Preporuke, osvrti, recenzije...

„ŽIVOT SE OVDJE PREOBRAZIO U PARADOKSALNU ŠALU.“ (Adania Shibli)

Jedna od knjiga po kojoj ću sigurno pamtiti čitalačku 2022. godinu je „Sporedan detalj“ palestinske autorice Adanie Shibli koja na stotinjak stranica, kroz prizmu žene, izuzetno sofisticiranom naracijom, progovara o višedecenijskoj okupaciji i njenim posljedicama. Dva isprepletena narativa, prvi ispričan u trećem licu i smješten u 1949. godinu u izraelsku pustinju Negev i drugi – ispričan u prvom licu, u sadašnjosti – portretiraju historijske prilike o kojima se angažirano i parolama kazuje glasno, ali rijetko ili nikad iskustveno, glasom onih kojima je pravo glasa oduzeto.

Djevojka koja očigledno voli da prekoračuje granice nailazi na novinski članak izraelskog novinara o brutalnom ubistvu i masovnom silovanju mlade Arapkinje koje su avgusta 1949. godine počinili izraleski vojnici. Detalj u tekstu, naoko sasvim nevažan, ali na ličnom planu protagonistici bitan, čini da ona odlučuje krenuti putem Ramallaha, zabranjenim zonama, historijom, putevima neizvjesnosti i opasnosti… i tu počinje ono zbog čega je zapravo ovo, prema mom mišljenju, roman vrijedan pažnje. To što se autorica odlučila za postupak interpolacije jednog ženskog iskustva u drugi ono je u čemu se krije osnovna ideja djela – sudbina jedne od nas, sudbina je svake od nas.

U radnju smo involvirani oslikavanjem lika generala izraleske vojske, gradacijom njegove agonije i strahova, njegovim propitivanjima, takvima da ispočetka stičemo utisak kako je riječ o moralnoj veličini, a ne o nekome ko će direktno utjecati (i učestvovati) u omalovažavanju žene. Pa žene muslimanke. Pa opet žene. Djevojke koju neumorno prati pas. Pas i njegovo zavijanje. Iznureni pas.

Djevojka pas.

Roman u kome apsolutno nema stilske slojevitosti (što mu neki možda mogu uzeti kao falinku) s druge strane odiše atmosferičnošću, i to iznimno majstorski izgrađenom. Atmosferičnost i uopšte simbolika te njeno prelamanje na prvom i drugom narativnom planu drugi je razlog što djelo smatram uspješnim. Zvukovi (lavež pasa, zavijanje, pucnjava, galama vojnika), mirisi (smradovi! – znoj, miris goveđeg izmeta, mokraće, mješavina mirisa truleži, miris benzina),  opis generalove rane nastale od ujeda insekta (pauka) koja poput mreže raste i razvija se do stanja infekcije, a koja nesumnjivo simbolizira njegovu svijest („…mali krater trulog i raspadajućeg mesa…“), sobe u kojoj su on i nesretna djevojka („U sobi je bila velika vrućina, a zrak potpuno suh.“) ili pak scene silovanja kazane toliko svedeno, a s toliko prisutne težine („U to je krevet počeo škripati, a napolju zavijati pas.“) čine ovaj roman zasluženo nominiranim za Bookera (a prevod sa arapskog na engleski je 2020. bio i u finalu National Book Awards-a).

Naposljetku, povratak na početak… žena ženi… sudbine njih dvije… neobjašnjiv osjećaj bliskosti… povezanost, njihova sličnost, cirkulativan kraj. Zaokružen. Kraj bez kraja… nema kraja… sve je isto… obavezuju!

Stavljajući fokus na „detalje od manje važnosti“, Shibli dolazi do stvarne, suštinske, velike istine. Naša dužnost je govoriti! Dužnost je pričati neispričane priče. Obaveza je govoriti glasom onih kojima je glas utihnut. Obaveza je živih govoriti u ime mrtvih, ići tragom istine i pravde. Obaveza je, ne zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i onoga što nas čeka sutra.

„Sporedan detalj“ je naša ovogodišnja #putujućaknjiga. Iz Mostara je otputovala u Gračanicu, a iz Gračanice u Sarajevo. Ako želite čitati s nama, slobodno se prijavite u komentar ispod objave na Instagramu jer ovaj roman je lekcija.        

#odmalogprinca

Pišem...

PSIHOANALIZE

ILI O GUBITKU

Možeš li složiti nabacane fluorescentne slike

u mojoj glavi

napraviti foldere i sortirati ih

sreća

tuga

porodica

otac

majka

muž

voljeni

i bivši

djeca

nerođena

i sva moja koja su tuđa

Možeš li objasniti zašto sanjem glas doktorice tetke

koji mi u telefonsku slušalicu govori

tata ti je opet imao glavobolje

Bojim li se od njega više udara drugog

Moždanog?

Plaši li me pomisao da sa ovog svijeta

i ispred očiju mojih nestane oslonac

koji kažnjava

i miluje

Objasni!

Zašto sam u snu konačno trudna

ali nemam više muža

već šetam ulicama poznatim

pored poznatog nekog

ko govori prihvatit ću te takvu

U mapi moga uma su rađanja

i umiranja

ovo drugo sve je češće

Je li me strah

ili vojnički spremno prelazim liniju vječnog sna?

Ne plašim se vječno spiti

Strah me biti budna

dok voljeni idu.

(Bea Balta-Manjgo; Iz još uvijek neobjavljene, druge, zbirke… 8. 12. 2020.)

Preporuke, osvrti, recenzije...

