Ovo nema veze sa knjiškim sadržajem, ali mi od sinoć okupira misli pa ne mogu izdržati. Naime, listajući storije naiđoh na jedan nutricionistički u kojem nutricionistica (koja mi je inače interesantna) postavlja piramidu ishrane, onu koju smo svi učili, a u narednom storiju novu u čijoj bazi je kretanje (što apsolutno podržavam), ali uz komentar: “Kad već neće škole, onda je na nama roditeljima da mijenjamo svijest.” ⠀ Ma stanimo malo! Ok, hoćemo li za sve okriviti škole?
Da, obrazovni sistem je danas loš, ima kadra ovakvog i onakvog i treba mijenjati štošta, ali nije istina da baš niko od nas ništa ne radi. Evo ja odgovorno tvrdim da na posao ne idem čekajući da mi prođe 45 minuta časa i tako pet puta pa da mogu ići kući. Odgovorno tvrdim i pozivam bilo koga da dođe, sjedne na moj čas i uvjeri se sam. A znam i to da nisam jedina. I zato me ovakve izjave, ne samo zabole, nego i užasno naljute.
Danas je svako kompetentan za problematiku nastave i nastavnog procesa?! Ja ne znam matematiku i nikad se ne miješam ni bankaru ni računovođi u ono što rade. Ne miješam se fizičarima u posao niti se pravim pametna kad neko gradi zgradu, iako možda i imam neki osjećaj za prostor! Osjećaj nije dovoljan. Ja nisam stručnjak za takve stvari. I zato, molim vas, ne generalizujte školstvo!
Da, svakako sam za saradnju roditelja i nastavnika i Bogu hvala mogu se istom uglavnom i pohvaliti, ali tražim uvažavavanje. Jednako kao što drugu stranu uvažavam i ja. Tražim uvažavanje profesije, prosvjetnog radnika, onoga ko je tu da djecu nečemu nauči, onoga kome je to smisao svakog odlaska na posao. Nikad i nikome neću dozvoliti da me u tom smislu ponižava (a da se razumijemo, bilo je slučajeva kad je pokušano, ali sam znanjem i stavom objasnila zašto sam tu gdje jesam) i ne želim zatvarati oči na istupe: “Kriva je škola, kad neće škola…” Krivi smo svi pomalo, a krivi su najviše oni koji u škole puštaju one koji ne znaju ili one koji znaju, ali su beskičmenjaci.
Ovo je tema koja je, čini mi se, u posljednje vrijeme goruća i o kojoj se uistinu može govoriti mnogo. Tužno je što se najslabije čuje glas onih koji jesu u učionici.
ili REKONSTRUKCIJA HISTORIJE U ROMANU ZLATKA TOPČIĆA
Zlatka Topčića sam prvi put spomenula ovdje onda kad sam se i ja upoznala sa njegovim pisanjem, 2019. godine. Čitala sam tada „Bogumilske legende“ i svidjelo mi se. Svidjela mi se njegova veza sa Sarajevom, opisi života ljudi u opkoljenom gradu, odsustvo patetike u iskazu, humor i ironija. Tad sam znala da ću ga sigurno čitati opet.
„Legende“ su prvi put objavljene 1997. godine, a roman o kojem danas pišem 2021. i naravno da je primjetna zrelija i inteligentnija ruka, ali je istina i to da je autor zadržao mnogo od prethodno pomenutog. Odlično pripovijedanje, odsustvo patetike, prisutvo ironije i „obične“ ljude u fokusu, svakako. Čitajte Topčića, reći ću na početku. Ne zato da uživate u čitanju, već zato da dok čitate razvijate inteligenciju i trenirate mozak.
Jer… Topčić je postmodernista i njegov roman je sve ono što mislimo da nije i u romanu je slojeva toliko da ih je prosto nemoguće otkriti odjednom. Naslov naravno upućuje na historijski datum koji je uzdrmao svijet, poslije kojeg više ništa nije bilo isto, koji je označio novo doba i „od kojeg se mjeri novo vrijeme“. Svakako da taj datum jeste pokretač naracije, ali njime se tek okvirno bavimo.
„28. 6. 1914.“ je historijska fikcija, roman koji dekonstruiše historijske istine, koji okvirnu priču, tu o početku Prvog svjetskog rata, drži zapravo samo kao okvir u koji je uramljeno bezbroj drugih, malih i važni(ij)ih priča o stradalima, onima koji nikakve veze sa atentatom nemaju, a kojima je taj datum promijenio sve. U potpunosti posmodernistički, roman zahtijeva koncentraciju, ne želi da kroz njega trčimo, već traži da tumačimo intertekstualne, metatekstualne i intermedijalne reference, da se igramo sa autorom, reinterpretiramo… tekstove, historiju.
