Beskrajno mi je zanimljiva bila i, vjerujem da bi se u njenom liku, mnoge od nas, nikle kraj Neretve, mogle prepoznati. S druge strane, postojaše i mome srcu draga jedna Duda, nekoliko godina od Maksumićeve mlađa, jednako spremna da šakom od stol lupi.
Arhivski izlistavajući imena poznatih književnika naših prostora, Maksumić propituje i angažovanost književnosti te njenu ulogu u okvirima vladajućih struktura. U teoretskom smislu, autora treba odvajati od djela, ali da li to uistinu tako funkcioniše ostaje vječita dilema. Andrić i njegova neosporna veličina na jednu stranu, njegov diplomatski put na drugu. Poslije uvida u neke činjenice date u Maksumićevom romanu, sigurna sam da ću ga sljedeći put podrobnije čitati, a ni Crnjanskog poslije ove izjave iz 1921. godine ne doživljavam isto: „U Mostaru mi nije dobro. U vojsci zlo. Svejedno. Mostar je odvratan i smrdi po turski.“
Mislim, kome je još Mostar odvratan? : )
Od dokumentarnih zapisa strašan je i onaj iz 1942. godine kad su djevojčice na prijemu kod Pavelića recitovale:
Mi smo mala djeca
Al’ ustaše prave
Za Hrvatsku dat ćemo
Naše mlade glave.
Ili onaj o mostarskim židovima:
U Mostaru, kao i u cijeloj NDH, zaposleni Jevreji odmah su otpušteni iz državne službe, svi moraju nositi žute trake sa Davidovom zvijezdom, a na njihovim zanatskim radnjama, prodavnicama, uredima i ordinacijama, na izlogu ili na ulaznim vratima, stajao je natpis na žutoj podlozi ‘ŽIDOVSKA TVRTKA’.
S druge strane pak, iako sam ovaj podatak znala, ali vrijedi istaknuti za one koji nisu, interesantan je zapis Ilije Garašanina iz 1844. godine o stanovnicima Bosne i nazivu koji se danas kao sporan uzima:
Svi stanovnici Bosne i Ercegovine, bez obzira bili oni ‘hristjani… istočno pravoslavni ili rimokatolički ili muhamedanci nazivaju se zajedničkim imenom Bošnjaci.
Saznajemo ponešto i o rušenju džamija i ostalih sakralnih objekata u vrijeme komunizma, o historijskom NE Ćopićeve Ježurke Ježić prepredenoj Liji (ili Titino Staljinu), o prvom jugoslovenskom autu, prvoj robnoj kući u BiH ili pak vremenu u kojem je umjetnost bivala cenzurisana.
Maksumićev poduhvat je usitinu zahtijevan i vjerujem da je iziskivao napore, posebno što je autor uspio u nakani da ne zauzme ničiju stranu. Jedina strana na kojoj jeste je ona na kojoj je čovjek.
„Htio je samo skloniti se od svake mogućnosti da na nekoga puca ili da neko puca na njega, biti što dalje od bilo čije uniforme, bilo čijih razvijenih ili povezanih zastava, bilo kakvih superiornih ideja i svakojakih ostvarivih ili neostvarivih ratnih ciljeva, uvijek vezanih za brojne žrtve.“
Posljednji dio romana je i najličniji, piše se sudbina Nedžada i Diane, teatarska karijera, rat 90-ih, egzil, povratak i današnjica.
Naposljetku, Maksumić je opisao život, stvaran svijet poput onog iz negdje citiranog EKV stiha:
To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe.
#knjigaposvuduša ispred nekadašnje mostarske sinagoge, današnjeg Lutkarskog pozorišta Mostar čije najpoznatije lice je upravo Nedžad Maksumić.