„Goč ponovo odjeknu. Zurle kao da zaplakaše.“

PRVI, LIČNI, DIO ZAPISA…

Jedan od razloga zašto sam od svih društvenih mreža i njenih ogranaka pronašla svoje mjesto u ovom knjiškom (već izvjesno vrijeme skoro me nigdje drugo ni nema) jeste taj što sam od onih koji smatraju da je učenje kontinuiran proces koji nikako ne završava završetkom formalnog obrazovanja, naprotiv, možda upravo tad i počinje, barem u onim smjerovima u kojima si se do tada pokušavao usmjeriti ili na kojima si se do tada pokušavao pronaći. U književnosti sam bezmalo cijeli život, studijski proteklih 15ak godina, stručno i naučno zadnjih 5-6. Čitala i pročitala mnogo toga, svjesna da nisam dotakla ni djelić onoga što želim, još svjesnija da možda u tom naumu neću nikad ni uspjeti. Ipak, #bookstagram je mjesto koje me vodi, ne samo tamo gdje sam već bila da se sagledamo drugim očima, već i tamo gdje nikad nisam.

Ismail Kadare, jedan od najvećih živućih pisaca, neko čije pisanje porede sa Gogoljevim, Kafkinim, Orvelovim, Markezovim, Kunderinim ili Balzakovim i neko za koga se u New York Timesu pisalo da je u albanskoj kulturi komparabilan sa Tvenom u američkoj je ujedno i neko koga mi sve godine školovanja nisu otkrile. Otkrio mi ga je upravo bukstagram (Jovana, gledam te, naravno! @palatasnova). Dakako, neizmjerno mi je drago što jeste jer bih svoje književno znanje smatrala osakaćenim da nije.

S druge strane, u ljudskoj prirodi je sklonost ka predsrasudama, osudama, tumačenjima drugog tumečenjem mase… Albanci su narod koji je i historijski i nacionalno i tradicijski interesantan u tom smislu te sam i sama imala određene stavove o njima „kao ljudima“ dok se, ljeta 2013. godine, nisam po prvi put obrela u toj zemlji „ljudi sklonih kavgi i raspri“. A onda sam, koncima sudbine, to ljeto i naredno, provela tamo radeći kao turistički vodič i, kako to obično biva kad otvorimo komore i krenemo misliti vlastitom glavom i osjećati vlastitim bićem, otkrila jednu sliku sasvim drugačijeg kolorita od onog sivog kakav sam pretpostavljala dotada. Još jednom se pokazalo da onako kako se postavimo prema drugima i drugi se, uglavnom, postavljaju prema nama, a moje iskustvo je bilo, ne samo pozitivno, nego i okrepljujuće.

DRUGI, „KAKO JE GENERAL DOČEKAO SVOJ RED“, DIO ZAPISA…

Dakle, saznavši za Kadarea, naravno da sam se odlučila upisati u njegove čitaoce te kad sam, prilikom jedne gradske šetnje otprilike prije dvije godine, kod uličnog prodavača ugledala beogradsko „Reč i misao“ izdanje (iz 1977. godine) nepoznatog mi romana u skoro pa savršenom stanju, bez razmišljanja sam ga smjestila u vlastitu biblioteku (knjigu sam platila 3 KM :D). Tako da… Kadare (za kojeg u fusnoti pogovora tog izdanja stoji sljedeće: „Ismail Kadare je predstavnik mlađe generacije književnika Albanije. Ogledao se, gotovo sa podjednakim uspehom i u prozi i u poeziji. Do sada je objavio desetak knjiga, većinom poezije, ali i dva romana i zbirku pripovedaka. Naročito je svojom prozom nagovestio nove mogućnosti ove po mnogo čemu zanimljive literature. Živi u Tirani.“) se, S NEKIM DJELOM (jer nisam imala pojma kakvim, o čemu, ni zašto), obreo kod mene i, eto, kako to obično na mojoj planeti biva, čekao dvije godine, da dođe na red za čitanje. I to… Tema avgustovskog izazova #prerazmišljaton2022 bila je titula. To je značilo da čitamo knjigu koja u svom nazivu ima neku titulu. Pogledom sam pročešljala police i uvidjela da je GENERAL jedino što mogu smjestiti u tu kategoriju. Tako je „General mrtve vojske“ dočekao svoj red u mom redu.

Naravno da odavno nismo u avgustu, naravno da sam ga čitala u oktobru, ali dug je dug pa evo oduženje.

@prerazmisljavanje

TREĆI, KNJIŠKI PRIKAZ, DIO ZAPISA…

 „General mrtve vojske“  je pacifički roman o usponu revolucije i padu fašizma, objavljen kada je Kadare imao 26 godina. Smatraju ga njegovim najpopularnijim romanom, onim koji ga je odveo stazama svjetske književnosti. Djelo je u Francuskoj objavljeno bez autorovog znanja i dozvole jer Albanija u to vrijeme nije bila potpisnica Konvencije o autorskim pravima. Ipak, za Kadarea se taj potez francuskog izdavača pokazao sudbonosnim. Književni put autora poslije je historija (guglajte ga, bibliografija je uisitnu zavidna). Sam Kadare je ovaj roman smatrao dobrim, ali ne i svojim najboljim djelom.

No, o čemu se tu zapravo radi?

Jedne jeseni (nimalo slučajnog godišnjeg doba), dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, talijanski general i sveštenik dolaze u Albaniju, malo mjesto nadomak Tirane, upućeni na ekspediciju iskopavanja kostiju poginulih talijanskih vojnika. General ,dakle, u miru obavlja „veliki i sveti zadatak“ – kući vraća kosti palih za domovinu. Dakako da ironija nije slučajna i dakako da je takva postavka stvari namjerna, kao što su namjerno u odbrani časti domovine jedno vojno i jedno duhovno lice. Po logici stvari, ne bismo smjeli gajiti simpatije prema okupatorskom, fašističkom generalu, i po logici stvari bi sveštenik trebao biti dah humanizma, iskupljenja i čistote… ali maske su skinute,  vjerski službenik je državni, a general… je čovjek, nosilac tragične krivice. Ovo je priča i o tuđoj i drugačijoj zemlji i njenim ljudima, Albancima… Slika društveno-historijskog bića albanskog čovjeka perom Albanca, vizurom onog drugog. Jesu li Albanci usitinu ljudi koji se ni silom ne daju slomiti? Zašto su tako škrti na riječima? Jesu li krvnici skloni jedino ratovanju kojima je ratovanje identitet?