Struktuiran tematski u dva dijela, u prvom se bavi datumom i ljudima, a u drugom ratom, ratnom pošasti i zlom.
Rat je da se gine, ali… zašto ovako i na ovaj bestijalan način koji lišava dostojanstva i žrtvu i dželata, i sramoti ljudski rod.“
Važno je naglasiti da se autor uopšte ne bavi historijskim istinama, štaviše u potpunosti ih pretvara u književne, do te mjere da okidač nije kod nesretnog Srbina Gavrila, već genima hajdučkog muslimana Mehmedbašića. Naravno, šta bi bilo kad bi bilo i da li bi išta uopšte drugačije bilo? U tom smislu, ovo je i antiratni roman jer „uostalom, pobjede – šta su i šta su porazi, ako se i jedni i drugi ispisuju hiljadama i milionima mrtvih, osakaćenih, izgladnjelih i pruženih očeva i sinova, braće i sestara, i majki nečijih“. Također je i distopija, jer historijski skokovi su veliki, od daleke prošlosti do budućnosti kojoj još ne svjedočimo, i sadašnjosti koje smo dio, čak do Netflixa i HBO-a.
Iako bismo pomislili da su atentatori glavni likovi, oni to uopšte nisu te ja ta uloga podarena jadnom Marunu Markoti koji se slučajno, na putu do svoje sudbenice, nađe u kobnom danu u Sarajevu. Markota je tu i u ratu i poslije rata, tragičan, nesretan. Sudbina njegove majke Mare jedna je od onih najupečatljivijih u cijelom djelu.
Topčićev roman – revizija (kako i stoji ispod naslova) sarajevska je hronika koju kao da je nemoguće iščitati u cjelosti. Kao da i kad se zatvore korice ostaje nedorečen. Naposljetku, roman i završava sa „Nastavit će se…“ pa nam ništa drugo i ne preostaje do li da sami zatvorimo otvoreni kraj ili da sačekamo da to uradi Topčić… možda ipak ljudi, oni obični, koji se u ključnom danu, sasvim slučajno ili znatiželjom gonjeni, nađu u krivo (pravo?) vrijeme na krivom mjestu… u baš tom gradu, „malom ramu za velike slike“…
“Buss – Waldack čita Goetheov prevod Hasanaginice i sluša muziku njenih stihova. Učini mu se njena smrt nemotiviranom i Hasanagina reakcija pretjeranom, ali što je više upoznavao taj svijet i bivao mu bliži, ta osjećajnost mu je bila sve uvjerljivija; i te njihove melanholične pjesme, spore kao što im je spor život, natenane i poistilahu, tužne do ganuća, kakav im je život! Traži da mu prevedu riječi koje pjevaju nazalno gledajući negdje prema nebu kao da uzdišu, zastali na pola puta. Uvijek im nedostaje nešto od ono malo, ali presudno važnog, i uvijek im se nade izjalove, a želje utihnu na pragu da budu ostvarene; ali ne, svaka nada će biti iznevjerena, sreća nedosegnuta, obuzdana usudom, nebom, i nepovoljnim okolnostima. Bit će zastupljeni u svakoj nesreći, u avliji ili onoj na kraju svijeta, pa ako je u Andima pao zrakoplov ili na Atlantiku potonuo brod, ili ako je zemljotres srušio grad u Alžiru, pod avionom, na dnu oceana ili duboko ispod betona, bit će zasigurno zgužvan i neko od njih, jer kakva je to tuga u kojoj nema njihove krvce, ili barem suze?! Postali su već čuveni po zloj kobi, pa o čemu onda da pjevaju ako neće pjevati o sebi!?
Briga o maternjem jeziku jedan je od osnovnih zadataka u misiji očuvanja identiteta svakog čovjeka, a time, naravno, i naroda. Imati svijest o maternjem jeziku, dakle, znači imati svijest o sebi, o svom porijeklu i imati garanciju za budućnost. Usložnjena društveno-politička situacija u Bosni i Hercegovini otvara slobodan prostor jezičkim manipulacijama čime se dokida jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na korištenje maternjeg jezika u svim sferama života. Naučne istine koje bismo u našoj domovini, tradicijski bogatoj i multikulturalnoj, trebali poštovati, ovdje su čest kamen spoticanja i predmet neutemeljenih i tendencioznih diskusija.
Znamo čime je neznanje rezultiralo u prošlosti. Ono što se u prošlosti dozvolilo i dogodilo našem maternjem jeziku ne smije se ponoviti nikada više, a jedini način da se to ne dogodi jeste znanje. Trebamo učiti i isključivo na temeljima znanja, poštujući i drugog i drugačijeg, cijeniti i voljeti svoje.
A šta je to naše? Kojim jezikom govorim ?