“Grad u kome odrasta mala Duda Ovčina od 1929. do 1939. u sastavu je Primorske banovine, čiji je centar u Splitu. To je jedna od devet banovina, od kojih je preostalih osam nazvano imenima ‘otadžbinskih reka’, Drave, Save, Vrbasa, Dunava, Drine, Zete, Morave i Vardara. Kraljevina Jugoslavija je tako, u skladu sa velikosrpskim interesima, Odlukom kralja Aleksandra od trećeg oktobra 1929., rasparčana na te banovine i Upravu grada Beograda, pod čijom su nadležnošću i gradovi Zemun i Pančevo. Prema popisu iz 1931. godine, za posljednjih deset godina broj stanovnika Mostara se povećao za cijelih 23 posto i grad ima 20.295 stanovnika, raspoređenih u 4.230 domova, koji žive na katastarskoj površini od 1.585,2 hektara, a porez plaća 4.500 ‘glava’. U Mostaru žive Bošnjaci, kojima još od ‘austrijskog vakta’, nisu bili priznati ni to ime ni bilo kakva nacionalna posebnost, pa su se, ako su već željeli nekako, na popisima mogli izjašnjavati samo kao Srbi ili Hrvati, a u raznim dokumentima iz tog idiličnog ‘vremena komšijske ljubavi i suživota’, prema svojoj vjeri, nazivani su Muslimani ili Muhamedanci, a pogrdno Turci i Poturice i, još pogrdnije, Balije, po vjeroispovijesti sunitski muslimani hanefijskog ‘mezheba’ ili ‘škole mišljenja’. U gradu skupa s njima i pored njih su i pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati, oboje, od onih prvih sugrađana, nerijetko čašćeni pogrdnim nadimkom Vlasi ili još pogrdnijim turcizmima Kauri, Đauri ili Ćafiri, što su, otprilike, razni nazivi za nevjernike. Zatim su tu i Jevreji ili Židovi, koji su to i nacionalno i vjerski, a koje zovu i pogrdnim turcizmom Ćifuti. Od njih su i neki Sefardi, što na hebrejskom znači Španci, koji su još 1492. godine, pod strašnom prijetnjom inkvozicije, a prema naredbi kraljice Izabele, protjerani iz Španije i čudnim putevima svoga bijega i sudbine stigli ovdje još ‘za turskog vakta’. Između sebe govore ladino, tu ‘mješavinu starog španskog i slovenskih riječi’, a mnogi od njih, kao najveću dragocijenost i porodičnu relikviju, još uvijek čuvaju i prenose s koljena na koljeno, kao ‘već izblijedjelu čežnju za starim domom’, ključeve kapija svojih kuća u Španiji koje su davno zaključali i morali napustiti. Oni drugi su Aškenazi, što na hebrejskom doslovno znači Nijemci, i uglavnom su došli sa Austro-Ugarskom. U svojim novim domovima sve rjeđe govore jidiš ili ‘yiddisch dajtsh’, taj židovsko njemački ‘amalgam srednjoviskonjemačkih dijalekata uz brojne posuđenice iz hebrejskog i aramejskog jezika, kao i slovenskih i romanskih jezika’, kojeg mnogi od njih ‘namjerno zaboravljaju’, stideći se tog ‘govora srednjoevropske jevrejske sirotinje’. I jedni i drugi mole se na klasičnom hebrejskom jeziku u zajedničkoj gradskoj sinagogi, zgradi poznatijoj kao Havra, izgrađenoj početkom dvadesetog vijeka u mostarskoj mahali Brankovac. Šarenu sliku Mostara dodatno uljepšavaju i Romi, kako sami sebe zovu, prema riječi Rom, koja na njihovom jeziku označava čovjeka. Tada i danas od drugih su darovani imenom Cigani, od najranijeg grčkog Athinganos i, kasnijeg, mađarskog Cigany, oni ‘bijeli’, zvani Arlije, od turskog ‘yerli’, što znači lokalni, i oni drugi, Gurbeti, od arapskog ‘garib’, što bi značilo ‘stranac’ ili ‘skitnica’. Zvali su ih i Firauni, otud hipokoristik Firko, vjerujući da potječu iz Egipta, od arapskog ‘Fir'aun kawmy’, faraonov narod, ili Jeđupi, a često, prema načinu života, i gatari i čergari. Tu je i nešto Albanaca, koje još zovu i Arnautima, Arbanasima i Šiptarima, i dosta onih koji će se, s vremenom, zavisno od vjere koju ispovjedaju, utopiti u neku od nacija koje čine većinu u gradu. Među njima ima Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca, sudetskih, švajcarskih i običnih Nijemaca, Mađara, Poljaka, Cincara, Grka, Turaka, Goranaca, Slovenaca, a postoji čak i mala kolonija ruskih i ukrajinskih emigranata sa, za Mostar neobičnim prezimenima: Matvejevič, Urbanovič, Birjukov, Meljnikov… U Mostaru žive i 32 protestanta, 17 ‘ostalih hrišćana’ i 137 onih ‘bez konfesije’.”