„Mislim da su najopasniji oni narodi koji napadaju.“

Ne glorificira Kadare svoj narod. Štaviše, mirnodopsku poruku šalje likom generala vojske koja jeste napadala, generala koji na službenom, kolektivnom zadatku, doživljava lični preobražaj, kojim ovladava razum, čija osobna etika je postavljena u kontrapunkt kolektivnoj, koji ponovnim dolaskom na mjesto prošlih kobnih događanja uviđa njihovu destruktivnost, bezumnost i besmisao.

Također, treba napomenuti da ovo nije roman radnje.  

Putujemo generalovom sviješću iščitavajući deskriptivne, retrospektivne priče o malim, ljudskim sudbinama, bez historiciranja. Interesantna je priča o prostitutki „paloj za Otadžbinu“, o njih šest – najčudesnijim gošćama tog malog, ratom zahvaćenog mjesta, o javnoj kući – nagovještaju zlih vremena – „uvođenju tuđeg načina života na širokom planu  odrođavanja i fašizacije“; još interesantniji dnevnik vojnika dezertera, od fašizma odbjeglog u albansku partizansku porodicu, odbjeglog od ratne pošasti „onih koji su ga tamo gurnuli“. Kulminacija ratnog zla prikazana je na svadbenom veselju, uz goč i zurle i sudbinu babe Nice… Kosti koje u vreći baca pred generala njegovo su samoočišćenje, ujedno i njegov kraj, oslobođenje…

Završetak (mi) je odličan, u maniru romana gore pomenutih veličina…

„General mrtve vojske“ je realistički roman sa naznakama modernog koje se najviše ogledaju u psihološkim propitivanjima glavnog lika. To je knjiga o, kako u pogovoru stoji, surovom vremenu koje je zanemarivalo čovjeka. Knjiga o svim sličnim, istim, surovim vremenima, pa i današnjem…

Na kraju, o septembru ‘43., iz Vojakovog dnevnika:

„ 5. septembar 1943.                                  

Tišina. Lišće počinje da žuti. Jutros je, nad našim glavama, visoko na nebu, preletelo više stotina aviona. Ko zna sa koje strane sveta dolaze i na koju stranu idu. Da bombarduju. Nebo je široko otvoreno za svakoga i sve.

Šta će biti sa ovim svetom?“

#odmalogprinca

Preporuke, osvrti, recenzije...

…ko ovdje dođe da živi, mora da zna kako je gušiti se…

Utisak o romanu čitaj na linku: https://www.instagram.com/p/ClJPDb1Mk1R/?igshid=YmMyMTA2M2Y%3D

Preporuke, osvrti, recenzije...

„NE PLAŠI SE SMRTI ISIDORA, MI SMO JE VEĆ PREŽIVJELE“ (Srce zapušteno kao malinjak, Emina Elezović)

Šta se to nalazi u srcu zapuštenom kao malinjak nastojat će nam u svojoj drugoj poetskoj zbirci kazati Sarajka Emina Elezović. U njega je smješteno štošta, a najviše, uprkos svemu, nade.

Zbirka je u kaurovskom (da, Rupi) maniru posvećena ženama – prijateljicama i sva je od vjere, optimizma i ljubavi prema sebi. Elezović ostaje dosljedna svom iskazu, opet je intimna i opet je lirski subjekt ja. Ovaj put ponekad i ti, u drugom licu, ali s istom, za sva lica, porukom: smijat ćeš se i opet kroz suncokrete trčati, samo vjeruj. Uči hodati ponovo, čak i kad misliš da od silnog posrtanja uspinjanja više nema. U sebi nađi zaklon, budi vlastito skrovište:

„…ja sam već odavno tu

nikad nisam ni odlazila

ja sam dovoljno sasvim dovoljna“ (SKROVIŠTE)

Voljeti sebe imperativ je zbirke „Srce zapušteno kao malinjak“. Voljeti se i u najlošijim danima, rasti, dopustiti sebi rast i let. I sve to sad, u trenutku postojanja.

Jedan od dominantnih motiva zbirke je tuga. „Tuga je naša privatna plaža.“ Ipak, tuga je to iz koje izrastemo, od koje postajemo jače, koja nas nauči da slabost pretvorimo u snagu. Ta tuga rađa tišinu i usamljenost koje guše i vode nas do ludila čak, ali nas i tjeraju na samosavlađivanje, na svakodnevne male pobjede.

I o prolaznosti svega pjeva ova pjesnikinja, prezentom i narativnijim stihom no u prvijencu, zrelija, kao da dokučila je suštinu:

„Najljepše je čini se

Ponekad u životu

Nikako ne biti u pravu“ (KREMA ZA SUNČANJE)

Povremeno je i apsurdna pa piše o propuštenim autobusima za posao, povremeno rezignirana pa na nevolje hladno odgovara „šta ćeš“.U ogoljenom svijetu Emine Elezović nađe se mnogo toga. Najviše pokušaja da se razumije vlastito ja i pokušaja da se krene dalje čak i kad su plastične slamčice jedino za šta se držiš.

Zeru mi je draža pjesnikinja u kraćoj formi i jednako toliko se više poistovjetih sa lirskim subjektom iz „Iza vrata“, ali to ništa ne umanjuje snagu stiha ni druge zbirke, tim više što je ovdje poslana poruka još jasnija i mnogo glasnija: ostanimo u svojoj koži onda kad iz nje najviše hoćemo.