Jezikom Bosne. Onim jezikom koji su preci naši, Bošnjani, nazivali bosanskim.Govoriš i govorim jezikom zemlje svoje, jezikom Bosne. Priča o bosanskom jeziku je priča o Bosni, o njenim ljudima.
Sudbina bosanskog jezika je sudbina svih ljudi koji njime govore, a to nisu, kako se pogrešno misli, samo Bošnjaci. Citirat ću riječi bosanskohercegovačke kolumnistkinje Nataše Gaon – Grujić koje često u sličnim prilikama citiram:
Nakaradna je i krajnje neistinita tvrdnja da bosanski jezik ne postoji, kao što je jednako neistinita tvrdnja da bosanskim jezikom govore samo Bošnjaci jer, evo, ja se nisam izjasnila kao Bošnjakinja, ali moj jezik je bosanski.
Slično je govorio i Dževad Karahasan kazavši da su pokušaji da se bosanskom jeziku nametne nacionalno ime Bošnjaka apsolutno krivi i utemeljeni na neznanju, zlim namjerama, aroganciji ili gluposti.
Najveći problem zapravo leži u nominovanju jezika, a ja se uvijek sjetim cijenjenog profesora Josipa Baotića i njegovog odgovora na pitanje: Da li su bosanski, srpski i hrvatski tri jezika. „Nisu“, kazao je, „to su tri varijante jednog te istog jezika“.
Stoga, ne smijemo dozvoliti da se pravo na postojanje jedne od tih triju varijanti negira. Bosanski jezik postoji, jednako kao i druga dva. Ono što je sporno kod prvog, a nije kod ostalih, zapravo je bilo, a u svijesti pojedinih još uvijek jeste, ime.
Bosanski jezik je kroz historiju mijenjao i sadržinu i naziv, ali jezik jeste živa kategorija, on raste, mijenja se i razvija konstantno pa su, na prostoru kakav je ovaj naš, njegove mijene neupitne, jednako kao što je neupitno i da postoji te da je postojao. Matija Divković, Muhamed Hevaji Uskufi, Mula Mustafa Bašeskija, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, tek su neki od njegovih čuvara iz prošlosti.
Ako su u 16. i 17. stoljeću, ali i mnogo ranije, stanovnici Bosne svoj jezik nazivali bosanskim, zašto bismo se mi, danas, mislili nad tim nazivom. Zadaća svih nas treba biti razbijanje takvih nametnutih nam tabua. Trebamo, bez kompleksa i nametnutog osjećaja niže vrijednosti, jasno iskazivati ko smo, glasno, na jeziku kojim govorimo, ne smijemo ignorirati sami sebe niti jezik svoj, bosanski, zaobilaziti i zapostavljati. Odlično je to Senahid Halilović zabilježio: Zvuči pomalo paradoksalno, ali sami smo sebe zaobilazili.
Jesmo. I zato je danas važnije no ikad ponovo ne dozvoliti takvo nešto. Ne smijemo bježati od vlastitog bića, ne smijemo odlaziti u samozaborav, ne smijemo tuđe stavljati ispred vlastitog.
O vlastitom jeziku trebamo brinuti i, da se vratim na početak, znanjem moramo znati vlastite interese zastupati.
Bosanski jezik je tu, među nama i u nama. Neka više nikada ne bude skrajnut.
„Ta djeca su možda zaostala, ali dobro znaju šta se dešava, vidiš?“
„Lela se pitala da li je ovo groblje samo za normalne ljude ili je i za idiote.“
„Stalno im govorimo da ne izlaze sami, stalno im ponavljamo, kaže Tiniko, ali jednostavno nemamo dovoljno osoblja, obratili smo se Ministarstvu… Kako da Dali sama pazi na njih?… Treba nam ljudi! Svi znaju u kakvoj smo situaciji, ali nikoga nije briga. Možda će nam sada napokon poslati više osoblja…“
„Uostalom, Tiniko nekada kaže, ako normalni ljudi ne mogu naći posao, kakve šanse ima djevojčica koja je tek završila školu za djecu sa intelektualnim poteškoćama…“
Roman Polje kruški gruzijske autorice Nane Ekvtimišvili učinio je da sjednem za kompjuter i guglam. Riječ je o dosad potpuno mi nepoznatoj autorici, a ni sa gruzijskom književnošću nisam bila na ti. To je već bilo sasvim dovoljno da istražujem iza površine, a uranjanje u tekst je dodatno pomoglo dočitavanju.
Prije svega, poželjela sam istražiti nagradu Buker (Booker) jer nakon nekoliko pročitanih nominovanih romana učinilo mi se da postoji stilska poveznica. Potom sam poželjela naučiti ponešto o Gruziji i njenom političkom ustrojstvu, a u konačnici sam, ovaj put bez Gugla, dobila užasan poriv da razmišljam o sistemu, o bezdušnosti, o tome kako je sve samo crno slovo na papiru, kako je jedino važno da sve izgleda i bude predstavljeno lijepo, savršeno i bezgrešno, a kako je pozadina ili – stvarnost – grozna i kako u njoj nema ni traga sjaju.