“U svim jugoslovenskim republikama, prebrzo i na nepripremljenom terenu, među ljudima nenaviklim da sami biraju svoju političku sudbinu, počinju “procesi demokratizacije društva” i uvodi se višestranački sistem, što je u balkanskoj praksi ustvari bilo prenošenje vlasti na nacionalističke stranke. U vrhovima tih stranaka bili su, uglavnom, likovi iz nikad napisanog i nacrtanog balkanskog komičnog stripa, koji bi bio najsličniji ‘Alanu Fordu’.
(…)
Iako je tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, nekadašnji novinar, Stjepan Kljujić, inače poznat po svojoj knjizi ‘Ferhatović, majstor driblinga’, na mostarskom predizbornom skupu obećao da će narod ‘čim dođemo na vlast’ imati ‘standard kao u Švicarskoj’ i da će svi ‘jesti zlatnim kašikama’, svakome ko nije bio težak psihijatrijski slučaj bilo je jasno da je istini bližu psihijatar i lirik Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratke stranke BiH, koji je u poetskom zanosu pjevao: Ja čujem kako nesreća zaista korača (…) Ja znam da je sve ovo priprema jauka… ili, još zlokobnije, zapisao: Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest / Između naoružanih grupa, naoružano drveće / Sve što vidim je naoružano / Sve je vojska, borba i rat. Predsjednik Stranke demokratske akcije, ubijeđen da je ‘za rat potrebno dvoje’ i da ‘ovo nije naš rat’, za optimizam bošnjačkog naroda zaduženi i već pominjani Alija Izetbegović, možda je na to mogao odgovoriti fatalističkim stihovima koji se mogu naći u njegovoj knjizi ‘Moj bijeg u slobodu’: Kad izgubim razloge da živim, umrijeću… ili, još bolje, onima iz pjesme ‘Poruka sebi’, napisanim nešto kasnije, u kojima zapomaže: Sve se završava propašću. / I ti ćeš umrijeti. / I ovaj svijet će umrijeti… Optimistično, zar ne?!
Ipak, neprevaziđen ostaje stihotvorački trud ‘prvog predsjednika neovisne Hrvatske’, bivšeg Titovog generala i doktora ‘bespuća povijesne zbiljnosti’ Franje Tuđmana, u, vječnosti namijenjenoj, nezaboravnoj pjesmi ‘Biti i mniti svemiropolisno’, koju ćemo, jamačno uz vašu duboku zahvalnost, ovdje prepisati u cjelosti: Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. // U sazviježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne) i nove: / u sukladnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorja duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
???
Ostali ste osupnuti i udivljeni, zar ne?! Možda je to samo neka nerazmrsiva šifra ili skriveni poruka za budućnost? Ko bi znao!? Akademik i književni kritičar Tonko Maroević ovu je pjesmu počastio riječima ‘pojmovna muka’, a književnik Ivica Prtenjača rekao da je ‘sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine’. Najbliži istini svakako je pjesnik Marko Pogačar, koji istinoljubivo napisa da je ovaj pjesmuljak ‘prvog u Hrvata’ zapravo ‘sasvim nečitko stihovano smeće’.