„Sutra ću da živim

        Danas je bilo sranje.“         

(PLASTIČNE SLAMČICE ZA KOJE SE DRŽIM)

Proza

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić (izbor)

#knjigaposvuduša, Sarajevo, oktobar 2022.

4.

– Umjetnost je pitanje života i smrti.

– Patetično i stotinu puta ponovljeno.

– Umjetnost je život i smrt. Ništa drugo.

– Dramatična si.

– Umjetnost je ozbiljna i neophodna.


9.

– Srušila sam sve granice i nakon toga napisala pjesme.

– Granice u sebi ili oko sebe?

– I jedne i druge.

– Šta misliš šta je to?

– Sloboda.


20.

– Ogledalo u kojem sam željela vidjeti sebe rasprsnulo se.

– Pa šta ćeš sada?

– Ogledat ću se u tvom oku.


28.

– Ja se zovem M.

– Ja sam N.

– To je sve što smo jedno drugom trebali kazati.

– Da stvari nisu izmakle kontroli.


32.

– Kakva je moja pjesma?

– Pokazuje kako se trenutak može lako pretočiti u trajanje koje nema kraja.

– Za pjesmu nije potreban neki veliki povod.

– Ti se rastačeš u mnoštvo čestica.

– Kao u naučno-fantastičnom filmu?

– I onda se stapaš u stihove koji imaju tvoj lik i tvoju zapitanost.

– Šta se potom događa?

– Kao čitalac dugo doživljavam tvoje stihove.

– Kako doživljavaš pjesnikinju?

– Zašto je to važno?

38.

– Kada sam te prvi put vidjela znala sam da si pjesnik. Doduše, izopačen, ali pjesnik.

– Izopačen pjesnik? Kako voliš pleonazme.

– Misliš da je svaki pjesnik po prirodi stvari izopačen?

– Naravno. Kako bi zdrav čovjek mogao pisati.

– Precizno govoriš.

– Ti si izopačena.

– Ima više vrsta izopačenosti.

– Sklonost pisanju je najopasnija među njima.


46.

– Okončat ću sve sa vanjskim životom.

– Šta to znači?

– Predat ću se poeziji.

– Kao ljubavi? Kao muškarcu?

– Zašto uvijek muškarac mora biti ljubav?

– Ne mora. Ali šta sam ja?

– Ti nisi muškarac.

– Nego šta sam?

– Ti si iluzija.

– Otkud onda strast?

– Sve je zapravo poezija.

– Kako ćemo voditi ljubav?

– Riječima.


73.

– U svijetu stvarnoga ti ne bi odabrao mene.

– U svijetu mogućeg bi odabrao tebe.


86.

– Šta da radim?

– U kom smislu?

– Sve izgleda kao da ne postojim.

– Samo si malo izgubila sebe.

– Prenaglila?

– Ogolila si se.

– Da se zaustavim?

– Predlažem.

– Vratit ću se na početak.

– Koji?

– Onda kad ti nisi bio važan.

– Vrati se danu kad si sebi bila važna.


94.

– Zašto si otišao?

– Nisam mogao istrpiti tvoju imaginaciju.

– Odlaziš tačno onog trenutka kada je mašta mogla postati stvarnost.

– Upravo tako.

– To nije bježanje od tebe, to je bježanje od sebe.

– Jesi li to pročitao u nekom romanu?

– Ipak sve ne mogu naučiti.

– Ispituješ granice i uživaš u bijegu.

– Bit će da je tako.

– Jednom ćeš se zaustaviti ili će te neko zaustaviti.

– Ili će to neko uraditi tebi. Nisi ni ti statična.

#odmalogprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

(SAMO)SPOZNATI SE… SLOVOM

“Ulaz u prazninu”, Melida Travančić

Jedna od esencijalnih ljudskih potreba je potreba za sagovornikom, riječju, razumijevanjem. Čini se danas poželjnija no ikad. Dozvoljavamo nepremostive praznine zato što ne znamo reći… ili ne želimo. Ostavljamo one Repešine planine, tamo iza šutnje.

Melida Travančić nas, pomoću arhetipskih 99 dijaloga između M. i N, odnosno Nje – pjesnikinje i Njega – profesora književnosti, šeta nepreglednim putevima dijaloga. I to ne bilo kakvog, već dijaloga sa svrhom, zapravo o svrsi. Poetski dijalozi, zgusnuta, kratka, tenzijom nabijena forma, najpogodniji su za iskazivanje neiskazanog. Njima se otvara cijeli spektar promišljanja u kojima se nalaze Ona i On, kojima plivaju, nadmudrujući se, kazujući i ispisujući RIJEČ. Jer, samo nedovoljno proniciljivo oko ovdje će vidjeti isključivo priču o ljubavnom odnosu dvoje ljudi koji se nalaze negdje na granici nemogućeg. Ono malo pronicljivije proniknut će u suštinu, a suština je u stvaranju, pisanju koje je utjeha, spas, spoznaja i bijeg. Bijeg od svega što guši i smeta, pa čak i od smrti.

Pjesnikinja, glavni lik ili lirski subjekt – ovisi hoćete li djelo posmatrati kao prozu u poeziji ili poeziju u prozi (a zbog zbijene, sukobom nabijene dijaloške forme, možda i kao dramu) – „osluškuje“. Osluškujući ispisuje refleksije. „Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.“

On, profesor, realista, antipod, onaj koji (prividno) „črvšće stoji na nogama“ stoji naspram nje kao refleksija, ogledalo, odraz u kojem ona pogledom proniče u praznine, vlastite, od kojih (po njegovoj ingerenciji, ali napose sopstvenoj potrebi) kasnije oblikuje umjetnost. Pjesnikinja od stvarnosti stvara pjesme, ali i priče, i pod povećalo stavlja svoj i njihov svijet. Ona piše riječi, on nastoji da ih pretvara u stvarno, i neprestano su na granici realnog i nemogućeg. Riječ zrcali u njegovom licu, ono je ogledalo, a samo u ogledalu postoji ona, bez maski, ogoljena. U toj borbi sa sobom, stvara umjetnost,  pomjerajući sopstvene granice poezijom, ali i Granice Svijeta.