Ekvtimišvili je gruzijska režiserka i spisateljica rođena 1978. godine u Tbilisiju. Višestruko nagrađivana na polju kinematografije (između ostalog, dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za film U procvatu u kategoriji najboljeg filma). „Polje kruški“ je njen debitantski roman sa kojim se 2021. godine našla u konkurenciji za Međunarodnog Bukera. U svojim filmskim ostvarenjima, Ekvitimišvili dokumentuje turbulentan život Gruzije 90-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, a neposredno se tih tema dotiče i u romanu. Socijalne nemire (koji su obilježili i njeno odrastanje) ispisuje intimnim pričama iz gruzijske svakodnevnice.
Ta matrica učitavanja konotativnih svjetova u širu društveno-političku sliku primjenjena je i u romanu Polje kruški koji, uprošteno kazano, tematizira život djece sa poteškoćama smještene u internat u Ulici Kerč, predgrađu Tbilisija. Na pitanje zašto je odlučila pisati o djeci sa poteškoćama, Ekvtimišvili je odgovorila da je zapravo pisala o njihovoj sposobnosti da prežive.
Roman šokira, i to potpuno nepretencioznim iskazom, uz odsustvo velikih riječi. Poglavlja su kratka i čitljiva, a već na početku zgroženi smo iskazom da lokalno stanovništvo internat naziva školom za idiote. Tu u čitaocu nastaje pobuna, ali i neka unutarnja, utišana tuga… Dolazimo do onog sloja teksta koji poziva na preispitivanja i ljutnju.
Razmišljala sam o inkluzivnosti koje su nam, u školstvu pogotovo, proteklih godina puna usta. Nažalost, teorija se u praksi ne ostvaruje. Premalo i ni blizu koliko bi uistinu trebalo. Govorim iz pozicije nastavnika, needukovanog za rad sa djecom sa poteškoćama. Ja mogu imati osjećaj po kome ću se voditi, i evo, rekla bih da ga možda i imam i donekle i uspijevam, ali… Osjećaj nije dovoljan. To ne smije biti jedini alat koji imam, jedino čime se vodim. To nije ono što konvencije garantuju, ne ono na šta svako dijete ima pravo. Pomoći djetetu s poteškoćama ne znači sjediti pored njega i pisati za njega u teku, ne znači držati ga za ruku na odmoru niti hodati iza njega na časovima tjelesnog… Pomoći je puno više. Pomoći znači sistemski raditi na tome da djeca istinski budu uključena u proces, da se ne osjećaju drugačijima, da mi ne osjećamo da su drugačiji…
Protagonistica romana je Lela, osamnaestogodišnja djevojka čija cijela biografija stane u tri rečenice, čije porijeklo se ne zna, čiji život prije sirotišta je prazan papir. Lela se čitaocima otvara u prvom poglavlju mišlju da će ubiti starog profesora Vana. Ubit će ga pa nek onda sa njom rade šta žele. Do petog poglavlja razmišljat ćemo o razlozima njenog takvog odnosa, a onda će se kazati u nasurovijem obliku kojem može:
„Dok Lela ide hodnikom, sjeća se kupatila, krvi koja je tekla između njenih nogu i straha jer je mislila da umire.“
„Polje kruški“ emituje cijeli niz nesretnih i prerano oštećenih likova. Ni za jednog od njih nisam stekla dojam da je intelektualno slabiji od onih koji to, u poretku stvari, nisu. Štaviše, njihova samosvjesnost i hrabrost razoružava i šiba. Samosažaljenju nema mjesta u njihovim svjetovima. „Igra“ u polju kruški i njihov grozni ukus ispunjavaju užasom. Lela sanja bijeg, novi život i odlazak. Sanja da će, poput Kirila i Ive koji su otišli i ostvarili se, uspjeti i postati heroina ulice. Ona i ne zna da, zapravo, jeste heroina. Ekvtimišvili je njenim likom opomenula društvo, a upravo je društvena angažovanost ovog romana ono zbog čega ga i trebamo čitati. Važno je.
I da, zahvalnost Vasku koji vraća dug i zatvara krug uprkos pogrešnosti postupka kojim to uspijeva.
Danima odlažem pisanje o romanu „Kroz karavakat“ jer je i čitanje ostavilo poprilično gorak okus, ne zato što je roman loš, naprotiv, već što je istinit.