(…)
‘Prvi među Srbima’, Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, mada je, i u svojim najtežim vremenima, bio ‘podržavan od najeminentnijih srpskih pesnika, književnika, filozofa i akademika’, nije imao pjesničkog afiniteta te nije mogao nježnim stihovima slijediti ranije citirane poetske velikane. Svejedno će ostati zapamćen po svojim literarnim biserima izgovorenim na Gazimestanu, na Vidovdan, 28. juna 1989.: Nas je na Kosovu pre 600 godina zadesila nesloga! i Šest vekova kasnije, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve nisu isključene. (…) Ostavio je Sloba iza sebe i zapisano tragove njegove gigantske mudrosti, od kojih valja podsjetiti na onaj neizbrisivi biser iz intervjua za list NIN od 12. aprila 1991. godine: Jer ako ne znamo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati da se tučemo. Ko god je htio da shvati, znao je da rat dolazi.”
Iako je rat službeno završio 1995, još nije bio gotov. Mučilo me pitanje koje je vapilo za odgovorom: tko su počinitelji? Tko su ti ljudi koji su sposobni počiniti neizrecive zločine, masovna silovanja i etničko čišćenje – ljudi koji su do jučer jedni drugima bili susjedi? Jesu li oni čudovišta? Naravno da to pitanje nije bilo novo, ali željela sam se uvjeriti vlastitim očima. Otišla sam u Den Haag na Međunarodni sud za ratne zločine i promatrala suđenja. Što sam više gledala, to sam sve više shvaćala da su optuženici posve obični ljudi. Promatrala sam njihova lica i geste; slušala njihove riječi; čitala njihove biografije i gledala kako se brane. Bili su to konobari, vozači, učitelji, vojnici, radnici – ljudi kojima smo svakodnevno okruženi. Takva spoznaja ostavlja zastrašujuće posljedice: ako su ratne zločine doista počinili obični ljudi, a ne čudovišta – ako je zlo banalno – to znači da svatko od nas u sebi nosi mogućnost da pod određenim okolnostima i sam postane kriminalac. Nitko od toga nije siguran. Nitko ne može unaprijed garantirati kako će reagirati u određenoj situaciji.”
Zbirka eseja „Tijelo njenog tijela“ hrvatske književnice i novinarke, pripadnice prvog talasa hrvatskih feministkinja, Slavenke Drakulić bazirana je na ličnom iskustvu i progovara o nečemu što je na našim prostorima još uvijek poprilična nepoznanica – o doniranju organa, u ovom slučaju konkretno bubrega. Nakon druge transplatacije, 2004. godine, ovaj put od nesrodne i nepoznate živuće donorke, Drakulić kreće na put pronalaska potencijalnih razloga zbog kojih se neko odluči na takav, neosporno human i nadasve altruističan čin.
Zbirka je koncipirana kao niz razgovora autorice i živih donora. Posvećena je Christine Swenson, Slavenkinoj donorki, a tematizira različita pitanja, od psiholoških, preko etičkih i moralnih pa sve do filozofskih. Ono što autorki predstavlja najveću nedoumicu jesu upravo razlozi koji nekoga upućuju na doniranje vlastitog dijela tijela nekome koga ne poznaje niti ga je ikad u životu sreo, a potom i odgovornost koju primatelj ima nakon prihvatanja takvog „dara“ jer uistinu jeste riječ o najvećem daru – daru života. Kako nekome zahvaliti što ti je produžio život, skratio muke i vratio ga u normalan kolosijek na kojem godinama nisi bio? Kako zahvaliti nekome ko za takav postupak nema nikakav razlog osim „čiste dobrote“?
