“28. 6. 1914.”, Zlatko Topčić (odlomak)

“Buss – Waldack čita Goetheov prevod Hasanaginice i sluša muziku njenih stihova. Učini mu se njena smrt nemotiviranom i Hasanagina reakcija pretjeranom, ali što je više upoznavao taj svijet i bivao mu bliži, ta osjećajnost mu je bila sve uvjerljivija; i te njihove melanholične pjesme, spore kao što im je spor život, natenane i poistilahu, tužne do ganuća, kakav im je život! Traži da mu prevedu riječi koje pjevaju nazalno gledajući negdje prema nebu kao da uzdišu, zastali na pola puta. Uvijek im nedostaje nešto od ono malo, ali presudno važnog, i uvijek im se nade izjalove, a želje utihnu na pragu da budu ostvarene; ali ne, svaka nada će biti iznevjerena, sreća nedosegnuta, obuzdana usudom, nebom, i nepovoljnim okolnostima. Bit će zastupljeni u svakoj nesreći, u avliji ili onoj na kraju svijeta, pa ako je u Andima pao zrakoplov ili na Atlantiku potonuo brod, ili ako je zemljotres srušio grad u Alžiru, pod avionom, na dnu oceana ili duboko ispod betona, bit će zasigurno zgužvan i neko od njih, jer kakva je to tuga u kojoj nema njihove krvce, ili barem suze?! Postali su već čuveni po zloj kobi, pa o čemu onda da pjevaju ako neće pjevati o sebi!?