Priča prati Rušida, Sarajliju „koji je živio strah i umro u strahu“, čiji otac biva, poslije Prvog svjetskog rata, zvjerski ubijen te on, sa 14 godina, ostaje sam sa majkom Safetom koja ga, ne htijući, majčinskom brigom, sa nepunih 18 godina šalje tamo odakle se neće vratiti za njenoga života, u Jasenovac. I ne, ne postaje on logoraš i jasenovačka žrtva, nego se slučaj namjesti tako da postaje koljač, zajedno sa Alagom, prvi za izvršenje Luburićevih zvjerstava. Prije no što ga karavakat uvuče u svoje ralje, pošteno i časno radi u tadašnjoj najvećoj veletrgovačkoj firmi, kod Jevreja Morica Gaona, što će se poslije ispostaviti ključnim događajem za njegov kasniji život, onaj poslije rata.
Ovo je priča o Jasenovcu i tamošnjim zvjerstvima. Luburić na Kozari kao Mladić u Srebrenici, zabilježila sam na jednom dijelu. Priča o zločinu. O hladnokrvnim ubicama koji u ime borbe za domovinu uživaju u sijanju smrti, mučenju i istrebljenju. Deratizaciji, kako ‘45. nazvaše čišćenje Sarajeva. O rasnim i genocidnim zakonima. Također i o tome šta je bilo poslije, o partizanima i slobodi te o sudbinama onih koji su preživjeli. Ovo je obdukcija jednog vremena. Nevremena. Crnog vremena. Ne ponovilo se nikad. Ujedno je priča i o Sarajevu i ratovima, ispričana lijepim bosanskim jezikom, sarajevskim slengom; o Sarajevu i njegovim ljudima, o naivnom bosanskom čovjeku koji je dozvolio (i još uvijek to čini) da mu drugi kroje sudbinu, koji nije bio dovoljno hrabar da kaže ko je i šta je, koji je dopustio da bude drugi, pod tuđim kaputom, u svom domu, na svojoj zemlji – ostali.
Neću dalje ulaziti u fabulu jer smatram da i ovih nekoliko rečenica dovoljno govori o tome zašto je djelo teško, potresno i neprobavljivo. Ono što dodatno pojačava te arome jeste to što Rušid nije fikcijski, već stvarni lik, neko koga je Nadan Filipović upoznao 1972. godine i čiju priču je zapisao, ponukan i nekim ličnim nitima kojima se ispreplela Rušidova i njegova sudbina.
Uspio je Rušid od subine pobjeći, domaći se daleke Australije, ali nikad, nikad i od sebe. Od toga bijega ni spasa nema.
„Ležeći i halapljivo gutajući ostatke kisika Rušid je razmišljao: ‘Ovaj brod će, ako bog da, doći i vratit’ se ponove u Italiju. Ovi, što putuju, se neće vratit’. Međutim, njima je svejedno. K'o da nisu ni otišli. Pon'jeli su sa sobom svoje surove prirode, svoj primitivizam, svoje krvave uspomene od kojih bježe, bojeći se ne samo surove kazne već i samih slika, koje se javljaju u snovima i na javi. I ja bježim k'o što bi čovjek pokušav'o uteć’ od svoje sjene na sunčanom danu. Nema bježanja od onog zla koje sam uradio. Nema bježanja od lica onih koje sam odradio na ćevap, iako sam mor'o. Uv'jek svi kažu da su morali, da bi oni bili ubijeni da nisu klali, zatucali maljem ili bradvom, parali stomake i bacali u rijeke da žrtve još žive vrište i gube se u daljini matice, odmotani oko vrata vlastitim crijevima. Nemoj biti pizda, Rušide. Priznaj sebi da nikad neš moć’ uteć’ iako si utek'o od smrtne kazne il’ dugogodišnje robije. Misliš ba da si slobodan, a u dubini ostatka duše znaš da nisi. Sloboda se nalazi u duši i srcu. Sloboda nije nešto izvan čo'jeka, k'o biva naka mirna staza po kojoj hodaš. Sloboda je kad u tebi nema straha, a nema ga u onog koji nije ništa ružno napravio pa se ne mora rodnim gradom ili selom, stalno se osvrćući , oprezno šuljat’ uz mračne zidove ili tarabe, bojeći se čak i mjesečine, a da ne govorimo svakog zvuka ili svake sjene koja ide prema njemu. Rušide, ti više nikad neš’ bit’ slobodan. Ti si se rodio u strahu, živio strah i pred tobom nije Australija, već strah. E, sada, u bjekstvu, na lađi koja te nosi što dalje, a s tobom putuju sve tvoje more, još izgleda ne shvataš da nigdje pobjeć’ ne možeš. Eh, sudbino… da bogdo poslušah rahmetli Sadetu kad mi je kol'ko puta ponavljala – sine, nemoj, pa se ne boj!“
Naposljetku, ovo je priča i o pisanju – svjedočanstvu. Slovu – svjedoku. Sve bude i prođe, budu i loši i dobri, odu i nečasni i nevini, ali zapisano ostaje.