„Tijelo njenog tijela“ ili „priče o dobroti“ su zapravo priče o susretima s ljudima koji su „voljni činiti dobro“. One nam vraćaju vjeru u čovjeka, u ono dobro u njemu i čine da povjerujemo kako nije sve izgubljeno iako nam se često čini suprotno. Ujedno je i djelo koje (a prema mom mišljenju to i jeste funkcija eseja) potiče na razmišljanje, upoznaje čitaoca sa bolešću bubrega, osvješćuje i ostavlja nas zapitanima – da li sam i sam u stanju učiniti nešto takvo? Šta je to što upućuje na doniranje? Da li altruizam, vjera u Boga ili možda želja za osjećajem moći koju dobijaš saznanjem da si nekome spasio život?
Interesantno je i to da su neki davatelji željeli upoznati svoje primaoce, a neki pak ne, što također otvara prostor za diskusiju. Jedna davateljica izjavila je da je dala bubreg jer želi biti svjesna da je na konkretan način nekome promijenila život i da joj je to saznanje sasvim dovoljno, nije joj potrebno da zna kome niti da se na bilo koji način veže za tu osobu. Za razliku od nje, Drakulić je upoznala Christine i obje su osjetile posebnu povezanost saznanjem da je dio jedne sada dijelom druge.
Priča oca Sullivana, najvažnijeg i najkorisnijeg sudionika u nastanku ove knjige, interesantna je jer se on zalaže za davanje publiciteta ovakvim pričama. Sullivan smatra da medijski prostor i eksponiranost koju danas živimo treba iskoristiti za priče koje moraju biti ispričane, i to glasno, kako bi što više ljudi za njih čulo i o njima počelo razmišljati jer kako jedna druga davateljka navodi „pravo pitanje nije zašto ljudi daju bubreg, već – zašto ne daju?“ U konačnici, zaista, sa jednim bubregom možemo funkcionirati sasvim normalno. Ja jesam, priznajem, ostala zapitana nad sobom. Da li bih i sama bila spremna na takav način pokloniti nekome sebe? Nisam sigurna da sam spremna na potvrdan odgovor i zbog toga je moje divljenje prema ljudima koji pozitivno učestvuju u takvim podvizima ogromno.
Svakako treba spomenuti i pitanje trgovine organima. Doniranje bubrega od živućih ljudi sa sobom nosi i breme trgovine istima, međutim, Drakulićka nas, na kraju subjektivnim stavom primateljice, opet stavlja pred dilemu da li je i takav čin moralniji od puštanja nekoga da umre uz saznanje da mu možeš pomoći ne čineći to.
Transplantacija bubrega živih donora u SAD-u se izvodi od 1998., a za takav postupak je šira javnost prvi put saznala 2002. godine nakon što je bubreg zatrebao poznatom košarkašu Alonzu Mouringu. Ujedno je i, do tada praktikovani, „klasični“ rez zamijenjen malim, laparoskopskim. Od 1998. do 2004. u SAD-u je obavljeno tristotinjak takvih zahvata, a u Evropi tek tri.
Na kraju:
„Ljude se poznaje po djelima ne po plemenitim mislima ili dobrim namjerama. Ja sam odgovoran za ono što sam učinio, ali i za ono što sam propustio učiniti.“
Roman iranskog autora Reze Amirkhanija odvodi nas u Teheren u vrijeme dinastije Pahlavi, vladajuće dinastije sve do 1979. godine, tj. do osnivanja Islamske Republike Iran.
Priča je ispričana u jedanaest sekvenci podijeljenih na „ja“ i „on“ poglavlja te posljednje – poglavlje Njen ja. U fokusu je bogata hadži Fetahova porodica i ljudi oko njih. Njihovi životi postavljeni su u kontekst jednog historijskog vremena čije ih mijene neumitno uvjetuju. „Ja“ poglavlja hronološki donose priču Fetahovog unuka Alija (čije ime, vjerujem, nije slučajno – šiiti „Alijeva stranka“, tj. sljedbenici Alije Ibn Ebu Taliba) i ispričana su er formom, dok naporedna, „on“ poglavlja, donose retrospektivni, distancirani, prepričani pregled u ih formi. Pored Fetahovih pratimo i priču njihovih sluga, Skenderovih. Sudbine likova se neumitno isprepliću, a njihova neodvojivost ogleda se i u naslovu romana (ili u njegovom prevodu; originalni naziv glasi „His Ego“).