Ispisivanje, stvaranje, prodiranje u sebe i vlastite nutrine, neminovno za sobom ostavlja prazninu. Ova pjesnikinja svjesno prolazi kroz ta vrata, ulazi u tu borbu sa Luciferom, nastoji, po cijenu osjećaja nemoći, istjerati ga iz sebe jer zapravo jedino takva, ispražnjena, rasprsnuta, razorena… ona je slobodna. Zapisuje „sve što ne može kazati“ čvrsto vjerujući da je poezija najsavršeniji način komuniciranja. To što se ne može kazati, dakle, projektirano je u književnost pa postoji čak i ako u stvarnosti nije moguće.

„Možda bismo mogli biti sretni.

Moja si projekcija. Ti ne postojiš.“

Preplitanjem fikcije i fakcije krieran je metasvijet postavljen između poezije i žudnje, straha i neustrašivosti. Postavlja se pitanje da li je moguć život izvan stvarnosti, tj. da li trajemo ako smo otjelotvoreni u književnosti? Dokle sežu dubine proživljenog što ih pretačemo u stih i da li književnost, odnosno riječ na kojoj ona počiva, ima svoj kraj? Travančićkini dijalozi su, kako se u 69. navodi, i razum i riječ i priča. Možda i ljubav. I itekako imaju cilj.

Podrobnije iščitavanje opusa Melide Travančić ukazat će na prostore unutar kojih biva njezin stih, a oni se kreću po predjelima tjelesnog, putenog i čulnog, po predjelima intimnog, ljubavnog, ili preciznije kazano – ljubavi – koja rađa i iz koje se stvara slovo. Slovo koje je suština i modus preživljavanja.

Da bi ispunila vlastite praznine, pjesnikinja u njih prvo mora ući, a Travančić nije samo odškrinula, nego je iskustveno širom otvorila ta vrata.

#odmalogoprinca
Preporuke, osvrti, recenzije...

KAKO SE SVIJET SUSREO S REVOLUCIJAMA, A STRANICE KNJIGE IZMIJEŠALE…

#knjigaposvuduša 📍 Rumelijska tvrđava, Istanbul, juli 2022.

Pisanje o romanu „Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ počet ću inkoativnom mišlju autora koja djelo u startu usmjerava ka određenoj skupini ljudi, a koja glasi:

„Po našem mišljenju, čitalac koji se ne razumije u ljubav, ne bi trebalo uopšte ni da pokušava da pročita ovu knjigu.“

Ono zbog čega izdvajam baš tu rečenicu nije samo to što mislim da knjigu neće razumjeti oni koji ne razumiju ljubav, već to što uistinu mislim da ovo nije roman koji će svakome biti zanimljiv.

Ukoliko bismo fabulu uprostili to bi bila romansa zasnovana na historiji pa bismo djelo žanrovski mogli okarakterisati kao historijsku fikciju sa ljubavnim elementima… Ali… ali… Pala zasigurno ne bi bio nagrađivani turski autor niti bi mu Turski institut za patente registrovao ime kao brend da je fabula uproštena do te mjere. Pa, o čemu se onda tu zapravo radi kada sam i u prethodne dvije objave u kojima sam citirala dijelove romana i ja izdvojila ljubavne?

Sjećate se ciklične strukture 1001 noći i magičnog Šeherzadinog pripovijedanja? E pa, mene je roman Iskendera Pale podsjetio na takvo nešto. Pala ispisuje knjigu o knjizi ili priča priču o priči.

Idemo dalje, sjećate se Lejle i Medžnuna, istočnjačkih Romea i Julije? Naravno, ko se ludog Kajsa ne sjeća… E pa, Palina priča o priči zapravo je priča o Lejli i Medžnunu, tj. njihovom turskom prepjevu, iz pera velikog divanskog pjesnika Fuzulija.  

Idemo još… u sinopsisu ovog Laguninog izdanja stoji da je glavni lik djela KNJIGA, i to baš ova gore pomenuta Fuzulijeva, Hilelijina, „knjiga o L. i M“.

I sad bih ja mogla dodati još jednu rečenicu – da knjiga putuje Osmanskim carstvom, ali i malo dalje, pa i do Zapada, i da se naposljetku vraća u Istanbul, i time bih skinula prvi, bukvalni, sloj ovog romana.

Ali, ali, ali…

#odmalogprinca

„Smrt u Vavilonu, ljubav u Istanbulu“ postmodernistički je roman vješto u poeziju sakriven, u kojem se prepliće štošta… Od autora, njegovog rukopisa i otvorenog kraja, do naratora, preko biblioteke i njenih tajni, do mnoštva intertekstualnih referenci, bajkovitih elemenata, historijskih činjenica, poigravanja datumima i ličnostima, priče o tome kako nastaje priča, priče o poznatim turskim pjesnicima (posebno divanskim na kojima je Pala i doktorirao), tajni svemira, prelamanja stvarnosti i fikcije, pitanja lika i autora („roba i gospodara“) pa sve do vječnih filozofskih rasprava o tome šta biva kad djelo napusti autora… u šta se preobražava i kako se tumači. Sve to zapravo je kulisa za jednu mnogo kompleksniju priču o protoku vremena, o mijenama, o ljudima, o Carstvu. Osmanskom, dakako, jer djelo počinje u vremena Zakonodavčeva u kojima se u kulturu ulagalo, davalo i gledalo, a završava 1800-ih, kad knjiga, taj nekad dragocjeni predmet za ublažavanje tuga i boli, do javne kuće dolazi.