Težak roman, ali u svoj toj težini, voljela bih da ga čita više ljudi, mladih ljudi posebno, da ne dozvolimo da još jednom upadnemo u istu zamku… da se ne zaboravi.
Zbirka priča mladog Beograđanina Pavla Aleksića je od onih koje mi nisu “legle” od prvog slova. Da sve dođe na svoje mjesto trebalo je malo odmaknuti, a u zbirci od 36 priča je za takvo nešto bilo dovoljno prostora. ⠀ Aleksićeve priče su autofikcijske priče o ljudima kazane glasom nesnađenog protagoniste, Beograđanina u Americi, Pavla. Aleksić je, kao i njegov junak, napunivši 19 godina otišao u Ameriku, “gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta”. Njegove priče vam neće ugrijati srce zato što je ono o čemu progovaraju hladno. Progovaraju o usmaljenom i otuđenom čovjeku današnjice i njegovoj težnji za pronalaskom nekoga ili nečega što grije. Utočista. Nekoga s kim će svijet izgledati potpunije. Odaju dojam uhvaćenog trenutka, kao da se događaju tu pred nama, kao epizode, sekvence života, crtice, izdvojeni komadi velike slike… Ispričane su u 1. licu, bez kićenja i suvišnih emocija, prostim, a lirskim rečenicama (“Imali smo svoje parče okeana.”, “Sav život stane u četiri noge.”, “Pije čaj i ponedjeljak je.”, “Prespavao bih Kanadu u u Mašinom krevetu.”, “Život mi se menja u rukama. Osećam to.”) protagoniste kojeg ne drži mjesto (“Imao sam svu tu vodu oko sebe, ali nisam bio žedan.”; “Tebe guši i ovo malo sa mnom što imaš svaki put kad se vratiš, a kamoli još i dete.”; “…ti bi uvek htio negde drugde.”) koji je sebe pokušao pronaći u Americi, ali uzalud, jer ona se ne ostvaruje kao obećana zemlja, već suprotno, kao zemlja džinovskih neonskih znakova koja guta sve pred sobom i u kojoj ljudi nemaju osjećaj za druge, ne pričaju… Otuđeni svijet u kojem je smrt tek statistika i u kojem su majka i kćerka tek dvije žene koje za stolom sjede, grickaju pomfrit, gledaju svaka u vlastite daljine, i šute, šute… ⠀ U Aleksićevim pričama nema garancije za sutra. Sve može biti, ali i ne mora. Satkane su od borbi za svakodnevnicu i preživljavanje, ali u svima njima zrcali potreba za drugim. Međutim, voda (koja je svojevrsni lajtmotiv zbirke) oko našeg junaka najčešće je led i on po njemu, takvom tankom, uporno korača. Led, umor i ružan osjećaj u stomaku, šuplji sati, bez minuta, bez ičeg da mu kaže u kojem pravcu treba gledati, napolje ili unutra… u sebe. ⠀ ⠀ Kao i u svakoj drugoj zbirci, neke priče su mi bliže od drugih pa posebno izdvajam: „Ali on ne spava“, „Čikago I“, „Vodič kroz nestajanje“, „Ferbenks“, „Srčani crv“, „I zato si tako raspoložen?“ i zadnja, najbliža – „Dolazak ptica“. ⠀ ⠀ Zbirka je objavljena 2021. u Imprimatur izdanju. Ako si kratkopričaš, kupi ovdje.
Roman Ljudske stvari francuske autorice Karine Tuil jedan je od tematski najsavremenijih koje sam čitala u posljednje vrijeme. Na samom početku romana ulovljeni smo udicom Afera Lewinsky te nas već taj motiv, koji je 1998. godine, u medijima odjeknuo kao rijetko koji dotad, suptilno uvodi u priču o, koliko poželjnoj toliko i poraznoj, moći interneta, ali i o seksualnim aferama, seksu generalno, ženskom glasu, slobodama. Dakle, već prvim poglavljem zainteresovani smo za ono što slijedi dalje, a slijedi priča o bogatoj jet set porodici, njihovim „savršenim“ životima i istim takvim odnosima.
Jean Farel, Claire Farel i njihov sin Alexandre Farel su preslika idealne porodice za čijim životima vapimo na društvenim mrežama. To su oni uvijek nasmijani koje nikad ništa ne boli, ne tišti i ne žulja.
Međutim, da li je to ustinu tako ili je ipak nešto trulo u državi Danskoj? Obično se iza te savršenosti krije trulež, a te truleži Tuil pronicljivo, zrelo i profesionalno iznosi u ovom, svom jedanaestom po redu, romanu koji nije samo intimna priča jedne porodice, već i kritika društvenog sistema, vladajućeg vrha, političkog sistema, ali i priča o (radnja je smještena u Pariz) migrantima, terorizmu, poziciji islama u Evropi, abortusima i feminizmu.