Amirkhani, dakle, tka priču unutrašnjeg svijeta protagonista, ali i širu, priču o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju, o sudaru Istoka i Zapada, o vlasti, nikad prevaziđenu temu odnosa pojedinca i vladajućih struktura i nikad dovoljno ispričanu priču o slobodi. Njegov roman ukazuje na neke malo drugačije (upravo suprotne) iranske borbe od ovih trenutnih. Ukazuje na ono što bi trebala biti suština, a to je PRAVO IZBORA. Bilo ovakvo ili onakvo, ali pravo da biramo, a ne da budemo stigmatizirani samo zato što je neko tamo rekao da naš izbor nije dobar. Ovo je i roman koji nam donekle objašnjava trenutno stanje u Iranu i ukazuje na višegodišenje razloge zbog kojih je do ovakve situacije uopće došlo.
Radnja teče postepeno, glavne junake pratimo od najranijeg djetinjstva pa sve do smrti. Iako sudbinu Irana pratimo iščitavajući sudbine likova oni nisu razrađeni do te mjere da stičemo neki istinski uvid u njihove ličnosti, već su osvijetljeni u duhu filozofskih i duhovnih sentenci kojima djelo obiluje, a na fonu kojih bismo ga i trebali čitati. „Njen ja“ je riznica sufijske, duhovne mudrosti, traktat o postojanju, prolaznosti, Bogu, pronalasku sebe u Njemu i Njega u sebi.
„Kleknuo sam. Obuzelo me čudno stanje, došlo mi je da zaplačem. Nisam se imao koga sramiti. Zaridao sam poput malog djeteta. Jako mi se sviđao Bog jednostavnih i lijepih mjesta. Bog skromnih džamija, husejnija, crkvica, planina, čak i jednostavnih trgovina. Za razliku od boga velebnih i raskošnih bogomolja, onih bogova koji se inate poput magaraca. Mislim da tu i nema nikakvog boga. Sva njihova svrha jeste da zadive sirotinju, da ih zavedu zdanjem i njegovim imanjem.“
Prethodno je spomenuta neuobičajena naratorska forma romana, što ga svakako svrstava u postmodernistički kanon. Takvom pripovjedačkom strukturom preispituje se i književnost, njen postanak, proces stvaranja, a, ako uzmemo u obzir da u djelu postoje i historijske reference, svakako i njena istinitost. Ko sam ja, a ko on i koji je od nas stvaran? Da li je uopće ijedan?
„Sad ćeš sigurno reći kako je ovo sve samo fikcija… Pa dobro, neka je! Kako je samo ironičan posao ova književnost…“
Također, cijelo jedno poglavlje (Deveto on) sastoji se od nekoliko praznih stranica, nakon kojih Deseto ja donosi teoriju i kritiku savremenog spisateljstva, a Deseto on ispisano je potpuno drugačijim fontom od ostalih. Naravno da sve to ima za cilj da skrene čitaočevu pažnju na suštinsko, a ono se ogleda u protagonistinim riječima: „Šta to pišem? Izgleda da je ja postalo on!“
Roman završava smrću, i to začudnom, što nije i jedini začudni momenat. Poseban akcenat je stavljen na lik derviša Mustafe i „sedmoricu slijepih“ u kojima je sublimirana idejna nit djela: ovaj svijet je tek tren, treptaj oka, a dok smo tu, jedini spas, lijek i vodilja je ljubav. Možda se cijela filozofija Amirkhanijevog djela ogleda upravo u rečenicama: „Život je prolaz sedmorice slijepih. (…)
Jedna od knjiga po kojoj ću sigurno pamtiti čitalačku 2022. godinu je „Sporedan detalj“ palestinske autorice Adanie Shibli koja na stotinjak stranica, kroz prizmu žene, izuzetno sofisticiranom naracijom, progovara o višedecenijskoj okupaciji i njenim posljedicama. Dva isprepletena narativa, prvi ispričan u trećem licu i smješten u 1949. godinu u izraelsku pustinju Negev i drugi – ispričan u prvom licu, u sadašnjosti – portretiraju historijske prilike o kojima se angažirano i parolama kazuje glasno, ali rijetko ili nikad iskustveno, glasom onih kojima je pravo glasa oduzeto.