Naravno da prepoznajemo vječnu tursku temu, raspad Carstva i ono šta to sa sobom donosi, s tim da to ovdje nije, kao kod Pamuka npr. ispisano objektivno i jasno, već poetski. Poezijom, i to onom koju smatraju najljepšom u istočnjačkom svijetu – ljubavnom – kritikuje se i osuđuje, lamentira nad trivijalnostima i neznanjem.

O čežnji i težnji za hvatanjem vremena koje se više nikad uhvatiti neće… O vječitom trganju i nesnađenosti između ovamo i tamo… Kaže Knjiga (ova što je glavni lik) kad se na kraju u potpunosti fizički rasparča, kad joj od vlage podbuhare listovi, kad počnu da smrde, kad počne da je boli jer je cijepaju i bacakaju tamo-amo… kaže: Više nisam mogao da razaberem da li sam Istočnjak ili Zapadnjak.“

I da se vratim na početak… Ovo jeste (uz sve kazano i mnogo toga nekazanog) priča o ljubavi. O ljubavi koja će jedina spasiti svijet, koja jedina to može i koja je jedina jača od bodeža, tajni svijeta, kojekakvih društava koja nama upravljaju zasjedajući za okruglim stolovima u mračnim i hladnim prostorijama, od smrti.

O ljubavi i o znanju. O potrazi za Uzvišenom Ljepotom… O pismenosti i opismenjavanju. O brizi za umjetnost i ljubavi prema poeziji kao estetskoj dimenziji ljudske tvorevine. O knjizi i njenoj snazi. O priči… i pričanju…

„Ja sam Kajs, rob mog gospodara Fuzulija. Da nije ponekog ko s vremena na vrijeme napiše moju priču…“

Preporuke, osvrti, recenzije...

“Povest o bolnim vremenima”, Ulaug Nilsen

Pišu: Lidija Nikolić i Vojislava Crnjanski Spasojević

fotografija prezeta sa: mamut.me

LIDIJA: U vazduhu zaleđeni krik, to je ova knjiga. Krik bola, i zemlji i nebu najtežeg, majčinskog. Bola majke koja se, teško i surovo, suočava i bori sa autističnošću svoga sina. Kada dobijete dete koje se do svoje treće godine razvija potpuno normalno, čak natprosečno, a onda odjednom počne da regresira – suočavanje sa teškom dijagnozom mora biti nešto najizazovnije u ljudskom iskustvu. O tome nam govori Ulaug Nilsen u svojoj knjizi “Povest o bolnim vremenima”. I to o čemu govori, govori na temelju sopstvenog iskustva.

VOJKA: Moja prijateljica B. ima dete s autizmom. Devojčicu daleko sitniju od vršnjaka, plavu, bledoputu, krhku, nalik nekoj starovremenskoj princezi iz bajke. Devojčica briljantno uči jezike, neverovatno brzo pliva i trči. Ali, kad uđe u bazen, na takmičenjima, počinje da vrišti, pa majka, moja prijateljica, mora da uđe sa njom i smiri je. Ne ume da prelazi ulicu, ne druži se sa decom, ne može da brine sama o sebi. S vremena na vreme naiđu “oni dani”,  pa je moja prijateljica potpuno izmoždena. Tokom “tih dana”, nagađam, puno je vrištanja, suza, negacije, nesaradnje. Gotovo ju je nemoguće naterati da uradi makar i najjednostavnije zadatke.
Ipak, ova devojčica ne grize moju prijateljicu za lice ili ruku, ne juri nezaustavljivo po celoj kući gonjena demonima ADHD-a, ne beži napolje, ne penje se po ormanima i ne baca i ne cepa sve stvari koje može da dohvati. Ne pije ni kućne hemikalije. Ili nam bar prijateljica to nikad nije pričala.
Sin norveške književnice Ulaug Nilsen radi upravo to. Njegova eksplozivna energija, bliska snazi uragana, ostavlja Nilsenovu skrhanu kao polomljenu letinu posle oluje. Nesposobnu za bilo šta, osim da pozove muža da se vrati s posla i pomogne joj.
U romanu “Povest o bolnim vremenima”, koji su odlično prevele Jelena Vojinović i Sofija Bilandžija, Ulaug Nilsen piše o svom iskustvu majke deteta sa smetnjama u razvoju. Piše o sinu i za njega. Pitkost njene knjige i iskrenost – poražavaju. Pokušaji da bukvalno iskamči od sistema ono što joj, po slovu zakona, pripada, navode nas na samo jednu misao: ako je ovako teško u Norveškoj, kako li je u Srbiji?!

LIDIJA: “Društvo je opsednuto dijagnozama. Pa zar sve mora da ima neko ime? Šta se desilo s dobrom, starom nestašnošću i pundravcima u dupetu? Zašto ne možemo prosto da budemo ono što jesmo, a da to ne mora da se po svaku cenu nekako zove?”. Društvo jeste opsednuto dijagnozama. Ali kod Danijela, sina Ulaug Nilsen, dijagnoza je nažalost više nego jasna. Odnosno postaje to vremenom. Kada gleda njegove snimke iz ranog detinjstva, nemoguće joj je da poveruje da njeno natprosečno inteligentno dete ima dijagnozu ADHD-a. Knjiga zapravo predstavlja ispovest o postepenom i bolnom prihvatanju dijagnoze dok se sa administracijom bori da dobije 50 dana boravka za Danijela u ustanovi za decu sa smetnjama u razvoju. Kruta birokratija traži striktnu dijagnozu. Ulaug nije spremna da se dijagnoza postavi. Ali Danijel je sve veći i snažniji, njegovi ispadi sve agresivniji, a Ulaug sve umornija. Odzvanjaju reči: “Ne traže pažnju drugih… Moraju da kategorišu stvari u svom okruženju da bi ih držali pod kontrolom… Deluje kao da vas gledaju, ali u stvari gledaju kroz vas…”.  I stari Danijelovi snimci polako počinju da dobijaju drugu, majci razornu dimenziju… 