U centar društvenih eksponiranosti postavljen je slučaj silovanja koji se razmotava do samoga kraja, ovaj put sagledan iz pozicije silovatelja. Tuil je majstorski opisala sam čin, do te mjere da se poigrala sa našom percepcijom. Onog trenutka kad se silovanje nominuje kao takvo, vraćam se nekoliko stranica unazad, na sam događaj, pošto u trenutku čitanja uopšte nisam stekla dojam da je riječ o prisili, u čemu zapravo i jeste cijela kvaka. Roman propituje sivu zonu, začarani bezizlazni krug, apsurdnu situaciju u kojoj se problematizuje NE, upućuje na to da je NE = NE, izgovoreno ili prešućeno, usmjerava ka sagledavanju slučaja iz različitih uglova. Inspirisan stvarnim događajima slika je savremenog (zapadnog) društva u cjelosti, sa svim „ljudskim stvarima“ koje pokreću i muče današnjeg čovjeka.
Segment koji me posebno dojmio jeste onaj koji se dotiče medijske eksponiranosti i medijskog utjecaja na javnost, primarno danas smještenog na društvene mreže. Svaka priča ima dvije strane (a osvjetljavanje toga je i jedan od književnih ciljeva ovog romana), ali čini mi se da smo posljednjih godina toliko zaluđeni dokazivanjem svega da su socijalne histerije dobile svoje posebno ostvarenje upravo na mrežama te se, logično, kao neminovnost javlja i zloupotreba istih. Svakako da ih je moguće (i poželjno) koristiti u svrhu osvješćivanja mase, ali postavlja se pitanje do koje granice sve to može ići s obzirom da svako ima legitimno pravo da na vlastitom profilu iznese vlastito mišljenje. A ono, naravno, ne mora uvijek biti ni tačno ni ispravno…
Dok Sarajevo naliči romanesknoj distopiji, dok kalašnjikovi, snajperi, puške i vatrena oružja svih i svakojakih vrsta, od strane bezdušnih i natjeranih ljudi potpomognute, ispucavaju beskompromisne metke i dok granate i geleri, umjesto nestale vode, kupaju stanovništvo, jedan se našao da pribilježi životne fatume mikroljudi, običnih civila što ostadoše u Sarajevu tokom opsade, da zapiše stradanja prouzrokovana ratnom rukom i ona stradanja prouzrokovana nekim drugim rukama, iako je rat (umnogome) trajao, a mislilo se kanda je sad, kako je rat u goste stigao, nemogućno umrijeti a da te ne ubije ta ratna ruka, jer normalna života u nenormalnim okolnostima nikako nema. E taj je, što se pišući spašavao, napisao dvadeset devet priča “sarajevskoratne” tematike, tu i tamo ubacivši pokoju (čisto) autobiografsku, a ostale su, mnogobrojnije, kratke storije nelakih, srcu i želucu teških životnih udesa; variti ih nije lako, u crijevima se zadržavaju, po njima se lijepe i pretvaraju u povijesne leševe razvaljenih vilica, uništenih lobanja, otkinutih nogu i/ili ruku, stvarajući osjećaj stomačne i moždane mučnine. Vaskolika zbirka nekrološki je skup tragedija, opjevanih, opričanih, obilježenih i pribilježenih sudbinskih determinacija i predodređenja; nemili smjerovi pravolinijskih tokova trajanja, da zaboravljeni, slučajno – šteta bi bilo – ne budu, zadržani su moždanim vijugama Jergovićevim i na bijelu/svijetlo žutu površinu preneseni, da bivaju za svačijeg vijeka što će doći, da novim pokoljenjima u amanet ostane, a da i mi, fizički istovremeno koegzistirajući, imamo da se naslađujemo gorkošću tekstova iz zbirke Trojica za Kartal.
Prvotna priča, koja je (jedina) u sastavu pod naslovom Nezaobilazan detalj u biografiji, “Kino”, kratka je priča orijentisana prema autobiografskom/autofikcijskom načinu pripovijedanja. Ona je svojevrsna autobiografska crtica o sudbinskom izmicanju sreće, o vraćanju identitetskim korijenima, onim koji se čine promjenjivim ili moguće okajanim ukoliko im se, makar u sjećanju, vratimo, a nije mogućno, jer ti faksimili što prošlosti pripadaju, njoj se nikako ne mogu oduzeti; tinta je faksimilska venska tečnost efemernog tempusa, nepovratnog, determinirajućeg.