Djevojka koja očigledno voli da prekoračuje granice nailazi na novinski članak izraelskog novinara o brutalnom ubistvu i masovnom silovanju mlade Arapkinje koje su avgusta 1949. godine počinili izraleski vojnici. Detalj u tekstu, naoko sasvim nevažan, ali na ličnom planu protagonistici bitan, čini da ona odlučuje krenuti putem Ramallaha, zabranjenim zonama, historijom, putevima neizvjesnosti i opasnosti… i tu počinje ono zbog čega je zapravo ovo, prema mom mišljenju, roman vrijedan pažnje. To što se autorica odlučila za postupak interpolacije jednog ženskog iskustva u drugi ono je u čemu se krije osnovna ideja djela – sudbina jedne od nas, sudbina je svake od nas.
U radnju smo involvirani oslikavanjem lika generala izraleske vojske, gradacijom njegove agonije i strahova, njegovim propitivanjima, takvima da ispočetka stičemo utisak kako je riječ o moralnoj veličini, a ne o nekome ko će direktno utjecati (i učestvovati) u omalovažavanju žene. Pa žene muslimanke. Pa opet žene. Djevojke koju neumorno prati pas. Pas i njegovo zavijanje. Iznureni pas.
Djevojka pas.
Roman u kome apsolutno nema stilske slojevitosti (što mu neki možda mogu uzeti kao falinku) s druge strane odiše atmosferičnošću, i to iznimno majstorski izgrađenom. Atmosferičnost i uopšte simbolika te njeno prelamanje na prvom i drugom narativnom planu drugi je razlog što djelo smatram uspješnim. Zvukovi (lavež pasa, zavijanje, pucnjava, galama vojnika), mirisi (smradovi! – znoj, miris goveđeg izmeta, mokraće, mješavina mirisa truleži, miris benzina), opis generalove rane nastale od ujeda insekta (pauka) koja poput mreže raste i razvija se do stanja infekcije, a koja nesumnjivo simbolizira njegovu svijest („…mali krater trulog i raspadajućeg mesa…“), sobe u kojoj su on i nesretna djevojka („U sobi je bila velika vrućina, a zrak potpuno suh.“) ili pak scene silovanja kazane toliko svedeno, a s toliko prisutne težine („U to je krevet počeo škripati, a napolju zavijati pas.“) čine ovaj roman zasluženo nominiranim za Bookera (a prevod sa arapskog na engleski je 2020. bio i u finalu National Book Awards-a).
Naposljetku, povratak na početak… žena ženi… sudbine njih dvije… neobjašnjiv osjećaj bliskosti… povezanost, njihova sličnost, cirkulativan kraj. Zaokružen. Kraj bez kraja… nema kraja… sve je isto… obavezuju!
Stavljajući fokus na „detalje od manje važnosti“, Shibli dolazi do stvarne, suštinske, velike istine. Naša dužnost je govoriti! Dužnost je pričati neispričane priče. Obaveza je govoriti glasom onih kojima je glas utihnut. Obaveza je živih govoriti u ime mrtvih, ići tragom istine i pravde. Obaveza je, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i onoga što nas čeka sutra.
„Sporedan detalj“ je naša ovogodišnja #putujućaknjiga. Iz Mostara je otputovala u Gračanicu, a iz Gračanice u Sarajevo. Ako želite čitati s nama, slobodno se prijavite u komentar ispod objave na Instagramu jer ovaj roman je lekcija.
Od Malog princa... 