VOJKA: Nilsen je majka koja otvoreno priznaje da nije u stanju 24 sata, sedam dana nedeljno, da se bori sa zlodusima svog deteta, koje je toliko obećavalo kao sasvim malo. Koje je sklapalo rečenice neshvatljivo zrele za taj uzrast, “ludo” pamtilo i neuobičajeno povezivalo činjenice sa samo dve godine. A onda je, odjednom, počelo da tone u sebe, a zatim i da ispoljava nekontrolisanu energiju i agresivnost. Lovila je u njegovom pogledu zainteresovanost i ljubav, ali on je gledao kroz sve njih.
Ulaug Nilsen je hrabra žena koja ima snage da prizna da ne razume šta se desilo, da prizna da godinama odbija da se pomiri sa tim, da prizna da je umorna i da joj je potrebno 50 dana u šest meseci odmora, kada će dečko biti pod posebnom negom. Priznaje da ponekad ne može da ga savlada, jer je jači od nje, i da često nosi čepiće za uši da bi u tolikoj buci mogla iole da spava, vozi i funkcioniše. Ali, uvek na oprezu, uvek pogleda uprtog u retrovizor, uvek lakog sna.
Kako je biti majka dečka sa posebnim potrebama, agresivnog ne svojom krivicom, uvek najbolje zna okolina – ona koja voli da se hvali sopstvenom decom, da deli savete poput “ne bi trebalo da mu daješ hranu kao motivaciju tako često” ili da se olako razbacuje konstatacijama tipa “uvek se više zavole deca koja su drugačija…” Okolina koja je tera da u apoteci objašnjava zašto uzima tablete za smirenje (koje je lekar prepisao) za dete, kao da je majka-monstrum, ili u radnji zašto želi veću (i skuplju) kantu za đubre od standardne, da bi u nju mogla da spakuje sve pelene.

LIDIJA: Ulaug Nilsen svoju ispovest najčešće piše u drugom licu, obraćajući se direktno Danijelu – Danijelu od koga odgovor nikada neće dobiti. Da li se dovoljno trudi, da li mu pruža potrebnu sigurnost, da li oseća svu snagu njene ljubavi? Sve ono što se svaki roditelj pita, i na šta, posredno ili neposredno, tokom godina dobija odgovor, Ulaug će zauvek ostati uskraćeno. Ta nemogućnost komunikacije, rupa koja između nje i njenog deteta zjapi, nikada i ničim popunjena, ta vrišteća jednosmernost – najsnažniji su utisak koji knjiga ostavlja. Briga o Danijelu usisava sve resurse porodice, to je jednostavno tako i tu pomoći nema – dok su jedini odgovori dečaka agresija, hiperaktivnost i bes. “Dugo nisam znala šta da radim kada me udaraš i grizeš. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti skonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne’ i smireno ti sklonila ruku. Udario si me. Rekla sam ‘ne” i smireno ti sklonila ruku. Udario si me, zaurlala sam. Ugrizao si me, udarila sam u zid”. 

VOJKA: Ulaug Nilsen je hrabra i zato što se suprotstavlja svim stereotipima, zato što nikoga ne otera na jedno mesto, zato što ima snage da nebrojeno puta zove Sekretarijat za decu i mlade ne bi li se izborila za “njihov slučaj”, zato što strpljivo objašnjava psihološkinji kako se boji da će izgubiti kontrolu i udariti ga, a onda će to postati njihov neželjeni model života. A psihološkinja na to ume samo da odgovori: “Ne znam šta da vam kažem” i “Zaista vam je teško.” U početku joj je i to bilo dovoljno, jer oseti sitnu nadmoć.
“Ali osećaj da vladam situacijom raspao bi se svakog puta kada ipak ne bih uspela, svakog puta kada udarac u lice nisam mogla smireno da podnesem, već sam udarala glavom o zid i urlala o svim svojim povređenim osećanjima:
– Zašto me ne voliš?”
Nilsen je hrabra i zato što svaki put uspe sve to da prevaziđe, da smogne snage i sina ubaci u kola, pusti muziku, pa vozi u prirodu da se on istutnji i bar malo smiri. Ili skače na trambulini dok ona lagano ispija kafu. Privremeno “kupljen” mir.
“Naučila sam da dišem. Naučila sam da dođem k sebi. Takođe sam naučila i da koristim bes kada je to potrebno, prvenstveno u žalbama i zahtevima.”

LIDIJA: “Ali onda odjednom ipak mogu, ne samo da mogu, nego moram, puštam da iskulja iz mene kao kakva gromka, ispre-kidana sirena, ISKALJIVANJE SAMOPOVREĐIVANJE IZMET, uvek neumesno blizu pucanja, uvek neartikulisano, SATI I SATI ZVUKOVA DANJU, NOĆU. Moji prijatelji beže, SVE U USTA, OTROV, OPUŠCI, KAMEN uplašeno odjure u bezizražajno lice SVE STVARI BIVAJU UNIŠTENE i ne izlaze”.
Ovo je knjiga napisana sopstvenim životom, krvlju i suzama, razorna u svom jasnom i sugestivnom izrazu, a opet dirljiva, topla i nežna. Za neku decu sa autističnog spektra, inkluzija nažalost nije rešenje, i to Nilsen neumoljivo dokazuje i sebi i nama.
Ovo je knjiga o svakodnevici majke sa autističnim detetom, o kojoj uglavnom znamo malo ili ništa, i koja je u toj svakodnevici neumoljivo sama. Ne zakazuje tu samo društvo i institucije, neretko zakažu i prijatelji i rođaci – okrenuti pogled od te svakodnevice daleko je udobnije, ne remetiti sopstveni mir i mit “normalnosti” pruža iluziju o sopstvenoj nedodirljivosti. A može se desiti baš svakome od nas – ova, poput bilo koje druge bolesti. I ono što neverovatno često i olako zaboravljamo – ne pogađa samo obolelog, već neumoljivo crpi resurse cele porodice, fizičke, emotivne i mentalne, i porodica je ta kojoj je pomoć potrebna, da bi svom posebnom detetu prižila svu pažnju, ljubav i bezbednost koju zahteva i zaslužuje.