Potom slijedi drugi od tri naslova: Rekonstrukcija događaja, koji sadrži dvadeset sedam priča. Većina njih bile su (iz)vanredne, oduševljavajuće, na najvišem nivou mog afiniteta, a neke, ima ih devet, bile su manje kadre da se sažive sa mnom, ili sam ja, u datom času, bio manje kadar da se saživim s njima. Prve tri, “Učiteljica”, “Ludo srce” i “Lastavica” u preteško su rješivoj kavgi u čitaočevom umu, nikako da jedna postane, po imaginarnim bodovima, bolja od one druge, što, uostalom, nije ni relevantno; svaka je, po sebi, u superlativu impresionističke kritike. “Učiteljica” je tragična priča “peripatetičke” naravi, a “Lastavica” posmrtnička bilješka dvjema umrlim dušama i jednom umrlom tijelu, ona nije priča o umrlima, već o lastavicama što u kljunu prenose dušu ubijenog, spašavaju i odnose je na mjesto gdje ne pljušte meci, gdje granate ne padaju, gdje se ne rasprskavaju geleri, gdje je, za razliku od Sarajeva (i Bosne i Hercegovine, a onda i svih drugih ratišta), mir. “Ludo srce” je zapis o Peri Magacioneru. Pero Magacioner je (ne)spretni nesretnik, ali on nije nesretnik po sebi, nego po Slijedu; “Ludo srce”, priča o Peri, od onih je mikronarativnih jedinica, makropriča (da upriličim dozvolu prisustva patetici) “malih ljudi”. Bijaše i biće ovo moja najdraža priča, vjerujem, od svih u Trojici za Kartal.
“Džak s parama” je priča o odlasku gospođice Rajke, koja je umrla “u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan.”; pronašli je kako leži “u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.”, i nije “Džak s parama” samo o gospođici Rajki, starici kojoj je život prošao u traženju mladoženje, kojeg nikako da nađe [a na koncu ga ni ne nađe], nego i o (Muhadžirima) Džemalu i Senadi i zagonetnoj vreći koja bijaše puna petodinarki.
Zatim se oduševljenja bespogovorno redaju: “Lijep dan”, “Manijak” (naročito draga!), “U konvoju”, “Džoint”, “Patolog”, i druge priče koje tematizuju nacionalizam, šovinizam. Socijalni osvrt i Miljenkova sposobnost da uroni pod epidermalne slojeve (malo)građana i prikaže karaktere i živote čije neizvjesnosti i neljudske sudbine šutaju u nevjericu. Zasebno mi je zapala za zub, dok je čitah, priča “Vozač tramvaja broj 3”, storija o monstrumu iz Modriče, Anti Sirovini, silovatelju i ubici dvanaestogodišnje djevojčice, koji je vozač tramvaja trojke, iako je ubica i silovatelj, a niko ni ne zna da je to što jeste, to se tako, kako kaže, u lijepoj zemlji Jugoslaviji moglo, sve dok neko ne sazna, pa i kad sazna. Bijaše interesantna mi ova Antina rečenica o razložnosti ratnih krvoprolića: “Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava.”; a kad ga upita Lazo: “Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio?”, a on mu kaže: “Jesam, čika Lazo!”, pa kaže kako bi ponovno ubio i stoput samog sebe silovao, da se vrijeme vrati, a onda kaže da niko, pa ni on, ne zna šta time govori.
Afirmativnih utisaka, sjajnih priča nije minulo ni u nastavku Kartala, a vrijedne izdvajanja su: priča o dobrom, velikodušnom altruisti, komšiji Pašiću koji docnije biva sve samo ne ono što je prethodno bio (“Komšija Pašić”), kleptomanki koja svom mužu spašava živu glavu (“Lopovka”), priča o Željki koji je brinuo o mršavim i izgladnjelim mačkama, kôg je ostavilo “na domskom pragu” (“Željko”), o sesrtri Justi koja se nije plašila metaka i granata, ali se bojala da ostane zatvorena u kući (“Justa”), priča o mesaru samoubici kome je vrat presjekla ruka lažne istine (“Mesar”) i ostale, da sad ne nabrajam, sukcesivno, sve.
Da se osvrnem i na dvije autobiografske priče: “Plavi saksofon” – priča o gaćama koje donose sreću, poklonu za dvadeset i treći rođendan; kad Miljenko nije obukao bijele gaće sa plavim saksofonima na sebi dolazilo je do nesreća: raspao se Savez komunista Jugoslavije, tenkovi su, zbog toga, krenuli na Sloveniju, zbog nenošenja tih bokserica Jergović se posvađao sa majkom Javorkom. A priča “Vaze” posljednja je, stoji pod (trećim) naslovom Who will be the witness, ona nije fizički smještena u period između 1992. i 1995., ona je sinteza rađanja i umiranja; to je tragična storija o dvjema vazama čiji život nije bio, a trebao je da bude, vječan, ona je priča o umorstvu uspomene…
Od Malog princa... 