VOJKA: Ovo je knjiga uz koju morate da plačete jer je sudbina roditelja, kao što je autorka, i dece, kao što je njen sin, prikazana potpuno ogoljeno u svim iskušenjima kroz koja prolaze, ali i u ljubavi koju osećaju – s njene strane strpljivoj, a s njegove divljoj. Bićete ujedno besni na sistem koji guši procedurama i zarobljava dijagnozama, koji je baziran na šiframa, koji, umesto da pomaže, kao da dodatno odmaže onima kojima je ionako teško.
A onda ćete se raznežiti:
” Smeješ se kad ti priđem, kad se nagnem iza tebe, pružaš ruke ka meni. I ja se tebi nasmešim, krenem da te zagrlim, ali onda mi daješ ruku. Znam da hoćeš da te ugrizem, kao što i ti mene grizeš. Bojažljivo radosna, a svojski isfrustrirana, ipak ti umesto toga ustima proizvedem zvuk prdeža na ruci, to je dovoljno, zadovoljiš se time, iskolačiš oči, zakreštiš i ponovo mi daješ ruku…”
Ovo je knjiga o umoru, borbi i ljubavi. Tu ljubav je verodostojno koricama dočarala @draganaxnikolic .
Treći trg @treci_trg je ovu knjigu, za koju je Nilsenova dobila norvešku književnu nagradu Brage, izdao u biblioteci “Buka i bes”. Kako joj samo ime edicije pristaje! 

 LIDIJA: Znam koliko nam svima nedostaje Vojkino pisanje. Znam koliko nas je obradovalo njeno “uključenje” na profilu @knjige_komentari 😍. Iz tog razloga, a dok čekamo da nam se, na ovaj ili onaj način vrati, priredile smo vam ovo malo iznenađenje – zajednički prikaz sasvim posebne knjige norveške književnice Ulaug Nilsen. Nadam se da vam se dopalo ovo naše “sinhrono plivanje”, iz kog sledi – verujem da ste shvatili – ogromna preporuka za ovu knjigu. Kao što je i Vojka pomenula, cela edicija “Buka i bes” izdavača @treci_trg i @srebrno_drvo , više je nego vredna naše pažnje. Samim svojim sugestivnim nazivom, kojim nas upućuje na Foknera, a još dalje na Šekspirovog “Magbeta”, implicira da u njoj s pravom možemo očekivati vrhunska dela savremene književnosti.


//Prikaz je preuzet uz dozvolu autorica. Originalna objava je na ovom linku.//

#odmalogprinca
Proza

A LITTLE LIFE, Hanya Yanagihara (odlomak, poglavlje 2, sekcija 5)

Hanya Yanagihara (fotografija preuzeta sa: https://www.theguardian.com/books/2016/jan/20/a-little-life-why-everyone-should-read-this-modern-day-classic)

The best part about going away is coming home. Who said that? Not him, but it might as well have been, he thinks as he moves trough the apartment. It is noon: a Tuesday, and tomorrow they will drive to Boston.

If you love home – and even if you don't – there is nothing quite as cozy, as comfortable, as delightful, as that first week back. That week, even the things that would irritate you – the alarm waahing from some car at three in the morning; the pigeons who come to clutter and cluck on the windows ill behind your bed when you're trying to sleep in – seem instead reminders of your own permanence, of how life, your life, will always graciously allow you to step back inside of it, no matter how far you have gone away from it or how long you have left it.

Also that week, the things you like anyway seem, in their very existence, to be worthy of celebration: the candid-walnut vendor on Crosby Street who always returns your wave as you jog past him; the falafel sandwich with extra pickled radish from the truck down the block that you woke up craving one night in London; the apartment itself, with its sunlight that lopes from one end to the other in the course of a day, with your things and food and bed and shower and smells.

And of course, there is the person you come back to: his face and body and voice and scent and touch, his way of waiting until you finish whatever you're saying, no matter how lengthy, before he speaks, the way his smile moves so slowly across his face that it reminds you of moonrise, how clearly he has missed you and how clearly happy he is to have you back. Than there are things, if you are particulary lucky, that this person has done for you while you're away: how in the pantry, in the freezer, in the refrigerator will be all the food you like to eat, the scotch you like to drink. There will be the sweater you thought you lost the previous year at the theater, clean and folded and back on its shelf. There will be the shirt with its dangling buttons, but the button will be sewn back in place. There will be you mail stacked on one side of his desk; there will be a contract for an advertising campaign you're going to do in Germany for an Austrian beer, with his notes in the margin to discuss with your lawyer. And there will be no mention of it, and you will know that it was done with genuine pleasure, and you will know that part of the reason – a small part, but a part – you love being in his apartment and in this relationship is because this other person is always making a home for you, and that when you tell him this, he won't be ofended but pleased, and you'll be glad, because you meant it with gratitude. And in these moments – almost a week back home – you will wonder why you leave so often, and you will wonder wheather, after the next year's obligations are fulfilled, you ought not just stay here for a period, where you belong.

A LITTLE LIFE, CHAPTER 2, SECTION 5

#odmalogprinca